Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3192/11 (O. V.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivično djelo
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3192/11

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3192/11, rješavajući apelaciju Osmana Velagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Osmana Velagića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 003556 11 Kžž od 17. maja 2011. godine i 11 0 K 003556 10 Kž od 10. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 11 0 K 003556 10 K od 23. jula 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Osman Velagić (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju kazne zatvora u KPZ-u Foča, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 11 0 K 003556 11 Kžž od 17. maja 2011. godine i 11 0 K 003556 10 Kž od 10. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 11 0 K 003556 10 K od 23. jula 2010. godine. Apelant je u avgustu 2011. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva Banjaluka, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala, Specijalno tužilaštvo Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 6. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 10. juna do 7. jula 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 003556 10 K od 23. jula 2010. godine apelant je proglašen krivim što je u sastavu grupe, zajedno i po prethodnom dogovoru sa Srđanom Bundrom, državljaninom R Srbije (protiv kojeg se u R Srbiji istovremeno vodio krivični postupak), te Đulagom Velagićem i Farukom Bukvićem (državljani BiH, koji su priznali krivično djelo i za to pravosnažno osuđeni), obmanom odveo oštećenog R. H. (u daljnjem tekstu: oštećeni), u namjeri da od drugog lica iznudi novac i iz koristoljublja i radi prikrivanja drugog krivičnog djela, lišio ga života, te neovlašteno držao oružje čije držanje građanima uopšte nije dozvoljeno, sve detaljnije opisano u izreci presude. Apelant je time počinio krivično djelo otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), u sticaju s krivičnim djelom teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 2. KZRS i krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. istog zakona. Na osnovu citiranih zakonskih odredaba i čl. 28, 32. i 37. stav 1. i člana 42. stav 1. KZRS apelantu su za navedena krivična djela utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od pet, odnosno 10 godina (za krivična djela otmice i nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija), odnosno kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 27 godina (za krivično djelo teškog ubistva), te je, shodno odredbi člana 42. stav 2. tačka 1. KZRS, osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 27 godina.

6. Istom presudom je odlučeno da se u izrečenu kaznu uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 14. maja 2009. godine pa nadalje, zatim su istom presudom od apelanta oduzeti automatska puška i tri okvira za automatsku pušku (preciziranog kalibra i serijskog broja kao u izreci presude), uz apelantovu obavezu da naknadi troškove postupka, dok su članovi porodice oštećenog imovinskim zahtjevom upućeni na parnični postupak.

7. Iz obrazloženja osporene presude je vidljivo da je odbrana negirala da je apelant počinio krivična djela otmice i teškog ubistva na način i u vrijeme kako mu je izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret, tvrdnjama da Okružno tužilaštvo nije dokazalo da je apelant počinio navedena krivična djela uz prijedlog da se apelant u tom dijelu oslobodi optužbe. Odbrana nije sporila da je apelant počinio krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija.

8. Okružni sud je u iscrpnom obrazloženju taksativno naveo sve provedene dokaze optužbe i odbrane (detaljnije na str. od 3. do 9. obrazloženja), te je ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, dovodeći ih u vezu s navodima odbrane, utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnih djela za koja je proglašen krivim (detaljan opis pojedinačnih dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu u kontekstu navoda odbrane je dato na str. od 10. do 37. obrazloženja).

9. Okružni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da među strankama nije sporno da je oštećeni bio vlasnik kuće u Bijeljini, koju je napustio tokom rata, i da je kao izbjeglica otišao u Njemačku, gdje je osnovao firmu i stekao značajna finansijska sredstva, da je namjeravao jedan dio zarađenih sredstava uložiti u renoviranje kuće u Bijeljini, da je kao izvođača radova angažovao firmu d.o.o. „Ojle“, vlasništvo apelantovog sina Š., ali da je ugovor o izvođenju radova zaključio s apelantom (avgust 2008. godine), koji je vodio poslovanje navedene firme. Zatim je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantova firma bila u finansijskim dugovima, da je apelant s poslovnim partnerom iz R Srbije Srđanom Bundrom, koji je također imao finansijskih problema, u apelantovoj vikendici u Janji dogovorio da otmu oštećenog, a potom od njegove porodice iznude novac (150.000,00 eura), koji im je bio potreban za izlazak iz finansijskih poteškoća, da je inicijator otmice bio upravo apelant, te da je otmica izvršena u grupi sa Srđanom Bundrom, te apelantovim sinom Đulagom Velagićem i Farukom Bukvićem (koji su prisustvovali dogovoru u vezi s otmicom oštećenog, a koji su priznali krivično djelo, za što su pravosnažno kažnjeni). Tokom postupka je bilo nesporno da je oštećeni 14. maja 2009. godine pronađen mrtav u napuštenom bunaru na imanju I. B. (majke Srđana Bundre) u mjestu Palić kod Subotice (R Srbija).

10. U vezi sa spornim krivičnim djelom teškog ubistva, Okružni sud je analizom provedenih dokaza (iskazom preslušanih svjedoka optužbe i odbrane, a prije svega porodice oštećenog, te materijalnih dokaza – mjesto pronalaska oštećenog, vještačenja oštećenog i apelantovog vozila, te tragova krvi pronađenih u apelantovom vozilu za koje je utvrđeno da pripadaju oštećenom) zaključio da je apelant 21. aprila 2009. godine oštećenog obmanom odvezao u Suboticu u mjesto Palić na imanje Srđana Bundre i njegove majke I. (iako je apelant oštećenom rekao da idu u Vršac radi nabavke jeftinijeg ukrasnog kamena za kuću oštećenog i da o tome nikome ništa ne govori, samo da ponese novac, što oštećeni nije uradio, jer je o tome da ide u Vršac obavijestio sinove i snahu, a što je sve očigledno bio mamac za oštećenog). Okružni sud je u vezi s tim zaključio da se oštećeni tokom vožnje mogao pobuniti i od apelanta tražiti logično obrazloženje zašto ne idu u pravcu Vršca, kako je dogovoreno, već u suprotnom pravcu (Vršac je istočno od Bijeljine u pravcu Beograda, a Subotica sjeverno od Bijeljine u pravcu Novog Sada, što oštećenom nije bilo nepoznato, budući da je i sam bio iz Bijeljine). Dalje je Okružni sud, prateći bazne stanice po shematskom prikazu 21. aprila 2009. godine tokom puta za Srbiju, između ostalog, utvrdio da su se apelant i oštećeni dovezli apelantovim vozilom u Suboticu oko 13.00 sati. Tokom postupka je utvrđeno i da je apelant u dogovoru sa Srđanom Bundrom oštećenog tokom vožnje onesposobio za pružanje otpora, da bi ga u takvom stanju dovezao na imanje Srđana Bundre. Svjesni činjenice da ih oštećeni može prijaviti ukoliko bi ga pustili živog, a odlučni da od porodice oštećenog iznude novac, Okružni sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da su oštećenog zajedno lišili života apelant i Srđan Bundra, na način da su ga u apelantovom vozilu podesnim tupim mehaničkim oruđem udarali u predjelu glave usljed čega je nastupila njegova smrt. Dalje je tokom postupka utvrđeno da su apelant i Srđan Bundra s ciljem prikrivanja tog zločina mrtvo tijelo oštećenog ubacili u obližnji napušteni bunar u dvorištu kuće u kojoj živi Srđanova majka I., da su radi uklanjanja tragova krvi iz unutrašnjosti apelantovog vozila povadili sve stvari i zapalili ih, a vozilo oprali.

11. Da je apelant prije ubistva oštećenog onesposobio za pružanje otpora Okružni sud je zaključio na osnovu izjave vještaka medicinske struke (obducenta) dr. Lj. B. koji nije pronašao odbrambene povrede na tijelu oštećenog, što bi bilo logično očekivati, s obzirom na to da je oštećeni imao 58 godina. Daljnjom analizom iskaza vještaka medicinske struke, te na osnovu njihovih nalaza i mišljenja nesporno je utvrđeno da je smrt oštećenog nastupila nasilnim putem i to u apelantovom vozilu, da su povrede u predjelu glave nanijete zaživotno višestrukim dejstvom tupine zamahnutog mehaničkog povrednog oruđa, da se vrijeme ubistva oštećenog podudara s njegovim nestankom, te da krv koja je pronađena na zadnjem sjedištu apelantovog vozila i tapecirungu na suvozačevim vratima potiče od oštećenog, zatim da su povrede locirane na lijevom dijelu glave, zbog čega je vještak obducent s velikom vjerovatnoćom ustanovio da su povrede oštećenom nanesene dok je sjedio u apelantovom vozilu na mjestu suvozača, a da je povrede nanosio onaj koji je sjedio na mjestu vozača.

12. Okružni sud je pojasnio da su s ciljem rasvjetljavanja spornog događaja na osnovu Ugovora između Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: Ugovor) pribavljeni materijalni dokazi koji su na području R Srbije prikupljeni u vezi sa spornim događajem u vezi sa (tada) osumnjičenim Srđanom Budrom. Dalje je istaknuto da je zamolnicom od Okružnog suda u Subotici, nadležnog organa R Srbije, zatraženo da se Srđan Bundra privremeno preda Bosni i Hercegovini radi saslušanja u svojstvu svjedoka, ali da je zahtjev odbijen jer je tada pritvoreni Srđan Bundra odbio dati saglasnost za to, pa je tokom postupka Okružno tužilaštvo izvelo dokaz čitanjem iskaza Srđana Bundre datog u prethodnom postupku u svojstvu osumnjičenog i to u MUP-u R Srbije i Okružnom sudu u Subotici (iskazi su teretili apelanta za ubistvo oštećenog). Međutim, Okružni sud je odbio provođenje navedenog dokaza uz obrazloženje da se protiv Srđana Bundre u R Srbiji vodi krivični postupak povodom iste stvari, te da je stoga on u konkretnom slučaju mogao biti saslušan samo u svojstvu svjedoka jer nema status optuženog u postupku, pa zbog toga nije postojala mogućnost korištenja tih iskaza datih u svojstvu osumnjičenog jer prilikom davanja tih iskaza Srđan Bundra nije bio upozoren kao svjedok.

13. Vezano za apelantov iskaz u kojem je negirao svoju krivnju u vezi s otmicom i ubistvom oštećenog, tereteći za sve Srđana Bundru, Okružni sud je, dovodeći takav iskaz u vezu s ostalim provedenim dokazima (iskazima svjedoka, materijalnim dokazima, različitim vještačenjima, snimljenim telefonskim razgovorima i SMS porukama i dr.), zaključio da je iskaz iskonstruisan, neistinit i usmjeren ka izbjegavanju krivične odgovornosti.

14. Prilikom utvrđivanja apelantove vinosti kao njegovog subjektivnog odnosa prema izvršenom krivičnom djelu, prvostepeni sud je utvrdio da je apelant krivična djela počinio s direktnim umišljajem jer je u potpunosti bio svjestan krivičnih djela i htio njihovo izvršenje, te da su preduzete radnje rezultat njegove svijesti i volje. U vezi s tim je naglašeno da je apelant prilikom izvršenja krivičnih djela bio svjestan da oštećenog obmanom, pod izgovorom nabavke ukrasnog kamena (granita), umjesto u Vršac (R Srbija) odvodi u Suboticu (R Srbija) u namjeri da ishodi otkupninu od njegove porodice, lišavajući ga na taj način slobode kretanja i odlučivanja, pri čemu je bio svjestan da u radnjama izvršenja ovog krivičnog djela učestvuje više lica, te je bio svjestan da je lišio života oštećenog kako bi sakrio izvršenje drugog krivičnog djela (otmica) i kako bi sebi pribavio materijalnu korist od porodice oštećenog, dakle iz koristoljublja, te je bio svjestan da drži oružje čije nabavljanje, držanje i nošenje građanima uopšte nije dozvoljeno.

15. Iz nalaza i mišljenja vještaka specijaliste psihijatra koji je pribavljen na traženje odbrane na okolnosti apelantove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te sposobnosti da prisustvuje glavnom pretresu, proizašlo je da je apelant duševno zdravo lice i intelektualno normalno razvijeno i da je mogao da shvati značaj svog djela ili da upravlja svojim postupcima, te da je sposoban da prati postupak i u njemu aktivno učestvuje.

16. Odlučujući o krivičnopravnoj sankciji, prvostepeni sud je imao u vidu sve okolnosti koje su značajne za odmjeravanje krivične sankcije propisane u članu 37. KZRS. Od olakšavajućih okolnosti ocijenjeno je da apelant ranije nije osuđivan, a od otežavajućih da je u relativno kratkom periodu počinio dva teška krivična djela, pri čemu je iskazao odlučnost i upornost da oštećenog otme, a potom i liši života, zatim okolnost da je u otmicu uključio i sina Đulagu, koji je priznao krivicu i nalazi se na izdržavanju kazne zatvora, okolnost da prilikom suđenja nije pokazao kajanje zbog užasnog zločina koji je počinio i dr. (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na strani 38. obrazloženja). Prvostepeni sud je, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, ocijenio da je izrečena kazna srazmjerna visini učinjenih krivičnih djela, stepenu ugroženosti zaštićenog dobra, te da odgovara stepenu apelantove krivične odgovornosti. Prilikom odmjeravanja i individualizacije kazne Okružni sud je imao u vidu i način izvršenja krivičnih djela, pri čemu je ocijenio apelantovu ulogu i preduzete radnje prilikom izvršenja krivičnih djela, činjenicu da je bio inicijator i „mozak“ svih događanja, te je ocijenio da će se utvrđenim krivičnim sankcijama postići svrha kažnjavanja, kako s aspekta generalne, tako i s aspekta specijalne prevencije, u skladu s odredbom člana 28. KZRS. Okružni sud je apelanta obavezao na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 26.308,94 KM (po osnovu nagrade i naknade troškova branioca po službenoj dužnosti, advokata Zorana Bubića, ukupan iznos od 15.058,00 KM, te ostali troškovi vještačenja i sl., o čemu se sud detaljno izjasnio na str. 39. osporene presude).

17. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 003556 10 Kž od 10. februara 2011. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je, ispitujući osporenu presudu u granicama propisanim članom 320. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), odnosnu u dijelu koji se osporava (žalba je podnesena zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o krivičnoj pravnoj sankciji i troškovima postupka), zaključio da su svi relevantni žalbeni prigovori neosnovani.

18. Osvrćući se na prigovor da je izreka osporene presude manjkava u pogledu opisa radnji izvršenja i posljedice, koji se sastoji u tvrdnji da podjela uloga apelanta i Srđana Bundre nije na odgovarajući način precizirana i razdvojena, Vrhovni sud je prigovor ocijenio neosnovanim. Vrhovni sud je naveo da se žalbom gubi iz vida da se isključivo apelantu, a ne Srđanu Bundri (koji nastupa kasnije), stavlja na teret da je tokom puta oštećenog, na tačno utvrđen način, onesposobio za pružanje otpora. Imajući to u vidu, kako je istakao Vrhovni sud, od momenta kada je oštećeni onesposobio optuženog za pružanje otpora, čak i pod pretpostavkom da je samu radnju lišenja života izvršio Srđan Bundra, apelant ima svojstvo saizvršioca u krivičnom djelu teškog ubistva. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 23. KZRS, kojom je propisano da se saizvršilaštvo kao oblik saučesništva sastoji u preduzimanju radnje izvršenja ili na drugi način zajedničkog izvršenja djela, a kod predmetnog krivičnog djela iz člana 149. stav 1. tačka 2. KZRS (teško ubistvo) onesposobljavanje za pružanje otpora oštećenog nesumnjivo predstavlja radnju izvršenja djela. Dalje je istaknuto da je činjeničnim opisom djela, budući da se radi o voljnim radnjama (onesposobljavanje za otpor, lišenje života tupim mehaničkim oruđem), sadržan i subjektivni element krivičnog djela teškog ubistva, pa je u tom smislu neosnovan žalbeni prigovor da je izreka osporene presude nerazumljiva.

19. U vezi sa žalbenim navodima odbrane da tokom postupka nije utvrđeno da je kod apelanta postojao plan za ubistvo oštećenog, Vrhovni sud je naveo da od ovog pitanja treba odvojiti pitanje postojanja plana za otmicu oštećenog, što je tokom postupka nesporno utvrđeno, jer se apelantu na teret i ne stavlja da je planirao izvršenje ubistva. Da li je kod apelanta postojala formirana namjera da oštećenog liši života već prilikom odlaska iz Bijeljine, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije značajno za postojanje krivičnog djela teškog ubistva jer način lišenja života oštećenog (prethodno onesposobljavanje za pružanje otpora, a potom udarci mehaničkim predmetom u predjelu glave) ukazuje na to da je izvršilac u momentu izvršenja postupao s direktnim umišljajem, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, nema nelogičnosti na koju žalba neosnovano ukazuje, tj. da je apelant pred svjedocima odvezao oštećenog svojim vozilom iz Bijeljine, što navodno ne bi učinio da je imao namjeru da ga liši života. Vrhovni sud je naveo da namjera, kao takva, uopšte nije element konkretnog krivičnog djela, jer se namjera u pojmovnom smislu ne podudara s umišljajem, od kojeg je šira, tako da ubistvo s umišljajem (svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje – direktan umišljaj) može biti izvršeno i bez prethodno donesene odluke-namjere i ocjenjuje se isključivo prema vremenu izvršenja djela. Shodno tome, kako je istaknuto, postojanje plana za izvršenje ubistva ne predstavlja odlučnu činjenicu, kako to pogrešno ukazuje izjavljena žalba.

20. Nasuprot tvrdnjama iznesenim u žalbi odbrane, prema ocjeni Vrhovnog suda, tokom prvostepenog postupka je nesporno utvrđen način izvršenja krivičnog djela (o čemu se Vrhovni sud iscrpnije izjasnio na str. 5. osporene presude). Vrhovni sud je tvrdnje da se osporena presuda zasniva na iskazu Srđana Bundre ocijenio neosnovanim i proizvoljnim, budući da takve tvrdnje nemaju uporište u provedenim dokazima, jer su način i mjesto izvršenja djela i naknadno skrivanje leša oštećenog utvrđeni na osnovu provedenih dokaza, a u određenoj mjeri i na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, te kritičke ocjene iskaza samog apelanta koji je dao svjedočeći u vlastitom predmetu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovane su i apelantove tvrdnje da prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude nije izvršio potrebnu analizu izvedenih dokaza, a te tvrdnje su ostale na nivou uopštenog, bez konkretizovanja koji od izvedenih dokaza nije na odgovarajući način vrednovan. Naprotiv, prema stavu Vrhovnog suda, prvostepeni sud je, u skladu sa ZKPRS, određeno i potpuno iznio koje činjenice i zbog kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode vezano za visinu kazne i dosuđene troškove postupka utvrdivši da je prvostepeni sud u vezi s tim donio pravilnu odluku, u skladu s odredbama člana 28. KZRS, odnosno člana 99. stav 1. ZKPRS.

21. Odlučujući o žalbama apelanta i njegovog branioca izjavljenim protiv drugostepene presude, koje su blagovremeno podnesene, u smislu odredbe člana 332. stav 1. ZKPRS (budući da je drugostepenom presudom potvrđena prvostepena presuda kojom je izrečena kazna dugotrajnog zatvora), Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 003556 11 Kžž od 17. maja 2011. godine odbio žalbu i potvrdio drugostepenu presudu. Trećestepeno vijeće je nakon ispitivanja žalbi zaključilo da u svemu ostaje pri stavu Drugostepenog vijeća koje je analizom identičnih žalbenih navoda te navode ocijenilo neosnovanim. Obrazlažući stav o neosnovanosti žalbi, Trećestepeno vijeće je, između ostalog, istaklo da su svi žalbeni prigovori kojima se osporava pravilnost ocjene provedenih dokaza i valjanost datih razloga u prvostepenoj presudi bili predmet detaljne i sveobuhvatne analize u žalbenom postupku pred Drugostepenim vijećem navedenog suda, što proizlazi iz razloga datih u obrazloženju drugostepene presude za sve odlučne činjenice. Navedeno se, kako je u obrazloženju istaknuto, prije svega odnosi na iskaze sina i brata oštećenog koji su potvrdili zajednički dogovor i odlazak apelanta i oštećenog iz Bijeljine u Srbiju (na apelantov prijedlog, radi nabavke kamena granita za sanaciju kuće oštećenog, koju je trebalo da obavi apelant), a potom i iznuđivanje novca od porodice oštećenog, kao otkupnine za puštanje na slobodu oštećenog, te brojnih objektivnih dokaza, posebno DNK vještačenja bioloških tragova (krvi) uzetih iz apelantovog vozila kojim su krenuli iz Bijeljine, a koji su u potpunosti podudarni DNK profilu oštećenog, zatim sadržaju telefonskih razgovora i SMS poruka upućenih porodici oštećenog (držeći ih u zabludi da je oštećeni živ, tražeći na ime otkupnine 150.000,00 KM), a poruke i pozive su upućivali apelant (koji je sam sebi slao poruke prijetećeg sadržaja u slučaju traženja eventualnog alibija), te njegov sin Đulaga Velagić (koji je priznao krivicu i pravosnažno osuđen, kao i Faruk Bukvić), te konačno da je na imanju Srđana Bundre u mjestu Palić kod Subotice, R Srbija, u napuštenom dvorišnom bunaru koji je naknadno zazidan pronađeno tijelo oštećenog. Kada se prethodno navedeno dovede u vezu s iskazom svjedoka odbrane Faruka Bukvića, koji je potvrdio da je posredstvom apelanta upoznao Srđana Bundru i da je apelant kada su svi bili zajedno u apelantovoj vikendici u Janji predložio da otmu oštećenog i za njegov otkup od porodice oštećenog traže novac, onda su, prema ocjeni Trećestepenog vijeća, bez osnova žalbeni navodi da nema dokaza koji potvrđuju postojanje prethodnog dogovora za izvršenje djela, niti dokaza da je apelant zajedno sa Srđanom Bundrom lišio života oštećenog, na način kako je to detaljno opisano u izreci prvostepene presude.

22. Prema ocjeni Trećestepenog vijeća, neosnovani su i oni prigovori kojima se osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja, tvrdnjom da nema dokaza da je apelant prethodno na neutvrđen način onesposobio oštećenog i u takvom stanju ga dovezao svojim vozilom na porodično imanje Srđana Bundre. Naime, žalba za takve tvrdnje očigledno zanemaruje sadržaj i kvalitet izvedenih dokaza, i to iskaze svjedoka koji su imali direktno saznanje o bitnim činjenicama, te objektivne dokaze, i koji u međusobnoj povezanosti potvrđuju kontinuitet i detaljno razrađen plan djelovanja u svim fazama koje su se vremenski i prostorno odvijale. Trećestepeno vijeće je odlučilo kao u izreci presude nalazeći i ostale apelantove prigovore neosnovanim (o čemu se navedeno Vijeće iscrpnije izjasnilo na str. od 4. do 6. obrazloženja).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelantov branilac smatra da su osporenim presudama apelantu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačke a) i c) Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnoj apelaciji, između ostalog, ukazuje se na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno nepostojanje dovoljno dokaza da je apelant počinio krivična djela ubistva i otmice, za koja je proglašen krivim. Naglašeno je da je tokom postupka utvrđeno da nije bilo neposrednih očevidaca spornog čina ubistva, pa su u takvoj situaciji nižestepeni sudovi trebali da utvrde stvarno činjenično stanje stvari na osnovu provedenih dokaza ukazujući na to da za činjenično stanje, koje su prihvatili redovni sudovi, nema pouzdanih ni respektabilnih dokaza, te da su izostale odlučne činjenice koje svakako opredjeljuju biće krivičnog djela. Ukazuje se na nerazumljivost izreke, zatim na izostanak jasnog obrazloženja, te izostanak identifikacije oblika apelantove vinosti prema krivičnim djelima. Zatim se ukazuje na izostanak detaljne analize provedenih dokaza, odnosno da nije bilo osnova da se apelant proglasi krivim, te se samo radi opreza ukazuje na to da je apelant prestrogo kažnjen.

24. U dopuni apelacije (avgust 2011. godine) apelant je na svoj način i iz svog ugla ukazao na propuste redovnih sudova koji se svode na prethodno izneseno, suštinski negirajući svoju umiješanost prilikom izvršenja spornih krivičnih djela u kontekstu izostanka valjanih i relevantnih dokaza. Ukazuje na to da mu je kazna prestrogo odmjerena, te se ne slaže ni s visinom odmjerenih troškova koje mora da plati. Ističe da su se redovni sudovi tokom postupka previše oslanjali na iskaz Srđana Bundre koji je, prema njegovoj ocjeni, neistinit.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se na iznesenim navodima iz apelacije ne može osnovano uspostaviti povreda prava na pravično suđenje, uz prijedlog da se apelacija kao neosnovana odbije.

26. Okružni sud je istakao da je u svemu uvažavao apelantova prava koja mu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji neosnovano pozvao, predloživši odbijanje apelacije.

27. Okružno tužilaštvo se u iscrpnom obrazloženju osvrnulo na nadležnost Ustavnog suda čiji zadatak nije da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, na čemu se u osnovi apelacija zasniva. Ocjenjujući da tokom postupka nije prekršeno niti jedno pravo na koje se apelacijom ukazuje, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovna.

V.Relevantni propisi

28. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09 – prečišćen tekst), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 96. st. 1. i 2. tačke a), đ) i ž) Vrste troškova (1) Troškovi krivičnog postupka su izdaci učinjeni povodom krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka.

(2) Troškovi krivičnog postupka obuhvataju:

a) troškovi za svjedoke, vještake, tumače i stručna lica i troškove uviđaja;

đ) troškovi tehničkog pregleda vozila, analiza krvi i prevoza lica do mjesta obdukcije;

ž) nagradu i nužne izdatke braniocu;

Član 99. stav 1.

Troškovi postupka za optuženog kad se optuženi oglasi krivim (1) Kad sud optuženog oglasi krivim izreći će se u presudi da je dužan da naknadi troškove krivičnog postupka.

Član 295.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

29. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 15. stav 2.

Umišljaj (2) Krivično djelo je učinjeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svoga djela i htio njegovo izvršenje.

Član 28.

Svrha kažnjavanja U okviru svrhe krivičnih sankcija, svrha kažnjavanja je:

1) sprječavanje učinioca da čini krivična djela i njegovo prevaspitanje, 2) uticaj na druge da ne čine krivična djela, 3) razvijanje i učvršćivanje društvene odgovornosti izražavanjem društvene osude za krivično djelo i neophodnost poštivanja zakona.

Član 37. stav 1.

Opšta pravila za odmjeravanja kazne (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.

VI.Dopustivost

30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 003556 11 Kžž od 17. maja 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant, odnosno njegov branilac su primili 17, odnosno 20. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 9. avgusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

34. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

37. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje na to da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je, stoga, primjenjiv član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

38. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

40. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene zaključiti je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKPRS). Pri tome, prema članu 15. ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ta slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

41. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da u krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud proveo detaljan dokazni postupak koji je obuhvatio saslušanje svjedoka, (uključujući i učesnike grupe koji su zajedno s apelantom planirali otmicu oštećenog i koji su priznali krivicu, za što su pravosnažno osuđeni), uvid u brojne materijalne dokaze, između ostalih i dokaze pribavljene od R Srbije, u skladu s Ugovorom, u predmetu koji se istovremeno vodio protiv Srđana Bundre za isto krivično djelo, uvid u nalaze i mišljenje vještaka, te u vezi s tim saslušao vještake (specijalistu sudske medicine, sudskomedicinskog genetičara, vještaka biološke struke, te vještaka za oblast elektronike i telekomunikacija). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao dovoljno jasno obrazloženje zašto nije prihvatio kao valjan apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka, te zašto nije prihvatio dokaz optužbe – iskaz Srđana Bundre koji je dat pred istražnim, odnosno sudskim organima u R Srbiji. Shodno navedenom, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantov prigovor da su se redovni sudovi previše oslanjali na iskaz Srđana Bundre kada taj dokaz, koji je predložila optužba, tokom postupka nije ni proveden, pri čemu je sporni događaj rasvijetljen na osnovu svih drugih provedenih relevantnih dokaza. Isto tako, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti apelantov prigovor da redovni sudovi nisu pravilno identificirali oblik apelantove vinosti prema krivičnim djelima, budući da je Okružni sud tokom postupka upravo tom segmentu posvetio posebnu pažnju zaključivši da je apelant prilikom izvršenja krivičnih djela postupao s direktnim umišljajem, u smislu člana 15. stav 2. KZRS, jer su svi provedeni dokazi nesporno ukazali na to da je apelant u potpunosti bio svjestan krivičnih djela i da je htio njihovo izvršenje, s obzirom na način njihovog izvršenja i druge okolnosti, za što je Okružni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim. Dakle, Ustavni sud smatra da je na osnovu svih provedenih dokaza Okružni sud sa dovoljnom sigurnošću, suprotno apelantovom stajalištu, utvrdio činjenično stanje i shodno tome apelantovu odgovornost za počinjena krivična djela, pri čemu nije izostalo jasno i argumentovano obrazloženje za sve navedeno. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja visine kazne postupio u svemu u skladu s odredbom čl. 28. i 37. KZRS, pa se u svjetlu datog obrazloženja Okružnog suda prilikom odmjeravanja visine kazne i ti prigovori čine neosnovanim. Za Ustavni sud se ne čini proizvoljnom ni odluka o troškovima postupka, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZKPRS koje je Okružni sud imao u vidu prilikom odlučivanja (član 99. stav 1. u vezi s članom 96. ZKPRS), koje propisuju ko snosi troškove postupka i šta ih čini (Okružni sud je u obrazloženju iznio pojedinačan prikaz troškova).

42. Ustavni sud zapaža da su se identičnim prigovorima kao ovim iz apelacije u vezi s ocjenom dokaza, te u skladu s tim pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem (što je apelantov ključni prigovor), manjkavostima u izreci presude i sl. bavila vijeća Vrhovnog suda (Drugostepeno i Trećestepeno), koja su dodatnom analizom provedenih dokaza zaključila da je prvostepeni sud postupao u svemu u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS. Dakle, Ustavni sud podsjeća na to da su oba vijeća Vrhovnog suda, razmatrajući identične prigovore iznesene u apelaciji, bila saglasna s tim da u tom segmentu nije bilo propusta prvostepenog suda. Naprotiv, Drugostepeno i Trećestepeno vijeće Vrhovnog suda ocijenili su neosnovanim sve apelantove prigovore u vezi s nedostatkom dovoljno čvrstih dokaza da je upravo apelant (zajedno sa Srđanom Bundrom) počinio krivično djelo teškog ubistva, te ostala krivična djela koja su mu stavljena na teret, nalazeći u provedenim dokazima dovoljno kvalitetnih dokaza za takvo utvrđenje, što su dovoljno jasno obrazložili, pri čemu su dodatno analizirali odluku o visini kazne i troškovima postupka ne nalazeći proizvoljnost prvostepenog suda ni u tim segmentima.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da tokom postupka nije izostala ocjena dokaza na način kako to propisuje odredba člana 295. ZKPRS, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom segmentu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu i u kontekstu toga da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

45. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant te navode nije posebno obrazložio, ali iz navoda apelacije proizlazi da apelant kršenje navedenog prava dovodi vezu s pravom na pravično suđenje u kontekst dosuđenih troškova postupka. Budući da se Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke osvrnuo i na taj apelantov prigovor u kontekstu prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno tome, navod o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.

Pravo na slobodu i sigurnost

46. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant te navode nije posebno obrazložio. Ustavni sud smatra da apelant osim paušalnog pozivanja na navedenu odredbu nije naveo u čemu se sastoji kršenje prava iz te odredbe u postupku koji je okončan osporenim presudama, a u kojem se odlučivalo o osnovanosti krivične optužbe protiv njega. S obzirom na navedeno, Ustavni sud odbija kao paušalne apelantove navode da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, s obzirom na to da apelant nije dao bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio te navode.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi na osnovu sveobuhvatnog dokaznog postupka i provedenih dokaza utvrdili apelantovu odgovornost za počinjena krivična djela, te u vezi s tim dali detaljna i jasna obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, s obzirom na to da apelant nije dao bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio navode o tome.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3192/11 (O. V.) | Sudska praksa | Aktio