Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1030/11 (JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1030/11

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1030/11, rješavajući apelaciju JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 006168 10 Gž od 10. januara 2011. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 006168 10 Gž od 10. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-988/92 od 5. jula 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 2. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 006168 10 Gž od 10. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-988/92 od 5. jula 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je zatraženo 3. jula 2014. godine, a od Općinskog suda 10. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. jula 2014. godine, a Općinski sud 25. jula 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. P. R. (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je 21. aprila 1992. godine tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi naknade štete.

6. Općinski sud je 7. septembra 2009. godine tužiocu vratio tužbu na uređenje, shodno odredbama člana 53. a u vezi s članom 334. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Tužilac je, u skladu s nalogom suda, 16. septembra 2009. godine uredio tužbu.

8. Tužba je 22. septembra 2009. godine dostavljena tuženom na odgovor.

9. Nakon što je tuženi 14. oktobra 2009. godine dostavio odgovor na tužbu, Općinski sud je zakazao pripremno ročište 9. decembra 2009. godine, koje je odloženo na apelantov prijedlog, te je zakazano novo pripremno ročište.

10. Nakon što je pripremno ročište provedeno i zaključeno, Općinski sud je zakazao glavnu raspravu za 19. april 2010. godine, na kojoj je tužilac saslušan kao parnična stranka, a potom određen nastavak za 4. juni 2010. godine, jer vještak ortoped i pozvani svjedoci nisu uredno primili rješenje o vještačenju.

11. Na nastavku ročišta za glavnu raspravu 4. juna 2010. godine provedeni su svi predloženi dokazi obje strane, saslušani vještaci i svjedoci, a punomoćnici parničnih stranaka su iznijeli završno izlaganje, te je sud prisutne obavijestio da će presuda biti donesena 5. jula 2010. godine.

12. Presudom Općinskog suda broj P-988/92 od 5. jula 2010. godine apelant je obavezan da isplati tužiocu na ime naknade nematerijalne štete iznos od 7.600,00 KM (za pretrpljene fizičke bolove iznos od 1.100,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 1,500,00 KM, na ime smanjene životne aktivnosti iznos od 5.000,00 KM), sa zakonskom zateznom kamatom od 21. aprila 1992. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da naknadi tužiocu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.538,12 KM. Istom presudom odbijen je višak tužiočevog tužbenog zahtjeva u pogledu naknade na ime pretrpljenih fizičkih bolova preko dosuđenog iznosa od 1.100,00 KM, kao i u pogledu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.538,12 KM.

13. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je tužilac zadobio povrede 26. oktobra 1991. godine, krećući se u večernjim satima u naselju Solina, tako što mu je noga propala u šaht za vodu na kojem nije bilo poklopca, zbog čega je zadobio povrede opisane u medicinskoj dokumentaciji, pa, kako između štetnog događaja i apelantove odgovornosti postoji uzročna veza, prvostepeni sud je zaključio da je tuženi odgovoran za nastalu štetu. Iz obrazloženja presude proizlazi da tuženi tokom postupka nije predložio izvođenje dokaza kojima bi dokazao da na lokaciji gdje je tužilac zadobio povrede nema šahtova za vodu kojima je on dužan upravljati i raspolagati, ili da eventualno nije bilo šahtova bez poklopca, niti je na bilo koji način doveo u razumnu sumnju iskaze tužioca i saslušanih svjedoka koji su se izjasnili da se apelant povrijedio kako je to utvrdio Općinski sud. Općinski sud je zaključio da, s obzirom na to da šahtovi za vodu na kojima nema poklopca i koji se nalaze na otvorenom prostoru kuda se uobičajeno kreću pješaci predstavljaju opasnu stvar, to i za štetu koja potiče od takvog šahta odgovara njen imalac, prema principu objektivne odgovornosti (član 174. ZOO-a). Visinu nematerijalne štete Općinski sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke.

14. Apelant je protiv Presude Općinskog suda broj P-988/92 od 5. jula 2010. godine izjavio žalbu 16. jula 2010. godine.

15. Općinski sud je 27. augusta 2010. godine poslao tužiocu apelantovu žalbu na odgovor.

16. Nakon što mu je 18. novembra 2010. dostavljen odgovor na žalbu, Općinski sud je kompletan spis dostavio Kantonalnom sudu u Tuzli radi odlučivanja o žalbi.

17. Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 P 006168 10 Gž od 10. januara 2011. godine, kojom je apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako da je dosuđena naknada na ime nematerijalne štete za umanjenje opće životne aktivnosti od 5.000,00 KM smanjena na iznos od 4.000,00 KM, dok su dosuđeni troškovi postupka od 1.538,12 KM sniženi na iznos od 1.335,64 KM.

18. Kantonalni sud je smatrao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je Općinski sud počinio povrede parničnog postupka kada nije usvojio njegov prijedlog i odredio vještačenje drugog vještaka medicinske struke i uz činjenicu što određeni vještak nije blagovremeno dostavio svoj nalaz i mišljenje i pristupio glavnoj raspravi, a o tome je bio uredno obaviješten. S tim u vezi je istaknuto da osnovanost ovih navoda ne proizlazi iz stanja spisa iz kojeg slijedi da je u konkretnoj pravnoj stvari određeno vještačenje vještaka ortopeda dr. Jovana Karakaševića i vještaka neuropsihijatra dr. Kasima Brigića, te da se stranke nisu protivile predloženim vještacima. Prema rješenju kojim je određen zadatak vještaku neuropsihijatru, taj vještak je bio obavezan da sudu dostavi pismeni nalaz i mišljenje u roku od osam dana od preuzimanja spisa, a iz stanja spisa ne proizlazi da je on kasnio s dostavljanjem pismenog nalaza i mišljenja nakon preuzimanja spisa. Prema mišljenju Kantonalnog suda, čak i kada vještak u ostavljenom roku ne dostavi pismeni nalaz i mišljenje, nije obaveza suda da u svakom slučaju odredi da vještačenje obavi drugi vještak, jer iz opravdanih razloga taj rok može biti produžen, a drugi vještak će se odrediti samo u situaciji kad se dostavi nejasan, nepotpun ili protivrječan nalaz, pa se s takvim nalazom ne otklone nejasnoće ili se ne dostavi potpun i razumljiv nalaz, shodno odredbama člana 155. st. 2. i 3. ZPP, a što konkretno nije slučaj. Naime, u konkretnom slučaju vještaci su, nakon ponovnog poziva suda, dostavili jasne i razumljive nalaze, te date pismene nalaze pojasnili i na održanoj glavnoj raspravi, na traženje suda i stranaka, pa u njihovim nalazima nema nikakvih protivrječnosti. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, Općinski sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka koje bi mogle utjecati na pravilnost i zakonitost ožalbene presude.

19. Kantonalni sud je smatrao da Općinski sud nije počinio povrede odredaba parničnog postupka ni time što u izreci ožalbene presude nije navedena visina stope zatezne kamate propisane Zakonom o visini stope zatezne kamate, kako je to apelant naveo u žalbi. Kantonalni sud je istakao da je tuženi/apelant obavezan da tužiocu na dosuđenu štetu isplati zakonsku zateznu kamatu od 21. aprila 1992. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te je takva izreka prvostepene presude jasna i odrediva. Naime, visina zakonske zatezne kamate određena je zakonskim propisima, koji su objavljeni u zvaničnim javnim glasilima dostupnim svim licima, tako da se u postupku izvršenja mogu tačno obračunati dosuđene zakonske zatezne kamate, a visina kamatne stope za pojedine vremenske periode određena je ne samo zakonskim propisima na koje se pozvao Općinski sud u obrazloženju ožalbene presude nego i propisima kojima je određena visina zakonske zatezne kamate do donošenja Zakona o visini stope zatezne kamate objavljenog u „Službenim novinama FBiH“ broj 18/96, a to je Zakon o visini stope zatezne kamate objavljen u „Službenom listu SFRJ“ broj 57/89, koji je preuzet kao zakon Republike Bosne i Hercegovine („Službeni list RBiH“ broj 2/92 i 13/94).

20. Također je istaknuto da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zakonsku zateznu kamatu na dosuđenu naknadu štete dosudio od dana podnošenja tužbe, a ne od presuđivanja. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da se pri razmatranju pitanja zatezne kamate na nematerijalnu štetu mora poći od općeg principa propisanog u odredbi člana 186. ZOO-a, prema kojem se potraživanje naknade štete smatra dospjelim u trenutku nastanka štete, pri čemu navedena zakonska odredba ne izdvaja dospijeće nematerijalne štete od dospijeća materijalne štete. Podnošenjem tužbe tužilac je kao oštećeno lice potpuno opredijelio visinu novčane naknade, pa nema nikakvog opravdanja za dosuđivanje zakonske zatezne kamate od dana presuđivanja, kako je to apelant istakao u žalbi, a takav stav je iskazan i u aktuelnoj sudskoj praksi zaključkom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 9. aprila 2003. godine, objavljenim u Biltenu Vrhovnog suda broj 2002/2003.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

22. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te smatra i da odluke u njegovom slučaju nisu donesene u razumnom roku jer je tužilac protiv njega podnio tužbu 21. aprila 1992. godine, a o kojoj su redovni sudovi konačno odlučili tek nakon nepunih devetnaest godina donošenjem osporene presude Kantonalnog suda. Zatražio je da mu se dodijeli pravična naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

23. Apelant ističe da su zakonske zatezne kamate koje su dosuđene tužiocu nepravilno dosuđene od dana podnošenja tužbe, te da su mu trebale biti dosuđene od dana presuđivanja. Smatra da je ovakva primjena ZOO-a pri određivanju padanja u docnju štetnika proizvoljna i diskriminacijska, posebno u njegovom slučaju kada je postupak trajao 19 godina, bez njegove krivice, a on je obavezan da plati zakonsku zateznu kamatu za sve to vrijeme. Konačno, apelant smatra da je Općinski sud povrijedio pravila parničnog postupka sadržana u članu 155. ZPP kada nije usvojio njegov prijedlog i odredio vještačenje drugog vještaka medicinske struke i uz činjenicu što određeni vještak nije blagovremeno dostavio svoj nalaz i mišljenje i pristupio glavnoj raspravi, iako je bio uredno obaviješten, a Kantonalni sud je propustio da utvrdi nezakonitost postupanja Općinskog suda.

24. Apelant nije posebno obrazlagao povredu prava na imovinu i prava na nediskriminaciju.

b) Odgovor na apelaciju

25. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju iznio hronologiju postupka, te istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je primjena ZOO-a pri određivanju padanja u docnju štetnika proizvoljna i diskriminacijska. Također je naveo i da je postupao poštujući rokove u skladu sa ZPP.

26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u svojoj odluci, jer smatra da je ona donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih odredaba materijalnog prava, kao i uz poštivanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 155.

Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, nakon proteka roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.

30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Član 277. stav 1.

1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

VI.Dopustivost

31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 P 006168 10 Gž od 10. januara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 2. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

35. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelant javno preduzeće i kao takvo nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja. Stoga, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Dakle, proizlazi da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju samo ustavna prava, a ne i prava iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

A) Primjena prava

38. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

40. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i da su dali veoma jasna obrazloženja pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP, a ta obrazloženja su u potpunosti u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

41. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o početku toka zatezne kamate donijeli shodno odredbama čl. 186. i 277. ZOO-a, pri tom dajući obrazloženje za svoju odluku koje korespondira sa stavovima Ustavnog suda izraženim u odlukama donesenim povodom sličnih pravnih i činjeničnih pitanja, npr., u Odluci broj AP 2141/05 od 20. oktobra 2006. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da su redovni sudovi, suprotno stavovima Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH izraženim u Zaključku od 9. aprila 2003. godine (objavljenom u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 2002/2003), a koji se odnosi na primjenu čl. 186. i 277. ZOO-a, prema kojem zatezna kamata na pravičnu naknadu nematerijalne štete teče od dana podnošenja tužbe, apelantici u navedenom predmetu, iako je tražila kamatu od dana podnošenja tužbe, kamatu dosudili od dana preciziranja tužbenog zahtjeva. Pri tom je Ustavni sud naveo da u tom predmetu za takav pravni stav nisu pruženi razumni i jasni razlozi, nego je proizvoljno i suprotno članu 21. Zakona o Vrhovnom sudu FBiH, kojim se propisuje da je pravno shvatanje prihvaćeno na sjednici Odjeljenja obavezujuće za sva vijeća u sastavu sudskog odjeljenja, donesena osporena odluka.

42. Neosnovanim Ustavni sud smatra i apelantove navode da je Općinski sud proizvoljno primijenio odredbe člana 155. ZPP kada nije usvojio njegov prijedlog i odredio vještačenje drugog vještaka medicinske struke, jer određeni vještak nije blagovremeno dostavio svoj nalaz i mišljenje i pristupio glavnoj raspravi. Naime, kako navodi Kantonalni sud, iz stanja parničnog spisa ne proizlazi da je vještak kasnio s dostavljanjem pismenog nalaza i mišljenja nakon preuzimanja spisa.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalne propise niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Ustavni sud zbog toga smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na primjenu prava.

B) Pravo na donošenje odluke u razumnom roku

44. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine prekršeno i zbog toga što odluke u njegovom slučaju nisu donesene u razumnom roku, budući da je postupak pokrenut 1992. godine, a okončan 2011. godine.

a) Relevantni principi

45. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

46. Tužilac je pokrenuo parnični postupak 21. aprila 1992. godine, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda 10. januara 2011. godine.

47. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja osporenog rješenja o reviziji, dakle, period od 14 godina. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 18 godina i devet mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

48. U konkretnom slučaju, postupak se tiče naknade nematerijalne štete, pa Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom postupku.

49. U vezi s ponašanjem suda, Ustavni sud primjećuje da je tužba Općinskom sudu podnesena 21. aprila 1992. godine, te da je Općinski sud nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) predmet uzeo u rad tek 7. septembra 2009. godine. To znači da je Općinski sud u konkretnom slučaju bio potpuno neaktivan 14 godina. Pri tome Općinski sud nije dao niti jedan razlog zbog kojeg bi postupak mogao trajati ovako dugo zbog apelantovog ponašanja. Nakon toga, Općinski sud je preduzimao procesne radnje u vrlo kratkim rokovima i presudu donio 5. jula 2010. godine. Nasuprot tome, Kantonalni sud je u kratkom roku, ne dužem od šest mjeseci (10. januara 2011. godine), donio odluku o apelantovoj žalbi.

50. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da, uzeto u cjelini, nema valjanog opravdanja za to što postupak u navedenom predmetu u okviru ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda traje 14 godina (a ukupno 18 godina i devet mjeseci). Ustavni sud smatra da je za ovako dugo trajanje postupka isključivo odgovoran Općinski sud koji u periodu dužem od 14 godina nije preduzimao bilo kakve procesne radnje s ciljem da okonča postupak. S tim u vezi, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovode do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

51. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pitanje naknade nematerijalne štete

52. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

53. Uzimajući u obzir predmet konkretnog sudskog postupka, njegov značaj za apelanta i činjenicu da je konačna odluka donesena, te imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda vezanu za kompenzaciju u ovakvim slučajevima (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 2524/09 od 19. jula 2012. godine, objavljena na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 26), Ustavni sud smatra da je za apelanta dovoljna satisfakcija ova odluka kojom se utvrđuje kršenje njegovih ustavnih prava.

Ostali navodi

54. Apelant je istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine zbog razloga koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i u odnosu na koje je već zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje.

55. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava da ove navode smatra neosnovanim imajući u vidu, prije svega, zaštitni objekt člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te činjenicu da je apelant javna ustanova, slijedom čega Ustavni sud ne vidi nikakvu mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelantu nisu prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.

57. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kad je parnični postupak za naknadu nematerijalne štete, koji nije naročito složen, na dvije sudske instance trajao 14 godina (ukupno više od 18 godina od dana podnošenja tužbe), te da se neopravdano trajanje postupka može pripisati isključivo ponašanju Općinskog suda koji nije upravljao postupkom kako je to propisano procesnim zakonom, niti je dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

58. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1030/11 (JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla) | Sudska praksa | Aktio