Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4717/11 (M. T.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4717/11

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4717/11, rješavajući apelaciju Muharema Tanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muharema Tanovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 006913 08 Gž od 27. septembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-001427 od 18. jula 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Muharem Tanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirsad Sipović advokat iz Sarajeva, podnio je 12. decembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 006913 08 Gž od 27. septembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-001427 od 18. jula 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Safeta Bećirevića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 30. maja i 31. jula 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 11. i 20. juna 2014. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužitelj je 25. jula 2000. godine protiv apelanta podnio tužbu, radi predaje u posjed i isplate zakupnine. U novembru 2001. godine tužbu je precizirao tako da mu apelant na ime duga isplati ukupan iznos od 20.955,90 KM koji se sastoji od troškova zakupnine, građevinskih i režijskih troškova, sve uz zakonsku zateznu kamatu.

6. Općinski sud je Presudom broj P-170/01 od 7. maja 2003. godine apelanta obavezao da tužitelju na ime duga koji se odnosio na zakupninu za mart i april 2000. godine isplati iznos od 2.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. maja 2000. godine do isplate, uz troškove parničnog postupka, dok je preostali dio tužiteljevog zahtjeva (preko dosuđenog iznosa) odbijen.

7. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1666/03 od 17. februara 2006. godine kojim je ukinuo Presudu broj P-170/01 od 7. maja 2003. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ukazao na neophodnost da se u ponovnom postupku jasno utvrdi da li je tužitelj izostavio da poduzme radnju koju je bio obavezan poduzeti prilikom preuzimanja poslovnog prostora u posjed, naglašavajući da je u tim okolnostima teret dokazivanja na apelantu (kao tuženom) shodno njegovim navodima iz odgovora na tužbu.

8. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 065-0-P-06-001427 od 18. jula 2008. godine kojom je apelant obavezan da tužitelju na ime duga koji se odnosi na neisplaćenu zakupninu za mart i april 2000. godine isplati iznos od 2.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. januara 2001. godine do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 398,67 KM pod prijetnjom izvršenja, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zakupnine odbijen. Također je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje troškova za građevinske radove i režijske troškove, kao i zahtjev za naknadu troškova preko dusuđenog iznosa.

9. U obrazloženju ove presude je navedeno da je u ponovnom postupku nesporno utvrđeno da su tužitelj i apelant 20. maja 1998. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora; da je aneksom tog ugovora utvrđena visina zakupnine od 1.200,00 KM mjesečno; da je ugovor zaključen na neodređeno vrijeme i da nije ugovoren otkazni rok. Ukupno provedeni dokazni postupak, kako je dalje navedeno, upućuje na zaključak da se tužitelj 1. februara 2000. godine obratio apelantu obavijestivši ga o raskidu ugovora o zakupu zbog kršenja odredaba ugovora uz otkazni rok od 90 dana. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant prestao s korištenjem tog poslovnog prostora 1. maja 2000. godine i da ga je tužitelj u posjed preuzeo 23. marta 2001. godine. Osim toga, kako je dalje navedeno, to što tužitelj nije preuzeo poslovni prostor u tako dugom vremenskom periodu bilo je isključivo zbog nedostatka njegove volje, a ne zbog apelanta. Donošenje odluke kojom je apelant obavezan na isplatu zakupnine za mart i april 2000. godine, do kada je određen i otkazni rok, utemeljen je na aneksu ugovora o zakupu poslovnog prostora od 12. jula 1999. godine kojim je utvrđeno plaćanje zakupnine u iznosu od 1.200,00 KM mjesečno, budući da je u postupku utvrđeno da apelant nije izmirio svoje obaveze prema tužitelju za dva mjeseca. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje za građevinske radove i režijske troškove je odbijen, jer se na temelju ponuđenih i izvedenih dokaza nije mogla utvrditi cijena (visina) građevinskih radova. Imajući u vidu cjelokupno provedeni dokazni postupak te utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je presudom djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu a odluku o troškovima postupka je donio na temelju odredbe čl. 383. i 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da tužiteljevi ukupni troškovi iznose 3.624,30 KM, a kako je u sporu uspio u procentu od 11% pripada mu pravo na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 398,67 KM koje mu je dužan nadoknaditi apelant. Navedeni troškovi su obračunati u skladu s važećom advokatskom tarifom u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 P 006913 08 Gž od 27. septembra 2010. godine žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud nakon savjesne i brižljive ocjene dokaza bitnih za presuđenje konkretne pravne stvari utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, navodeći razloge koje je kao valjane prihvatio i Kantonalni sud. U pogledu žalbenih navoda kojima je ukazano na nepravilno obračunate troškove postupka, Kantonalni sud je istakao da su troškovi dosuđeni upravo onako kako je propisano u odredbama čl. 386. stav 2. i 387. stav 2. ZPP-a, a pošto je apelant dao povoda za tužbu, njegov zahtjev za naknadu troškova postupka je prema ocjeni Kantonalnog suda neosnovan. Osim toga, apelant je u svojstvu tuženog tokom postupka u cijelosti osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, čime je prouzrokovao troškove i tužitelju i samom sebi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, nediskriminaciju i djelotvoran pravni lijek iz čl. II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Kršenja navedenih prava temelji na povredama odredaba ZPP-a o troškovima postupka ukazujući da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev previsoko postavio, što je na kraju rezultiralo presudom kojom je utvrđeno da je u sporu uspio samo s 11%. Iz navedenog, po apelantovom mišljenju, proizlazi potpuno logičan zaključak da je on (apelant) u sporu uspio s preostalih 89% i da mu je tužitelj trebao namiriti troškove u tom procentu, a što prema označenoj vrijednosti spora iznosi 9.592,31 KM.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u osporenoj presudi jasno obrazloženo da je apelant dao povoda za tužbu, da je tokom cijelog postupka osporavao i osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva čime je prouzrokovao troškove i sebi i tužitelju, te da je pravilna prvostepena presuda donesena na osnovu čl. 383. st. 2. i 386. st 2. ZPP-a.

13. Općinski sud smatra da su navodi apelacije paušalni i pravno neutemeljeni jer su u konkretnom slučaju poštovane sve procesne garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 383.

(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka.

(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 384.

Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama.

Član 386.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Član 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

VI. Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 P 006913 08 Gž od 27. septembra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant ukazuje da mu je odlukom o troškovima postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju i pravo na djelotvoran pravni lijek. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

20. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak tiče odluke o troškovima postupka koji se po prirodi posmatra kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29) pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Apelantovi navodi u vezi s pravom na pravično suđenje odnose se na proizvoljnu primjenu odredaba ZPP-a s aspekta ostvarenja njegovog prava kao tuženog da mu tužitelj naknadi troškove parničnog postupka u sudskom postupku koji je rezultirao osporenim presudama.

22. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

23. Ustavni sud naglašava da se u svojoj praksi često bavio apelacijama koje su za predmet imale troškove postupka. I, bez obzira na ograničenja koja je sebi postavio kada je riječ o tumačenju i primjeni pozitivnog prava, Ustavni sud se, bez obzira na to da li je apelant bio tužilac ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili osporavao dosuđene troškove, u odlukama br. AP 2422/07 od 11. novembra 2009. godine, AP 961/08, od 15. juna 2010. godine, AP 3508/09 od 10. oktobra 2012. godine i AP 3653/09 od 18. aprila 2012. godine upuštao u ocjenu načina na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantno procesno pravo, uzimali u obzir trenutak izvršenja obaveze tuženog kao dužnika, te podsjećao na princip rizika (causae) odnosno držanje onoga ko je doveo do potrebe da se parnica vodi i ko je stoga djelomično ili potpuno uspio u parnici. Iz tih različitosti, shodno okolnostima svakog pojedinog slučaja, Ustavni sud je u svojoj praksi, u naprijed navedenim odlukama, utvrđivao da ne postoji ili da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je ocijenjeno da je način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne odredbe ZPP-a, odnosno da su pojedine relevantne odredbe ZPP-a zanemarili a proizvoljno primijenili druge odredbe ZPP-a koje su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Općinski sud svoje odluke o troškovima postupka zasnovali na odredbama čl. 383. stav 2. i 386. stav 2. ZPP-a, cijeneći prije svega ukupne troškove koje je imao tužitelj prema označenoj vrijednosti spora, a zatim njegov uspjeh u sporu u procentu od 11% i da su mu u tom procentu (prema uspjehu u sporu) dosuđeni troškovi koje mu je obavezan nadoknaditi apelant kao tuženi. Kantonalni sud je, obrazlažući neosnovanost apelantovog žalbenog navoda kojima je ukazao na nepravilno obračunate troškove postupka i ukazao na svoj uspjeh u sporu u procentu od 89%, jasno istakao da je apelant dao povoda za tužbu i da tokom postupka niti jedan dio tužbenog zahtjeva nije učinio nespornim, čime je prouzrokovao troškove i tužitelju i sebi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u Odluci broj AP 536/04 (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 536/04 od 27. maja 2005. godine, dostupna na www. ustavnisud.ba, stav 22. i 23) prema kojem redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelomičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelomičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP-a tumače u skladu s principima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku.

25. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Evropskog suda u predmetu Klauz protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, aplikacija broj 28963/10 od 18. jula 2013. godine) u kojem je analiziran slučaj kada je aplikant kao tužitelj u postupku radi naknade štete uspio u procentu od 7% od iznosa kojeg je tražio tužbenim zahtjevom, a država, kao tužena strana 93%, te je aplikant, shodno tome, odlukama domaćih sudova obavezan da državi kao tuženoj, koju je zastupalo državno odvjetništvo, podmiri troškove čiji je iznos bio malo manji od iznosa koji je aplikantu dosuđen za naknadu štete (79% iznosa koji mu je dosuđen povodom naknade štete aplikant je obavezan da državi plati troškove postupka). Evropski sud je, analizirajući pravilo (iz mjerodavnog domaćeg prava) primijenjeno u konkretnom slučaju da „gubitnik plaća“ i s njim povezano pravilo prema kojem jedna stranka plaća troškove druge strane u omjeru koji odgovara njihovom uspjehu u postupku, zaključio da se to može smatrati ograničenjem koje ometa pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer potencijalne parničare odvraća od podnošenja preuveličanih zahtjeva pred sudom. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u citiranoj odluci, analizom i dovođenjem u vezu aplikantovog ponašanja s aspekta „podnošenja pretjerano visokog zahtjeva“ s „konačno dosuđenim (značajno smanjenim) tužbenim zahtjevom“, uspjehom u sporu i uticajem na troškove postupka istakao da „tumačenje Vrhovnog suda o primjeni članka

154. Zakona o parničnom postupku domaćim sudovima daje znatnu diskreciju u pogledu razdjeljivanja troškova u slučajevima djelomičnog uspjeha u postupku, upućujući ih da tu odredbu primjenjuju kvalitativno, a ne samo kvantitativno (vidi stavke 25-26). Taj pristup im čak omogućuje da sve troškove dodijele stranci koja je u postupku uspjela s osnovom, ali ne i s visinom zahtjeva. Međutim, domaći su sudovi u ovom predmetu tu odredbu primjenjivali mehanički, bez obraćanja dovoljne pozornosti na posebne okolnosti podnositeljeva predmeta“ i kao rezultat navedenog, zbog isticanja previsokog tužbenog zahtjeva je za aplikanta u pogledu dodjele troškova imala neke neprihvatljive posljedice i tako strogo sankcionisana da je neopravdano umanjila naknadu (štete) koja mu je dodijeljena. Evropski sud je zaključio da je primjena pravila propisanog u odredbi člana 154. Zakona o parničnom postupku kojim se od jedne stranke zahtijeva da drugoj naknadi troškove postupka ovisno o njihovom uspjehu u sporu u konkretnom predmetu rezultirala ograničenjem koje je umanjilo samu bit aplikantovog prava na pristup sudu i da je stoga došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Dovodeći u vezu stavove iz svoje dosadašnje prakse (prema kojoj onaj koji da povoda za tužbu dužan je protivnoj strani naknaditi troškove, odnosno onaj koji je svojim držanjem prije i izvan parnice doveo do potrebe da se parnica vodi, u slučaju povlačenja tužbe nakon ispunjenja obaveze od dužnika/tuženog, konačno je dužan snositi svoje troškove i naknaditi troškove svom protivniku) i novije prakse Evropskog suda u predmetu Klauz protiv Hrvatske, Ustavni sud ponovno ukazuje na diskreciono pravo redovnih sudova da odlučuju na koji će način stranke snositi troškove postupka ako se radi o djelomičnom uspjehu u parnici, da se u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelomičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP-a tumače u skladu s principima zakonitosti i pravičnosti, i konačno, da se uspjeh u parnici cijeni ne samo kvantitativno već i kvalitativno, što omogućava da se svi troškovi dodijele stranci koja je u postupku uspjela s osnovom svog tužbenog zahtjeva, a ne i njegovom visinom.

27. Stoga, imajući u vidu da je u okolnostima konkretnog predmeta apelant dao povod za tužbu, da je tužitelj sa svojim zahtjevom prema apelantu kvalitativno uspio a kvantitativno djelomično uspio, Ustani sud smatra da s aspekta apelantovog zahtjeva za naknadu troškova u odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda nije bilo proizvoljnog tumačenja relevantnih zakonskih odredaba ZPP-a te da, prema tome, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

28. Apelant je ukazao da mu je osporenim presudama, kojima je odlučeno o troškovima postupka, povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom da povredu ovog prava temelji na identičnim navodima (primjeni prava) koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da su navodi apelanta o povredi ovog prava, također, neosnovani.

Ostali navodi

29. Apelant je u apelaciji, između ostalog, ukazao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju, uz obrazloženje da mu je onemogućeno ostvarenje prava na djelotvoran pravni lijek i da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale građane kojima je u srazmjernosti s uspjehom u parnici dosuđen iznos troškova parničnog postupka.

30. Imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda, Ustavni sud naglašava da pojam „djelotvoran pravni lijek“ ne znači da rezultat korištenja određenog pravnog lijeka mora biti pozitivan za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlaštenja da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, stav 120). S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova, kako jasno proizlazi iz tačke III ove odluke (činjenično stanje), a činjenica da konačnom odlukom nije u potpunosti zadovoljan, ne predstavlja samo po sebi kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 13. Evropske konvencije.

31. U pogledu prava na nediskriminaciju, Ustavni sud zapaža da je i ovo pravo dovedeno u vezu sa stavom iz osporenih presuda, dosuđenim troškovima parničnog postupka, o čemu je bilo riječi u prethodnim stavovima ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud je razmatrajući kršenja ovih navoda u okviru prava na pravično suđenje utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljne primjene odredaba Zakona o parničnom postupku, koje reguliraju pitanje troškova parničnog postupka.

33. Nema kršenja prava na imovinu, djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju koji su u okolnostima konkretnog predmeta dovedene u vezu sa proizvoljnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku, koje reguliraju pitanje troškova postupka zasnovani na identičnim navodima, pa Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnih kršenja ovih prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4717/11 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio