Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3811/11 (N. S.)
Odluka donesena 18. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Posjed
- Aktivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3811/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3811/11, rješavajući apelaciju Nedeljka Smiljića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedeljka Smiljića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038348 10 Rev od 14. jula 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedeljko Smiljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Branislav Kosić, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 038348 10 Rev od 14. jula 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), od Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od zastupnika tuženih zatraženo je 9. juna, odnosno 31. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, te zastupnik prvotuženog Stevana Bojića odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 11. juna do 7. novembra 2014. godine. Zakonski zastupnik drugotuženih u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Iz stanja spisa proizilazi da su, na osnovu rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-356/94 od 4. jula 1995. godine i I-625/93 od 22. decembra 1993. godine, dužnici (Fikret i Dobrila Eminović) obavezani da povjeriocu Milošu Kozomori namire dug u iznosu od 11.000,00 DM.
6. U pravnoj stvari tužioca Miloša Kozomore protiv tuženih Fikreta i Dobrile Eminović (koje je zastupala Stojanka Sajić, advokatica iz Banjaluke) Osnovni sud je donio Presudu na osnovu priznanja broj P-380/94 od 27. juna 1997. godine, kojom je utvrđeno da je montažno-demontažni objekat u Banjaluci u ul. A. Šeremata (u daljnjem tekstu: sporni objekat), koji je u p. l. broj 99 KO Banjaluka upisan na ime Dobrile Eminović zapravo bračna tečevina tuženih supružnika (Fikreta i Dobrile Eminović).
7. U izvršnom postupku povjerioca Miloša Kozomore protiv dužnika Fikreta i Dobrile Eminović (koje je zastupao privremeni zastupnik, radnik Centra za socijalni rad), u kom je radi namirenja duga predložena pljenidba spornog objekta, Osnovni sud je donio Rješenje broj I-356/94 od 9. septembra 1997. godine, kojim je apelantu kao kupcu dosuđen sporni objekat i to za iznos od 22.950,00 DM.
8. Iz stanja spisa proizilazi da je u predmetu broj P-2596/97 od 28. oktobra 1997. godine, koji je pokrenuo Stevan Bojić protiv tuženog Fikreta Eminovića (kog je zastupala Stojanka Sajić, advokatica iz Banjaluke) radi isplate duga, zaključeno sudsko poravnanje (u daljnjem tekstu: sporno sudsko poravnanje), kojim je utvrđeno da je Stevan Bojić po osnovu Ugovora o ortakluku broj Ov-6124 od 29. juna 1989. godine isključivi vlasnik spornog objekta.
9. Takođe, iz stanja spisa proizilazi da je Stevan Bojić povodom spornog objekta pokrenuo parnični postupak protiv Miloša Kozomore radi proglašenja ništavnim izvršenja koje je određeno Rješenjem Osnovnog suda broj I-356/94 (koje je pokrenuo Miloš Kozomora protiv Fikreta Eminovića u okviru kog je apelantu dosuđen sporni objekat). Pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-2757/97 od 28. aprila 1998. godine navedeno izvršenje je proglašeno nedozvoljenim.
10. Rješenjem Osnovnog suda broj I-356/96 od 20. januara 1999. godine, koje je postalo pravosnažno 3. februara 1999. godine, sporni objekat je predat apelantu u posjed. Osporene presude
11. Apelant je kao tužilac u parničnom postupku 23. decembra 1998. godine tužbom protiv Stevana Bojića i Fikreta Eminovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi), odnosno nasljednika drugotuženog Azre Maček, Vernese Eminović (kojima je zbog poznate adrese u SAD-u postavljen punomoćnik za primanje pismena u BiH), te Jasenke Eminović i Seada Eminovića (kojima je zbog nepoznate adrese postavljen privremeni zakonski zastupnik), budući da je drugotuženi umro, pokrenuo parnični postupak. Predmet spora je apelantov zahtjev za utvrđivanje ništavnosti spornog sudskog poravnanja zaključenog između tuženih (Stevana Bojića i Fikreta Eminovića) u predmetu Osnovnog suda broj P- 2596/97 od 28. oktobra 1997. godine, te predaja u posjed spornog objekta, uz naknadu troškova postupka.
12. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 038348 98 P od 1. oktobra 2009. godine utvrđeno je da je pravno ništavno sudsko poravnanje (stav 1 izreke presude), uz istovremeno odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je apelant tražio obavezivanje prvotuženog da mu sporni objekat preda u posjed (stav 2 izreke), dok je stavom 3 izreke prvotuženi obavezan na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
13. U odgovoru na tužbu pravna sljednica drugotuženog Azra Maček (iako je uredno obaviještena, nije pristupila ročištu) navela je da su ona i ostali tuženi djeca umrlog Fikreta Eminovića, da su zbog rata 1994. godine napustili Banjaluku, da im apelant nije poznat, da ni njoj, niti ostalim tuženim nije poznato ništa u vezi sa spornim sudskim poravnanjem, da je prvotuženi bespravno koristio sporni objekat koji je svojina majke Dobrile, te da ima saznanje da su potpisi njenog oca u toku rata i poslije njegove smrti falsifikovani. Privremeni zakonski zastupnik (Jasenke i Seada Eminović) u završnom obraćanju sudu pridružio se iskazu prvotuženog.
14. Osnovni sud je na osnovu sprovedenih dokaza, između ostalog, utvrdio da su prvotuženi i drugotuženi 28. oktobra 1997. godine zaključili sporno sudsko poravnanje kojim je utvrđeno da je prvotuženi vlasnik spornog objekta po osnovu ugovora o ortakluku zaključenog s drugotuženim, radi novčanog potraživanja iz istog ugovora, zatim da je u parnici u Osnovnom sudu povodom tužbe prvotuženog (Stevana Bojića) u predmetu P- 2596/97 protiv drugotuženog (Fikreta Eminovića), radi isplate duga, drugotuženog zastupala advokatica Stojanka Sajić, koja je podneskom od 13. oktobra 1997. godine otkazala punomoć za zastupanje u toj parnici, uz obrazloženje da je drugotuženi umro 1996. godine i da joj nisu poznati njegovi nasljednici, a nakon toga u istom predmetu je zaključila sporno sudsko poravnanje koje je predmet osporavanja pred navedenim sudom.
15. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio da postoji stvarna legitimacija stranaka u konkretnoj parnici, jer su one u materijalnopravnom odnosu prema pravu za čiju zaštitu je pokrenuta parnica, da je sporno sudsko poravnanje ništavno zato što punomoćnica drugotuženog u toj parnici, advokatica Stojanka Sajić, prilikom njegovog zaključenja nije imala punomoć za zastupanje te stranke, jer je prethodno punomoć otkazala, a naknadno ipak zaključila sporno poravnanje, iako je imala saznanje da je drugotuženi umro, pa je na taj način postupila mimo ugovora o punomoćstvu i odredbi člana 84 i 98 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je još naveo da na ništavnost poravnanja može da se pozove svako zainteresovano lice, jer sud na ništavnost pazi po službenoj dužnosti, te da apelant ima pravni interes za utvrđivanje ništavnosti spornog sudskog poravnanja, pa je zbog toga odlučeno kao u stavu 1 izreke presude.
16. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio predaju u posjed spornog objekta, prvostepeni sud je naveo da je taj dio neosnovan zato što je proglašenjem izvršenja nedozvoljenim u predmetu Osnovnog suda broj I-356/94 u kom je apelantu prodat sporni objekat otpao pravni posao prema kom je apelant u izvršnom postupku stekao pravo svojine na spornom objektu.
17. Odlučujući o žalbi prvotuženog, Okružni sud u Banjaluci je Presudom broj 71 0 P 038348 09 Gž od 22. februara 2010. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu (st. 1 i 3 izreke prvostepene presude) preinačio na način da je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen (st. 1 i 2 izreke presude), dok je stavom 3 izreke apelant obavezan da prvotuženom naknadi troškove žalbenog postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
18. Okružni sud je nakon preispitivanja prvostepene presude u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ali je utvrdio da apelantu u pravnom sporu nedostaje aktivna legitimacija za postavljanje ovakvog zahtjeva, pa je zbog toga odbio apelantov tužbeni zahtjev u dosuđujućem dijelu. Okružni sud je u vezi s tim naveo da je donošenjem presude kojom je izvršenje na spornom objektu utvrđeno nedozvoljenim (apelant je sporni objekat kupio u izvršnom postupku) apelant izgubio aktivnu legitimaciju za takav zahtjev jer nema nikakvo pravo na spornom objektu, a time ni pravni interes da kao zainteresovano treće lice traži utvrđenje ništavnosti spornog sudskog poravnanja. Okružni sud je odlučio kao izreci u presude, shodno odredbi člana 229 stav 1 tačka 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te 397 stav 2, odnosno 235 tačka 3 sve iz ZPP, vezano za troškove postupka.
19. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 038348 10 Rev od 14. jula 2011. godine, kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova zaključivši da je osporena presuda pravilna i zakonita. Vrhovni sud je, prije svega, istakao da su neosnovani navodi kojim apelant tvrdi da je sporno sudsko poravnanje ništavno zbog razloga koji se tiču ovlašćenja advokatice Stojanke Sajić za njegovo zaključenje kao punomoćnice drugotuženog, te da sporni objekat nije mogao da bude predmet poravnanja jer se radilo o zahtjevu s kojim stranke ne mogu da raspolažu. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je u predmetu Osnovnog suda broj P-2596/97 tužilac u toj parnici bio prvotuženi, a da je tuženi u toj parnici bio drugotuženi, da je predmet spora bilo novčano potraživanje, te da je drugotuženog u toj parnici zastupala advokatica Stojanka Sajić, koja je podneskom od 13. oktobra 1997. godine otkazala punomoć za zastupanje zbog smrti drugotuženog, pri čemu joj njegovi nasljednici nisu bili poznati, te je nakon toga 28. oktobra 1997. godine kao punomoćnica drugotuženog zaključila sporno sudsko poravnanje s prvotuženim, kojim mu je, umjesto traženog novčanog potraživanja, priznato pravo svojine na spornom objektu.
20. Imajući u vidu takvo činjenično stanje, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 99 stav 1 tada važećeg ZPP, koja je bila u primjeni u vrijeme zaključenja spornog poravnanja, a koja propisuje da punomoćnik u svako vrijeme može da otkaže punomoć stranci. Vrhovni sud je naveo da je otkazivanje punomoći parnična radnja koju punomoćnik preduzima prema stranci koju zastupa, prema sudu i prema protivnoj stranci. U odnosu na stranku koju advokat zastupa, otkazivanje punomoći ne može imati pravni učinak ukoliko je stranka umrla, jer to proizilazi i iz odredbe člana 100 tada važećeg ZPP a iz koje proizilazi da je punomoćniku dato ovlašćenje da može da obavlja radnje u postupku, a ako stranka umre, punomoćnik je ovlašćen da preduzima radnje u postupku, ali da nasljednik može da opozove punomoć. Dalje, kako je naveo Vrhovni sud, odredbom člana 95 istog zakona je propisano da ako je punomoćnik za vođenje parnice advokat, ovlašćen je, između ostalog, da zaključi sudsko poravnanje, ako stranka nije bliže odredila ovlašćenje u punomoći. Prema punomoći koju je drugotuženi 29. septembra 1993. godine izdao advokatici Stojanki Sajić, u parnici povodom tužbe prvotuženog, radi isplate duga, proizilazi da ju je ovlastio za zastupanje bez ograničenja u tom predmetu. Nesporno je da je drugotuženi u vrijeme dostavljanja podneska advokatice Stojanke Sajić o otkazivanju punomoći već bio mrtav, te navedena parnična radnja zbog svega istaknutog nije proizvela pravno dejstvo. Stoga je advokatica Stojanka Sajić bila ovlašćena da u ime drugotuženog u toj parnici zaključi sporno sudsko poravnanje, budući da joj zakonski nasljednici nisu otkazali punomoć za zastupanje u tom predmetu.
21. Vrhovni sud je, takođe, istakao da sporno sudsko poravnanje nije bilo protivno prinudnim propisima koje ima u vidu odredba člana 103 ZOO-a, kako to apelant pogrešno tvrdi, jer se radilo o stvari u svojini drugotuženog s kojom je on mogao da raspolaže. Raspolaganje čitavim spornim objektom a ne njegovim suvlasničkim dijelom povrijedilo je eventualno pravo drugog suvlasnika Dobrile Eminović, što ona, odnosno njeni nasljednici mogu da štite u parnici, ali nije razlog za apsolutnu ništavnost poravnanja u odnosu na treće lice. Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude na osnovu odredbe člana 248 ZPP. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda kada tvrdi da je advokatica Stojanka Sajić mogla da potpiše sporno sudsko poravnanje jer je navedeni sud ispustio iz vida da je u slučaju smrti stranke punomoćnik ovlašćen da preduzima samo radnje kojim bi se spriječile štetne posljedice za stranku, a tog u konkretnom slučaju nije bilo. Suprotno tome, za čitav sporni objekat se zaključuje sporno poravnanje, iako je drugotuženi bio suvlasnik sa dijelom ½. Apelant smatra da ne može da izgubi svoja stečena prava nekom presudom između drugih stranaka u sporu u kom nije učestvovao, pri čemu se sporna presuda zasniva na spornom poravnanju.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu prihvatljivi apelantovi navodi o kršenju njegovih prava, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je apelantove navode ocijenio neosnovanim jer su u osporenoj odluci navedenog suda dati jasni razlozi za takvu odluku i pri kojima ostaje i dalje.
25. Osnovni sud se nije mogao preciznije izjasniti na navode apelacije jer je spis kod sudije koji nije učestvovao u donošenju prvostepene odluke.
26. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena u skladu s važećim zakonima, te da navedenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji pozvao, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 95. stav 1. tačka 1) Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen:
1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito (...) da zaključi poravnanje (...). Član 100. stav 1.
Ako je punomoćniku dato ovlašćenje da može vršiti sve radnje u postupku, a stranke, odnosno njen zakonski zastupnik umre ili postane poslovno nesposoban, ili ako zakonski zastupnik bude razrešen dužnosti, punomoćnik je ovlašćen da i dalje preduzima radnje u postupku, ali naslednik, odnosno novi zakonski zastupnik može opozvati punomoćje.
28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
NEVAŽNOST UGOVORA
I. Ništavi ugovori
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice. VI.Dopustivost
29. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 038348 10 Rev od 14. jula 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 26. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
35. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđenje i predaju u posjed spornog objekta, dakle radi se o sporu građanskopravne prirode, te su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljivi.
37. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da su u određenom postupku redovni sudovi proizvoljno postupali kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
39. Ustavni sud zapaža da je apelant u parničnom postupku tražio da se utvrdi da je ništavno sudsko poravnanje koje su 1997. godine u parničnom postupku radi isplate novčanog potraživanja zaključili prvotuženi i drugotuženi u tom postupku, na osnovu kog je prvotuženi stekao isključivo pravo svojine na spornom objektu. Apelant smatra da je navedeno sudsko poravnanje apsolutno ništavno jer ga je umjesto drugotuženog, koji je tokom tog postupka umro, zaključila advokatica Stojanka Sajić, koja za to nije bila ovlašćena, te zato što je sudskim poravnanjem raspolagano s čitavim spornim objektom, iako je drugotuženi bio suvlasnik s dijelom ½, što, prema apelantovoj ocjeni, to poravnanje čini apsolutno ništavnim, u smislu člana 103 ZOO-a.
40. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu utvrdivši da je sporno sudsko poravnanje ništavno zato što advokatica Stojanka Sajić, nakon otkazivanja punomoći zbog smrti drugotuženog, nije bila ovlašćena da zaključi sporno poravnanje, ali da su Okružni sud i Vrhovni sud izrazili stav suprotan stavu prvostepenog suda.
41. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud stanovišta da apelant u postupku nije bio aktivno legitimisan za vođenje parnice zato što nema pravni interes, budući da je izgubio pravo raspolaganja na spornom objektu. Međutim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud složio s odlukom drugostepenog suda, ali ne u potpunosti i s pravnim shvatanjem sporne situacije. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je Vrhovni sud, polazeći od odredbi člana 95 stav 1 i člana 100 stav 1 tada važećeg ZPP, utvrdio da je advokatica Stojanka Sajić bila ovlašćena da zaključi sporno poravnanje zato što ju je drugotuženi ovlastio za zastupanje u tom postupku bez ograničenja, odnosno što je otkazivanje punomoći uslijedilo nakon smrti drugotuženog, pa time ta radnja nije proizvela nikakvo pravno dejstvo, te zbog toga što joj nasljednici drugotuženog nisu otkazali punomoć. Imajući u vidu sadržinu citiranih odredbi ZPP na kojoj je Vrhovni sud zasnovao svoje obrazloženje, Ustavni sud u datom obrazloženju ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženju Vrhovnog suda da se sporno sudsko poravnanje ne može smatrati apsolutno ništavnim pravnim poslom, u smislu člana 103 ZOO-a, jer se radilo o stvari (sporni objekat) na kojoj je drugotuženi imao pravo raspolaganja, a sama činjenica da je on raspolagao s čitavom stvari, iako je bio suvlasnik sa ½ dijela na spornom objektu, eventualno je mogla uticati samo na pravo svojine drugog suvlasnika. Dakle, imajući u vidu dato obrazloženje Vrhovnog suda u kontekstu apelacionih navoda, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda, te apelantove navode smatra neosnovanim.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
43. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tog prava odnose na iste navode koje je apelant istakao u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud svoj stav o neosnovanosti revizije jasno obrazložio i zasnovao na relevantnim zakonskim odredbama ZOO-a i tada važećeg ZPP.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić