Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4465/11 (N. K.)
Odluka donesena 18. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Kazna
- Miješanje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 407
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-4465/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4465/11, rješavajući apelaciju Naje Kulenović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Naje Kulenović, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 002323 08 Rsz od 9. septembra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj Rs-413/05 od 17. januara 2008. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naje Kulenović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 002323 08 Rsz od 9. septembra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj Rs-413/05 od 17. januara 2008. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Naja Kulenović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 21. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Rs 002323 08 Rsz od 9. septembra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u u Bihaću broj Rs-413/05 od 17. januara 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 17. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 21. i 25. februara 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda broj Rs-413/05 od 17. januara 2008. godine, u parničnom postupku koji je tužiteljica Aziza Abdihodžić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) pokrenula protiv tuženih Unsko-sanskog kantona Bihać i JU OŠ „Harmani I“ u Bihaću (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate razlike na ime plaće i regresa u iznosima i za periode pobliže označene izrekom presude toga suda, apelantica (tužiteljicina sestra) je, kao tužiteljicin punomoćnik, zbog vrijeđanja suda kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM. Istim rješenjem apelantici je naloženo da izrečenu novčanu kaznu plati u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja, te ukoliko izrečenu kaznu ne plati u ostavljenom roku, bit će zamijenjena kaznom zatvora čije trajanje će se odmjeriti srazmjerno visini kazne, u skladu s odredbama Krivičnog zakona, tako da će se za svakih 50,00 KM izrečene novčane kazne odrediti jedan dan zatvora.
6. Općinski sud je u obrazloženju rješenja od 17. januara 2008. godine naveo da je u parničnom postupku tužiteljice protiv tuženih prvostepeni postupak okončan donošenjem Presude tog suda broj Rs-413/05 od 13. novembra 2007. godine, protiv koje je tužiteljica koju je zastupala apelantica izjavila žalbu 27. novembra 2007. godine. U žalbi je apelantica kao tužiteljicin punomoćnik, između ostalog, navela da je uređujuća sutkinja tokom postupka nad njom provodila psihički pritisak i na taj način joj ugrozila slobodu govora i pristup sudu, te da se do okončanja ovog postupka prema njoj ponašala krajnje neprofesionalno i nekorektno, da stiče utisak da je sutkinja u ovom predmetu bila advokat i prvotuženom i drugotuženom, te da je na ovaj način pokušala pomoći prvotuženom i kantonalnom pravobraniocu koji je zastupao prvotuženog da makar naplati troškove parničnog postupka jer je bila svjesna da je tužiteljicin zahtjev osnovan, da je u predmetnom postupku njen zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan, zbog čega smatra da je ovakvo postupanje uređujuće sutkinje ne samo nezakonito, nego krajnje drsko i nemoralno, da dosudom parničnih troškova u korist prvotuženog a na tužiteljicin teret potvrđuje činjenicu da je sutkinja zloupotrijebila položaj sudije s krajnjim umišljajem, da svojom protuzakonitom odlukom o dodjeli troškova postupka prvotuženom pribavi protupravnu imovinsku korist, čime je povrijedila etički kodeks sudija u FBiH. Nakon ocjene apelanticinih žalbenih navoda, Općinski sud je utvrdio da je apelantica u žalbi iznijela niz neistinitih i uvredljivih kvalifikacija na račun uređujuće sutkinje i samog suda, što je u suprotnosti s općeprihvaćenim normama korespondencije sa sudom, da je nesporno da svaka stranka ima pravo ukoliko je nezadovoljna odlukom suda da izjavi žalbu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ali što joj također nikako ne daje za pravo da grubo vrijeđa sud kao što je to apelantica u konkretnom slučaju učinila kao tužiteljicina punomoćnica. Osim toga je također ukazao, da pismeni podnesci, među koje spada i žalba, ne mogu biti sredstvo za iznošenje uvreda i neosnovanih optužbi na račun suda i uređujućeg sudije, jer je takvo ponašanje sankcionirano, pa se taj sud prilikom izricanja kazne apelantici pozvao na odredbu člana 407. stav 1. ZPP-a kojom je propisano da će novčanom kaznom od 100,00 do 1.000,00 KM sud kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku. Dalje, Općinski sud je ocjenjujući stepen uvredljivosti sadržaja apelanticinog podneska, u vezi sa zakonom propisanim minimumom i maksimumom novčane kazne, apelantici izrekao novčanu kaznu u iznosu od 300,00 KM, smatrajući da je visina izrečene kazne primjerena stepenu uvredljivosti i općoj ekonomskoj situaciji.
7. Kantonalni sud je, odlučujući o tužiteljicinim žalbama izjavljenim protiv Presude Općinskog suda broj Rs-413/05 od 13. novembra 2007. godine i Rješenja tog suda broj Rs-413/05 od 17. januara 2008. godine (kojom se apelantici izriče novčana kazna zbog vrijeđanja suda), Presudom broj 01 0 Rs 002323 08 Rsz od 9. septembra 2011. godine odbio kao neosnovanu i apelanticinu žalbu izjavljenu protiv rješenja prvostepenog suda od 17. januara 2008. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.
8. Kantonalni sud je naveo da je apelantica kao tužiteljicina punomoćnica žalbom od 27. novembra 2007. godine osporavala presudu prvostepenog suda od 13. novembra 2007. godine, a žalbom od 21. januara 2008. godine rješenje tog suda od 17. januara 2008. godine. Nakon izvršene analize apelanticinih žalbenih navoda izjavljenih protiv rješenja prvostepenog suda od 17. januara 2008. godine, taj sud je zaključio da su apelanticini navodi neosnovani. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantica u žalbi navela kako sud njene navode nije mogao okvalificirati kao vrijeđanje suda, jer nije upotrijebila ni jednu riječ usmjerenu na narušavanje autoriteta suda. Osim toga, apelantica je istakla da je postupanje suda koji je donošenjem rješenja kojim joj je izrečena novčana kazna zbog vrijeđanja suda, još jedan čin samovolje suda, jer je kako navodi tom žalbom samo željela upozoriti sud i uređujuću sutkinju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Apelantica je također navela da je uređujuća sutkinja tokom prvostepenog postupka na nju vršila psihički pritisak, na koji način joj je ugrozila slobodu govora i pristup sudu, i da se prema njoj do okončanja prvostepenog postupka odnosila krajnje neprofesionalno i nekorektno, odnosno da se stavila u ulogu advokata prvotuženog. Smatra da je sud tekst njene žalbe prestrogo protumačio, a da je cilj takvog postupanja suda ustvari bio da se skrene pažnja da se o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu odluči drugačije. Apelantica također navodi da joj sud nije mogao izreći novčanu kaznu bez njenog saslušanja, te da je na taj način lišena iznošenja činjenica i dokaza u korist tužiteljice čija je punomoćnica, odnosno da je takvim postupanjem suda prekršeno njeno pravo na slobodu izražavanja, koje joj je zagarantirano Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. S tim u vezi, Kantonalni sud je u obrazloženju naglasio da je apelantica u toj žalbi iznijela uvredljiv sadržaj i optužila uređujuću sutkinju, čime je narušen i autoritet samog suda. Osim toga je naglasio da su neosnovani apelanticini navodi da je od uređujuće sutkinje tokom trajanja postupka bila pod psihičkim pritiskom, te da joj je na taj način sutkinja ugrozila slobodu govora i pristupa sudu. Taj sud je navedeno utvrdio uvidom u zapisnik suda na koji se apelantica u žalbi pozvala (od 3. augusta 2007. godine), zaključivši da iz njega nije vidljivo da se uređujuća sutkinja ponašala onako kako to apelantica tvrdi, naprotiv, da se apelanticini navodi ni na koji način ne mogu dovesti u vezu s interpretiranim u navedenom zapisniku. Kantonalni sud je također odbio kao neosnovane apelanticine navode da joj sud nije mogao izreći novčanu kaznu bez njenog saslušanja, budući da se sud u rješenju pozvao na relevantne odredbe materijalnog prava, odredbe ZPP-a. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantica navodi da su joj osporenim odlukama sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, svijesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. Apelantica iznosi svoje viđenje događaja, ukazujući na krajnje neprofesionalno ponašanja postupajuće sutkinje, da joj nije sudio nezavisan i nepristran sud jer nije bilo ravnopravnosti stranaka u postupku. Smatra da ni na koji način nije iskazala nepoštovanje prema sudu, zbog čega smatra da su njeni navodi prestrogo ocjenjeni kao uvredljivi i zbog čega je kažnjena novčanom kaznom, odnosno da je svojim navodima iznesenim u žalbi samo željela da ukaže na nepravilnosti i nezakonitosti koje su se dešavale u toku postupka, zbog čega tvrdi da je postupanje sudova bilo krajnje pristrano i neobjektivno. Prema njenoj ocjeni izrečena kazna, bez saslušanja i mogućnosti iznošenja činjenica i izvođenja dokaza, predstavlja kršenje Ustavom i Evropskom konvencijom zaštićenog prava na slobodu izražavanja i prava na pravično suđenje, te je predložila da se apelacija usvoji i osporena odluke sudova ukinu.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju presude od 9. septembra 2011. godine, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Općinski sud je istakao da je apelantica kao tužiteljicin pravni zastupnik izjavila žalbu protiv prvostepene presude od 13. novembra 2007. godine u kojoj je navela niz neistinitih i uvredljivih kvalifikacija na račun uređujuće sutkinje, zbog čega joj je rješenjem tog suda od 17. januara 2008. godine zbog vrijeđanja suda izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, što je potvrdio Kantonalni sud presudom od 9. septembra 2011. godine kao pravilno i utemeljeno na relevantnim odredbama ZPP-a. Dalje navodi da, s obzirom da se apelantica u suštini žali što joj je rješenjem tog suda izrečena novčana kazna, smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena njena prava na koja se poziva u apelaciji, jer joj je novčana kazna izrečena i rješenje je doneseno na temelju odredbe člana 407. stav 1. ZPP-a, prema kojoj sud nije dužan prije donošenja rješenja saslušati osobu kojoj je navedena kazna izrečena.
V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 407. stav 1.
Novčanom kaznom od 100 do 1.000 konvertibilnih maraka sud će kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku.
Član 412.
Ako lice koje je novčano kažnjeno po odredbama ovog zakona ne plati tu kaznu u određenom roku, ona će se zamijeniti zatvorom, čije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrečene kazne u skladu sa odredbama Krivičnog zakona, ali koji ne može biti duži od petnaest dana.
VI.Dopustivost
13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) U odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije
15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 002323 08 Rsz od 9. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 21. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u odnosu na apelanticine navode o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b) U odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
18. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;
19. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama sudova kojima joj je zbog vrijeđanja suda izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju mora odgovoriti na pitanje da li se u postupku odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv nje, u smislu člana 6. Evropske konvencije. U vezi s ovim pitanjem, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 520/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 520/10 od 24. maja 2013. godine, tačke od 19. do 26, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju s aspekta primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je u citiranoj odluci, podržavajući noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud; vidi Evropski sud, Žugić protiv Hrvatske, presuda od 31. maja 2011. godine, i Ljerka Kovač protiv Hrvatske, konačna odluka o dopustivosti od 23. augusta 2011. godine), primjenjujući standarde iz citiranih odluka, naveo da se postupak koji je doveo do izricanja novčane kazne apelantu (koji je u tom postupku učestvovao kao advokat) u iznosu od 1.000,00 KM zbog vrijeđanja suda nije ticao odlučivanja o njegovim pravima i obavezama građanske prirode, niti o krivičnoj optužbi, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju, pa je, polazeći od toga da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, utvrđeno da su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje inkompatibilni, ratione materiae, s Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Dovodeći standarde iz citirane odluke u vezu s konkretnom apelacijom, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi, pa se Ustavni sud u pogledu dopustivosti apelacije u odnosu na primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u cijelosti poziva na obrazloženje dato u citiranoj odluci (op.cit. AP 520/10). Naime, apelantici je zbog vrijeđanja suda, na osnovu odredbe člana 407. stav 1. ZPP-u, izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelantica kao tužiteljicina pravna zastupnica kažnjena novčanom kaznom zbog vrijeđanja suda, u parničnom postupku koji je tužiteljica pokrenula protiv tuženih radi isplate razlike na ime plaća, regresa, te zbog naknade troškova parničnog postupka. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, te podržavajući vlastitu praksu i praksu Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju zapravo radi o vrijeđanju suda koju je učinila apelantica kao tužiteljicina pravna zastupnica u parničnom postupku, koja je za učinjenu povredu kažnjena novčanom kaznom te kojom je sankcionirana ta povreda. Ustavni sud zbog tih razloga zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
VII.Meritum
21. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Pravo na slobodu izražavanja
22. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
23. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
24. Dakle, Ustavni sud nalazi da apelanticini navodi pokreću pitanje da li je u konkretnom slučaju osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud naglašava da je sloboda izražavanja conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva i garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut.
26. Ustavni sud ističe da član 10. Evropske konvencije prvim stavom definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Dalje, Ustavni sud ističe da ovaj član ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom dužnosti i odgovornosti (vidi Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. septembra 2009. godine). Kao što je navedeno u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, sloboda izražavanja je ograničena izuzecima koji se moraju strogo tumačiti, a potreba da se postave bilo kakva ograničenja mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi Evropski sud, Skałka protiv Poljske, predmet broj 43425/98, stav 32, od 27. maja 2003. godine). Međutim, čak i kad se ograničavanjem prava želi zaštititi, npr. autoritet sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta sudskih organa.
27. Ustavni sud podsjeća na to da stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja mora biti predviđeno zakonom. Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi s osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja bude neophodno u demokratskom društvu radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Dakle, suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa.
28. Dakle, u skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.
29. Dovodeći navedene uvjete u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud apelantici, kao tužiteljicinoj pravnoj zastupnici u parničnom postupku koji je ona pokrenula protiv tuženih, zbog vrijeđanja suda izrekao novčanu kaznu u iznosu od 300,00 KM, pozivajući se na odredbu člana 407. stav 1. ZPP-u. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je novčano kažnjavanje u konkretnom slučaju izvršeno na temelju relevantnih odredaba ZPP-u, odnosno da je „miješanje propisano zakonom“.
30. Dalje, raspravljajući o tome da li je miješanje imalo cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, Ustavni sud zapaža da upravo relevantne odredbe ZPP-a propisuju mogućnost kažnjavanja lica koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika, dakle učesnika u postupku zbog njihovog neprimjerenog ponašanja, a sve radi očuvanja i zaštite dostojanstva i autoriteta sudstva. Dakle, predmetno „miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti“.
31. Po mišljenju Ustavnog suda, apelanticini navodi zbog kojih je kažnjena novčanom kaznom (npr. navodi da je sutkinja postupala kao advokat tuženih, da im je odlukom o dosudi troškova postupka s umišljajem omogućila da steknu protivpravnu imovinsku korist), zaista predstavljaju vrijeđanje autoriteta postupajuće sutkinje, odnosno usmjereni su na narušavanje autoriteta samog suda. Ovome treba dodati i da su navodi iz apelacije suštinski isti kao i navodi iz apelanticine žalbe izjavljene protiv prvostepenog rješenja, koje navode su već cijenili redovni sudovi, na način koji Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da je izrečena novčana kazna apelantici zbog vrijeđanja suda bila razmjerna opravdanom cilju kojem se težilo, tj. zaštiti dostojanstva i autoriteta kako postupajuće sutkinje tako i autoriteta samog suda, odnosno sudstva, i da je izrečena kazna bila neophodna u demokratskom društvu.
32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije neosnovani, te da osporene odluke sudova nisu prouzrokovale kršenje navedenog prava.
Ostali navodi
33. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelanticine navode o povredi njenog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na slobodu misli, svijesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kada je apelantica zbog vrijeđanja suda novčano kažnjena primjenom člana 407. stav 1. ZPP-a, što je bilo razmjerno opravdanom cilju kojem se teži, odnosno očuvanju digniteta i autoriteta kako postupajuće sutkinje tako i samog autoriteta suda.
35. Na osnovu čl. 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić