Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4261/11 (P. S.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kamata
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4261/11

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4261/11, rješavajući apelaciju Pave Sušca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Pave Sušca.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen u Općinskom sudu u Mostaru pod brojem 07 58 P 014648 03 P, a okončan je Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 014648 09 Gž od 25. juna 2010. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu s članom 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelantu Pavi Sušcu, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu s članom 74. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Pave Sušca, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 014648 09 Gž od 25. juna 2010. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Pavo Sušac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 31. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 014648 11 Rev od 12. jula 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 014648 09 Gž od 25. jiuna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 014648 03 P od 16. aprila 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 29. maja 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 6. juna i 27. jula 2014. godine. Općinski sud i tužena, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 1. septembra 2003. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene, radi isplate duga po osnovu neisplaćenih i manje isplaćenih plaća u iznosu od 6.818,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. januara 2000. godine do isplate.

6. Općinski sud je Presudom broj 07 58 P 014648 03 P od 16. aprila 2009. godine obavezao tuženu da apelantu na ime manje isplaćenih i neisplaćenih plaća za period od 1. decembra 1999. godine do 15. juna 2001. godine isplati iznos od 4.170,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. septembra 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Preko dosuđenog iznosa, apelantov tužbeni zahtjev je odbijen.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbu utemeljio na činjenici da je bio u radnom odnosu kod tužene i da je do decembra 1999. godine primao redovnu plaću u punom iznosu, a u spornom periodu samo jedan njen dio. Tužena nije osporila navode iz tužbe i tužbeni zahtjev, ali je istakla prigovor neblagovremenosti tužbe pozivajući se na odredbu člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, kojom je za povrede iz radnog odnosa propisan rok od jedne godine za podnošenje tužbe sudu. Osim toga, tužena je istakla i prigovor zastare potraživanja pozivajući se na odredbu člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Nakon izvođenja obimnog dokaznog postupka uvidom u pisanu dokumentaciju, Općinski sud je ocijenio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan temeljem Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane od 21. marta 1998. godine. Naime, navedeni Pravilnik tuženu obavezuje na isplatu plaća zaposlenicima, a kod nesporne činjenice da je apelant bio zaposlenik tužene, proizlazi obaveza tužene da apelantu isplati neisplaćene plaće. Sud je ocijenio neosnovanim prigovor neblagovremenosti tužbe, jer je u konkretnom slučaju u pitanju obligaciono-pravni zahtjev odnosno novčano potraživanje proizašlo iz radnog odnosa koje, prema odredbi člana 106. ZOR-a, zastarijeva u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinačnog potraživanja. Odredba člana 103. ZOR-a, na koju je ukazala tužena, odnosi se na povrede prava iz radnog odnosa (nenovčanog karaktera) kojom je propisan prekluzivni rok od godine dana za podnošenje tužbe sudu čijim se protekom gubi to pravo, i na taj rok sud pazi po službenoj dužnosti, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Osim toga, Općinski sud je ocijenio da se tužena, zaključenjem Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe od 1. aprila 2002. godine s apelantom, obavezala da će mu isplatiti sve neisplaćene plaće za period prije prestanka službe po tom sporazumu, te da je takvim postupanjem priznala dug i prekinula tok zastare. Imajući u vidu sve navedeno u pogledu osnova tužbenog zahtjeva, Općinski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio visinu apelantovog zahtjeva za neisplaćene i manje isplaćene plaće u relevantnom periodu u iznosu od 4.170,50 KM, dok je višak tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog iznosa, odbijen. Također je apelantu na ovaj iznos dosuđena zakonska zatezna kamata, i to od podnošenja tužbe 1. septembra 2003. godine do isplate.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 014648 09 Gž od 25. juna 2010. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužena obavezana da apelantu na ime manje isplaćenih i neisplaćenih plaća za period od 1. septembra 2000. godine do 15. juna 2010. godine isplati iznos od 3.438,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. septembra 2003. godine (dan podnošenja tužbe) do 28. novembra 2004. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da, u pogledu neblagovremenosti tužbe, žalba nije osnovana budući da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev utemeljen na novčanom potraživanju iz radnog odnosa, a ne na povredi prava iz radnog odnosa, pa treba primijeniti odredbu člana 106. ZOR-a. S druge strane, Kantonalni sud je ocijenio da tužena osnovano u žalbi ističe da Sporazumom o prestanku profesionalne službe apelantu nije priznat dug, jer priznanje duga koje prekida zastarijevanje mora sadržavati priznanje pravnog osnova potraživanja i njegovu visinu. Priznanje samo osnova, bez priznanja njegove visine, ne može dovesti do prekida zastarijevanja. S tim u vezi, Kantonalni sud je ocijenio da su potraživanja razlike plaća za period od 1. decembra 1999. godine do 1. septembra 2000. godine zastarjela, imajući u vidu da je apelant tužbu podnio 1. septembra 2003. godine i da je tužena prigovor zastare istakla još u odgovoru na tužbu. S obzirom da je u nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke utvrđena visina apelantovih plaća za relevantni period (neisplaćenih i manje isplaćenih), Kantonalni sud je zaključio da apelantu za period koji nije zastario treba isplatiti iznos od 3.438,50 KM. U pogledu zakonske zatezne kamate prvostepeni sud je, po mišljenju Kantonalnog suda, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantu dosudio tu kamatu od podnošenja tužbe do isplate. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo odredbu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH kojom je propisano da se otpisuju kamate za opće obaveze iz člana 4. istog Zakona za period od dana stupanja na snagu Osnovnog zakona (stupio na snagu 28. novembra 2004. godine). Opće obaveze iz člana 3. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH su dugovi nastali u periodu od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, pa kako je apelant tužbu podnio 1. septembra 2003. godine, osnovan je njegov zahtjev za isplatu kamate od tog datuma do 28. novembra 2004. godine, a ne do isplate, kako je pogrešno odlučio prvostepeni sud.

9. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta i tužene donio Rješenje broj 58 0 P 014648 11 Rev od 12. jula 2011. godine kojim je revizija odbačena, jer tužbeni zahtjev iz pobijane presude ne prelazi cenzus od 10.000,00 KM kako je propisano u odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant ukazuje da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant prije svega ističe da je konkretan parnični postupak prekomjerno dugo trajao, te da je zbog neizvjesnosti konačnog rješenja trpio duševne bolove, zbog čega je zatražio naknadu nematerijalne štete. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje apelant je ukazao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, posebno je naglasio da je tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj presudi povodom priznanja duga i zastare potraživanja potpuno pogrešno. Osim toga, u odnosu na dosuđenu kamatu apelant je istakao pogrešnu primjenu materijalnog prava, cijeneći da se kamata trebala dosuditi onako kako je apelant opredijelio u svom zahtjevu a ne prema Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga FBiH.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud se nije posebno izjašnjavao na navode iz apelacije već je dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju apelantu rješenja tog suda od 12. jula 2011. godine, u svrhu utvrđenja blagovremenosti apelacije.

12. Kantonalni sud smatra da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava te je predloženo da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 176. stav 1.

Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja. Član 191. st. 1, 2. i 3.

(1) Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.

(3) Izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročito pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

14. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje uz glavnicu i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

16. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/04, 49/05, 35/06, 31/08, 32/09, 65/09 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi: Član 4. stav 4.

Opće obaveze iz člana 3. ovog Zakona su dugovi Federacije nastali u razdoblju od 1. aprila 1996. do 31. decembra 2002. godine i sastoje se od sljedećih obaveza:

4. obaveze na temelju neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije u iznosu od 37,5 miliona KM.

Član 6. stav 2.

Kamata za opće obaveze iz člana 4. zakona, za razdoblje od dana stupanja na snagu osnovnog zakona do konačne isplate, otpisuje se.

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 3795/10 od 7. aprila 2011. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 3. oktobra 2010. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 014648 09 Gž od 25. juna 2010. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 014648 11 Rev od 12. jula 2011. godine revizija odbačena kao nedopuštena iz formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 014648 09 Gž od 25. juna 2010. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda uručena apelantovom punomoćniku 5. jula 2010. godine, a apelacija kojom je apelant između ostalog ukazao i na prekomjernu dužinu trajanja postupka podnesena 3. septembra 2010. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

20. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda, ukazujući da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra i da je postupak povodom njegovog tužbenog zahtjeva trajao neopravdano dugo.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana stav 2., što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga će Ustavni sud ispitati je li postupak pred redovnim sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava

24. Apelant ističe da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju, u pogledu glavnog potraživanja, izveo pogrešan zaključak da tužena nije priznala dug temeljem zaključenog Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe, zbog čega je pogrešno ocijenjeno da je prigovor zastare djelimično osnovan. Osim toga, u pogledu dosuđene kamate, pogrešnom primjenom materijalnog prava, tretirajući njegovo novčano potraživanje kao unutarnji dug, nije mu dosuđena kamata kako ju je on opredijelio u svom tužbenom zahtjevu.

25. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelacijom ukazano, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

27. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Općinski sud 16. aprila 2009. godine donio presudu kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev za manje isplaćene i neisplaćene plaće, cijeneći da prigovor neblagovremenosti tužbe i prigovor zastare potraživanja nisu osnovani, budući da je tužena Sporazumom o prestanku profesionalne vojne službe apelantu priznala dug i na taj način prekinula zastarijevanje potraživanja, uz zakonsku zateznu kamatu od podnošenja tužbe do konačne isplate, shodno odredbama ZOO.

28. S druge strane Kantonalni sud je, odlučujući u žalbenom postupku, potvrđujući stav prvostepenog suda u pogledu neosnovanosti prigovora neblagovremenosti tužbe, zauzeo stav da je prigovor zastare djelimično osnovan jer tužena zaključenim Sporazumom nije priznala dug a time nije prekinula zastarijevanje, budući da je za priznanje duga neophodno priznati i osnov i visinu potraživanja (u konkretnoj situaciji priznat je samo osnov). Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud kod odlučivanja o zakonskim zateznim kamatama pogrešno primijenio materijalno pravo (ZOO), jer se apelantovo potraživanje tretira kao opća obaveza (unutarnji dug) a shodno tome se i na dosuđenu kamatu primjenjuje Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH.

29. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da je pitanje koje se tiče glavnog potraživanja (neisplaćenih i manje isplaćenih plaća), uticaja zaključenog Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe na tok zastarijevanja i dosuđene kamate, već raspravljao u svojoj dosadašnjoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 847/09 od 18. aprila 2012. godine, tač. 26-30, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3140/10 od 23. decembra 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenim odlukama, između ostalog, naveo da potraživanja koja su predmet konkretnog postupka predstavljaju opće obaveze, odnosno da apelant potražuje naknadu na ime plaće za mjesece koji nesporno ulaze u razdoblje propisano odredbom člana 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH, a kako se u smislu člana 6. tog Zakona kamata na opće obaveze za razdoblje od dana stupanja na snagu osnovnog zakona do konačne isplate otpisuje, potpuno je logično i argumentirano obrazloženje Kantonalnog suda da zatezna kamata prestaje teći 28. novembra 2004. godine, kada je stupio na snagu Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH. S obzirom na navedeno, zaključeno je da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na utvrđenje da apelantovo potraživanje predstavlja unutarnji dug, kao i u odnosu na datum kada zatezna zakonska kamata na naknade plaća prestaje teći.

30. Dovodeći navedeno u kontekst ovog slučaja, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da apelantova potraživanja nesporno spadaju u unutarnji dug, što proizlazi iz odredbe člana 4. stav 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH. Naime, prema citiranoj odredbi, u unutarnji dug Federacije BiH spadaju obaveze po osnovu neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije, pa se, s obzirom na činjenicu da je apelant potraživao naknadu iz radnog odnosa iz razdoblja koje je obuhvaćeno ovom odredbom čine neosnovanim navodi iz apelacije usmjereni u pravcu tvrdnji da njegovo potraživanje ne spada u unutarnji dug i da, slijedom toga, zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos potraživanja prestaje teći 28. novembra 2004. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na utvrđenje da apelantovo potraživanje predstavlja unutarnji dug, kao i u odnosu na datum kada zatezna zakonska kamata na naknade plaća prestaje teći.

b) Donošenje odluke u razumnom roku

31. Apelant dalje smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog prekomjerne dužine trajanja postupka.

Relevantni principi

32. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stav 38).

Razdoblje koje se uzima u obzir

33. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut 1. septembra 2003. godine i okončan presudom Kantonalnog suda 25. juna 2010. godine. Imajući u vidu da je podnošenjem revizije, koja u konkretnom slučaju nije bila djelotvoran pravni lijek, produžena dužina trajanja postupka i da apelant, u odnosu na prethodno podnesenu apelaciju (koja je odbačena kao preuranjena) nije posebno ukazao na dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, relevantno razdoblje koje će biti predmet ocjene Ustavnog suda jeste razdoblje od podnošenja tužbe 1. septembra 2003. godine do donošenja presude Kantonalnog suda 25. juna 2010. godine, dakle šest godina i 10 mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka

34. U konkretnom slučaju se radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa, pa se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Osim toga, budući da je apelant zatražio zaštitu prava iz radnog odnosa, može se izvesti zaključak da je konkretni postupak za apelanta značajan, a i po zakonu je hitne prirode.

35. Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu trebalo gotovo šest godina da riješi činjenična i pravna pitanja u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva i donese presudu, a Ustavnom sudu nije dostavljen odgovor na apelaciju u kojem bi eventualno bili navedeni razlozi koji bi mogli opravdati ovakvo dugo trajanje postupka pred tim sudom. Kantonalni sud je s druge strane, relativno brzo, za godinu dana, donio odluku povodom žalbe tužene, iz čega proizlazi da je Općinski sud u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka.

36. Ustavni sud podsjeća da je dužnost suda osigurati da se postupak okonča bez odugovlačenja i sa što manje troškova, kao i onemogućiti svaku zloupotrebu prava u toku postupka. U okolnostima konkretnog slučaja, ova dužnost je dodatno naglašena činjenicom da se radilo o sporu proisteklom iz radnog odnosa, koji je zakonom određen kao hitan i za apelanta zasigurno značajan jer se tiče njegove daljnje egzistencije, a da Općinski sud svoju obavezu hitnog rješavanja - bez odugovlačenja, donošenjem presude tek nakon gotovo šest godina, nije ispunio.

37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

38. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

39. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja da se donese odluka trebalo isplatiti po 300,00 KM, budući da se radi o predmetu u kojem je hitno postupanje propisano zakonom. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe pred nadležnim sudovima trajao gotovo sedam godina, apelantu je određena naknada u visini od 2.100,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, s obzirom na sjedište nadležnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi

40. S obzirom na to da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu zasnivaju na identičnim navodima koji su već ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neutemeljeni, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno ni pravo na apelantovu imovinu.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je Kantonalni sud na bazi činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku u svojoj presudi dao jasno, detaljno i argumentirano obrazloženje za primjenu relevantnih odredaba Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH.

42. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava u odnosu na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je ovaj postupak, za koji je zakonom propisano da je hitan, trajao gotovo sedam godina.

43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4261/11 (P. S.) | Sudska praksa | Aktio