Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3821/11 (M. K.)
Odluka donesena 18. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Ništavost
- Privatizacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3821/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3821/11, rješavajući apelaciju Miloša Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miloša Kovačevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000147 09 Rev od 31. augusta 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miloš Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, Republika Crna Gora, podnio je 28. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000147 09 Rev od 31. augusta 2011. godine. Apelant je 3. jula 2013. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud zabraniti tuženim „Nevesinjeputevi“ AD Nevesinje, Bojanu Bratiću, Milki Bratić i Tanji Stanišić rođenoj Bratić (u daljnjem tekstu: tuženi i redom kako slijedi: prvotuženi, drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena) prodaju akcija u prvotuženom do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3821/11 od 9. oktobra 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od tuženih zatraženo je 16. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. jula 2014. godine, a tuženi 8. augusta 2014. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda Trebinje, Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 095-1-P-07-000 061 od 12. februara 2009. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženih-protivtužilaca, te je utvrđeno da je apelant s pokojnim Radovanom Bratićem 10. maja 2002. godine kupio 30% državnog kapitala od prvotuženog (stav 1. izreke presude). Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena obavežu da priznaju da je apelant vlasnik 15% državnog kapitala kod prvotuženog i dopuste mu da se u odgovarajućem registarskom ulošku Osnovnog suda u Trebinju upiše kao vlasnik 15% državnog kapitala kod prvotuženog, te da mu naknade troškove parničnog postupka, odbijen je kao neosnovan (stav 2. izreke presude). Protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da je ortački ugovor zaključen 15. maja 2002. godine između apelanta i pokojnog Radovana Bratića protivan pozitivnim zakonskim propisima odbijen je kao neosnovan (stav 3. izreke presude). Navedenom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi troškove postupka (stav 4. izreke presude).
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u konkretnom postupku zahtijevao da se utvrdi da je on zajedno s Radovanom Bratićem kupio 30% državnog kapitala kod prvotuženog, te da se slijedom toga obavežu drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena (kao nasljednici Radovana Bratića) da to priznaju i dopuste upis njegovog udjela od 15% u odgovarajućim javnim evidencijama, zasnivajući svoj zahtjev na odredbama ortačkog ugovora koji je s Radovanom Bratićem zaključio 15. maja 2002. godine. Tuženi su se protivili takvom zahtjevu, te su protivtužbom osporavali valjanost ortačkog ugovora zahtijevajući utvrđenje njegove ništavnosti. U dokaznom postupku Osnovni sud je utvrdio da su apelant i Radovan Bratić otkupljivali staru deviznu štednju od građana u svrhu pribavljanja sredstava za kupovinu državnog kapitala u preduzećima. Dalje je utvrđeno da se na tender od 30. aprila 2002. godine, koji je raspisan i proveden povodom prodaje državnog kapitala kod prvotuženog, prijavio Radovan Bratić (ne i apelant), čija je ponuda ocijenjena najboljom. Slijedom toga je Radovan Bratić s Direkcijom za privatizaciju u Republici Srpskoj 10. maja 2002. godine zaključio ugovor o prodaji a na osnovu kojeg je kupio 30% državnog kapitala prvotuženog. Na osnovu navedenog ugovora u odgovarajućem registarskom ulošku registarskog suda 28. maja 2002. godine upisan je udio Radovana Bratića u kapitalu prvotuženog u iznosu od 30%, što čini 122.669 akcija. Dalje je utvrđeno da su apelant i Radovan Bratić 15. maja 2002. godine zaključili ortački ugovor kojim su saglasno konstatirali da su kupili 30% državnog kapitala prvotuženog i to svaka od ugovornih strana po 15% vrijednosti, pa su saglasno tim procentima i uredili svoja prava i obaveze. Radovan Bratić je u međuvremenu umro, te je apelant kao tužene označio njegove nasljednike kao univerzalne sukcesore. Utvrdivši da navedeni ortački ugovor predstavlja osnov za sticanje udjela u državnom kapitalu prvotuženog, Osnovni sud je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i utvrdio da je apelant zajedno s Radovanom Bratićem kupio 30% državnog kapitala kod prvotuženog, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen jer drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena kao pravni sljednici nisu pasivno legitimirani u konkretnom sporu, budući da ugovorom o ortakluku u odnosu na njih niti u odnosu na prvotuženog nisu ugovorena nikakva prava i obaveze.
8. Obje parnične stranke su se žalile protiv prvostepene presude Okružnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Okružni sud je Presudom broj 015-0-Gž-09-000 071 od 25. augusta 2009. godine usvojio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu u stavu 2. izreke preinačio tako što je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao drugotuženog, trećetuženu i četvrtotuženu da priznaju apelantu da je vlasnik 15% državnog kapitala kod prvotuženog i dopuste mu da se u odgovarajućem registarskom ulošku upiše kao vlasnik navedenog kapitala. Istom presudom je odlučeno da su tuženi dužni apelantu naknaditi troškove postupka u preciziranom iznosu. Žalba tuženih je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena zakonski nasljednici Radovana Bratića, slijedom čega je njegovom smrću njegov udio kod prvotuženog po sili zakona (član 133. Zakona o nasljeđivanju) prešao na njih, što im daje legitimaciju u konkretnom sporu.
9. Tuženi su protiv navedene odluke Okružnog suda podnijeli reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 P 000147 09 Rev od 31. augusta 2011. godine, kojom je reviziju tuženih djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu na taj način što je odbio njegov zahtjev da se utvrdi da je on zajedno s pokojnim Radovanom Bratićem 10. maja 2002. godine kupio 30% državnog kapitala od prvotuženog, te da se obavežu drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena da priznaju da je apelant vlasnik 15% državnog kapitala kod prvotuženog i dopuste mu da se u odgovarajućem registarskom ulošku registarskog suda upiše kao vlasnik 15% državnog kapitala kod prvotuženog. U preostalom dijelu u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu kojim je odbijen zahtjev tuženih za utvrđivanje ništavnosti ugovora o ortakluku zaključenog 15. maja 2002. godine između apelanta i pokojnog Radovana Bratića, Vrhovni sud je reviziju odbio kao neosnovanu. Istom presudom Vrhovni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
10. Vrhovni sud je utvrdio da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, imajući u vidu čl. 1. i 2. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, pravno ili fizičko lice koje učestvuje u postupku privatizacije ne može za nekog trećeg nepoznatog ugovarati prava i obaveze kupovinom državnog kapitala u određenom preduzeću, jer to ne odgovara prirodi ugovora kojim se vrši kupovina državnog kapitala (privatizacija). Naime, takvi ugovori sadrže niz odredaba koje stvaraju obaveze za kupca (u pogledu statusa zaposlenih radnika u preduzeću čiji se državni kapital prodaje ili na drugi način prenosi, u pogledu djelatnosti koje to preduzeće obavlja i promjene te djelatnosti, u pogledu ograničenja u vezi s eventualnim prometovanjem akcija stečenih privatizacijom i slično), kao i sankcije u slučaju nepoštivanja tih obaveza. Vrhovni sud je utvrdio da su tako i spomenutim ugovorom o prodaji koji je pokojni Radovan Bratić 10. maja 2002. godine zaključio s Direkcijom za privatizaciju povodom kupovine državnog kapitala prvotuženog za njega propisane određene obaveze i sankcije za njihovo neispunjenje (član 6. ugovora), te određene zabrane (član 8. ugovora). Vrhovni sud je, dalje, naveo da je tender reguliran Pravilima tenderske prodaje koja propisuju princip javnosti i obavezu da se ugovor o prodaji državnog kapitala u preduzeću zaključi s tačno određenim i jasno identificiranim licem. Vrhovni sud je utvrdio da je Radovan Bratić u Registru Osnovnog suda u Trebinju rješenjem tog suda od 28. maja 2002. godine u odgovarajućem registarskom ulošku upisan kao osnivač prvotuženog s ulogom od 30% u osnovnom kapitalu prvotuženog i s brojem akcija od 122.669. Saglasno navedenom, Vrhovni sud je utvrdio da, s obzirom na to da se apelantovo ime nigdje ne navodi niti spominje, odnosno da prilikom tenderske prodaje državnog kapitala prvotuženog apelant nije bio kupac, niti je u Registru upisan kao osnivač, odnosno vlasnik udjela u kapitalu prvotuženog, nije bilo mjesta ni načina da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu, bez obzira na eventualnu tačnost činjenice da je apelant pokojnom Radovanu Bratiću dao polovinu sredstava kojim je on isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu na ime vrijednosti otkupljenog državnog kapitala kod prvotuženog. Vrhovni sud je utvrdio da se apelantu ni odredbama ortačkog ugovora nije moglo konstituirati pravo čije je utvrđenje tražio tužbenim zahtjevom.
11. S druge strane, Vrhovni sud je utvrdio da sporni ugovor o ortakluku nije ništavan, kako tvrde tuženi. Tim ugovorom su apelant i pokojni Radovan Bratić svojom voljom uredili svoje međusobne odnose, ali taj ugovor ne utječe na položaj i vlasničku strukturu kapitala kod prvotuženog koji i nije učestvovao u zaključenju tog ugovora. Njegovim odredbama se Radovan Bratić kao vlasnik udjela kod prvotuženog, odnosno vlasnik akcija, obavezao da će svoja prava i obaveze koji su zasnovani na tim akcijama ostvarivati na način i po pravilima koja su regulirana ortačkim ugovorom, to jeste uz apelantovu saglasnost. Ortačkim ugovorom su nastala prava i obaveze samo za ugovarače, odnosno za njihove pravne sljednike, koji nisu protivni prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, što bi ga učinilo ništavnim, u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Predmetne akcije su, prema Zakonu o hartijama od vrijednosti, hartije od vrijednosti, imaju određenu novčanu vrijednost i predstavljaju imovinu njihovog imaoca. U slučaju smrti imaoca akcija one ulaze u njegovu zaostavštinu. Zaostavština Radovana Bratića, kako je naveo Vrhovni sud, u trenutku njegove smrti je po sili zakona prešla na njegove nasljednike. Stoga su drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena kao zakonski nasljednici pokojnog Radovana Bratića, a suprotno njihovim tvrdnjama, legitimirani da učestvuju u konkretnoj parnici u kojoj imaju položaj jedinstvenih suparničara.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je u toku postupka pred Vrhovnim sudom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo na njegovu štetu. U vezi s tim, ističe da u Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima nigdje nije isključeno, što znači da je dopušteno, udruživanje novčanih sredstava u svrhu kupovine državnog kapitala. Pravilnim tumačenjem navedenih zakonskih odredaba, kako je apelant naveo, nije bila njegova obaveza da se na provedenom tenderu pojavi kao kupac 30% državnog kapitala prvotuženog s Radovanom Bratićem. Apelant je dao usmeno ovlaštenje Radovanu Bratiću da se on pojavi kao kupac 30% državnog kapitala, s tim što su zajedno išli uplatiti po jednu polovinu (15%) kupljenog državnog kapitala. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da on nije postao vlasnik 15% predmetnog državnog kapitala. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti tuženim prodaju akcija u prvotuženom do okončanja postupka pred Ustavnim sudom, a kako bi se spriječio nastanak štete za njega.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da je osporena odluka tog suda u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonom, kao i Evropskom konvencijom, te su stoga apelantovi navodi neosnovani. Navedeno je da je apelanta u postupku zastupao ovlašteni kvalificirani punomoćnik koji je prisustvovao ročištima i u nekoliko navrata obrazlagao sve apelantove navode i tvrdnje, predlagao i izvodio dokaze, očitovao se na navode druge strane, a iskoristio je i mogućnost ulaganja pravnih lijekova. Dakle, imao je mogućnost, koju je iskoristio, da pred sud iznese sve što je smatrao relevantnim za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari i očituje se na navode i dokaze suprotne strane. Vrhovni sud je istakao da apelant nije ni naveo razloge zbog kojih smatra da je nejednako tretiran u postupku i kako i prema kojem osnovu je diskriminiran. Činjenica da apelant nije u cjelini uspio u konkretnom sporu, kako je istaknuto, sama za sebe ne dokazuje da su mu povrijeđeni pravo na pravično i fer suđenje i pravo na nediskriminaciju. Također, nisu osnovani apelantovi navodi o tome da je materijalno pravo pogrešno i proizvoljno primijenjeno. Vrhovni sud je naveo da apelantu niko ne spori da je pravnom predniku tuženih dao dio sredstava za kupovinu dijela državnog kapitala u prvotuženom, ali je privatizacija izvršena na takav način da saglasno odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, Programa privatizacije, Pravila tenderske prodaje, Zakona o upisu u sudski registar, Uredbe o upisu u sudski registar, Zakona o preduzećima, Zakona o hartijama od vrijednosti i Zakona o tržištu hartija od vrijednosti nije dovela do sticanja prava vlasništva na akcijama privatiziranog preduzeća (kakvo utvrđenje je tražio apelant). U tom smislu, kako je naveo Vrhovni sud, u osporenoj odluci je dato iscrpno i svestrano obrazloženje, u kojem se Sud izjasnio i o spornim pitanjima koja je apelant naveo u apelaciji.
14. U odgovoru na apelaciju tuženi su naveli da su apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao neosnovani, te je predloženo da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98, 62/02, 38/03, 65/03, 109/05 i 54/05) relevantne odredbe glase: Član 1. stav 1.
Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak za privatizaciju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica (…).
Član 2.
Osnovni principi privatizacije su javno učešće pod jednakim uslovima za sve učesnike i pravo učesnika na izbor određenih preduzeća u koja će investirati vaučere, kupone i novac.
16. U Pravilima tenderske prodaje („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 33/98) relevantne odredbe glase:
Član 19. stav 1.
Dokumenta za identifikaciju iz stava 3. prethodnog člana, za fizička lica su ovjerene kopije lične karte ili pasoša i punomoć (…).
Član 29.
Direkcija zaključuje ugovor sa kupcem, čija je ponuda na prvom mjestu tender liste u roku od 7 dana od dana isteka roka iz člana 28. ovih pravila.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000147 09 Rev od 31. augusta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
21. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
24. Apelant smatra da je Vrhovni sud pri odlučivanju o konkretnoj pravnoj stvari pogrešno i proizvoljno primijenio pozitivno pravo.
25. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi njegov suvlasnički dio u dijelu državnog kapitala prvotuženog, te s tim u vezi i pravo da se upiše kao vlasnik navedenog kapitala. Ustavni sud opaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i argumentirana obrazloženja zašto je utvrdio da je navedeni apelantov zahtjev neosnovan. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, posebno zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je sve relevantnim propisima zasnovao osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio materijalne propise, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje takvo postupanje suda. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim.
Pravo na zabranu diskriminacije
29. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
30. Prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A, broj 6).
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se apelant žali na diskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka ove odluke i zaključka Ustavnog suda da nije prekršeno pravo na pravično suđenje, te budući da apelant, osim tvrdnji o diskriminaciji, nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi ukazivali na to da je različito tretiran u odnosu na druga lica u istoj situaciji, a da iz činjenica konkretnog predmeta nije vidljivo da je apelant diskriminiran prema bilo kojem osnovu, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.
Ostali navodi
32. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je redovni sud na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, a koje ničim nisu dovedene u pitanje, za svoju odluku dao obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim niti suprotnim standardima ustavnih prava na pravično suđenje.
34. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno pravo na pravično suđenje, a iz činjenica konkretnog predmeta nije vidljivo da je apelant diskriminiran prema bilo kojem osnovu.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić