Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2286/11 (B. M.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Upravni spor
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2286/11

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2286/11, rješavajući apelaciju Borisa Marića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 18. studenog 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Borisa Marića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 07 0 U 004120 10 U od 10. ožujka 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Boris Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupaju Vladimir i Goran Lukenda, odvjetnici iz Mostara, podnio je 31. svibnja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 004120 10 U od 10. ožujka 2011. godine. Apelant je 7. siječnja 2013. godine podnio dopunu apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda, Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), te sudionika u postupku Grada Mostara i D. B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 26. ožujka 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Ministarstvo su odgovore na apelaciju dostavili 3. odnosno 11. travnja 2014. godine. Grad Mostar i tužiteljica nisu odgovorili.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Ministarstva broj UPI-09-04-25-53/08 od 24. ožujka 2010. godine, u upravnoj stvari donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, utvrđeno je (tačka I izreke rješenja) da je tužiteljica nositeljica stanarskog prava na stanu u Mostaru, na lokaciji Balinovac, objekt D, lamela 2, kat III, stan broj 11 (u daljnjem tekstu: sporni stan). Navedenim rješenjem je utvrđeno i da je nositelj stanarskog prava dužan plaćati naknadu za stanarinu, zatim s ovlaštenim tijelom zaključiti ugovor o korištenju stana, sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima, dužan je plaćati naknadu za održavanje stana i korištenja zajedničkih uređaja zgrade, postupati s pozornošću dobrog domaćina, snositi troškove popravka stana ili drugih dijelova zgrade ako štetu prouzroči svojom krivnjom, te je dužan omogućiti davatelju stana na korištenje povremeni uvid u urednost korištenja stana (točke od II do VII izreke rješenja).

6. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u ponovnom postupku u kojem su sudjelovali tužiteljica i Grad Mostar kao pravni sljednik GP „Vranica“, koja je u međuvremenu privatizirana, utvrđeno da je tužiteljici rješenjem GP „Vranica“ Sarajevo, OOUR Građevinska operativa Mostar, od 20. studenog 1989. godine dodijeljen sporni stan na korištenje. U odnosu na tužiteljičinu tvrdnju da je njezin stan numeriran pod brojem 12 a ne pod brojem 11 (da je došlo do pogreške u numeraciji ili zamjene brojeva), u postupku je utvrđeno da je taj iskaz potkrijepljen nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke angažiranog prema uputama iz rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) od 8. lipnja 2009. godine. Imajući u vidu odredbe članka 46.b stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon) u vezi s člankom 28. Zakona o stambenim odnosima, činjenicu da se sporni stan nalazio u zgradi koja je bila pred završetkom, a zbog poznatih ratnih dešavanja tužiteljica nije ni mogla useliti u sporni stan niti sklopiti ugovor o korištenju stana, Ministarstvo je zaključilo da je tužiteljica ispunila uvjete da se imenuje nositeljicom stanarskog prava na spornom stanu.

7. Grad Mostar se žalio protiv navedenog rješenja Ministarstva. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UPII/05-23-5-23/09 od 28. travnja 2010. godine žalba Grada Mostara je usvojena i rješenje Ministarstva od 24. ožujka 2010. godine je poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da je Grad Mostar u žalbi istakao da je prvostupanjsko rješenje nezakonito jer mu nije bilo omogućeno očitovati se na nalaz vještaka građevinske struke, te da je prvostupanjsko tijelo iz utvrđenog činjeničnog stanja izvelo pogrešan zaključak da se radi o stanu s numeracijom iz rješenja o dodjeli stana na korištenje, to jeste o stanu broj 11, iako iz svih provedenih dokaza proizlazi da se radi o stanu broj 12, te da ta činjenica može dovesti do daljnjih nesporazuma. Dalje je navedeno da je uvidom u cjelokupan spis predmeta Federalno ministarstvo na nesporan način utvrdilo da je izreka prvostupanjskog rješenja u kontradiktornosti s obrazloženjem rješenja zbog razloga koje je naveo podnositelj žalbe. Federalno ministarstvo je zaključilo da je u ponovnom postupku nužno omogućiti Gradu Mostaru da se izjasni o nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke u konkretnoj upravnoj stvari, te na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijeniti odredbe materijalnog prava donošenjem nove na zakonu zasnovane odluke.

8. Protiv navedenog rješenja Federalnog ministarstva tužiteljica je tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući u upravnom sporu, Kantonalni sud je donio Presudu broj 07 0 U 004120 10 U od 10. ožujka 2011. godine, kojom je tužiteljičina tužba uvažena, poništeno rješenje Federalnog ministarstva od 28. travnja 2010. godine i upravna stvar riješena na taj način da ostaje na snazi rješenje Ministarstva od 24. ožujka 2010. godine, s tim što se u točki I izreke tog rješenja riječi „stan broj 11“ zamjenjuju riječima „stan broj 12“. Istom presudom Federalno ministarstvo je obvezano tužiteljici naknaditi troškove postupka u preciziranom iznosu.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je 9. ožujka 2011. godine održao javnu raspravu u prisustvu tužiteljičinog punomoćnika, zakonskog zastupnika Grada Mostara i u odsutnosti uredno obaviještenog zakonskog zastupnika, odnosno punomoćnika Federalnog ministarstva, te u odsutnosti apelanta kao zainteresirane osobe u konkretnom predmetu (trenutnog korisnika spornog stana). Dalje je navedeno da je apelant podneskom od 8. ožujka 2011. godine obavijestio sud o razlogu svog neprisustvovanja javnoj raspravi. Kantonalni sud je, shodno članku 31. stavak 1. i članku 29. Zakona o upravnim sporovima, održao javnu raspravu bez prisustva uredno obaviještenih apelanta i zakonskog zastupnika, odnosno punomoćnika Federalnog ministarstva.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tužiteljica 30. srpnja 2008. godine podnijela zahtjev Gradu Mostaru (Odjelu društvenih djelatnosti) u kojem je tražila zaključenje ugovora o korištenju spornog stana, s obzirom na to da je davatelj stana na korištenje GP „Vranica“ privatiziran, a Grad Mostar je pravni sljednik davatelja stana na korištenje. Dalje je utvrđeno da je zahtjev podnesen na temelju članka Xe stavak 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova (u daljnjem tekstu: Odluka). Grad Mostar nije odlučio o tužiteljičinom zahtjevu za zaključenje ugovora o korištenju spornog stana nego je njezin zahtjev uz dopis od 25. kolovoza 2008. godine proslijedio Ministarstvu pozivajući se na članak 65. stavak 4. Zakona o upravnom postupku, uz napomenu da se zahtjev prosljeđuje Ministarstvu kao nadležnom tijelu na temelju članka 87. Zakona o stambenim odnosima. Navedeno postupanje Grada Mostara u odnosu na tužiteljičin zahtjev od 30. srpnja 2008. godine, kako je utvrdio Kantonalni sud, Ministarstvo je pravilno ocijenilo kao odbijanje zahtjeva za zaključivanje ugovora o korištenju stana u roku propisanom u članku 28. Zakona o stambenim odnosima. Dalje je utvrđeno da je na temelju čl. 10. i 28. Zakona o stambenim odnosima, a u vezi s člankom 46.b stavak 3. Zakona navedeno Ministarstvo (kao stambeno tijelo) donijelo rješenje od 24. ožujka 2010. godine koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Prema ocjeni Kantonalnog suda, rješenje Ministarstva kao stambenog tijela od 24. ožujka 2010. godine doneseno je sukladno važećim propisima jer Odluka (članak Xe stavak 4) i Zakon (članak 46.b stavak 3) specijalni su propisi u odnosu na Zakon o stambenim odnosima i u danim situacijama kakva je u konkretnom predmetu Zakon o stambenim odnosima primjenjuje se samo u onim odredbama kojima je regulirano zaključivanje ugovora o korištenju stana. Kantonalni sud je naveo da je spomenutim člancima Odluke i Zakona propisano da osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo podnošenja zahtjeva za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Kantonalni sud je zaključio da se navedena kategorija stanova tretira prema citiranim specijalnim propisima, te za te stanove vrijedi specijalni pravni režim u pogledu zaključivanja ugovora o korištenju stana i njihove kupnje poslije zaključenja ugovora o korištenju. Kako je dalje obrazloženo, cilj navedenih specijalnih propisa je zaštita prava osoba kojim su rješenjem stanovi dodijeljeni na korištenje do 6. prosinca 2000. godine i to zbog razloga navedenih u spomenutim propisima. U odnosu na sporni stan za koji nije izvršen tehnički prijem (stan u izgradnji), Kantonalni sud je utvrdio da tehnički prijem tog stana i useljenje u stan, te samim tim i zaključenje ugovora o korištenju stana, nisu bili mogući zato što je sporni stan bio u izgradnji i zbog nastalih ratnih okolnosti nije mogao biti izvršen njegov tehnički prijem. Kantonalni sud je utvrdio da je nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke od 9. studenog 2009. godine utvrđeno da je na III katu konkretne zgrade prilikom izrade dokumentacije došlo do zamjene postavljanja numeracije, tako da je na mjestu gdje je trebala biti postavljena oznaka stana broj 11 postavljena oznaka stana broj 12, te da je upravo u odnosu na stan označen brojem 12 tužiteljica izmijenila tužbeni zahtjev u smislu da joj se utvrdi stanarsko pravo na tom stanu. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je utvrdio da je tužiteljičina tužba utemeljena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članak 8. Europske konvencije i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je naveo da je u konkretnom postupku upravnog spora zainteresirana stranka jer je sporni stan kupio 2006. godine, isplatio kupoprodajnu cijenu veću od 100.000,00 KM i stanuje u spornom stanu. Dalje je naveo kronologiju događaja koji su prethodili pobijanoj presudi. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Istakao je da je pobijana presuda suprotna članku 11. Zakona o stambenim odnosima jer niti jedan uvjet iz navedenog članka nije ispunjen kako bi tužiteljica postala nositeljica stanarskog prava na spornom stanu (nije imala pravomoćno rješenje o dodjeli spornog stana, nije sklopila ugovor o korištenju stana, niti je ikada uselila u sporni stan). Također, pobijana presuda, prema apelantovom mišljenju, suprotna je članku 12. navedenog zakona prema kojem osoba može biti nositelj stanarskog prava samo na jednom stanu, a suprotno navedenom, Kantonalni sud nije vodio računa o tome da je tužiteljica imala stan u Mostaru. Dalje je naveo da su društveni stanovi u naselju Balinovac, gdje se nalazio i sporni stan, dovršeni 1999. godine kada je izvršen tehnički prijem zgrade, pa tako i spornog stana. Sporni stan je „Urbing“ d.o.o. za gazdovanje društvenim stanovima prodao pravnoj osobi Elektronabava d.o.o. Mostar, od koje je apelant 8. lipnja 2006. godine kupio sporni stan. Naveo je da je kupoprodajni ugovor ovjeren u Općinskom sudu u Mostaru, te da je on upisan kao vlasnik spornog stana u zemljišnim knjigama spomenutog suda. U dopuni apelacije apelant je naveo da je pribavio novi dokaz koji potvrđuje navode apelacije, a do kojeg nije mogao ranije doći. Apelant se pozvao na ugovor zaključen 4. srpnja 2001. godine između GP „Tempo-Vranica“ d.o.o. Mostar i tužiteljice, prema kojem će se tužiteljici isplatiti određeni novčani iznos, s tim što se tužiteljica odriče bilo kakvih daljnjih potraživanja vezanih za rješavanje njezinog stambenog pitanja. Apelant je priložio uplatnicu koja potvrđuje navedenu uplatu.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da pobijanom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

13. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo kronologiju događaja, te istaklo da tijekom postupka nije utvrđeno da je tužiteljica imala stan na području Mostara, odnosno da nije nositeljica stanarskog prava na nekom drugom stanu na području Grada Mostara, a što proizlazi iz uvjerenja Grada Mostara od 3. travnja 2014. godine.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 10. stav 1.

Sporove o stambenim odnosima rješava nadležni sud, a opštinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: stambeni organ) kada je to određeno ovim zakonom. Član 28.

Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.

15. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ broj 36/06) relevantne odredbe glase: Članak 46.b stavak 3.

Osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u gradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijam, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo podnijeti zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

16. U Odluci o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine Federacije BiH“ broj 32/02) relevantne odredbe glase: Xe stavak 4.

Osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

VI.Dopustivost

17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 U 004120 10 U od 10. ožujka 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 5. travnja 2011. godine, a apelacija je podnesena 31. svibnja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da su mu pobijanom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članak 6. stavak 1, članak 8. Europske konvencije i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se temelje isključivo na tvrdnji o pogrešno ocijenjenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da su u određenom postupku redoviti sudovi proizvoljno postupali kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati je li pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

26. Ustavni sud zapaža da se apelant nalazi u posjedu spornog stana za koji navodi da ga je kupio i upisao se kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Ustavni sud ističe da je u postupku upravnog spora pobijanom presudom Kantonalnog suda u konačnici usvojena tužiteljičina tužba i utvrđeno da je tužiteljica nositeljica stanarskog prava na spornom stanu. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud u provedenom postupku upravnog spora utvrdio da su u okolnostima konkretnog predmeta relevantne odredbe čl. 10. i 28. Zakona o stambenim odnosima u vezi s člankom 46.b stavak 3. Zakona.

27. Ustavni sud naglašava da je slična pravna pitanja razmatrao u predmetima br. AP 2275/10 i AP 1781/11 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 2275/10 i AP 1781/11 od 24. i 25. rujna 2014. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. U predmetu broj AP 2275/10 Ustavni sud je zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke arbitrarno primijenio odredbu članka Xe. stavak 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova i članka 46.b stavak 3. Zakona o prodaji stanova u situaciji kada je apelantima kao nositeljima stanarskog prava koje im je utvrđeno u upravnom postupku, shodno članku Xe. stavak 4. navedene Odluke, redoviti sud odbio tužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da je pravno ništavan ugovor o kupoprodaji stana koji je zaključen između poduzeća „Urbing“ i M. P. uz obvezu da M. P. preda apelantima u posjed predmetni stan, te da se poništi uknjižba prava vlasništva prema spornom ugovoru o kupoprodaji. U obrazloženju citirane odluke Ustavni sud je naveo da, imajući osobito u vidu činjenicu da iz utvrđenja redovitih sudova proizlazi da je predmetni stan u izgradnji odlukom drugotuženog 1986. godine dodijeljen apelantici, te da se u stan apelanti nisu uselili zbog toga što je izgradnja stana završena tek tijekom 1998. godine i podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, odluke u predmetima br. AP 4227/10 i AP 5595/10), Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, zaključujući da se odredba članka Xe. stavak 4. Odluke odnosi na osobe koje se nalaze u posjedu i koje koriste stan u trenutku stupanja na snagu Odluke, te zanemarujući odredbu članka 46.b stavak 3. Zakona o prodaji stanova, koja je sadržajno identična odredbi Odluke, iako je u postupku utvrđeno da je apelantima dodijeljen stan u izgradnji 1986. godine, tj. u smislu navedenih odredaba Odluke i zakona (do 6. prosinca 2000. godine), očito arbitrarno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava kada je, u konačnici, odbio tužbeni zahtjev apelanata. Naime, iz činjeničnog utvrđenja redovitih sudova nesporno proizlazi da su apelanti, u smislu odredbe članka Xe. stavak 4. Odluke i članka 46.b stavak 3. Zakona o prodaji stanova, osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, te da, u smislu navedenih odredaba, imaju pravo podnijeti zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora (ibid, AP 2275/10, točka 44).

29. Ustavni sud, također, ima u vidu i odluku u predmetu broj AP 5595/10 od 12. veljače 2014. godine (dostupnu na www.ustavnisud.ba) u kojoj je razmatrao odluke redovitih sudova donesene povodom apelantove tužbe u tom predmetu kojom je tražio da se utvrdi da je stekao pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana, te da je tuženi dužan priznati apelantu sva prava i obveze koje na temelju zakona pripadaju nositelju stanarskog prava koji je stanarsko pravo stekao prije 6. prosinca 2000. godine, posebno pravo na kupnju stana. U navedenoj odluci Ustavni sud je iznio stav prema kojem smatra da je nesporno utvrđenje da je apelantu rješenjem tuženog od 11. studenog 1991. godine dodijeljen na korištenje predmetni stan za koji nije izvršen tehnički prijem zgrade, zbog čega apelant i nije bio u mogućnosti zaključiti ugovor o korištenju stana sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud je ukazao na to da je zakonodavac propisao da ove osobe, prema članku Xe. stavak 4. Odluke, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima, a nakon toga i pravo podnijeti zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. U kontekstu navedenog, Ustavni sud je zaključio da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju arbitrarno primijenio odredbu članka IVa. Odluke kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen, jer apelant kao osoba koja nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu nije imao pravo podnijeti zahtjev za kupnju stana u propisanom roku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u tom predmetu svojom odlukom ukinuo presudu Kantonalnog suda u Sarajevu i predmet vratio tom sudu kojeg je obvezao na to da u roku od tri mjeseca od dana dostave te odluke donese novu odluku, sukladno jamstvima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije.

30. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu, a suprotno postupanjima sudova u citiranim predmetima, Kantonalni sud zaključio da tužiteljica kojoj je sporni stan bio dodijeljen na korištenje dok je bio u izgradnji, primjenom odredaba članka Xe. stavak 4. Odluke i članka 46.b stavak 3. Zakona, ima pravo na zaključenje ugovora o korištenju spornog stana sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo podnijeti zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju Kantonalni sud je primijenio odredbe relevantnog prava (članak Xe. stavak 4. Odluke i članak 46.b stavak 3. Zakona) na način koji je Ustavni sud podržao u svojim ranijim odlukama, na koje je ukazano u prethodnom dijelu obrazloženja. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoje zaključke dao jasna i dovoljna obrazloženja kada je utvrdio da su u konkretnom slučaju, a suprotno apelantovim navodima, ispunjeni zakonski uvjeti da se tužiteljici na spornom stanu utvrdi stanarsko pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za to koje je sve relevantne propise primijenio i zašto, a to obrazloženje, prema ocjeni Ustavnog suda, ne može se smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava.

31. U odnosu na apelantove navode o tome da je pribavio nove dokaze (o tome da je davatelj stana na korištenje isplatio tužiteljicu s ciljem rješavanja njezinog stambenog pitanja), Ustavni sud zapaža da spomenute činjenice nisu bile predmet razmatranja u konkretnom upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je donesena pobijana presuda koju je ispitivao Ustavni sud, odnosno da će apelant nove činjenice moći isticati u eventualnim drugim postupcima.

32. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da mu je u postupku upravnog spora koji je rezultirao pobijanom presudom na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, već je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje kako je zajamčeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

33. Apelant je u apelaciji istakao da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na dom i imovinu iz čl. II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant temelji na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi s kojima je zaključio da su neutemeljeni. Ocjenjujući navedeno, kao i da u samoj apelaciji nisu predočeni dokazi koji bi eventualno upućivali na povredu navedenoga prava, Ustavni sud zaključuje i da su navodi o kršenju prava na dom i imovinu iz članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zato što su ovi apelantovi navodi utemeljeni isključivo na njegovom nezadovoljstvu pobijanom odlukom i načinom na koji je Kantonalni sud ocijenio utvrđeno činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, a pobijana odluka sadrži obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim niti suprotnim standardima ustavnih prava na pravično suđenje.

35. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je apelant povredu navedenih prava obrazložio pogrešnom primjenom materijalnog prava, a istaknute navode Ustavni sud je već ispitao u okviru prava na pravično suđenje.

36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić