Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4398/11 (S. Š.)
Odluka donesena 18. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Šta se ne smatra domom
- Miješanje u pravo na dom
- Pojam doma
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4398/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4398/11, rješavajući apelaciju Sergeja Šuševskog, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sergeja Šuševskog, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000294 10 Rev od 25. avgusta 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sergej Šuševski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 14. novembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000294 10 Rev od 25. avgusta 2011. godine. Istovremeno apelant je podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odložio njegovu deložaciju iz stana dok se ne donese odluka o apelaciji. Apelant je dopunio apelaciju 20. decembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4398/11 od 26. januara 2012. godine godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev da se donese privremena mjera.
3. Na osnovu člana 22 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda i Opštine Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotužena) zatraženo je 28. novembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 7. decembra 2011. godine, dok prvotužena nije odgovorila.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0 P- 06-000 013 od 15. januara 2008. godine odbijen je zahtjev JP „Željeznice Srbije“ (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan ugovor o otkupu dvosobnog stana u Bijeljini u ulici Miloša Obilića broj 9, zaključen 1. jula 2002. godine između prvotužene i apelanta kao drugotuženog, te da se u javnim knjigama o evidenciji prava na nekretninama briše apelant kao nosilac prava svojine na navedenom stanu zajedno s pravom korišćenja, odnosno svojine na pripadajućem zemljištu. Navedenom presudom je odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da se apelant obaveže da tužiocu preda u posjed sporni stan. Istom presudom obavezan je tužilac da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari nije sporno da su prvotužena i apelant 1. jula 2002. godine zaključili ugovor o otkupu stana na otplatu, u čiji sadržaj je Osnovni sud izvršio uvid. Navedeno je da je raniji nosilac stanarskog prava na tom stanu bila apelantova baka, koja je umrla 27. marta 1999. godine. Tužilac je 25. maja 1999. godine donio odluku kojom je dao saglasnost apelantu da nastavi da koristi sporni stan iza smrti svoje bake, da bi 15. juna 1999. godine donio odluku da poništava navedenu prethodnu odluku, jer nisu ispunjeni uslovi za davanje saglasnosti za korišćenje spornog stana. Dalje je navedeno da je vođen i upravni postupak u kom je doneseno rješenje da apelantu pripada pravo da nastavi da koristi sporni stan, nakon čega je apelant zaključio ugovor o otkupu stana s prvotuženom. Istaknuto je da je tužilac svoj tužbeni zahtjev zasnivao na činjenici da apelant kao unuk umrle ranije nositeljice stanarskog prava nema zakonskog osnova da nastavi da koristi sporni stana jer je tužilac vlasnik stana. Osnovni sud je naveo da pravnom ocjenom utvrđenog činjeničnog stanja, a odlučujući o apelantovim prigovorima koji se odnose na nedostatak aktivne legitimacije i nedostatak pravnog interesa, došao do zaključka da su ti prigovori osnovani shodno odredbama člana 18 stav 2 Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji). Navedenim odredbama je propisano da je Javni pravobranilac u roku od godine dana od dana potpisivanja ugovora dužan da tužbom sudu traži poništenje ugovora koji je zaključen suprotno odredbama tog zakona. Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju pravo na podnošenje navedene tužbe ima Javni pravobranilac a ne tužilac. Dalje je naveo da tužilac nema niti pravni interes da vodi konkretan spor jer je odredbom člana 15 Zakona o privatizaciji propisano da stanove preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica koja imaju sjedište van teritorije RS daje u otkup grad, odnosno opština na čijem se području stan nalazi. Osnovni sud je smatrao da tužilac ne bi mogao da zaključi ugovor o otkupu spornog stana, niti bi u krajnjem slučaju mogao da dobije novac od otkupa stana, tako da nije jasno u čemu se sastoji pravni interes tužioca u vođenju konkretnog spora.
8. Tužilac se žalio protiv navedene presude Osnovnog suda Okružnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj 012-0-Gž-08-000 267 od 19. februara 2010. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
9. Okružni sud je u obrazloženju naveo da se sporni stan nalazi na teritoriji Republike Srpske, a tužilac ima sjedište u Beogradu, Republika Srbija, i u tužbi je naveo da «kao raniji nosilac prava korišćenja na navedenom stanu» ima pravni interes da ospori ugovor o njegovom otkupu koji su zaključili apelant i prvotužena u postupku privatizacije državnih stanova. Članom 13 stav 1 Zakona o privatizaciji je propisano da stan u državnoj svojini u otkup daje Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo, s tim da je članom 15 tog zakona za stanove nepoznatog prodavca, kao i stanove preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica koja imaju sjedište van teritorije RS propisano da njih u otkup daje grad, odnosno opština na čijem se području stan nalazi. Članom 38 tog zakona propisano je da, ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi (u rokovima propisanim tom odredbom) pravno lice iz člana 13 stav 1 navedenog zakona i nosilac stanarskog prava dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme u skladu s odredbama tog zakona. Prema odredbama člana 36 stav 1 i člana 40 stav 3 Zakona o privatizaciji sredstva koja se ostvaruju otkupom stana, odnosno zakupnina, uplaćuju se na račun Fonda stanovanja RS. Okružni sud je zaključio da se prema citiranim odredbama zakona na stanovima državne svojine zasniva pravo svojine ili pravni odnos zakupa na neodređeno vrijeme, s tim da prodavac, odnosno zakupodavac ne može da bude preduzeće, ustanova niti drugo pravno lice koje ima sjedište van teritorije RS. Iz navedenog, po mišljenju Okružnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da tužilac nema pravnog interesa da utvrđuje ništavnost ugovora u konkretnoj pravnoj stvari. Takođe je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda o nedostatku tužiočeve aktivne legitimacije, zbog čega je tužbeni zahtjev već samim tim neosnovan. Naime, članom 18 stav 2 Zakona o privatizaciji predviđena je dužnost javnog pravobranioca da tužbom sudu traži poništenje ugovora koji je zaključen suprotno odredbama navedenog zakona i takva mogućnost nije ostavljena ni za koga drugog.
10. Protiv navedene presude Okružnog suda tužilac je podnio reviziju Vrhovnom sudu koji je o reviziji odlučio Presudom broj 118 0 P 000294 10 Rev od 25. avgusta 2011. godine. Navedenom presudom Vrhovni sud je tužiočevu reviziju djelimično usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako što je utvrdio da je ništavan ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen 1. jula 2002. godine između apelanta kao kupca i prvotužene kao prodavca, te da su tuženi dužni da priznaju i trpe brisanje apelanta kao nosioca prava svojine, odnosno prava korišćenja na toj nekretnini u javnim knjigama. Istom presudom obavezani su tuženi da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka, a u preostalom dijelu tužiočeva revizija je odbijena.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nižestepene presude nisu pravilne (izuzev u dijelu kojim je odbijen zahtjev za predaju stana u posjed). Prema odredbi člana 9 stav 1 Zakona o privatizaciji može se otkupiti samo onaj stan u državnoj svojini na kom postoji stanarsko pravo. Ako je stanarsko pravo sporno stan ne može da se otkupi do pravosnažnog završetka spora, a ugovor o otkupu stana na kom je stanarsko pravo sporno je ništavan (člana 9 st. 2 i 5 Zakona o privatizaciji). Sud koji vrši ovjeru potpisa na ugovoru o otkupu stana dužan je da primjerak ugovora dostavi nadležnom pravobraniocu koji je dužan da traži od suda da poništi ugovor ako ocijeni da je on zaključen suprotno odredbama Zakona o privatizaciji (član 18). Stanarsko pravo na predmetnom stanu u konkretnom slučaju je bilo sporno jer je tužilac osporavao apelantu pravo da nakon smrti bake nastavi da koristi stan kao nosilac stanarskog prava. U vrijeme kad je zaključen sporni ugovor odluka stambenog organa prvotužene, kojom je utvrđeno da apelant ima pravo da nakon smrti nosioca stanarskog prava nastavi da koristi stan bila je konačna ali ne i pravosnažna, budući da je tužilac protiv te odluke pokrenuo upravni spor. U tom upravnom sporu tužilac je izdejstvovao presudu na osnovu koje je poništena navedena odluka prvotužene, a koja je bila pravni osnov za zaključenje ugovora o otkupu stana, pa kako je ona poništena prestao je da postoji i pravni osnov ugovora o otkupu stana. Slijedom navedenog, kako je zaključio Vrhovni sud, sporni ugovor o otkupu stana je ništavan i kao takav ne proizvodi pravno dejstvo shodno članu 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO) u vezi sa članom 9 stav 1 i članom 10 stav 1 Zakona o privatizaciji. Pored toga, čak da u upravnom sporu odnosno upravnom postupku nije došlo do poništenja odluke koja je poslužila kao pravni osnov za zaključenje ugovora o otkupu, ugovor bi bio ništavan po odredbi člana 9 st. 2 i 5 Zakona o privatizaciji jer je zaključen prije pravosnažnog rješenja spora između tužioca kao davaoca stana na korišćenje i apelanta u vezi korišćenja spornog stana nakon smrti nosioca stanarskog prava. Takođe je neprihvatljiv stav nižestepenih sudova da tužilac nema aktivnu legitimaciju u konkretnom sporu. Pitanje aktivne legitimacije je pitanje materijalnog prava i odnosi se na to da li je tužilac baš ono fizičko ili pravno lice koje je u jednom materijalno-pravnom odnosu ovlašćeno da ističe tužbeni zahtjev. Kako tužilac ima svojstvo davaoca stana na korišćenje povodom kog se vodi predmetni parnični postupak on, suprotno shvatanjima nižestepenih sudova, kako navodi Vrhovni sud, ima aktivnu legitimaciju za vođenje spora. Okolnost što je odredbom člana 18 stav 2 Zakona o privatizaciji propisana obaveza nadležnog pravobranioca da tužbom sudu traži poništenje ugovora o otkupu ne znači da i druga lica koja polažu određena prava na otkupljeni stan ne mogu tužbom da traže da se utvrdi ništavnost ugovora. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju postoji i pravni interes tužioca da istakne zahtjev za utvrđenje ništavnosti spornog ugovora o otkupu, te je ispunjen uslov za podnošenje tužbe u smislu člana 54 Zakona o parničnom postupku. Naime, tužilac je u upravnom postupku upućen na parnicu protiv tuženih uz upozorenje da će se u protivnom smatrati da je odustao od zahtjeva za iseljenje apelanta, što će dovesti do obustave upravnog postupka. Dakle pravni interes tužioca se ogleda ne samo u činjenici da je on davalac stana na korišćenje i kao takav može da traži iseljenje svakog lica za koje smatra da nema pravo da koristi stan, već i u činjenici da bi u slučaju da nije ustao s tužbom bio obustavljen upravni postupak deložacije apelanta koji je pokrenut po zahtjevu tužioca. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev da se utvrdi ništavnost ugovora o otkupu stana i briše pravo apelantove svojine na spornom stanu u javnim knjigama. Međutim, kako je dalje utvrdio Vrhovni sud, apelant je ušao u posjed predmetnog stana prije nego što je zaključen ugovor o otkupu stana, pa u smislu odredbe člana 104 ZOO nema osnova da se udovolji zahtjevu tužioca za predaju stana u posjed. Osim toga, organi uprave (stambeni organ) su isključivo ovlašćeni da u upravnom postupku, pokrenutom u smislu člana 22 stav 3 Zakona o stambenim odnosima, odlučuju da li licu koje je nastavilo da koristi stan poslije smrti nosioca stanarskog prava pripada pravo da nastavi da koristi stan, te da u vezi s tim odlučuju i o iseljenju tog lica iz stana. U konkretnom slučaju nije sporno da se po zahtjevu tužioca vodi upravni postupak propisan odredbom člana 22 stav 3 Zakona o stambenim odnosima koji je prekinut dok se ne okonča konkretna parnica, a u nastavku tog postupka odlučiće se o apelantovom iseljenju i predaji stana tužiocu kao davaocu stana na korišćenje, dakle ovdje se radi o zahtjevu o kom odlučuje stambeni organ u upravnom postupku a ne sud.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant je naveo da, uzimajući u obzir činjenicu da je Vrhovni sud odlučio da o dijelu tužbenog zahtjeva za iseljenje apelanta iz predmetnog stana i predaju stana u posjed tužiocu odlučuje nadležni stambeni organ uprave, može se očekivati da će se tužilac u najskorije vrijeme obratiti organu uprave sa zahtjevom da se apelanta iseli iz predmetnog stana. Dalje je istakao da taj stan predstavlja njegov dom jer u njemu neprekidno živi od svog rođenja. U tom smislu apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 160/03 i AP 814/07. Apelant ističe da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pogrešno i proizvoljno zaključio da je za apelantovu deložaciju i predaju predmetnog stana u posjed tužiocu nadležan organ uprave a ne sud. Time je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo, što predstavlja povredu apelantovog prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 1713/11 i AP 814/07, kao i na praksu Vrhovnog suda u sličim predmetima. Dalje je istakao da je Vrhovni sud pogrešno primijenio pravo kada je zaključio da tužilac ima aktivnu legitimaciju i pravni interes u tom postupku. Takođe je istakao da u praksi Ustavnog suda ima mnogo predmeta iz kojih proizlazi zaključak da je taj stan apelantov dom i da je osporenom presudom apelantu uskraćena mogućnost da koristi sporni stan koji nesumnjivo predstavlja njegov dom i da miješanje, u konkretnom slučaju u apelantovo pravo na dom, nije bilo u skladu sa zakonom i da nije bilo opravdano. Apelant je u tom smislu naveo odluke Ustavnog suda u predmetima br. U 1/02, AP 323/04 i U 160/03.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru pored ostalog istakao da su neosnovani apelantovi navodi da mu prijeti deložacija iz spornog stana jer je upravni postupak u kom treba odlučiti da li apelantu pripada pravo da nakon bakine smrti nastavi da koristi sporni stan je prekinut do pravosnažnog okončanja parničnog postupka. U nastavku tog upravnog postupka apelant će imati pravo da iznosi činjenice o dužini stanovanja u spornom stanu, kao i činjenice o tome da je bio član porodičnog domaćinstva svoje bake sve do njene smrti. Kako je navedeno u odgovoru, te činjenice nisu bitne u parnici u kojoj se odlučivalo o ništavnosti ugovora o otkupu stana, pa sudovi nisu bili ni dužni da te činjenice utvrđuju jer je u nadležnosti upravnog organa da utvrđuje navedene činjenice i na osnovu toga donese odluku da li apelant ima pravo da nastavi da koristi sporni stan. Navedenom odlukom, kako je naveo Vrhovni sud, nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom jer upravni postupak apelantove deložacije iz spornog stana još nije okončan pa se još uvijek ne zna da li će biti usvojen prijedlog tužioca za apelantovu deložaciju. Pored toga, osporenom odlukom Vrhovnog suda faktički je potvrđena odluka nižestepenih sudova po kojoj apelant ostaje u posjedu spornog stana (odbijen je zahtjev tužioca da mu apelant sporni stan preda u posjed), slijedom čega nema ni povrede apelantovog prava na dom. Dalje je istaknuto da je tek nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji ustanovljena nadležnost sudova da odlučuju o zahtjevima za deložaciju. Pošto je tužilac zahtjev za deložaciju podnio stambenom organu u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o stambenim odnosima, to jeste prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji, ovaj upravni postupak treba da se okonča prema odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme kad je podnesen zahtjev. Vrhovni sud je, smatrajući da je pobijana odluka tog suda u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonom, kao i Evropskom konvencijom, predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova (Službeni glasnik RS“ br. 118/11 i 67/13) relevantne odredbe glase:
Član 9. st. 1, 2. i 5.
(1) Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo.
(2) Stan u državnoj svojini na kojem je sporno stanarsko pravo ne može se otkupiti do pravosnažnog okončanja spora. (…) (5) Ugovor o otkupu stana iz st. 2. i 3. ovog člana ništav je.
Član 10. stav 1.
(1)Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.
15. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; te «Službeni glasnik RS» br. 17/03, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103. stav 1.
Ništavost
1. Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, ili moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
VI.Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000294 10 Rev od 25. avgusta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. septembra 2011. godine a apelacija je podnesena 10. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopuštena.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i dom iz čl. II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine te član 6 stav 1 i član 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
22. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u relevantnom dijelu glasi:
Član 6 stav 1
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom
23. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno ocijenjenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. Ustavni sud zapaža da se apelant nalazi u posjedu spornog stana. Dalje, Ustavni sud ističe da je u parničnom postupku osporenom presudom Vrhovnog suda na kraju utvrđeno da je ništavan ugovor o otkupu predmetnog stana između apelanta i prvotužene, te da su tuženi dužni da priznaju i da trpe brisanje apelanta kao nosioca prava svojine, odnosno prava korišćenja u javnim knjigama.
26. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud u revizionom postupku utvrdio da su u okolnostima konkretnog predmeta relevantne odredbe čl. 9 i 10 Zakona o privatizaciji u vezi s članom 103 Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud za svoje zaključke dao jasna i dovoljna obrazloženja kada je utvrdio da su u konkretnom slučaju, a suprotno apelantovim navodima, ispunjeni zakonski uslovi za utvrđenje ništavnosti ugovora o otkupu spornog stana. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasna i dovoljna obrazloženja u pogledu nadležnosti upravnog organa da odlučuje o zahtjevu da se apelanta iseli, pozivajući se pri tome na odredbe člana 22 stav 3 Zakona o stambenim odnosima. Pored toga, osporenom odlukom je na kraju odbijen zahtjev tužioca da mu apelant preda u posjed sporni stan. U odnosu na pitanje aktivne legitimacije tužioca Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao dovoljno i razložno obrazloženje pozivajući se na odredbe Zakona o privatizaciji, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje koje je sve relevantne propise primijenio i zašto, a dato obrazloženje po ocjeni Ustavnog suda ne može da se smatra proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da ne mogu da se prihvate apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava. Osim toga, u osporenoj presudi nema ništa što ukazuje da je došlo do nezakonitog i proizvoljnog miješanja u apelantovo pravo na dom, upravo zato što je, kako je već rečeno, Vrhovni sud detaljno obrazložio svoje zaključke o tome da je tužba tužioca u konkretnom parničnom sporu djelimično osnovana.
27. U odnosu na apelantovo pozivanje na dosadašnju praksu Ustavnog suda, Ustavni sud ističe da je imao u vidu pomenutu praksu, međutim, citirane odluke ne pokreću pitanja koja su bila predmet osporene revizione odluke Vrhovnog suda.
28. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenom presudom na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, već je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na poštovanje doma
29. Apelant je takođe u apelaciji istakao da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».
31. Član 8 Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
32. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
33. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvo mora da se utvrdi da li je sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja stava 1 člana 8 Evropske konvencije, te da li odluka koju apelant osporava predstavlja «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora da bude «u skladu sa zakonom». Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora da bude utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i (c) zakon takođe mora da bude formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
34. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297- C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Takođe, Dom za ljudska prava definisao je domen člana 8 Evropske konvencije, tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
35. Što se tiče pitanja da li sporni stan može da se smatra apelantovim «domom», nesporno je da se apelant nalazi u posjedu spornog stana, za koji tvrdi da je nastavio da ga koristi kao član porodičnog domaćinstva poslije smrti svoje bake. U skladu s navedenim, a imajući u vidu stavove Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8 Evropske konvencije.
36. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora da odgovori je pitanje da li je osporenom odlukom Vrhovnog suda došlo do miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na dom. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da su osporenom odlukom Vrhovnog suda potvrđene odluke nižestepenih sudova kojima je odbijen zahtjev tužioca da mu apelant sporni stan preda u posjed, odnosno da prema osporenoj odluci apelant faktički ostaje u posjedu spornog stana. Takođe, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u osporenoj odluci nije bavio pitanjem apelantovog prava da kao član porodičnog domaćinstva svoje bake nastavi da koristi sporni stan. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do miješanja javne vlasti u apelantovo pravo da sporni stan koristi kao svoj dom u smislu člana 8 Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zato što su ovi apelantovi navodi zasnovani isključivo na njegovom nezadovoljstvu osporenom odlukom i načinom na koji je Vrhovni sud ocijenio utvrđeno činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, a osporena odluka sadrži obrazloženje koje ne može da se smatra proizvoljnim niti suprotnim standardima ustavnih prava na pravično suđenje.
39. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada odluka redovnog suda ne predstavlja miješanje javne vlasti u apelantovo pravo na poštovanje doma.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić