Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4004/11 (T.L.T. s.r.l. Vicenza – Italija, V. E. i „BH T.L.T.“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 18. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Privatizacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o privatizaciji preduzeća · čl. 3, 130
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Pravilnik o dopuni pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća · čl. 26, 43
- Pravilnik o dopunama pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća · čl. 26, 43
- Pravilnik o izmjenama pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća · čl. 26, 43
- Zakon o dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća · čl. 26, 43
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Pravilnik o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela poduzeća · čl. 26, 43
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Pravilnik o načinu uplate javnih prihoda budžeta i vanbudžetskih fondova na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 3
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4004/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4004/11, rješavajući apelaciju T.L.T. s.r.l. Vicenza – Italija i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija T.L.T. s.r.l. Vicenza – Italija, Vesne Egeman i „BH T.L.T.“ d.o.o. Tuzla, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000 291 09 Rev od 24. maja 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Pž-81/05 od 25. avgusta 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. T.L.T. s.r.l. Vicenza – Italija, Vesna Egeman i „BH T.L.T.“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelant odnosno apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 14. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Ps 000 291 09 Rev od 24. maja 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-81/05 od 25. avgusta 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Tvornice transportnih uređaja Tuzla – koja je imala procesnu poziciju tužitelja-protivtuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužitelj) i Tuzlanske banke d.d. Tuzla – koja je imala procesnu poziciju umješača na strani tužitelja u predmetnom postupku, zatraženo je 24. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 1. jula 2014. godine, Općinski sud 2. jula 2014. godine, a NLB banka d.d. Tuzla (pravni slijednik Tuzlanske banke d.d. Tuzla) 3. jula 2014. godine, dok tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je Presudom broj Ps-245/04 od 16. februara 2005. godine (stav I izreke presude) odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: UTVRĐUJE SE da je Ugovor broj 271/2002 od 22.01.2002. godine o kupoprodaji predmeta tendera broj 509 sklopljen između TVORNICE TRANSPORTNIH UREĐAJA – TTU DD Tuzla i [prvoapelanta], sa vlasničkim udjelom od 51% i [drugoapelantice], sa vlasničkim udjelom od 49%, kao i Aneks od 27.8.2002. godine raskinuti sa danom 14.10.2002. godine. Predmetnom presudom (stav II izreke) usvojen je protivtužbeni zahtjev apelanata u dijelu koji glasi: UTVRĐUJE SE da je ništav Ugovor o kupoprodaji predmeta tendera broj 271/2002 zaključen dana 21.02.2002. godine između tužitelja – protivtuženika D.D. „TTU“ TUZLA, kao prodavca te [prvoapelanta], [drugoapelantice] i [trećeapelanta]. Dalje, predmetnom presudom (stav III izreke) usvojeni su tužbeni i protivtužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: OBAVEZUJU SE [apelanti] da tužitelju-protivtuženiku vrate predmet kupoprodajnog ugovora u istom stanju u kojem su ga i primili i to kako pokretne stvari naznačene u prospektu tendera tako i sve nepokretnosti navedene u ovoj presudi, u obimu, obliku i kvalitetu kakvog su i primili prilikom ulaska u posjed […]. Na osnovu ove presude će se izvršiti brisanje u Zemljišnoknjižnim evidencijama vlasništva i posjeda [prvoapelanta] sa 51/100 dijela i [drugoapelantice] sa 49/100 dijela odnosno[trećeapelanta] a izvršiti ponovni upis posjed na Tvornicu transportnih uređaja d.d. Tuzla na nekretninama označenim kao […]sa dijelom 1/1. […]. Presudom (stav IV izreke) je određeno da svaka stranka snosi svoje postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da iz izvedenih dokaza i nespornih navoda punomoćnika parničnih stranaka proizlazi da je tužitelj, po prethodno dobijenoj saglasnosti Agencije za privatizaciju FBiH (u daljnjem tekstu: Federalna agencija za privatizaciju) i Agencije za privatizaciju Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna agencija za privatizaciju), Upravnog odbora tužitelja, Sindikalne podružnice tužitelja i Ministarstva industrije, energetike i rudarstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) Ugovorom o kupoprodaji predmeta tendera broj 271/2002 od 22. januara 2002. godine u postupku „male privatizacije“ prodao apelantima skup nepokretnih i pokretnih stvari u vlasništvu „TTU“ d.d. Tuzla na lokalitetu u Tuzli, u ulici 18. hrvatske brigade broj 25, a koji predstavlja tehničko-tehnološku cjelinu i koji se privatizuje kao skup imovinskih prava. Pored toga, utvrdio je da je nesporno da je tužitelj iskoristio svoje ugovoreno pravo iz člana 11. navedenog ugovora (kojim je određeno da se u slučaju ako kupac ne ispuni bilo koju od ugovornih obaveza iz člana 3. tog ugovora, između ostalog, ugovor može raskinuti prostom izjavom volje prodavca ili Kantonalne agencije za privatizaciju na štetu kupca) i jednostrano raskinuo taj ugovor, te ušao u posjed imovine. Međutim, ocijenio je da se u konkretnom slučaju postavilo pitanje da li je taj ugovor protivan prinudnim propisima i kao takav ništav. U vezi s tim, Općinski sud je konstatovao da je tužitelj dioničko društvo čiji je upis kao takvog, sa sjedištem u Tuzli u ulici 18. hrvatske brigade broj 25, izvršen po osnovu Rješenja Osnovnog suda udruženog rada U/I-588/91 od 21. marta 1991. godine, dok je Rješenjem Višeg suda u Tuzli broj U/I-76/92 od 17. septembra 1992. godine izvršen upis dijela preduzeća koji ima određena prava i obaveze u pravnom prometu pod nazivom „Namjenska proizvodnja“ Tuzla, bez promjene sjedišta preduzeća, a pod brojem U/I-388/04 podnesena je prijava Kantonalnom sudu za upis usklađivanja statusa društva sa Zakonom o privrednim društvima-privatizacija. Iz navedenog, Općinski sud je zaključio da tužitelj ni prije ni poslije prodaje nije svoj status uskladio sa Zakonom o privrednim društvima i da još uvijek egzistira kao dioničko društvo, odnosno kao jedna cjelina čiji se jedan dio bavi poslovima namjenske proizvodnje odnosno poslovima industrije naoružanja i vojne opreme. Shodno tome, ocijenio je da tužitelj nije mogao biti predmetom male privatizacije našavši da potpada pod preduzeća iz člana 3. stav 1. u vezi sa stavom 2. Zakona o privatizaciji preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 70/00, 60/01, 27/02 i 33/02; u daljnjem tekstu: Zakona o privatizaciji), za čiju privatizaciju je nadležan Parlament FBiH, odnosno koji je nadležan za donošenje liste preduzeća koja treba da se privatizuju. Takođe, imajući u vidu činjenicu da se kao prodavac u postupku privatizacije pojavio sam tužitelj, Općinski sud je zaključio da je to suprotno članu 43. stav 4. tačka 2. u vezi sa stavom 1. tač. 2, 3. i 4, kao i članom
2. Pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 19/98, 15/99, 32/99, 36/99, 48/99, 1/00, 3/00, 5/00, 7/00, 17/00, 18/00, 38/00 i 52/00; u daljnjem tekstu: Pravilnik), te članu 11. stav 3. i čl. 26. i 27. Zakona o privatizaciji. U skladu s navedenim, ocijenio je da je taj ugovor protivan prinudnom propisu te da je takav i ništav, zbog čega je temeljem člana 103. stav 1. i člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u st. I, II i III izreke presude.
7. Tužitelj i apelanti su podnijeli žalbe protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud je Presudom broj Pž-81/05 od 25. avgusta 2009. godine odbio žalbu apelanata, dok je uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostepenu presudu u st. I i II izreke tako što je utvrdio da su raskinuti s 14. oktobrom 2002. godine Ugovor br. 271/02 od 22. januara 2002. godine o kupoprodaji predmeta tendera broj 509, sklopljen između TTU d.d. Tuzla i prvoapelanta s vlasničkim udjelom od 51% i drugoapelantice s vlasničkim udjelom od 49%, kao i aneks ovog ugovora od 27. avgusta 2002. godine, dok je odbio protivtužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se utvrdi da je ništav Ugovor br. 271/02 od 21. 2. 2002. godine zaključen između tužitelja kao prodavca i tuženih [prvoapelanta] i [drugoapelantice] kao kupaca, te potvrdio prvostepenu presudu u stavu III i IV izreke.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio da je pogrešno stanovište prvostepenog suda i da nema uporište u spisu predmeta da je tužitelj preduzeće iz člana 3. stav 1. u vezi sa stavom
2. Zakona o privatizaciji. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud izgubio iz vida postojanje Odluke o kriterijima za utvrđivanje privremene liste preduzeća na području Tuzlanskog kantona, prema kojima Vlada kantona vrši ovlaštenja i obaveze vlasnika državnog kapitala i druga pitanja u vezi s tim, a koju je donijela Skupština ovog kantona i koji je objavljen u „Službenim novinama TK“ broj 6/97. Takođe je istakao da je na osnovu člana 2. stav 2. navedene odluke, Vlada kantona na sjednici od 12. juna 1997. godine donijela Odluku o utvrđivanju liste preduzeća prema kojima Vlada kantona vrši ovlaštenja i obaveze vlasnika po osnovu državnog kapitala, u čijem članu 2. je pod rednim brojem 63 označen i tužitelj. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je pogrešno pozivanje u razlozima prvostepene presude da je odobravanje i provođenje privatizacije, kao i odluku o metodama, rokovima i nadležnoj agenciji za privatizaciju u konkretnom slučaju mogao donijeti Parlament FBiH, odnosno Vlada FBiH. Dalje, Kantonalni sud je konstatovao da prvostepeni sud u prvostepenoj presudi „pogrešno barata sa izrazom mala privatizacija“ i da je pogrešno zaključio da je predmetna prodaja izvršena u postupku male privatizacije. Naime, Kantonalni sud je zaključio da tako nešto ne slijedi iz podataka spisa, niti iz samog zaključenog ugovora o kupoprodaji predmeta tendera, odnosno da stranke nisu ni tvrdile i dokazale da su u konkretnom slučaju postojali uslovi iz člana 26. Zakona o privatizaciji, a kojim je regulisano šta se sve obavezno privatizuje ili može privatizovati u postupku male privatizacije. Zatim, Kantonalni sud je zaključio da je pogrešno stanovište prvostepenog suda da je predmetni ugovor ništav jer se kao prodavac u postupku privatizacije pojavio sam tužitelj. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radilo o prodaji dijela tužiteljevog preduzeća, i to skupa pokretnih i nepokretnih i prava u vlasništvu preduzeća, koji predstavlja tehničko-tehnološku cjelinu i koji je privatizovan kao skup imovinskih prava, sve po članu 2. stav 2. tačka 1. Pravilnika. Dalje, istakao je da se privatizacija dijelova preduzeća vrši po propisima predviđenim za veliku privatizaciju, a da je u konkretnom slučaju prodaja dijela ovog preduzeća izvršena na osnovu javnog prikupljanja ponuda potencijalnih kupaca, što je regulisano glavom C Pravilnika. Takođe, naveo je da je prema odredbi člana 43. stav 2. Pravilnika tender organizuje i nadzire nadležna agencija za privatizaciju, dok je odredbom stava 3. ovog člana regulisano ko su prodavci u postupku tendera. Tačkom 1. stava 3. člana 43. Pravilnika je propisano da je prodavac u postupku tendera preduzeće za predmete tendera iz stava 1. tačka 1. ovog člana, odnosno za dijelove preduzeća iz člana 2. stav 2. ovog Pravilnika. Članom 2. stav 2. tačka 1. Pravilnika je propisano da se dijelom preduzeća u smislu ovog Pravilnika podrazumijeva skup nepokretnih i pokretnih stvari i prava u vlasništvu preduzeća, koji predstavlja tehničko-tehnološku cjelinu i privatizuje se kao skup imovinskih prava. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je ugovor o kupoprodaji predmeta tendera, koji je zaključen između ovlaštenog lica tužitelja kao prodavca, te prvoapelanta i drugoapelantice kao kupaca, punovažan, pa nije ni bilo mjesta utvrđenju prvostepenog suda da se radilo o apsolutno ništavom ugovoru.
9. Kantonalni sud je dalje zaključio da je tužiteljev zahtjev za raskidanje ugovora zbog neispunjenja zasnovan na izvještaju komisije Kantonalne agencije za privatizaciju o kontroli ispunjavanja preuzetih obaveza po predmetnom ugovoru, koji je sačinjen 4. marta 2002. godine i iz kojeg proizlazi da apelanti nisu izvršili određene ugovorne obaveze iz člana 3. ugovora. Kantonalni sud je konstatovao da je tužitelj, shodno tome, apelantima i Kantonalnoj agenciji za privatizaciju preporučenom pošiljkom 2. oktobra 2002. godine dostavio izjavu da zbog neispunjenja obaveza iz ugovora o kupoprodaji predmeta tendera, i pored više upućenih urgencija i zahtjeva za izvršenje ugovorenih obaveza kupaca, raskida ugovor o kupoprodaji predmeta tendera i zahtijeva da mu se vrati predmet kupoprodaje u roku od sedam dana. U skladu s tim, Kantonalni sud je cijenio da je tužitelj iskoristio svoje pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja dostavljanjem preporučenim putem pismene izjave o raskidu ugovora, jer je ugovor sadržavao u odredbi člana 11. clausula irritatoria, odnosno uglavak u ugovoru kojim se jednoj strani, i to tužitelju, dopušta da može odustati odnosno raskinuti ugovor kada druga ugovorna strana ne izvrši svoju ugovornu obavezu. Takođe, ocijenio je da je ova izjava volje izvršena pismeno i upućena drugoj ugovornoj strani na siguran, nedvojben način, bez odgađanja u smislu odredbi čl. 28. i 130. ZOO. Prema navedenom, Kantonalni sud je ocijenio da je tužitelj po isteku rokova za ispunjenje ugovornih obaveza apelanata kao kupaca intervenisao bez odlaganja sa zahtjevom da se ispune obaveze, pa s obzirom da te obaveze nisu izvršene u razumnim rokovima, zaključio je da je nastupio raskid ugovora na osnovu jednostrane izjave volje tužitelja koju je saopštio apelantima bez odgađanja u smislu odredbe člana 125. stav 1. ZOO i člana 130. ZOO. Pored toga, istakao je da s obzirom da aneks ugovora od 27. avgusta 2002. godine predstavlja sastavni dio osnovnog ugovora i dijeli njegovu sudbinu, da se smatra da je i taj aneks ugovora raskinut sa 14. oktobrom 2002. godine.
10. Tužitelj i apelanti su izjavili revizije protiv presude Kantonalnog suda, koje je Vrhovni sud odbio Presudom broj 70 0 Ps 000 291 09 Rev od 24. maja 2011. godine.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude, između ostalog, naveo da u konkretnom slučaju nema osnova za poništenje predmetnog ugovora jer taj ugovor nije protivan javnom interesu izraženom kroz prinudne, pravne i moralne norme, tako da nije osnovan revizijski prigovor apelanata da se radilo o apsolutno ništavom ugovoru, što je pravilno zaključio drugostepeni sud, a čije razloge prihvata kao pravilne.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrde da predmetni ugovor o kupoprodaji predmeta tendera sadrži „tri grupe na zakonu zasnovanih razloga za apsolutnu ništavost“. U vezi s tim, navode da je prodavac dioničko društvo koje nije usaglasilo svoj status i egzistira kao jedna cjelina, čiji se jedan dio bavi industrijom naoružanja i vojne opreme, tako da „po pomenutom zakonu i pravilniku izvedenom iz zakona“ nije mogao ni biti predmet privatizacije bez odluke Parlamenta FBiH. Takođe, navode da preduzeće u konkretnom slučaju nije moglo biti prodavac. Dalje, navode da je ugovor o kupoprodaji predmeta tendera imao nedopušten osnov jer je, kako tvrde, prodajom stvari i prava koje predstavljaju tehničko-tehnološku cjelinu prodavac prodao približno 95% svoje imovine. Ističu da je „privatizacija sačinjena“ tako da subjekat koji preostane nakon prodaje ima knjigovodstvenu vrijednost od 925.000,00 KM, a da na sebe preuzme dug cjelokupnog preduzeća od 17,6 miliona KM, što proizlazi i iz bilansa stanja i uspjeha, a i iz „zabilješke sa sastanka u Vladi TK“ od 5. februara 2003. godine, u koje su redovni sudovi imali uvid. Takođe, ističu da bi takav način prodaje značio direktno oštećenje domaćih povjerilaca, što je, kako tvrde, razlog za apsolutnu ništavost ugovora. Zatim, navode da je društvo za upravljanje fondovima ABDS Sarajevo ranije, u postupku djelimične privatizacije, privatizovalo jedan dio imovine tužitelja i da je upisano u registru kao vlasnik kapitala sa 14,2%, te da je shodno tome moralo biti „konsultovano“ prilikom prodaje imovine. Apelanti tvrde da se razlog za ništavost ugovora po tom osnovu sadrži u odredbi člana 246. Zakona o privrednim društvima s obzirom da je prodaja izvršena bez saglasnosti spomenutog društva za upravljanje fondovima i bez obavještavanja tog društva, te da je protivna članu 3. stav 1. Okvirnog zakona o privatizaciji i čl. 15, 26. i 27. Zakona o privatizaciji. Apelanti navode da su se u postupku pred redovnim sudovima pozvali na činjenice koje proizlaze iz sadržaja spisa i materijalne odredbe koje ukazuju da je taj ugovor ništav zbog spomenute tri grupe razloga, ali da se ni drugostepeni ni revizioni sud nisu očitovali na te navode.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je, po njegovom mišljenju, osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom „Federacije Bosne i Hercegovine“ i jer nije bilo povreda na koje apelanti ukazuju.
14. Kantonalni sud je istakao da su navodi apelanata neosnovani iz razloga sadržanih u osporenoj presudi i predložio je da se apelacija odbije.
15. Općinski sud je takođe predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer, po njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije s obzirom da su apelantima bila osigurana sva prava iz tog člana.
16. NLB banka d.d. Tuzla je navela da su u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda detaljno navedeni činjenični i pravni razlozi preinačenja prvostepene presude i udovoljavanja tužbenom zahtjevu u dijelu raskida ugovora. Takođe, navela je da se iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda nesporno vidi da je zaključenje predmetnog ugovora izvršeno u skladu s važećim propisima o privatizaciji, polazeći od činjenice da je predmet ugovora bila privatizacija skupa pokretnih i nepokretnih stvari u vlasništvu tužitelja na lokalitetu u ulici 18. hrvatske brigade broj 25, koji predstavlja tehničko-tehnološku cjelinu i privatizuje se kao skup imovinskih prava i koji je kao takav punovažan, tako da ne stoje razlozi zbog kojih apelanti traže ništavost tog ugovora. Smatra da su drugostepeni i revizijski sud prilikom donošenja pobijanih odluka pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, te da tim presudama nisu povrijeđena prava apelanata na čiju povredu ukazuju u apelaciji.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član. 103. stav 1.
Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 104.
U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. […] Član 125.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.
[…] Član 130.
Povjerilac koji zbog neispunjenja dužnikove obaveze raskida ugovor, dužan je to saopštiti dužniku bez odlaganja.
18. U Zakonu o privatizaciji preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02 i 33/02) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Odobravanje i provođenje privatizacije, u skladu s ovim zakonom, vršiće Agencija Federacije Bosne i Hercegovine za privatizaciju (u daljem tekstu: Agencija Federacije) i agencije kantona-županija za privatizaciju (u daljem tekstu: kantonalna-županijska agencija), osnovane posebnim zakonom.
Član 3.
Izuzetno od odredaba člana 2. ovog zakona, odluku o metodama, rokovima i nadležnoj agenciji za privatizaciju preduzeća iz oblasti elektroprivrede, prometa i veza, osim cestovnog prijevoza, vodoprivrede, eksploatacije ruda i šuma, javnog informiranja, igara na sreću i industrije naoružanja i vojne opreme, na prijedlog Agencije Federacije, donosi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vlada Federacije).
Listu preduzeća iz stava 1. ovog člana utvrđuje Parlament Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Parlament Federacije).
Dijelovi preduzeća, odnosno sredstava preduzeća iz stava 1. ovog člana, koji nisu uvjet obavljanja njihove pretežne djelatnosti, privatiziraju se u skladu sa odredbama čl. 26. - 28. ovog zakona, koji uređuju malu privatizaciju, i prije privatizacije samog preduzeća. Član 11.
Privatizacija preduzeća u skladu s ovim zakonom vrši se prodajom dionica i imovine. O načinu privatizacije odlučuje i postupak privatizacije preduzeća provodi kantonalna-županijska agencija, odnosno agencija utvrđena odlukom iz člana 3. stava 1. ovog zakona.
Prodaju preduzeća nadležna agencija provodi javnom dražbom ili javnim prikupljanjem ponuda.
Ukoliko se prodaja preduzeća ne ostvari na način iz stava 3. ovog člana, prodaja se može izvršiti neposrednom pogodbom.
Član 15.
Ugovor sa kupcem o prodaji dionica preduzeća u pismenom obliku zaključuje kantonalna-županijska agencija odnosno agencija utvrđena odlukom iz člana 3. stav 1. ovog zakona.
Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravni učinak.
Član 26.
U postupku male privatizacije utvrđenom ovim zakonom obavezno se privatiziraju:
a) preduzeća s imovinom čija je vrijednost iskazana u početnom bilansu manja od 500.000 DEM i koja imaju manje od 50 zaposlenih;
b) dijelovi preduzeća ili imovina preduzeća čija je pretežna djelatnost trgovina, ugostiteljstvo, usluge ili cestovni promet;
c) dijelovi ili imovina ostalih preduzeća koji nisu uvjet obavljanja njihove pretežne djelatnosti ili se ne koriste.
U postupku male privatizacije utvrđenom ovim zakonom, mogu se privatizirati preduzeća čija je pretežna djelatnost trgovina, ugostiteljstvo, usluge ili cestovni promet, o čemu odlučuje nadležna agencija na prijedlog preduzeća.
Član 27.
Mala privatizacija, u smislu člana 26. ovog zakona provodi se javnom prodajom, koju je preduzeće dužno pripremiti i prijaviti nadležnoj agenciji u roku koji odredi Agencija Federacije, ali ne kasnije od roka važenja potraživanja građana iz Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana iz Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije (certifikati itd.).
Ukoliko u roku iz stava 1. ovog člana preduzeće ne pripremi i ne prijavi javnu prodaju dijelova ili imovine preduzeća iz člana 26. stav 1. tač. b) i c) ovog zakona, nadležna agencija će neposredno izvršiti pripremu javne prodaje.
Nadležna agencija za privatizaciju dužna je objaviti prodaju iz člana 26. ovog zakona, u toku od 60 dana po isteku roka za podnošenje prijava iz stava 1. ovog člana.
Prodaju iz člana 26. stav 1. tačka a) provodi agencija za privatizaciju, a prodaju u slučajevima iz člana 26. stav 1. tač. b)i c) provodi poduzeće pod nadzorom agencije.
19. Pravilnik o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 19/98, 15/99, 32/99, 36/99, 48/99, 1/00, 3/00, 5/00, 7/00, 17/00, 18/00, 38/00 i 52/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Pod imovinom preduzeća u smislu ovog pravilnika podrazumijevaju se nepokretne i pokretne stvari i prava u vlasništvu preduzeća, koje mogu biti predmet prodaje u skladu sa ovim pravilnikom kao pojedinačne stvari ili kao dio preduzeća.
Pod dijelom preduzeća u smislu ovog pravilnika podrazumijeva se:
1) skup nepokretnih i pokretnih stvari i prava u vlasništvu preduzeća, koji predstavlja tehničko-tehnološku cjelinu i privatizuje se kao skup imovinskih prava;
2) preduzeće u kojem većinski ulog ima preduzeće iz člana 1. Zakona.
Pod preduzećem u cjelini podrazumijeva se preduzeće iz člana 1. Zakona.
Pod dionicama preduzeća ili udjelima u preduzeću podrazumijevaju se dionice preduzeća ili udjeli u preduzeću iz člana 1. Zakona.
C. JAVNO PRIKUPLJANJE PONUDA (TENDER)
Član 43.
Javno prikupljanje ponuda (u daljem tekstu: tender) je prodaja putem prikupljanja ponuda potencijalnih kupaca pri čemu su, pored početne cijene, unaprijed definirani i drugi kriteriji za vrednovanje ponuda, za:
1) dijelove preduzeća iz člana 2. stav 2. ovog pravilnika;
2) dionice preduzeća, odnosno udjele u preduzeću iz člana 26. stav 1. tačka a) i stav 2. Zakona;
3) preduzeće u cjelini i dijela poduzeća; i 4) poslovne prostore u vlasništvu općina iz člana 29. Zakona.
Tender je otvoren, odvija se u jednom krugu i mora biti okončan prije objavljivanja javnog poziva za upis dionica u skladu s odredbama ovog pravilnika.
Tender organizuje i nadzire nadležna agencija za privatizaciju.
Prodavac u postupku tendera je:
1. Preduzeće za predmete tendera iz stava 1. tačka 1. ovog člana;
2. Nadležna agencija za privatizaciju za predmete tendera iz stava 1. tačke 2., 3. i 4. ovog člana.
Kupci u postupku tendera mogu biti lica iz člana 12. Zakona.
20. Odluka o kriterijumima za utvrđivanje privremene liste poduzeća na području Tuzlansko-podrinjskog kantona prema kojima Vlada kantona vrši ovlasti i obveze vlasnika državnog kapitala („Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona“ broj 6/97) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Vlada, u okviru ovlasti utvrđenih zakonom, a na prijedlog resornih ministarstava, donosi Odluku o utvrđivanju liste poduzeća prema kojima Vlada županije vrši ovlasti i obveze vlasnika po temelju državnog kapitala.
[…]
21. Odluka o utvrđivanju liste poduzeća prema kojima Vlada županije vrši ovlašćenja i obveze vlasnika po osnovi državnog kapitala (Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona“, broj 8/97) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2.
Poduzeća sa sjedištem na području županije prema kojima Vlada županije vrši ovlašćenja i obveze vlasnika po osnovi državnog kapitala su:
[…]
63. D.D. “TTU” Tuzla […]
VI. Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 Ps 000 291 09 Rev od 24. maja 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 18. avgusta 2011. godine a apelacija je podnesena 14. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud primjećuje da se ovaj parnični postupak odnosi na spor oko utvrđenja raskida ugovora o kupoprodaji predmeta tendera i aneksa tog ugovora, odnosno utvrđenja ništavosti tog ugovora, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
30. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što je, po njihovom mišljenju, u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je ocijenjeno da sporni ugovor o kupoprodaji predmeta nije apsolutno ništav i zbog toga što se redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova nisu očitovali na njihove navode da je predmetni ugovor apsolutno ništav zbog „tri grupe na zakonu zasnovanih razloga“, koje su naveli u apelaciji.
31. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Kantonalni sud dao dovoljno jasno obrazloženje za svoj stav da je pogrešan zaključak Općinskog suda da je tužitelj preduzeće iz člana 3. stav 1. u vezi sa stavom 2. Zakona o privatizaciji, te da se u vezi s tim pozvao na odredbe Odluke Skupštine Tuzlanskog kantona i Odluke Vlade Tuzlanskog kantona, koje su u konkretnom slučaju relevantne. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u Odluci o listi preduzeća iz oblasti elektroprivrede, prometa i veza (osim cestovnog prevoza), vodoprivrede, eksploatacije ruda i šuma, javnog informisanja, igara na sreću i industrije naoružanja i vojne opreme koju je donio Parlament Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 41/98) utvrđena lista preduzeća iz člana 3. Zakona o privatizaciji za čiju je privatizaciju nadležna Federalna agencija za privatizaciju, a u kojoj nije naveden tužitelj, dok je stavu III te odluke navedeno da će privatizaciju ostalih preduzeća koja obavljaju djelatnosti iz člana 3. Zakona o privatizaciji preduzeća, vršiti nadležne kantonalne agencije za privatizaciju. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da „prodavac“ nije mogao biti predmet privatizacije bez odluke Parlamenta FBiH. Zatim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, nasuprot navodima apelanata, dao jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da je Općinski sud pogrešno utvrdio da je prodaja izvršena u postupku male privatizacije i da je ugovor ništav jer se kao prodavac u postupku privatizacije pojavio sam tužitelj, zasnovano na relevantnim odredbama člana 26. Zakona o privatizaciji i člana 2. stav 2. tačka 1. i člana 43. st. 1. tač. 1, st. 2. i st. 3. tačka 1. Pravilnika. Takođe, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje za svoj zaključak da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi za raskid predmetnog ugovora i njegovog aneksa, u smislu člana 11. tog ugovora i čl. 28, 125. stav 1. i 130. ZOO, zbog toga što apelanti nisu ispunili ugovorne obaveze. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je razloge koje je Kantonalni sud dao u obrazloženju svoje presude kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u takvom postupanju Kantonalnog i Vrhovnog suda.
33. U odnosu na apelacione navode apelanata da se redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova nisu očitovali na njihove navode koji, po njihovom mišljenju, ukazuju da je ugovor apsolutno ugovor ništav zbog „pomenute tri grupe razloga“, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Pored toga, Ustavni sud ukazuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da sama činjenica što se redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova nisu eksplicitno očitovali o svim navodima apelanata vezanim za navodnu apsolutnu ništavost spornog ugovora o kupoprodaji predmetnog tendera, ne znači da nisu razmatrali te navode, već da su odgovorili samo na one navode za koje su smatrali da su od odlučnog značaja u konkretnom slučaju. Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u takvom postupanju redovnih sudova, pa, imajući u vidu sve navedeno, i ovaj prigovor smatra neosnovanim.
34. Imajući u vidu činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su Kantonalni sud i Vrhovni sud utemeljili svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
35. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud za svoje odluke dali dovoljno jasne i argumentovane razloge u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredaba materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić