Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4518/11 (Zdravstvena ustanova „Plava poliklinika“ Tuzla i D. H.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Upravni postupak
  • Uknjižba
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4518/11

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4518/11, rješavajući apelaciju Zdravstvene ustanove „Plava poliklinika“ i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravstvene ustanove „Plava poliklinika“ Tuzla i Džemila Hujdurovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 002655 10 U od 20.

decembra 2011. godine i Rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 07-15-452/09 od 20. februara 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zdravstvena ustanova „Plava poliklinika“ Tuzla i Džemil Hujdurović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle podnijeli su 22. novembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Klantonalni sud) broj 03 0 U 002655 10 u od 20. septembra 2011. godine i Rješenja Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj 07-15-452/09 od 20. februara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federalnog ministarstva zatraženo je 30. maja 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. juna 2014. godine. Federalno ministarsvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su u svojstvu kupaca 19. aprila 2008. godine kod notara Smaila Salihbegovića iz Tuzle s Muhamedom Šehovićem i Elvirom Dervišagić, u svojstvu prodavaca, zaključili Ugovor o kupoprodaji nekretnina broj OPU 2408/08, čije su bliže oznake navedene u članu 1. navedenog ugovora (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor). U čl. 2. i 3. tog ugovora je definirana kupoprodajna cijena nekretnina i način plaćanja za kupljene nekretnine. Iz uvodnih odredaba ugovora proizlazi da je notar upozorio stranke da uknjižba ugovora u zemljišne knjige neće biti moguća bez saglasnosti za brisanje založnog prava-hipoteke, koje je upisano u korist založnog povjerioca Nova banka AD Bijeljina - Filijala Tuzla, da poslovni prostor koji je predmet kupoprodajnog ugovora nije uknjižen u zemljišne knjige (knjige etažne svojine) i da stoga ne postoji pouzdan dokaz o vlasništvu, te da postoji rizik da su nekretnine koje čine dio kupoprodajne cijene već prodate. U članu 7. navedenog ugovora je regulirano da će sve troškove vezane s ugovorom, porez na promet nekretnina i troškove vezane za upis zemljišnoknjižnih i drugih prava na kupljenim nekretninama snositi apelant „Plava poliklinika“. U članu 8. tog ugovora (pouke) je regulirano da tek uknjižbom prava vlasništva u zemljišnu knjigu apelanti postaju vlasnici nekretnine; da je jedan od preduvjeta za uknjižbu prava vlasništva plaćanje poreza na promet o čemu odluku donosi nadležna porezna uprava; da postoji opasnost od zakonske neuknjižene hipoteke i da postoji potreba da se od poreske uprave zahtijeva potvrda da nema poreskog dugovanja. Nakon notarskih upozorenja koja su konstatirana u članu 8. ugovora, prodavci su saglasno izjavili da nemaju neplaćenih poreskih ili drugih obaveza i da će apelantima, u roku od tri dana (do 22. aprila 2008. godine), prezentirati odgovarajuća uvjerenja da nema dugovanja poreza koja će izdati porezna uprava Tuzle. S druge strane, apelanti su saglasno izjavili da vjeruju navodima prodavaca i da zahtijevaju da se ugovor zaključi bez prezentiranja potvrde poreske uprave, te su saglasno izjavili da pristaju, ukoliko se utvrdi postojanje poreske ili druge obaveze prodavca koja bi im onemogućila provedbu kupoprodajnog ugovora u zemljišnim knjigama, da taj iznos isplate apelanti kao kupci i da ga odbiju od neisplaćenog dijela kupoprodajne cijene.

6. Prodavci Muhamed Šehović i Elvira Dervišagić su u prisustvu notara Smaila Salihbegovića, 23. oktobra 2008. godine, potpisali izjavu iz čijeg sadržaja proizlazi da su im, u skladu s odredbama Kupoprodajnog ugovora broj OPU 2408/08 od 19. aprila 2008. godine, kupci (apelanti) iz ugovora u cijelosti isplatili kupoprodajnu cijenu 1. oktobra 2008. godine i da nema smetnji za uknjižbu apelanata kao vlasnika i posjednika kupljenih nekretnina.

7. Kantonalni porezni ured Tuzla, Porezna ispostava Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni ured) je Zaključkom broj 10-3/1-15-5-9017 od 10. decembra 2008. godine prekinuo postupak razreza poreza na promet nepokretnosti i prava za Muhameda Šehovića (u daljnjem tekstu: prodavac) povodom zaključenog ugovora. U obrazloženju ovog zaključka je navedeno da je 26. novembra 2008. godine Kantonalnom uredu prijavljen kupoprodajni ugovor od 19. aprila 2008. godine i da je u toku postupka utvrđivanja razreza poreza na promet nepokretnosti i prava nesporno utvrđeno da je prodavac ujedno i direktor u pravnom licu „Vis legis“ d.o.o. Tuzla i da je solidarno odgovoran za porezne obaveze tog pravnog lica. Ova činjenica je utvrđena na temelju Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Porezne uprave br. 10-3-01-15-05-07-00104-14 i 10-3-01-15-05-08- 01939-14 od 7. oktobra i 17. novembra 2008. godine, iz kojih proizlazi da je prodavac solidarno odgovoran za porezne obaveze poreznog dužnika „Vis legis“ u iznosima od 331.676,58 KM i 1.928.432,46 KM. Također je, uvidom u Rješenje Federalnog ministarstva broj 10-3-01-15- 05.07.00104-14 od 8. oktobra 2008. godine, koje je doneseno po službenoj dužnosti, utvrđeno da je na nekretninama prodavca kao poreskog obveznika registrirana zakonska hipoteka radi osiguranja potraživanja po osnovu javnih prihoda za koje je on, kao direktor pravnog lica „Vis legis“, solidarno odgovoran. Budući da prodavac kao poreski obveznik nije izmirio obaveze po osnovu javnih prihoda do donošenja navedenog zaključka (10. decembar 2008. godine), Kantonalni ured je prekinuo postupak razreza poreza na promet nepokretnosti. Navedeni zaključak, u kojem su stranke poučene o pravu na žalbu, dostavljen je prodavcu Muhamedu Šehoviću i prvoapelantu „Plava poliklinika“.

8. Apelanti su, zatim, protiv Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Porezne uprave broj 10-3- 01-15-05-08-01939-14 od 17. novembra 2008. godine, kojim je utvrđena solidarna odgovornost prodavca za porezne obaveze „Vis legis“ izjavili žalbu, koja je Rješenjem Komisije za rješavanje žalbi 10-3-05-05-1-154/09 od 8. aprila 2009. godine, odbijena.

9. Odlučujući o žalbi apelanata protiv rješenja Komisije za rješavanje žalbi od 8. aprila 2009. godine, Federalno ministarstvo je donijelo Rješenje broj 07-15-452/09 od 20. februara 2010. godine kojim je žalba odbijena, a rješenje kojim je odlučeno o žalbi postalo je konačno. U postupku rješavanja o žalbi je utvrđeno da je Kantonalni ured Porezne uprave uspostavio solidarnu odgovornost prodavca kao direktora i odgovornog lica „Vis legis“ za porezne obaveze glavnog poreznog dužnika koji predstavlja dug po rješenju o pokretanju postupka prinudne naplate broj 10- 3-01-15-05-08-01939-3-14 od 3. oktobra 2008. godine. Tim rješenjem je pokrenut postupak prinudne naplate protiv poreznog obveznika „Vis legis“ za neplaćene porezne obaveze i prodavcu kao solidarnom dužniku „Vis legisa“ naložena uplata u iznosu od 1.928,423,46 KM. Federalno ministarstvo smatra da je donosilac pobijanog rješenja na pravilan način proveo postupak i donio zakonitu odluku zasnovanu na pravilno utvrđenim odlučnim činjenicama, s obzirom na nespornu činjenicu da je prodavac obavljao i da obavlja dužnost direktora u pravnom licu „Vis legis“. Imajući u vidu odredbu člana 29. Zakona o poreznoj upravi FBiH, prema kojoj je fizičko lice odgovorno za neplaćeni porez pravnog lica ako je to fizičko lice direktor pravnog lica ili ako je to fizičko lice ovlašteno da raspolaže sredstvima ili odobrava trošenje sredstava, Federalno ministarstvo je ocijenilo da su žalbeni navodi neosnovani.

10. Apelanti su protiv akta Federalnog ministarstva od 20. februara 2010. godine (kojim je potvrđena solidarna odgovornost prodavca za obaveze „Vis legis“) pokrenuli upravni spor.

11. Kantonalni sud je odlučujući o tužbi apelanata kao zainteresiranih lica, u predmetu utvrđivanja solidarne odgovornosti, donio Presudu broj 03 0 U 002655 10 U od 20. septembra 2011. godine kojom je tužba odbijena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su apelanti žalbom ukazali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnih propisa i povrede pravila postupka. Ispitujući zakonitost osporenog rješenja u vezi sa žalbenim navodima, Kantonalni sud je istakao da je uspostavljena solidarna odgovornost prodavca kao direktora i odgovornog lica u pravnom licu „Vis legis“ u ukupnom iznosu od 1.928.423,46 KM, koji predstavlja dug po rješenju o pokretanju postupka prinudne naplate broj 10-3-01-15-05-08- 01939-3-14 od 3. oktobra 2008. godine, kojim je prodavcu kao solidarnom dužniku naložena uplata poreznih obaveza u naznačenom iznosu. Stoga, apelanti kao kupci imaju pravni interes da učestvuju u konkretnom postupku. Međutim, imajući u vidu žalbene navode, te činjenice koje proizlaze iz sadržine spisa a tiču se pokretanja postupka prinudne naplate protiv poreznog obveznika „Vis legis“, Kantonalni sud je zaključio da je donosilac pobijanog rješenja na pravilan način proveo postupak i donio zakonitu odluku zasnovanu na pravilno utvrđenim odlučnim činjenicama. Naime, nesporno utvrđena odlučna činjenica jeste da je prodavac osoba koja je obavljala i koja obavlja poslove u pravnom licu „Vis legis“, a imajući pri tom u vidu odredbu člana 29. Zakona o poreznoj upravi FBiH, iz koje proizlazi odgovornost fizičkog lica za neplaćeni porez pravnog lica, ako je to fizičko lice direktor ili ako je ovlašteno da raspolaže sredstvima, proizlazi solidarna odgovornost pravnog i fizičkog lica, dok se porezna obaveza ne naplati u punom iznosu. Imajući u vidu navedene odlučne činjenice koje apelanti tokom upravnog postupka a ni u tužbi nisu osporili, Kantonalni sud je zaključio da osporenim aktom nisu povrijeđena prava niti na zakonu zasnovani lični interesi apelanata, jer osporenim aktom nije rješavano o pravima i neposredenim ličnim interesima apelanata, nego o poreznim obavezama prodavca Muhameda Šehovića kao direktora pravnog lica „Vis legis“ kojim je utvrđena njegova solidarna odgovornost za obaveze poreznog dužnika. Iz navedenog slijedi, kako je dalje obrazloženo, da su apelanti osporeno i nižestepena rješenja pobijali kao zainteresirana lica a ne kao stranke koje su učestvovale u predmetnom upravnom postupku. Imajući u vidu činjenicu koja proizlazi iz tužbe da su apelanti od prodavca Muhameda Šehovića kupili nekretnine čije su bliže oznake navedene u ugovoru o kupoprodaji od 19. aprila 2008. godine, te da je rješenjem od 17. novembra 2008. godine utvrđena solidarna odgovornost prodavca za obaveze pravnog lica „Vis legis“, Kantonalni sud je zaključio da prema relevantnim odredbama Zakona o Poreznoj upravi FBiH iznos porezne obaveze postaje predmet zakonske hipoteke. Budući da su apelanti kupili nekretnine koje mogu postati predmet zakonske hipoteke, imaju aktivnu legitimaciju da kao zainteresirana lica osporavaju pravilnost i zakonitost osporenog akta kojim je utvrđena solidarna odgovornost prodavca Muhameda Šehovića. Međutim, Kantonalni sud smatra da su za donošenje takvog rješenja (o utvrđivanju solidarne odgovornosti) u konkretnoj situaciji bili ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe člana 29. Zakona o poreznoj upravi FBiH, jer iz činjeničnog stanja proizlazi da prodavac kao direktor pravnog lica „Vis legis“ nije izvršio uplatu poreznih obaveza u ukupnom iznosu od 1.928.423,46 KM, zbog čega je rješenjem od 3. oktobra 2008. godine pokrenut postupak prinudne naplate tih poreznih obaveza. S tim u vezi, Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nije od uticaja navod apelanata kojim je ukazano na Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-14/10 od 9. marta 2010. godine kojom je utvrđeno da čl. 16. i 50. Zakona o poreznoj upravi FBiH nije u saglasnosti s Ustavom BiH, jer tom presudom nije razmatrano pitanje ustavnosti odredbe člana 29. Zakona o poreznoj upravi FBiH koja je kao relevantno materijalno pravo primijenjena u konkretnom slučaju. Navedena presuda Ustavnog suda FBiH bi eventualno mogla biti od uticaja na rješavanje upravne stvari konstituiranja zakonske hipoteke nad imovinom prodavca i konstituiranje hipoteke bi imalo direktnog utjecaja na imovinska prava apelanata, ali budući da konstituiranje takve hipoteke nije bilo predmetom rješavanja konkretne upravne stvari, pitanje utjecaja presude Ustavnog suda FBiH po mišljenju Kantonalnog suda ne može se uspješno postavljati u konkretnoj situaciji.

Postupak uknjižbe prava vlasništva

12. Apelanti su 27. aprila 2009. godine Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli zahtjev za upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Općinski sud je Rješenjem broj 032-0-Dn-09-001053 od 3. maja 2009. godine, na temelju Kupoprodajnog ugovora broj OPU-2408/08 od 19. aprila 2008. godine i izjave prodavaca o isplaćenoj kupoprodajnoj cijeni broj OPU 8082/08 od 23. oktobra 2008. godine dozvolio uknjižbu prava vlasništva u zk. ulošku broj 11476 KO Tuzla (bliže oznake navedene u rješenju) koja ispunjava uvjete za uknjižbu u korist prvoapelanta s dijelim ¾ i drugoapelanta u korist ¼. U preostalom dijelu je odbijen zahtjev apelanata za uknjižbu na parcelama koje ne ispunjavaju uvjete za uknjižbu.

13. Iz Zemljišnoknjižnog izvatka broj 11467 KO Tuzla od 13. maja 2009. godine proizlazi da je na nekretninama upisanim na parceli 8/251 u naravi dvorište i stambeno-poslovna zgrada uknjiženo pravo apelanata kao vlasnika s dijelovinma ¾ i ¼ i da je, na temelju rješenja Federalnog ministarstva finasija - uknjiženo založno pravo na nekretninama (između ostalog i parcele broj 8/251) radi potraživanja po osnovu javnih prihoda od poreznog dužnika „Vis legis“ za koje je solidarno odgovoran prodavac Muhamed Šehović.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je u postupku iz kojeg su proizašle osporene odluke povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s kršenjem navedenih prava, apelanti su hronološki opisali sadržaj odluka donesenih nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora i prekida postupka razreza poreza na promet nepokretnosti i prava za prodavca (Muhameda Šehovića) povodom zaključenog ugovora, ukazujući na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da je postupak razreza poreza za prodavca svjesno „razvučen“ i da je propuštena naplata poreza od pravnog lica „Vis legis“ a prodavcu omogućene sumnjive transakcije, budući da firma i dalje normalno posluje i radi. Apelanti ukazuju da je postupak prinudne naplate od prodavca kao direktora pravnog lica, u konkretnoj upravnoj stvari učinjen suprotno odredbama Zakona o poreznoj upravi FBiH, da su radnjama odgovornih lica unutar Kantonalnog ureda i Federalnog ministarstva onemogućeni da se upišu kao vlasnici kupljenih nekretnina i da je narušen princip jednakosti u postupanju. S tim u vezi su istakli da je svjesno propušteno da se naplati dugovani porez od pravnog lica „Vis legis“, jer je prinudna naplata protiv ovog pravnog lica započela u 2007. godini a zakonska hipoteka uspostavljena tek u oktobru 2008. godine, dakle nakon što su kupili nekretnine. Osim toga, naveli su da imaju saznanje da je prodavac Muhamed Šehović suvlasnik preduzeća „Minika“, te da je uspostavljanjem njegove solidarne odgovornosti za „Vis legis“ porezna uprava morala sačiniti spisak cjelokupne njegove imovine. Međutim, u procesu prinudne naplate, kako smatraju, nije poštovan redoslijed u naplati jer je solidarna odgovornost mogla biti uspostavljena i na imovini preduzeća „Minika“ gdje je prodavac suvlasnik. Na način, kako su donošena pobijana rješenja, prodavac je kao solidarni dužnik po mišljenju apelanata zaštićen od krivičnog optuživanja porezne utaje. Smatraju da ih je notar pred kojim su sačinili kupoprodajni ugovor doveli u zabludu jer im nije pojasnio odredbu 8. ugovora (pouke) u kojoj je navedeno upozorenje o mogućnosti postojanja zakonske hipoteke i mogućeg tereta, odnosno neplaćenog poreza. Sumnjaju da je notaru bilo poznato dugovanje prodavca i da je zajedno s prodavcem učestvovao u prevari, odnosno da su zajedno počinili više krivičnih djela.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelacija očigledno neosnovana jer iz činjeničnog stanja u upravnom i sudskom postupku proizlazi da se nije odlučivalo o pravima i obavezama apelanata nego druge osobe, prodavca, kao direktora pravnog lica „Vis legis“ za kojeg je u upravnom postupku utvrđena solidarna odgovornost za obaveze poreznog dužnika „Vis legis“. Apelanti, kako je dalje navedeno, nisu imali svojstvo stranke u postupku pa je predloženo da se apelacija odbaci ili odbije zbog nepostojanja povreda prava na koje je apelacijom ukazano.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o poreznoj upravi („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 33/02, 28/04, 57/09 i 40/10) u relevantnom dijelu glasu:

Član 29.

Fizičko lice je odgovorno za porez, kaznu ili kamatu koju pravno lice ili druga organizacija ne obustavi pravilno ili ne naplati odnosno ne izvrši uplatu na odgovarajući račun:

-ako je to fizičko lice direktor pravnog lica ili organizacije ili -ako je to fizičko lice ovlašteno da raspolaže sredstvima ili odobrava trošenje sredstava pravnog lica ili organizacije.

Porezna obaveza pravnog lica ili organizacije za koju su fizičko lice ili fizička lica odgovorna u skladu sa ovim članom bit će solidarna odgovornost pravnog lica ili organizacije i fizičkog lica ili fizičkih lica dok se porezna obaveza ne naplati u punom iznosu od bilo kojeg solidarno odgovornog lica. Porez, kazna i kamata ni pod kojim uvjetima ne mogu biti naplaćeni dva ili više puta.

17. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

Pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu, te pod istim uvjetima pojedinac ili pravno lice koji su učestvovali u upravnom postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa (zainteresirano lice).

Član 34.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.

Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.

Član 36.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.

[...]

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 002655 10 U od 20. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 23. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 22. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. Suština navoda apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i princip jednakosti u postupanju.

24. U vezi s ovim navodima apelanata Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

25. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o tužbi apelanata, ispitao osporeni akt Federalnog ministarstva i konstatirao da iz izreke i obrazloženja tog akta proizlazi da njime (osporenim aktom) nije rješavano o pravima i na zakonu zasnovanim neposrednim ličnim interesima apelanata, nego o obavezama prodavca kao direktora pravnog lica „Vis legis“ kojim je utvrđena njegova solidarna odgovornost za obaveze tog pravnog lica. Iz navedenog je Kantonalni sud dalje zaključio da apelanti osporeno rješenje nisu pobijali kao stranke u postupku već kao zainteresirana lica. Kantonalni sud je, ocjenjujući zakonitost osporenog upravnog akta, imao u vidu nesporne činjenice koje su utvrđene u upravnom postupku, i to: da je utvrđena solidarna odgovornost prodavca za obaveze pravnog lica čiji je on direktor, da je protiv pravnog lica pokrenut postupak prinudne naplate i da porezne obaveze nisu plaćene, zbog čega je u konkretnom slučaju primijenjena odredba člana 29. Zakona o poreznoj upravi FBiH kao relevantno materijalno pravo i prodavac kao fizičko lice solidarno obavezan, uz pravno lice čiji je direktor, na izmirenje porezne obaveze tog pravnog lica. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući u konkretnom upravnom sporu povodom utvrđivanja solidarne odgovornosti prodavca naveo jasno, precizno i argumentirano obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Kantonalni sud je jasno naglasio da osporenim aktom nije rješavano o pravima i neposrednim ličnim interesima apelanata i da se tim aktom ne dira u njihova prava ili interese, koji su, kako zapaža Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije, bili predmetom drugog postupka - uknjižbe kupoprodajnog ugovora u zemljišne knjige.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, naveo jasne i precizne razloge u pogledu zaključka da je neosnovan zahtjev apelanata kojim su tražili da se poništi rješenje kojim je uspostavljena solidarna odgovornost prodavca, zbog čega je njihova tužba temeljem relevantnih odredaba ZUP-a odbijena. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Što se tiče navoda apelanata kojima je ukazano na princip jednakosti u postupanju, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku, tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema stavu Evropskog suda princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274). U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je ocijenio da apelanti, kao zainteresirana lica (a ne stranke u postupku), imaju aktivnu legitimaciju da osporavaju pravilnost i zakonitost akta Federalnog ministarstva, zbog čega je prihvaćeno raspravljanje o njihovoj tužbi. Međutim, apelanti kršenje navedenog principa obrazlažu u kontekstu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud u prethodnim tačkama odluke već ispitao, te budući da apelanti nisu ponudili bilo kakve druge argumente u tom pogledu, a iz obrazloženja osporene odluke ništa ne ukazuje na eventualno kršenje principa jednakosti u postupanju, Ustavni sud smatra da ovakvim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje principa ravnopravnosti strana iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. Apelanti su ukazali da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom da povredu ovog prava temelje na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te zaključuje da su navodi apelanata o povredi ovog prava, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kada je Kantonalni sud, ispitujući zakonitost osporenog akta, u svojoj presudi povodom tužbe apelanata kao zainteresiranih lica dao jasno, detaljno i argumentirano obrazloženje, primjenom relevantnih odredbi Zakona o poreznoj upravi FBiH, koje u potpunosti zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4518/11 (Zdravstvena ustanova „Plava… | Sudska praksa | Aktio