Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2984/14 (M. G.)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2984/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP 2984/14, rješavajući zahtjev Milanke Gavrilović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Milanke Gavrilović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Milanka Gavrilović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zlatica Zahirović advokat iz Sarajeva, podnijela je, 30. juna 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 000022 13 Uvp 2 od 13. marta 2014. godine. Apelantica je takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „zabranio poništenje ugovora o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 06-372-17770/00 od 6. decembra 2000. godine i iseljenje apelantice iz stana u Sarajevu u ulici Bosanska 4/5 do donošenja odluke o apelaciji.“
2. Tačkom 1. rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/III-23-0-23/00 od 26. augusta 2000. godine apelantica je umjesto Milana Đurovića određena za nositeljicu stanarskog prava na stanu u Bosanskoj ulici broj 4/5 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Tačkom 2 utvrđeno je da će se umjesto ugovora o korištenju predmetnog stana koji je trebao biti zaključen između apelantice i JSP „Sarajevostan“ primjenjivati ovo rješenjem kojim se određuje da sva prava i obaveze utvrđene ugovorom o korištenju stana koji je zaključen između Stambenog preduzeća Sarajevo i Milana Đurovića ranijeg nostitelja stanarskog prava, ostaju na snazi i dalje s tim što će glasiti na apelanticino ime. Tačkom 3. rješenja određeno je da će se ugovor o korištenju stana na ime apelantice zaključiti po pravosnažnosti ovog rješenja.
3. Nakon toga, Milan Đurović je 25. aprila 2006. godine podnio zahtjev Federalnom ministarstvu prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) kojim je tražio da se predmetno rješenje Uprave (koje je postalo konačno 16. decembra 2000. godine donošenjem rješenja Ministarstva o odbijanju žalbe Profesionalne vatrogasne brigade Kantona Sarajevo) oglasi ništavim navodeći da je on nositelj stanarskog prava na spornom stranu i da je apelantica, koja je njegov staratelj, u međuvremenu prevarnim radnjama kod Uprave, izdejstvovala rješenje kojim se ona određuje za nositelja stanarskog prava na tom stanu i stan otkupila.
4. Ministarstvo je donijelo rješenje broj UPII/05-23-5-275/00 od 22. maja 2006. godine kojim je oglasilo ništavim rješenjem Uprave broj 23-04/III-23-0-23/00 od 26. augusta 2000. godine. U obrazloženju je navedeno da je utvrđeno da je apelantica kao starateljica Milana Đurovića i član njegovog porodičnog domaćinstva, zajedno sa Milanom Đurovićem, koristila predmetni stan neprekidno od 1989. godine kada je Milan Đurović i postao nositelj stanarskog prava nakon smrti njegovog oca a apelantica mu postavljena za starateljicu jer je bio maloljetan a majka ga je napustila, te da predmetni stan nikada nije proglašen napuštenim niti je faktički bio napušten. S tim u vezi Ministarstvo je zaključio da prijeratnom nositelju stanarskog prava nije prestalo stanarsko pravo u smislu člana 18b Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) te da iz tog razloga niti osporeno rješenje Uprave nije zakonito niti pravilno. Obrazloženo je i da je odredbom člana 264. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnom postupku propisano da se ništavim oglašava rješenje koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke a na koje rješenje stranka nije naknadno ili prećutno pristala te kako u konkretnom slučaju Milan Đurović nije naknadno izričito ili prećutno pristao na sporno rješenje to je riješeno kao u dispozitivu.
5. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pokrenula upravni spor. Kantonalni sud je donio presudu broj 09 0 U 000022 06 U od 20. oktobra 2009. godine kojim je tužbu uvažio i poništio osporeno rješenje. U obrazloženju su ponovljene činjenice iz osporenog rješenja te navedeno i da je apelantica u tužbi istakla da je Milan Đurović napustio predmetni stan još 1993. godine i otišao da živi sa svojom majkom te da se od tada nije javio niti je podnio zahtjev za povrat predmetnog stana. Obrazloženo je da je na osnovu navedenog te ostalih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je pogrešan zaključak Ministarstva da je osporeno rješenje Uprave doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke kao i da na njega stranka nije naknadno prećutno ili izričito pristala budući da je nesporno da je predmetni postupak vođen po zahtjevu apelantice za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana a koji je apelantica, kako je obrazložio Kantonalni sud, podnijela u skladu sa odredbama člana 28, u vezi sa članom 21. Zakona o stambenim odnosima.
6. Protiv navedene presude Milan Đurović je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu koji je presudom broj 09 0 U 000022 10 Uvp od 28. oktobra 2011. godine zahtjev uvažio, ukinuo osporenu presudu Kantonalnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno rješavanje uz obrazloženje da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da je tačan navod Milana Đurovića da mu nikada nije dostavljena apelanticina tužba na odgovor kao i da se raniji vlasnik spornog stana Profesionalna vatrogasna brigada Kantona Sarajevo protivila zahtjevu apelantice za prenos stanarskog prava a da ni njima nije dostavljena tužba na odgovor. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
7. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je donio presudu broj 09 0 U 000022 11 U2 od 21. augusta 2013. godine kojim je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu uz obrazloženje da je u toku postupka utvrđeno da ne postoji niti jedan dokument niti razlog iz kojeg bi prestalo stanarsko pravo Milanu Đuroviću niti, analogno tome, razlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju u smislu odredbi Zakona o stambeni odnosima.
8. Protiv navedene presude apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu koji je presudom broj 09 0 U 000022 13 Uvp 2 od 13. marta 2014. godine uvažio zahtjev i osporenu presudu preinačio tako što se tužba uvažava i rješenje Ministarstva od 22. maja 2006. godine poništava te rješava da se po pravu nadzora poništava rješenje Uprave od 26. augusta 2000. godine a apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana odbija. U obrazloženju je, između ostalog navedeno, da je Milan Đurović u toku cijelog postupka institirao na tome da je rješenje Uprave doneseno kao posljedica prevare i obmane koje je učinila apelantica budući da je tražila da postane nositeljica stanarskog prava na stanu na kojem već postoji nositelj stanarskog prava a što nižestepeni organi niti sud nisu uzeli u obzir. Navedeno je i da su upravni organi propustili da istovremeno sa donošenjem rješenja po zahtjevu Milana Đurovića riješe i o zahtjevu apelantice kojim je tražila donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana a na šta su, prema obrazloženju tog suda, bili obavezni temeljem odredbi Zakona o stambenim odnosima preciziranim u presudi. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
9. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da se uselila u predmetni stan kod svog brata (oca Milana Đurovića) kako bi odgajala Milana kojeg je majka ostavila kao bebu te da se on iselio iz stana 1993. godine i nikad se nije vratio u stan. Navodi i da je dokaz njenoj tvrdnji činjenica da Milan Đurović nikada nije podnio zahtjev za otkup navedenog stana a da je apelantica nakon donošenja rješenja Uprave od 26. augusta 2000. godine sporni stan otkupila. Apelantica navodi da je sporni stan jedini dom kojeg ima i da će nakon ovakve presude Vrhovnog suda i poništenja rješenja Uprave na osnovu kojeg je otkupila stan, uslijediti zahtjev Milana Đurovića za njeno iseljenje a apelantica nema gdje drugo da ode, apelantica traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti poništenje ugovora o otkupu spornog stana koji je apelantica izdejstvovala a do donošenja odluke o apelaciji.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da je sporni stan njen jedini dom i da nema gdje otići ako Milan Đurović bude tražio njeno iseljenje i poništenje ugovora o otkupu stana. S tim u vezi Ustavni sud smatra da navedno ne predstavlja dovoljan razlog i dokaz zbog kojeg bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivao da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ovo stoga jer iz osprenih odluka proizlazi da predmet konkretnog postupka i nije bilo ponišenje ugovora o otkupu predmetnog stana niti zahtjev za iseljenje apelantice iz predmetnog stana, već donošenje odluke koja zamjenjuje ugovor o korišenju stana. Osim toga, iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju je vidljivo da apelantica nije dostavila niti jedan dokaz (niti isti proizlazi iz činjenica predmeta) koji bi ukazivao da je Milan Đurović zaista i tražio poništenje ugovora o otkupu stana koji je, kako iz navoda apelacije proizlazi, zaključila apelantica, niti da je tražio apelanticino iseljenje iz predmetnog stana već da se apelanticini navodi zasnivaju na njenim pretpostavkama da će takav postupak biti pokrenut. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da isticanje budućeg neizvjesnog događaja ne može biti argument da Ustavni sud donese traženu privremenu mjeru. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica praktično traži da Ustavni sud onemogući učesniku u predmetnom upravnom postupku Milan Đurović da eventualno pokrene neki drugi postupak protiv apelantice i na taj način mu ograniči pristup sudu kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, što je nespojivo sa pozicijom Ustavnog suda kao garanta poštivanja ustavnih prava. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanatice za donošenje privremene mjere neosnovanim.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić