Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4490/14 („LD“ d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 18. 11. 2014.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4490/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. novembra 2014.godine, u predmetu broj AP 4490/14 rješavajući zahtjev „LD“ d.o.o. Bijeljina za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev „LD“ d.o.o. Bijeljina za donošenje privremene mjere.
Odlaže se izvršenje presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 010020 13 Rev od 17. septembra 2014. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i obavezujuća je do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
OBRAZLOŽENJE
1. „LD“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Bijeljini, koga zastupa Predrag Ješurić, advokat iz Bijeljine, podnio je 17. oktobra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 010020 13 Rev od 17. septembra 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud suspendovao izvršenje osporene presude do okončanja postupka po podnesenoj apelaciji.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 010020 08 Ps od 10. jula 2012. godine, koja je u cijelosti potvrđena presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 010020 12 Pž od 24. juna 2013. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja „Vigoprom“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) u odnosu na prvotuženog Baukompanija AG d.o.o. Velika Obarska (u daljnjem tekstu: prvotuženi) te je prvotuženi obavezan na isplatu naknade protuvrijednosti tri stana u stambeno poslovnom objektu u Bijeljini u ul. Majora Gavrilovića broj 18 (u daljnjem tekstu: sporni objekat), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je stavom II izreke odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog u dijelu potraživanja zatezne kamate za precizirani period, te u dijelu zahtjeva za naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u st. I i II izreke presude).
3. Istom presudom i to stavom III izreke u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta, kao drugotuženog u predmetnom postupku, kojim je traženo obavezivanje apelanta da tužitelju zajedno sa prvotuženim solidarno isplati ukupan iznos od 177.963,00 KM na ime naknade protuvrijednosti tri stana u spornom objektu, uz obavezivanje tužitelja da apelantu naknadi troškove parničnog postupka, dok je stavom IV izreke presude apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u st. III i IV izreke presude).
4. Na temelju izvedenih dokaza Okružni privredni sud je, između ostalog, utvrdio da je sporni objekat u trenutku ulaska apelanta u posao oko nastavka gradnje bio djelimično izgrađen (prizemlje i približno pet spratova). Osim toga, Okružni privredni sud je istakao da do zaključenja glavne rasprave nije izveden dokaz iz kojeg bi se zaključilo da je i apelant u obavezi da tužiocu naknadi protuvrijednost tri stana koja su bila predmet ugovora zaključenih između tužitelja i prvotuženog. Prema ocjeni prvostepenog suda posljedica neispunjenja obaveze prvotužnog iz tri ugovora o izgradnji spornih stanova (zaključenih u periodu od 2003. do 2005. godine), kao fiksnih pravnih poslova po pitanju ispunjenja obaveza prvotuženog, jeste njihov raskid po samom zakonu, a taj raskid djeluje ex tunc, dakle od trenutka sklapanja spornih ugovora. Nadalje, kako je istakao prvostepeni sud, u vrijeme kada je apelant ušao u posao oko nastavka gradnje spornog objekta, a na temelju ugovora zaključenim sa Vericom Jokić 11. jula 2008. godine, već su nastupile posljedice raskida ugovora o izgradnji spornih stanova imajući u vidu da je posljednji ugovor zaključen u novembru 2005. godine. Osim toga, kako je naveo prvostepeni sud, do zaključenja glavne rasprave nije izveden niti jedan dokaz iz koga bi se utvrdilo da je između prvotuženog i apelanta došlo do prenosa ugovornih odnosa, kako to propisuje odredba člana 446. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Okružni privredni sud nije smatrao spornim što je apelant nastavio i dovršio gradnju spornog objekta jer je vještačenjem utvrđeno da u dovršenom spornom objektu nema stanova koji su bili predmet ugovora zaključenih između tužitelja i prvotuženog. Shodno svemu navedenom prvostepeni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev usmjeren u pravcu apelanta neosnovan, pa je iz tog razloga i odlučeno kao u stavu III izreke presude.
6. Odluku o troškovima postupka prvostepeni sud je utemeljio na odredbama čl. 386., 387, 393. stav 3. i 396. sve iz Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o čemu se navedeni sud iscrpnije izjasnio na str. 18 i 19 prvostepene presude.
7. Odlučujući o revizijama tužitelja i prvotuženog Vrhovni sud je presudom broj 59 0 Ps 010020 13 Rev od 17. septembra 2014. godine reviziju prvotuženog odbio, a reviziju tužitelja usvojio, te drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je žalba tužitelja odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu u odnosu na apelanta potvrđena, tako da je apelant obavezan da sa prvotuženim tužitelju solidarno isplati iznos od 177.963,00 KM na ime protuvrijednosti tri stanu u spornom objektu, te da sa prvotuženim solidarno naknadi troškove postupka, sve precizinije navedeno u izreci presude.
8. Vrhovni sud je, nakon preispitivanja nižestepenih presuda, zaključio da je revizija prvotuženog neosnovana (o čemu se revizijski sud iscrpno izjasnio na str. od 2 do 6. obrazloženja osporene presude), dok je sa druge strane zaključio da je revizija tužitelja osnovana. Revizijski sud je u tom pravcu istakao da tužitelj sa pravom u reviziji navodi da je sporni odnos između prvotuženog i apelanta od strane nižestepenih sudova raspravljen uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, iz sadržaja ugovora o građenju od 11. jula 2008. godine, zaključenog između Verice Jokić i apelanta, proizlazi da je predmet tog ugovora posao zajedničke izgradnje – dovršetka gradnje spornog objekta (u kojem se nalaze sporni stanovi čiju protivrijednost tužitelj traži) kao i to da je Verica Jokić u taj posao unijela svoje nekretnine označene u navedenom ugovoru (na ime čega joj pripada pravo svojine na 17% netto korisne površine spornog objekta), dok se apelant istim ugovorom obavezao da dovrši izgradnju spornog objekta (temeljem čega mu pripada pravo svojine na 83% netto korisne površine spornog objekta).
9. Iz navedenog ugovora je nadalje proizašlo da je na apelanta tim ugovorom prešao dio imovinske cjeline (nedovršini objekat) kojeg je do stepena izgradnje u kojem se objekat nalazio prilikom preuzimanja zejedničke izgradnje od strane Verice Jokić i apelanta, izgradio prvotuženi. Nadalje Vrhovni sud je podsjetio da je ugovorom od 7. jula 2008. godine zaključenim između ranijih suinvestitora u izgradnji spornog objekta (prvotuženog i Verice Jokić) raskinut ugovor o gradnji zaključen između istih ugovornih strana 25. avgusta 2002. godine, a tim ugovorom (o raskidu ugovora o gradnji) prvotuženi se u članu 6. ugovora, pored obaveza u odnosu na dužničko povjerilački odnos sa licima koja su uplatila avans za kupovinu nekretnina pa kasnije odlučio da ne želi nastaviti svoje učešće u dovršetku gradnje, saglasio da sva „do sada ostvarena prava nastala iz odnosa sa tim licima, prenosi na suinvestitora novoizabranog od strane Verice Jokić...“, odnosno na apelanta.
10. S obzirom na takve okolnosti Vrhovni sud je stao na stanovište da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da tužitelj i apelant nisu ni u kakvom pravnom odnosu. Navedeno iz razloga, kako je istakao revizijski sud, što je tužitelj sa svojim pravima iz ugovora o udruživanju sredstava zaključenim sa prvotuženim, zapravo u pravnom odnosu sa apelantom na temelju ugovora od 11. jula 2008. godine, zaključenog sa Vericom Jokić, kojim je apelant stekao pravo raspolaganja na nedovršenom dijelu spornog objekta izgrađenog od strane prvotuženog. Prema ocjeni Vrhovnog suda apelant je preko tog dijela imovine i prema odredbi člana 452. stav 1. ZOO-a odgovoran za naknadu protuvrijednosti spornih stanova, procentualno u odnosu na tu imovinu i to do vrijednosti njene aktive ( čemu se revizijski sud iscrpnije izjasnio na str. 7 i 8 obrazloženja osporene presude).
11. Apelant smatra da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Između ostalog navodi da je Vrhovni sud prihvatio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo, postupivši suprotno stanovištu nižestepenih sudova. Smatra da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 452. ZOO-a jer ne postoji ugovor o prenosu, koji pretpostavlja stav 1. citiranog člana, niti je apelant takav ugovor zaključio sa prvotuženim. Naglašava da je zapanjujuća kontradiktornost koju je sebi dozvolio Vrhovni sud da prihvati činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da ne postoji ugovor između apelanta i prvotuženog o prenosu svojine, pri čemu je iznio svoje pravno shvatanje utemeljeno na odredbama člana 452. ZOO-a koje imperativno određuju egzistiranje ugovora o prenosu svojine, smatrajaući da je ugovorom o građenju od 11. jula 2008. godine prenesena svojina na apelanta. Ističe da ugovor o građenju ne može biti osnov za sticanje pravo svojine, a hipoptetički kada bi to bio, onda bi to bilo sticanje prava svojine od titulara prava svojine Verice Jokić, kao sauogovrača sa kojom je taj ugovor zaključen, a ne od prvotuženog.
12. U vezi sa zahtjevom za donošenjem privremene mjere apelant navodi da bi daljnjom realizacijom osporene presude, u smislu njenog prinudnog izvršenja, moglo doći do nesagledivih štetnih posljedica po apelanta i nastanka nenadoknadive štete jer tužitelj u predmetnom postupku već duže vrijeme nije solventan, da mu je sedam računa blokirano, a jedan ugašen, odnosno da praktično više ne egzistira, jer u zakonom propisanom roku nije izvršio preregistraciju firme, pa je shodno tome apelant predložio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri, kojom bi se suspenodovalo sudsko izvršenje osporene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke o predmetnoj apelaciji. Sve navedeno apelant je potkrijepio relevantnim dokazima.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Ustavni sud podsjeća da je član 64. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16. Ustavni sud zapaža da je u zahtjevu za donošenje privremene mjere ukazano da bi realizacijom osporene presude za apelanta nastupile nesagledive štetne posljedice koje bi se teško mogle nadoknaditi, s obzirom na nezavidnu finansijsku situaciju tužitelja, koji se nalazi pred potpunim gašenjem (nesolventnost tužitelja, blokada računa, neispunjavanje obaveza u vezi sa preregistracijom firme i sl.). S obzirom na takve okolnosti i dokaze koje je u tom pravcu apelant dostavio, Ustavni sud smatra da sve navedeno u okolnostima konkretnog slučaja ukazuju na opravdanost da Ustavni sud, u skladu sa svojim ovlaštenjem iz člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, usvoji zahtjev jer je to u interesu apelanta i vođenja postupka.
17. Imajući u vidu odredbe člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
18. U smislu člana 64. stav 4. Pravila Ustavnog suda, odluka kojom se usvaja zahtjev za donošenje privremene mjere je obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
19. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić