Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4574/14 (G. S., vlasnik STR „MOCCA“ Bijeljina)
Odluka donesena 18. 11. 2014.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4574/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4574/14, rješavajući zahtjev Gorana Savića, vlasnika STR „Mocca“ Bijeljina za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Gorana Savića, vlasnika STR „Mocca“ Bijeljina za donošenje privremene mjere.
Nalaže se Okružnom privrednom sudu u Bijeljini da ne provodi postupak izvršenja Rješenja o izvršenju broj 59 0 Ps 023187 13 Ip 3 od 30. oktobra 2013. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i obavezujuća je do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Savić, vlasnik STR „MOCCA“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. oktobra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Višeg privednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 023187 14 Pžip od 10. oktobra 2014. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) br. 59 0 Ps 023187 13 Ip3 od 4. jula 2014. godine i 30. oktobra 2013. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak određen Rješenjem o izvršenju Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 023 187 13 Ip3 od 30. oktobra 2013. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 023 187 11 Ps 2 od 29. maja 2012. godine održan je na snazi otkazni nalog tog suda broj 59 0 V 023187 11 V od 25. jula 2011. godine i naloženo je apelantu da, u roku od 15 dana od pravosnažnosti predmetne presude, isprazni i preda tužiocu Univerzitetu Istočno Sarajevo poslovni prostor pobliže opisan u izreci te presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.170,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv presude Okružnog privrednog suda, Viši privredni sud je donio Presudu broj 59 0 Ps 023187 12 Pž od 28. avgusta 2012. godine, kojom je žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka tako što je te troškove smanjio na iznos od 1.764,00, dok je u dijelu odluke o glavnoj stvari odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Postupajući povodom prijedloga Univerziteta Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) podnesenog 30. septembra 2013. godine, Okružni privredni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 59 0 Ps 023187 13 Ip 3 od 30. oktobra 2013. godine, kojim je odredio izvršenje naprijed navedene pravosnažne Presude Okružnog privrednog suda, i to predajom u posjed odnosno ispražnjenjem od lica i stvari i predajom predmetnog poslovnog prostora tražiocu izvršenja, te zapljenom, procjenom i prodajom apelantovih pokretnih stvari sve do potpunog namirenja tražioca izvršenja na ime troškova izvršnog postupka koji su određeni u iznosu od 1.081,60 KM. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da je utvrđeno da prijedlog za izvršenje sadrži sve potrebne elemente propisane članom 36. u vezi članom 39. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu.
5. Apelant je podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju, koji je Općinski sud odbio Rješenjem broj 59 0 Ps 023187 13 Ip3 od 4. jula 2014. godine, uz obrazloženje da je uvidom u (gore navedene) presude Okružnog privrednog suda i Višeg privrednog suda utvrdio da su se stekli uslovi za postupanje po tim presudama odnosno za provođenjem izvršnog postupka u predmetnoj pravnoj stvari, a da je neosnovan apelantov prigovor da je tražilac izvršenja zakasnio sa podnošenjem prijedloga za izvršenje obzirom da tražilac izvršenja posjeduje pravosnažnu i izvršnu presudu shodno članu 23. ZIP-a i da su se stekli uslovi za provođenje izvršnog postupka.
6. Apelant je podnio žalbu protiv naprijed navedenog rješenja Okružnog privrednog suda. Viši privredni sud je Rješenjem broj 59 0 Ps 023187 14 Pžip od 10. oktobra 2014. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio to rješenje.
7. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je naveo da je način provođenja izvršenja radi ispražnjenja i predaje nepokretnosti određen glavom XVIII ZIP-a odnosno čl. od 202. do 206 tog zakona. Dalje, istakao je da apelant smatra da se na konkretnu pravnu situaciju trebao primjeniti Zakon o zakupu poslovnih prostorija i zgrada kao propis lex specialis u odnosu na ZIP. Međutim, naveo je da su po mišljenju tog suda, opšte odredbe ZIP-a odredbe „procesno-materijalno pravne prirode“ i da se upravo odredbe glave XVIII tog zakona odnose na izvršenja radi ispražnjenja i predaje nepokretne stvari i da se primjenjuju u konkretnoj pravnoj situaciji. Pored toga, naveo je da tražilac izvršenja ima izvršnu ispravu kao izvršni naslov na osnovu kojeg se određuje i provodi izvršenje, tako da se apelant neosnovano poziva na primjenu odredbi Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada, koje se, po mišljenju tog suda, ne mogu primjeniti na konkretno izvršenje. Shodno navedenom, Viši privredni sud je primjenom odredbe člana 235. Stav 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 21. ZIP-a odlučio kao u izreci.
8. Apelant navodi mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, „pravo na rad“ i „čl.8 Protokola 1“. U vezi sa tim, tvrdi da su redovni sudovi osporenim rješenjima pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odredili izvršenje u konkretnom slučaju i kada nisu uvažili njegov prigovor i žalbu. Naime, smatra da su redovni sudovi u predmetnom slučaju trebali primijeniti Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kao lex specialis u odnosu na ZIP, konkretno član 40. tog zakona, kojim je propisano da ako zakupodavac ne zahtijeva prinudno izvršenje naloga ili presude u roku od 60 dana kada je na to stekao pravo, ugovor o zakupu poslovnih prostorija se smatra prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, pod istim uslovima pod kojim je bio zaključen. Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju nesporno da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje po proteku ovog roka zbog čega shodno naprijed navedenoj odredbi izvršna isprava više ne egzistira već da egzistira ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme.
9. Vezano za zahtjev za donošenje privremene mjere apelant navodi da bi pretrpio znatnu, teško nadoknadivu materijalnu štetu ukoliko bi se izvršenje sprovelo u konkretnom slučaju jer bi mu neustavno bilo onemogućeno da radi i ostvaruje zaradu i stiče imovinu, te bila bi mu ugrožena materijalna i životna egzistencija kao zaposlenom radniku u firmi koja je koristila poslovni prostor odnosno da bi se radilo o drastičnoj povredi prava na imovinu.
10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. U datim okolnostima, Ustavni sud smatra da bi izvršenjem presude Okružnog privrednog suda objektivno bilo moguće da za apelanta nastupe nenadoknadive štetne posljedice, koje bi se odrazile na njegovo poslovanje, s obzirom da bi bio iseljen iz poslovnog prostora u kojem obavlja svoju djelatnost koja mu donosi zaradu. Pored toga, Ustavni sud smatra da okolnosti ovog predmeta otvaraju pitanja u pogledu eventualnog kršenja prava apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, koja će Ustavni sud morati ispitati odlučujući o apelaciji. Naime, predmetna apelacija pokreće pitanja vezana za ne/postojanje osnova za donošenje osporenih odluka, imajući u vidu odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni glasnik SR BiH“ broj 33/77, 12/87 i 30/90) koji se u Republici Srpskoj primjenjuje po odredbi člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92).
14. Imajući u vidu sve ove okolnosti, Ustavni sud je ocijenio da je u interesu i apelanta i postupka da se usvoji privremena mjera i da se privremeno do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji odloži izvršenje Rješenja o izvršenju Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 023187 13 Ip 3 od 30. oktobra 2013. godine.
15. Imajući u vidu odredbe člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
16. U smislu člana 64. stav 4. Pravila Ustavnog suda, odluka kojom se usvaja zahtjev za donošenje privremene mjere je obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić