Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2373/11 (Z. K.)
Odluka donesena 18. 11. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2373/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2373/11, rješavajući apelacije Z. K. i S. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Z. K.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 061291 11 Rev od 8. maja 2012. godine.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Z.
K., u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Z. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 061291 11 Rev od 8. maja 2012. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija S. H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 061291 11 Rev od 8. maja 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Z. K. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatan F. Ibrahimpašić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 6. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 061291 09 Gz od 31. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 061291 87 P od 31. decembra 2008. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2373/11.
2. Prvoapelant je 6. augusta 2012. godine dostavio dopunu apelacije kojom je osporio i u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 061291 11 Rev od 8. maja 2012. godine.
3. S. H. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Bekir i Džemila Gavrankapetanović, Damir Koldžo i Emir Kukić, advokati iz Sarajeva, podnio je 3. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 061291 11 Rev od 8. maja 2012. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2928/12.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 2373/11 i AP 2928/12 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2373/11.
5. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u relevantnom periodu, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda je 21. marta 2014. godine u predmetu AP 2373/11 zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 11. juna 2014. godine zatražen kompletan spis. Od drugoapelanta je 21. marta 2014. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
6. Vrhovni sud je dostavio odgovor na prvoapelantovu apelaciju 27. marta 2014. godine, Općinski sud 7. aprila 2014. godine, a drugoapelant 1. aprila 2014. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud nije dostavio predmet spisa.
7. Na osnovu člana 26. stav (2) prethodnih Pravila, odgovori na apelaciju su dostavljeni prvoapelantu 17. jula 2014. godine.
8. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od prvoapelanta je 2. jula 2014. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju u predmetu AP 2928/12.
9. Vrhovni sud je odgovor na drugoapelantovu apelaciju dostavio 11. jula 2014. godine, a prvoapelant 14. jula 2014. godine.
III.Činjenično stanje
10. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Činjenice predmeta
11. Prvoapelant je tužbom od 20. jula 1987. godine, podnesenom protiv drugoapelanta kao tuženog, radi utvrđenja, čiji je tužbeni zahtjev konačno opredijeljen na ročištu od 26. juna 2006. godine, tražio da se utvrdi da su apelanti prema osnovu ortačkog ugovora od 4. augusta 1978. godine zajedničkim radom i sredstvima sagradili poslovni objekt u Sarajevu, u ulici Ferhadija broj 10.b, na zemljištu označenom kao k. č. 313 i k. č. 336 upisan u zk. ul. XXXIX/201 KO Sarajevo, objekt površine 120 m² (u daljnjem tekstu: sporni poslovni objekt) kao vanknjižno vlasništvo u omjeru 2/3 dijela u korist prvoapelanta i 1/3 dijela drugoapelanta, što je drugoapelant kao tuženi dužan priznati i trpjeti da se nakon uplanjenja objekta u zemljišnim knjigama Općinskog suda prvoapelant uknjiži kao vlasnik objekta s dijelom 2/3.
12. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 061291 87 P od 31. decembra 2008. godine prvoapelantu je odbijen tužbeni zahtjev, kao i prijedlog za oslobađanje od plaćanja takse, a obavezan je da tuženom drugoapelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.802,00 KM.
13. U obrazloženju presude je prvenstveno navedeno da je nesporno da je predmet tužbenog zahtjeva poslovni prostor, u naravi restoran Raguza, koji je izgrađen na označenim parcelama, tj. u pitanju je bilo gradilište, državno vlasništvo, s pravom korištenja radi podizanja poslovnog prostora u korist tuženika s dijelom 1/1. Dalje je navedeno da je nesporno da je restoran stavljen u funkciju 1987. godine kada je djelimično i završena njegova gradnja i to na mjestu stakleno-brusačke radnje, te da je rješenjem nadležne službe Općine Centar 1987. godine odobreno tuženiku osnivanje samostalne ugostiteljske radnje, kao i da je tuženiku-drugoapelantu Općina Centar dala urbanističku saglasnost 1997. godine. Istaknuto je da, budući da je tužbeni zahtjev usmjeren na priznanje prava suvlasništva i prema tvrdnjama tužbe na zajednički izgrađenom građevinskom objektu, to nije bitno da li je objekt kao izvanknjižno vlasništvo podignut na zemljištu u državnom vlasništvu, te koji je status takvog objekta, jer se tom tužbom samo uređuju međusobni odnosi stjecatelja traženog prava u odnosu na podignuti objekt. Zbog navedenog ne bi bio osnovan prigovor tuženika da on nije pasivno legitimiran u ovom postupku. Dalje je navedeno da je Općinski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da se ne može prihvatiti prvoapelantov tužbeni zahtjev da se radi o ugovoru o ortakluku. S obzirom na navedeno, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva osnovna je bila, kako navodi Općinski sud, pretpostavka da se utvrdi postojanje zajedničke namjere u dogovoru samih parničnih stranaka da svojim zajedničkim ulaganjem rada i sredstava ostvare kroz zajedničku gradnju zajednički rezultat u konkretnom slučaju i kroz stjecanja suvlasništva na objektu. Ispitujući upravo postojanje takve zajedničke namjere stranaka, odnosno njihovu pravu volju, i utvrđujući okolnosti koje su pratile opisanu gradnju, Općinski sud je utvrdio da je ta pretpostavka izostala. Naime, kako zaključuje Općinski sud, nesporna je bila činjenica da izričitog sporazuma o zajedničkoj gradnji između prvoapelanta i drugoapelanta nije bilo, niti se postojanje potrebnog sporazuma moglo pretpostaviti, jer stranke nisu živjele u nekoj ekonomskoj ili porodičnoj zajednici koja sama po sebi pretpostavlja da je volja članova te zajednice da zajedničkim radom pribave suvlasništvo na objektu radi zajedničke upotrebe razmjerno svom doprinosu. Navedeno je da je vještak finansijske struke, na osnovu dokumentacije koja se nalazi u dokazima, utvrdio da ukupna ulaganja u objekt iznose 189.381,51 DM/KM, da je od tog iznosa prvoapelant uložio 124.670,18 DM/KM, a drugoapelant 41.711,03 DM/KM. Zbog takvog utvrđenja Općinski sud je i odbio prvoapelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, u smislu člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98), jer prvoapelantu ne može pripasti pravo na suvlasnički dio, a njegovo angažiranje u gradnji ili tokom gradnje moglo je biti samo osnov za postavljanje odgovarajućeg obligatornog pravnog zahtjeva, prema članu 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 061291 09 Gz od 31. januara 2011. godine prvoapelantova žalba je odbijena i presuda prvostepenog suda potvrđena. Obrazlažući svoju presudu, Kantonalni sud je utvrdio da je prvoapelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao na, između ostalog, odredbi člana 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Odredbama navedenog člana određeno je da se pravo vlasništva stječe prema samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem. Dalje je navedeno da je prvoapelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi stjecanje suvlasništva na spornom poslovnom objektu, restoranu ,,Raguza“, na osnovu osnovnog ortačkog dogovora od 4. augusta 1978. godine, što predstavlja stvarnopravni zahtjev. Osnovni ortački dogovor od 4. augusta 1978. godine, kako je navedeno u tom ugovoru, zaključen je između lica B. B., koji je u međuvremenu umro, i apelanata, koji su označeni kao ravnopravni ortaci s namjerom da zajednički otvore ugostiteljsku radnju, reprezentativni restoran. Navedeno je da lice B. B. ulaže svoju staklorezačku radnju, a da će apelanti u cijelosti snositi troškove radova na novom poslovnom prostoru, odnosno restoranu. Ugovor su potpisali B. B. i prvoapelant u svoje ime i u ime tuženog drugoapelanta, te svjedok dogovora A. A.
15. Navodi se da su apelanti znali da je B. B. radio u staklorezačkoj radnji, te da ju je on koristio na osnovu zakupa s Općinom Centar. Dakle, znali su da osnovni ortački dogovor koji je potpisao drugoapelant nije pravni posao na osnovu kojeg bi njegovi ugovarači mogli steći pravo vlasništva na poslovnom prostoru, odnosno na restoranu, a pri tome nije od utjecaja koliko su rada i sredstava uložili da bi ga priveli namjeni – obavljanju ugostiteljske djelatnosti – jer je to tada bila društvena imovina, koja je poslije rata prešla u državnu imovinu. Kako navodi Kantonalni sud, prema odredbama člana 24. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80), koji je bio na snazi u vrijeme građenja restorana, pravo vlasništva na izgrađenom objektu na tuđem zemljištu graditelj može steći ako nije znao, niti mogao znati da gradi na tuđem zemljištu (tada društvenom), a i prema odredbama člana 27. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98) propisano je da objekt izgrađen na zemljištu u tuđem vlasništvu (sada državnom) može postati vlasništvo graditelja samo ukoliko nije znao, niti je mogao znati da gradi na tuđem zemljištu. Zbog toga, prema zaključku Kantonalnog suda, i da je između apelanata zaključen pismeni ugovor o zajedničkom građenju poslovnog prostora, odnosno restorana, oni su znali da je zemljište u društvenom vlasništvu i da će se Općina Centar smatrati investitorom tog prostora, koji će i dalje davati u zakup, pa stranke nisu mogle steći suvlasništvo na tom prostoru, jer su znale da grade na tuđem zemljištu, pa nisu ispunili zakonski uvjet za stjecanje suvlasništva. Kantonalni sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno postupio odbivši apelantov tužbeni zahtjev, jer je takva odluka u skladu s navedenim propisima, pa ju je Kantonalni sud potvrdio, ali je dao druge razloge.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 061291 11 Rev od 8. maja 2012. godine prvoapelantova revizija je djelimično uvažena, obje nižestepene presude preinačene tako da se utvrđuje da su apelanti na osnovu ortačkog ugovora od 4. augusta 1978. godine zajedničkim radom i sredstvima izgradili sporni poslovni objekt s ortačkim udjelima u omjeru 2/3 dijela u prvoapelantovu korist, a 1/3 dijela u korist tuženog drugoapelanta. U preostalom dijelu revizija je odbijena.
17. Vrhovni sud nalazi da su parnične stranke jasno, sigurno i dobrovoljno iskazale svoju volju pri zaključenju ugovora o ortakluku na što ne upućuje samo korespondencija između stranaka u kojoj se i oslovljavaju sa „ortaci“ već i njihovo kompletno ponašanje. Gradnja objekta (ugovor zaključen s ciljem izgradnje i opremanja poslovnog prostora namijenjenog za ugostiteljstvo, zatim radi drugoapelantovog zaposlenja i stjecanja dobiti) traje od 1984. godine do 1987. godine. U toku gradnje, kako navodi Vrhovni sud, kontakte s majstorima, projektantima, susjedima, nadležnim službama za dobijanje određenih odobrenja, kao i plaćanja troškova gradnje stranke su zajedno ostvarivale. Dalje je navedeno da se drugoapelant nije nikad, prema ocjeni Vrhovnog suda, izjasnio niti usprotivio tome što je prvoapelant prisutan prilikom preduzimanja navedenih radnji (ugovaranja, plaćanja, prisutnosti u sudskom postupku osiguranja dokaza i sl.), niti mu je izdao punomoć s tačno naznačenim poslovima koje u njegovo ime i u njegovom odsustvu može obavljati, pa i onih koje je prvoapelant preduzimao zajedno s njim. Stoga Vrhovni sud, suprotno pravnom zaključku drugostepenog suda o činjeničnom utvrđenju, zaključuje da je drugoapelant svoju volju o zaključenju ugovora izrazio jasno i nedvojbeno, bez bilo kakve prinude ili zablude, te da se saglasio s tim i pristao na zaključenje ugovora.
18. Vrhovni sud navodi da je ugovor o ortakluku, prema pravnim pravilima obligacionog prava (paragraf 1175. i dalje Austrijskog građanskog zakonika; u daljnjem tekstu: AGZ), takav ugovor kojim se dva ili više lica obavezuju da ujedine svoju imovinu, određene dijelove svoje imovine, odnosno neka svoja imovinska prava ili svoj rad s ciljem postizanja imovinske koristi da bi zajednički postigli isti cilj. Dalje se u osporenoj presudi navodi da bi ovaj ugovor, koji je prema svojoj pravnoj prirodi neformalan (ne mora bit sačinjen u pismenoj ili nekoj drugoj formi), uzajaman i konsenzualan, uopće nastao, potrebno je da se ugovarači sporazumiju bar o njegovim bitnim elementima. Kako je osporena odluka u dijelu koji se odnosi na postojanje ugovora o ortakluku donijeta uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, pravnih pravila obligacionog prava, a zbog razloga koji su prethodno navedeni, to je Vrhovni sud primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH) odlučio kao u izreci ove odluke.
19. U preostalom dijelu, koji se odnosi na osporavanje odluke kojom je odbijen prvoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je drugoapelant kao tuženi dužan priznati i trpjeti da se nakon uplanjenja objekta u zemljišnim knjigama Općinskog suda prvoapelant uknjiži kao vlasnik objekta s dijelom 2/3, revizija je odbijena, zbog razloga koje je naveo drugostepeni sud, a koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud. Istaknuto je da je pri činjenici da je poslovni prostor sagrađen na tuđem društvenom, sada državnom zemljištu, da su stranke to znale kad su započele gradnju, da tužilac nije pružio dokaze da je zemljište dodijeljeno tuženom na korištenje, odluka drugostepenog suda u tom dijelu pravilna, donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava odredaba zakonskog propisa na koje se taj sud i poziva u svojoj odluci.
IV.Apelacija Navodi iz prvoapelantove apelacije broj AP 2327/11
20. Prvoapelant je naveo da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prvoapelant posebno ističe da je postupak koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 061291 11 Rev od 8. maja 2012. godine predugo trajao i da mu je na taj način povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
21. Prvoapelant je dopunom apelacije precizirao prvobitno podnesenu apelaciju ističući da Ustavni sud apelaciju nije odbacio zbog preuranjenosti, te da je u međuvremenu Vrhovni sud donio odluku o reviziji, što utječe na podnesenu apelaciju utoliko što dio zahtjeva apelacije postaje bespredmetan, jer se sada radi o res iudicata, na način kojim je on zadovoljan. Međutim, istakao je da dio revizije nije uvažen, te da apelaciju sada podnosi i protiv odluke Vrhovnog suda FBiH u dijelu kojim navodi revizije nisu prihvaćeni. Prvoapelant smatra da je i dijelom presude Vrhovnog suda koji se odnosi na odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da drugoapelant kao tuženi prizna i trpi da se nakon uplanjenja objekta u zemljišnim knjigama Općinskog suda prvoapelant uknjiži kao vlasnik objekta s dijelom 2/3 povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da tužbeni zahtjev nije bio upravljen na zahtjev uknjiženja pred upravnim organom, kako se arbitrarnom primjenom materijalnog prava odlučivalo i obrazlagalo u osporenim odlukama, već da je tražio da sud, nakon odluke o prvom dijelu tužbenog zahtjeva, obaveže tuženog drugoapelanta da on prizna pravo uknjižbe prvoapelantu kao ortak i faktički suvlasnik. Smatra da su sudovi pogrešno ocjenjujući tužbeni zahtjev u tom dijelu utvrdili daje prvoapelant u sporu s organom koji dopušta uknjižbu, a ne s drugoapelantom, što je i u žalbama i u reviziji u više navrata istaknuto. Prvoapelant smatra da su zbog navedenih razloga sva obrazloženja odbijanja tog dijela tužbenog zahtijeva, žalbi i revizije potpuno bez zakonitog i valjanog obrazloženja.
22. Prvoapelant predlaže da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje zbog očigledno proizvoljne i arbitrarne primjene materijalnog prava i očigledno proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, te da se meritumom utvrdi preinačenje svih osporenih odluka u osporenom dijelu. Također zahtijeva da se drugoapelant obaveže da mu prizna pravo uknjižbe na način da trpi da se nakon uplanjenja objekta u zemljišnim knjigama prvoapelant upiše s vlasničkim dijelom 2/3, da se u tom smislu preinači reviziona odluka i naknade troškovi postupka, ili da se odluka Vrhovnog suda ukine u tom dijelu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
23. Prvoapelant traži i da Ustavni sud obaveže Federaciju BiH da mu naknadi nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova pretrpljenih usljed neopravdano dugog postupka.
Navodi iz drugoapelantove apelacije broj AP 2928/12
24. Drugoapelant je naveo da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Drugoapelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je udovoljeno prvoapelantovom tužbenom zahtjevu, smatrajući da sud nije ni mogao utvrđivati činjenično stanje, niti je u konkretnom predmetu pravilno primijenio materijalno pravo utvrđujući da su stranke zaključile ugovor o ortakluku. Drugoapelant svoj zahtjev zasniva na navodima da su parnične stranke i lice B. B. još 1978. godine kao ravnopravni ortaci namjeravali da zajednički otvore ugostiteljsku radnju, te da su udjeli ortaka u ortakluku regulirani na način da lice B. B. u ortakluk unosi svoju staklorezačku radnju koja se nalazila na mjestu predmetnog poslovnog prostora, dok parnične stranke u ortakluk unose novčana sredstva potrebna za adaptaciju i opremanje restorana. U tom predmetu je sporna činjenica da li je drugoapelant zaključio ovaj ugovor, s obzirom na to da ga nije lično potpisao već je ugovor u njegovo ime potpisao prvoapelant, te da li je eventualno konkludentnim radnjama nakon sačinjavanja ugovora drugoapelant priznao ugovor i njegovu pravnu snagu. Vrhovni sud, mimo ovlaštenja utvrđenih odredbama ZPPFBiH, ulazi u ocjenu činjenica koje su utvrđene u prvostepenom postupku tokom usmene, neposredne i javne rasprave (član 4. ZPP) i koje su savjesno i brižljivo ocijenjene pojedinačno i sve zajedno (član 8. ZPP), dakle na osnovu istih dokaza koji su provedeni i ocijenjeni u prvostepenom postupku i utvrđuje drugačije činjenično stanje i donosi osporenu odluku. Prema drugoapelantovom mišljenju, Vrhovni sud, suprotno članu 240. ZPP u kojem je izričito navedeno da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dopušta takvu pravnu situaciju. Drugoapelant ističe da revizioni sud nakon nove ocjene dokaza daje tumačenje odredbi AGZ-a, te zaključuje da činjenična utvrđenja Vrhovnog suda i zaključci koje je taj sud izveo iz provedenih dokaza nisu pravilni, da su proizvoljni i paušalni, te da nemaju utemeljenja u objektivnim dokumentima u spisu predmeta, smatrajući da drugačije činjenično utvrđenje revizionom sudu nije ni dopušteno prema
ZPPFBiH.
26. Drugoapelant zaključuje da je u konkretnom slučaju revizioni sud potpuno proizvoljno i suprotno stvarnom zakonskom tekstu i značenju tog teksta primijenio materijalno pravo, te je time povrijedio pravo na pravično suđenje.
Odgovor na apelaciju Apelacija broj AP 2373/11
27. U odgovoru na prvoapelantovu apelaciju Općinski sud navodi da su razlozi za donošenje odluke navedeni u obrazloženju, pa sud smatra da nije povrijeđeno prvoapelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu.
28. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nije bilo povreda ustavnih prava na koja prvoapelant ukazuje.
29. Drugoapelant (tuženi) u odgovoru na apelaciju predlaže da se predmetne apelacije spoje. U vezi s navodima apelacije kojim se spominje neprimjereno dug rok trajanja postupka, drugoapelant smatra da je za takvo trajanje postupka isključivo kriv prvoapelant, koji je promijenio veliki broj advokata-punomoćnika koji su, s obzirom na kompliciranost i obimnost predmeta, uvijek tražili rok za pripremu i proučavanje predmeta. Drugoapelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo iz AGZ-a jer se ortačkom zajednicom nikako ne mogu stvoriti stvarnopravne nego obligacionopravne obaveze.
Apelacija broj AP 2928/12
30. U odgovoru na drugoapelantovu apelaciju Vrhovni sud navodi da je osporena odluka donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani drugoapelantovi navodi.
31. U odgovoru na apelaciju prvoapelant navodi da drugoapelant ponavlja svoje tokom postupka ranije izrečene neistine, netačnosti i greške, što se vidi iz presude Vrhovnog suda. On ostaje pri ranije datim navodima.
V.Relevantni propisi
32. U Pravnom pravilu Austrijskog općeg građanskog zakonika, objavljen 1. juna 1811. godine, a u Bosni i Hercegovini se primjenjuje od 1879. godine (Školska knjiga, Zagreb, prof. dr. Mihajlo Vuković, 1955. godina), relevantna odredba glasi:
Paragraf 1175.
Društvo za zajedničko tečenje ili ortakluk postaje pogodbom, po kojoj dvije i više osoba pristaju na to da ulože samo svoj trud, ili i svoje stvari radi zajedničke koristi.
33. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantna odredba glasi: Član 210.
(…) Obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao.
34. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80) relevantna odredba glasi:
Član 24. stav 1.
Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. (...)
35. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 6/80) relevantna odredba glasi:
Član 27. stav 1.
Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište na koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
36. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni list RBiH“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
37. Zakon o parničnom postupku („Službeni list FBiH“ br. 58/03, 85/03 i 74/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. (…) VI.Dopustivost
38. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. Prvoapelant je prvobitno podnio apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 061291 09 Gz od 31. januara 2011. godine, koja u konkretnom postupku ne predstavlja konačnu odluku povodom prvoapelantovog tužbenog zahtjeva, pa bi prvobitno podnesena apelacija u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda bila preuranjena. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, prvobitno podnesena apelacija dopustiva u odnosu na navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Prvoapelant je, zatim, 6. augusta 2012. godine dostavio dopunu apelacije kojom je osporio i u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 061291 11 Rev od 8. maja 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 7. juna 2012. godine, a dopuna apelacije je podnesena 6. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
42. Dalje, drugoapelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 061291 11 Rev od 8. maja 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu drugoapelant je primio 7. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 3. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
44. Prvoapelant smatra da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda, kojom su potvrđene odluke nižestepenih sudova u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev (da drugoapelant prizna i trpi da se nakon uplanjenja objekta u zemljišnim knjigama prvoapelant uknjiži kao vlasnik objekta s dijelom 2/3), povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno navodi da je postupak trajao predugo i da mu je stoga povrijeđeno pravo „razumnosti“ odlučivanja suda kao elementa pravičnog suđenja.
45. Drugoapelant je naveo da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…] Činjenično stanje i primjena prava
46. Prvoapelant smatra da je i dijelom presude Vrhovnog suda koji se odnosi na odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da drugoapelant kao tuženi prizna i trpi da se nakon uplanjenja objekta u zemljišnim knjigama Općinskog suda prvoapelant uknjiži kao vlasnik objekta s dijelom 2/3 povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak u odnosu na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S druge strane, drugoapelant navodi da, vezano za usvajajući dio prvoapelantovog tužbenog zahtjeva, činjenična utvrđenja Vrhovnog suda i zaključci koje je on izveo iz provedenih dokaza nisu pravilni, da su proizvoljni i paušalni, te da nemaju utemeljenje u objektivnim dokumentima. Drugoapelant zaključuje da je u konkretnom slučaju revizioni sud potpuno proizvoljno i suprotno stvarnom zakonskom tekstu i značenju tog teksta primijenio materijalno pravo, te mu je time povrijedio pravo na pravično suđenje.
47. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
48. Ustavni sud u vezi s tim, s obzirom na to da apelanti osporavaju istu presudu Vrhovnog suda (prvoapelant u dijelu u kojem je njegov tužbeni zahtjev odbijen, a drugoapelant u dijelu u kojem je udovoljeno prvoapelantovom tužbenom zahtjevu), smatra prikladnim prvo preispitati odluku Vrhovnog suda u dijelu u kojem je udovoljio tužbenom zahtjevu prvoapelanta kao tužioca. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje zbog čega je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o ortačkom ugovoru sa svim pravnim posljedicama koje iz toga proizlaze, a Ustavni sud, suprotno prvoapelantovim apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u osporenoj odluci Vrhovnog suda kada je taj sud udovoljio ovom dijelu tužbenog zahtjeva primjenom odredbi AGZ-a na utvrđeno činjenično stanje. Iz činjenica predmeta Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud reviziju djelimično uvažio i zaključio da ukupno činjenično stanje predmeta ukazuje na to da se radi o ugovoru o ortakluku između apelanata. Vrhovni sud je utvrdio da su parnične stranke, suprotno drugoapelantovim apelacionim navodima, jasno, sigurno i dobrovoljno iskazale svoju volju na zaključenje ugovora o ortakluku, na što ne upućuje samo korespondencija između stranaka nego i njihovo ponašanje u toku gradnje objekta. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je proveden dokazni postupak iz kojeg proizlazi da je među apelantima postojao pravni odnos koji se može kvalificirati kao ortački s pravnim posljedicama koje iz toga proističu, u smislu obligacionopravnih zahtjeva koje stranke mogu potraživati.
49. U pogledu drugoapelantovih apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da se drugoapelant nikad nije izjasnio niti usprotivio tome što je prvoapelant prisutan prilikom preduzimanja navedenih radnji (ugovaranja, plaćanja, prisutnosti u sudskom postupku osiguranja dokaza i sl.). Stoga, Ustavni sud nalazi da nema proizvoljnosti u zaključku Vrhovnog suda da je on svoju volju o zaključenju ugovora izrazio jasno i nedvojbeno, bez bilo kakve prinude ili zablude, te da se saglasio s tim i pristao na takav odnos prema zajedničkom radu na adaptaciji poslovnog objekta, koji je sud kvalificirao kao ortački odnos među strankama. Iako je drugoapelant osporavao postojanje ortačkog ugovora, Vrhovni sud je tumačio odredbe AGZ-a utvrđujući da je ortački ugovor takav ugovor kojim se dva ili više lica obavezuju da ujedine svoju imovinu, neka svoja imovinska prava ili rad s ciljem postizanja imovinske koristi, tj. da bi zajednički postigli isti cilj. Polazeći od ovih utvrđenja, Ustavni sud smatra da se iz ovih činjenica ne mogu prihvatiti drugoapelantovi navodi da sud nije proveo dokazni postupak i da je izostala ocjena svih provedenih dokaza, odnosno da sud nije utvrdio postojanje ugovora o ortakluku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta, suprotno drugoapelantovim apelacionim navodima, ne proizlazi da je Vrhovni sud postupao mimo ovlaštenja iz člana 240. ZPP, kojim je propisano da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, Vrhovni sud je svoju odluku o djelimičnom uvažavanju prvoapelantove revizije zasnovao na odredbi člana 250. stav 1. ZPP, kojom je propisano da će revizioni sud, ako utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu. Iz navedenog proizlazi da Vrhovni sud nije suprotno članu 240. ZPP utvrđivao činjenično stanje predmeta, nego je zbog pogrešne primjene materijalnog prava djelimično preinačio presudu Kantonalnog suda zaključujući da na utvrđene činjenice treba primijeniti AGZ smatrajući da činjenična utvrđenja nižestepenih sudova upućuju na to da se u konkretnom slučaju radi o ortačkom ugovoru.
50. S obzirom na to da je prvoapelant osporavao odluku Vrhovnog suda u dijelu koji se odnosi na odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da drugoapelant kao tuženi prizna i trpi da se nakon uplanjenja objekta u zemljišnim knjigama Općinskog suda prvoapelant uknjiži kao vlasnik objekta s dijelom 2/3, Ustavni sud nalazi da u tom dijelu odluke također nema proizvoljnosti niti odluka ukazuje na povredu prava na pravičan postupak. Vrhovni sud je, djelimično usvajajući reviziju i odbijajući taj dio tužbenog zahtjeva, dao jasne i potpune razloge zašto se ovaj dio tužbenog zahtjeva mora odbiti, zaključujući da se radi o obligacionopravnom odnosu stranaka, a ne o takvom pravnom odnosu među njima koji ima stvarnopravni karakter.
51. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu u kojem je prvoapelant navodio da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio njegov zahtjev da drugoapelant prizna i trpi uknjižbu spornog poslovnog objekta, a drugoapelant i samo postojanje ugovora o ortakluku.
A. Pravo na pravično suđenje – razuman rok
a) Relevantni principi
52. U odnosu na prvoapelantove navode o povredi prava na razuman rok, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002- I, stav 38).
53. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
54. Ustavni sud zapaža da je prvoapelant podnio tužbu Općinskom sudu 20. jula 1987. godine, te da je postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 061291 11 Rev od 8. maja 2012. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje 20. jula 1987. godine, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju apelant ukazuje Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37). Dakle, Ustavni sud će, iako postupak ukupno traje skoro 25 godine, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, tj. period od 16 godina i pet mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
55. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom sudskom postupku.
56. Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu, iako je to Ustavni sud izričito tražio, Općinski sud nije dostavio spis na uvid. Iz navoda apelacije i odgovora Općinskog suda proizlazi da od podnošenja tužbe 20. jula 1987. godine Ustavni sud zbog nedostavljanja spisa ne može utvrditi koje je procesne aktivnosti preduzimao Općinski sud i u kojim intervalima. Dalje, evidentno je da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 8. maja 2012. godine. Ustavni sud zapaža da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije dao nikakvo objašnjenje dužine postupka, izuzev da je u toku postupka saslušao ukupno 15 svjedoka, navodeći da smatra da nisu povrijeđena ustavna prava apelanata. Sve to ukazuje na to da navedeni period trajanja parnice od skoro 25 godina, od kojih 16 godina i pet mjeseci ulazi ratione temporis u nadležnost Ustavnog suda, predstavlja rok koji prelazi granice razumnog odlučivanje. Iz osporenih odluka i navoda apelacije proizlazi da je Općinskom sudu za donošenje prvostepene presude trebalo 13 godina, računajući period koji je protekao od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda. S druge strane, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i sadržaj odgovora na apelaciju redovnih sudova, zaključuje da je prvoapelant mijenjao advokate pred sudom, ali da svojim ponašanjem nije bitnije doprinio dužini postupka. U odgovorima na navode apelacije redovni sudovi nisu dali zadovoljavajuće odgovore koji bi mogli opravdati dužinu postupka pred tim sudovima. I konačno, u takvim okolnostima, iako se periodi donošenja odluke o žalbi i revizione odluke, posmatrani pojedinačno, ne čine neprimjereno dugim, ipak su i Kantonalni sud (koji je donio odluku u roku od dvije godine) i Vrhovni sud (koji je odluku o reviziji donio u periodu nešto dužem od godinu dana), pri nespornoj činjenici da je postupak pokrenut još 1987. godine, trebali iskazati veći stepen ažurnosti prilikom donošenja svojih odluka, pa Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja i oni u određenoj mjeri doprinijeli dužini postupka.
57. Stoga, posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu je sveukupnom trajanju postupka najviše doprinio Općinski sud, te da stoga postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Naknada nematerijalne štete
58. Prvoapelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja postupka. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te da se ona, u smislu stava (2) navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
59. S obzirom na to da je postupak trajao 16 godina i da se ne radi o postupku koji se smatra hitnim, Ustavni sud nalazi da prvoapelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.400,00 KM. Navedeni iznos prvoapelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
B. Pravo na imovinu
60. Apelanti ističu da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenog prava zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno na primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
61. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je parnični postupak trajao skoro 25 godina, od kojih 16 godina i pet mjeseci ulazi ratione temporis u nadležnost Ustavnog suda, te kada se neopravdano trajanje postupka u najvećoj mjeri može pripisati ponašanju redovnih sudova.
62. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi za svoj zaključak o neosnovanosti navoda apelanata dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
63. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić