Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3929/11 (B. P.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Stanovi JNA
  • Šta se smatra imovinom
  • Naknada
  • Proporcionalnost
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3929/11

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3929/11, rješavajući apelaciju Bogdana Počuče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Bogdana Počuče.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantu, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bogdan Počuča (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Subhija Đuzić, advokat iz Tuzle, podnio je 10. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000615 10 Rev od 21. jula 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000839 od 15. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07-001 370 od 20. aprila 2009. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 18. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud, kao i tužena, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 23. jula do 4. augusta 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-07-001 370 od 20. aprila 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je zaključenjem pravno obavezujućeg ugovora o kupoprodaji nepokretnosti s prodavcem, pravnim prednikom tužene – Država SFRJ-SSNO, Vojna građevinska direkcija Sarajevo od 7. marta 1992. godine stekao pravo na otkup stana u Tuzli, Ulica Oktobarske revolucije broj 4 (u daljnjem tekstu: sporni stan) i pravni osnov za upis prava vlasništva na njemu, te da je tužena dužna priznati i trpjeti da se apelant temeljem te presude upiše u knjigu položenih ugovora (KPU) Općinskog suda na spornom stanu kao vlasnik s dijelom 1/1 kao i da mu tužena naknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da je 7. marta 1992. godine zaključen kupoprodajni ugovor između apelanta i Države SFRJ-SSNO, Vojna građevinska direkcija Sarajevo, koji je za predmet imao sporni stan. Dalje je utvrđeno da je ugovorom utvrđena kupoprodajna cijena od 300,000,00 tadašnjih dinara, koju je apelant isplatio 13. februara 1992. godine. Također je utvrđeno da apelant ugovor nije dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te da je sporni stan napustio nakon izbijanja rata u BiH. Općinski sud je dalje utvrdio da je u upravnom postupku povodom apelantovog zahtjeva za povrat spornog stana apelantu potvrđeno stanarsko pravo na spornom stanu, kao i da je apelant 20. juna 2003. godine uveden u njegov posjed. U obrazloženju je dalje istaknuto da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (CRPC) od 2. septembra 2003. godine po zahtjevu tužene stavljena van snage ranija odluka CRPC kojom je apelantu vraćen sporni stan u posjed, te da pred nadležnim organom uprave nije pravosnažno odlučeno o apelantovom zahtjevu za povrat spornog stana. Također je utvrđeno da je apelant stalno zaposlen u Vojnom odsjeku Sombor, u svojstvu civilnog lica na službi u Vojsci Jugoslavije i da nema riješeno stambeno pitanje po osnovu zaposlenja u Vojsci Jugoslavije na teritoriji SR Jugoslavije. Općinski sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan i da apelant u konkretnom slučaju ne može steći pravo vlasništva na spornom stanu jer nisu ispunjeni zakonski uslovi iz člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji). Imajući u vidu član 39.e stav 2. navedenog zakona kojim je regulisano da umjesto prava na upis vlasništva nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. tog člana pripada naknada iz stava 3. istog člana, Općinski sud je istakao da apelant tužbenim zahtjevom nije tražio naknadu prema navedenoj odredbi već utvrđivanje prava vlasništva na spornom stanu.

7. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, donio presudu broj 003-0-Gž-08-000839 od 15. oktobra 2009. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je po ocjeni tog suda prvostepeni sud pravilno postupio kada je prema odredbama Zakona o prodaji odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Dalje je istaknuto da je u prvostepenom postupku utvrđeno, a što i žalba ne osporava, da je apelant sporni stan napustio u toku rata u BiH, da je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama Vojske Jugoslavije i da nije postavio tužbeni zahtjev za isplatu naknade od tužene utvrđenu u skladu s članom 18. Zakona o prodaji.

8. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 P 000615 10 Rev od 21. jula 2011. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je zaključenjem pravno obavezujućeg kupoprodajnog ugovora apelant stekao pravo na otkup i uknjižbu spornog stana. Vrhovni sud je istakao da apelant, da bi se u skladu s članom 39.a Zakona o prodaji mogao upisati kao vlasnik spornog stana, mora imati kumulativno biti ispunjena dva uslova, to jeste da je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO-om i da taj stan koristi zakonito. Vrhovni sud je utvrdio da je apelant prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu spornog stana sa SSNO-om, međutim apelant nije njegov zakoniti posjednik. Istaknuto je da je nesporna činjenica da apelantov zahtjev za povrat spornog stana u posjed nije pravosnažno riješen, te se u konkretnom slučaju ne može raditi o zakonitom korisniku stana. Osim toga, kako je naveo Vrhovni sud, tužbeni zahtjev nije osnovan ni kada se sporni odnos posmatra s aspekta primjene odredbe člana 39.e Zakona o prodaji. Prema toj odredbi, kako je naveo Vrhovni sud, nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije BiH utvrđenu u skladu s članom 18. Zakona o prodaji umanjenu za amortizaciju. Vrhovni sud je istakao da je nesporna činjenica da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u Vojnom odsjeku Sombor -Vojska Jugoslavije, te mu pripada pravo na naknadu prema kriterijima iz citirane zakonske odredbe. Vrhovni sud je dalje utvrdio da su neosnovane revizijske tvrdnje da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti navedene odredbe na apelanta jer je kupoprodajni ugovor zaključen saglasnošću volja ugovornih strana iz člana 26. Zakona o obligacionim odnosima. Postojanje volje kod tužene, kako je dalje istaknuto, u konkretnom slučaju se dovodi u pitanje zbog okolnosti utvrđene specijalnim zakonom, a to je Zakon o prodaji koji u konkretnom sporu treba primijeniti u odnosu na opća načela ugovaranja. Zbog toga se, kako je dalje zaključio Vrhovni sud, ne može smatrati da je tužena na valjan način prenijela svoja vlasnička prava na apelanta u smislu odredbe člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, to jeste na osnovu ugovora.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također je naveo povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. Naveo je da novčana naknada shodno članu 18. Zakona o prodaji na koju su se pozvali redovni sudovi nije pravična naknada kada se uzmu u obzir tržišne cijene stanova u Tuzli.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci i predložio da se apelacija odbije.

13. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su navodi iz apelacije neosnovani, da osporenim odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 18.

Vrijednost stana čini građevinska vrijednost stana korigirana koeficijentom položajne pogodnosti stana.

Građevinska vrijednost stana je 600 DEM po m².

Koeficijent položajne pogodnosti stana utvrđuje nadležna vlada kantona-županije u rasponu od 0,80 do 1,20 ovisno o zoni naselja u kojem se stan nalazi, opremljenosti naselja, katnosti i drugih bitnih elemenata.

Član 39.

Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e Nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom. Umjesto prava na upis vlasništva nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

VI.Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000615 10 Rev od 21. jula 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 10. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navodi apelacije se u suštini odnose na to da apelant ne može da uknjiži vlasništvo na spornom stanu koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora.

20. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih je posljednja Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 37/12, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija, kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje regulišu pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da umjesto naturalne restitucije isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).

21. S obzirom na navedeno, te dovodeći ga u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra cjelishodnim, imajući u vidu tužbeni zahtjev o kojem je odlučivano u osporenim odlukama, prvenstveno da razmotri apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bodne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje apelantovog prava na otkup i uknjižbu prava vlasništva na tzv. „vojnom stanu“.

25. Ustavni sud u tom kontekstu, a u vezi s apelantovim postavljenim tužbenim zahtjevom i odlučenjem redovnih sudova, ukazuje da je slično pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 79/12, dostupna i na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta apelaciju djelimično usvojio, utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da osigura apelantova ustavna prava u skladu sa standardima iz Odluke U 15/11.

26. U navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tuženog, zaključio da predmetni stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu općeg principa mirnog uživanja imovine i zaključio da „nesporno je da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu“ (tačka 32. do 34). Dalje, odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo «u skladu sa zakonom» i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na Odluku u predmetu U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39.a Zakona o prodaji stanova) te odluku u predmetu Đokić protiv BiH. U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao kako smatra „da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed (tačka 47).

27. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (tačka 51).

28. Dovodeći činjenice u konkretnom predmetu s navedenim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama utvrđeno da je apelant s pravnim prednikom tužene zaključio pravno obavezujući kupoprodajni ugovor, da nema pravo na uknjižbu prava vlasništva, te da mu pripada naknada prema kriterijima iz člana 18. Zakona o prodaji. Dakle, nesporno je da u smislu stava Ustavnog suda iz odluke AP 1205/08 predmetni stan predstavlja apelantovu imovinu, da je osporenom odlukom Vrhovnog suda kojom je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu došlo do miješanja u imovinu, da je miješanje bilo zakonito ali da nije postignuta proporcionalnost, pa je zbog toga došlo do povrede apelantovog prava na imovinu. Stoga je za Ustavni sud nesporno da je apelantov položaj u konačnici identičan položaju apelanata iz predmeta AP 1205/08.

29. S obzirom na navedeno Ustavni sud je, podržavajući praksu u navedenom predmetu AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

Ostali navodi

30. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma, kao i prava na zabranu diskriminacije. VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima je i apelant, nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno stavljen je prevelik teret na apelanta.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3929/11 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio