Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3767/14 (B. L.)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3767/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3767/14, rješavajući zahtjev Bosiljke Lazarević za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Bosiljke Lazarević za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosiljka Lazarević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Predrag Ješurić, advokat iz Bijeljine, podnijela je, 15. avgusta 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 011423 13 U od 15. jula 2014. godine, rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Banja Luka (u daljnjem tekstu: UIO) broj 01/4-UP/II-86/12 od 14. septembra 2012. godine, Rješenja UIO Sektora za poreze (u daljnjem tekstu: Sektor za poreze) broj 04/1-UPŽ/I-43-2/11 od 14. novembra 2011. godine i rješenja Odsjeka za pružanje usluga poreskim obveznicima (u daljem tekstu: Odsjek) broj 04/1-UPJR/1-4009-1/11 od 22. avgusta 2011. godine. Apelantica je također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „TRENUTNO obustavio postupak prinudne naplate indirektnih poreza od apelantice“, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Odsjeka broj 04/1-UPJR/1-4009-1/11 od 22. avgusta 2011. godine po službenoj dužnosti, apelantica je upisana u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV), sa preciziranim identifikacionim brojem, te joj je utvrđena obaveza plaćanja PDV-a od 1. jula 2008. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je registracija apelantice kao poreskog obveznika izvršena na osnovu utvrđenih činjenica iz zapisnika o informativnoj kontroli inspektora UIO Regionalni Centar Tuzla broj 04/5/II -17-1 21-2 713/11 od 13. juna 2011. godine u kojem je konstatovano da je apelantica kao investitor izvršila izgradnju višeporodičnog stambeno-poslovnog objekta namijenjenog tržištu, te da je ostvarila promet u ukupnom iznosu od 1.262.410,00 KM i ostvarila oporezivi promet u iznosu od 72.630,00 KM, čime je prešla oporezivi prag od 50.000,00 KM propisan članom 57. stav 1. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV).
3. Odlučujući o žalbi apelantice protiv rješenja Odsjeka broj 04/1-UPJR/1-4009-1/11 od 22. avgusta 2011. godine, Sektor za poreze je donio rješenje broj 04/1-UPŽ/I-43-2/11 od 14. novembra 2011. godine, kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u zapisniku o kontroli od 13. juna 2011. godine konstatovano da je kontrolom od strane inspektora UIO utvrđeno da je apelantica kao investitor izgradila stambeno poslovni objekat, te da je uvidom u ugovore i predugovore o prodaji sklopljene sa fizičkim i pravnim licima, utvrđeno da je od ukupno izgrađenih 19 stanova i jednog poslovnog prostora, apelantica izvršila prodaju 14 stanova i jednog poslovnog prostora, dok su za jedan stan evidentirane avansne uplate za koji nije zaključen ugovor o kupoprodaji stana, odnosno nije izvršen upis prava svojine. Naime, navedeno je da je apelantica izvršila prvi prenos ekonomski djeljivih cjelina (14 stanova i jedan poslovni prostor) u okviru novoizgrađenog građevinskog objekta namijenjenog tržištu, a što je oporezivo shodno odredbama člana 4. stav 3. tačka 4. Zakona o PDV. Također je navedeno da vršenjem oporezivog prometa svako lice (pravno lice, fizičko lice –poduzetnik i fizičko lice-građanin) postaje obveznik shodno odredbama člana 12. stav 1. Zakona o PDV i dužno je da se registruje kao obveznik PDV-a ukoliko oporezivi promet prelazi iznos od 50.000,00 KM propisan odredbom člana 57. stav 1. Zakona o PDV. Sektor za poreze je zaključio da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi kojim tvrdi da se na nju ne odnosi obaveza registracije za PDV iz razloga što nema registrovanu privrednu djelatnost u smislu člana 12. stav 1. Zakona o PDV-u. Naime, navedeno je da je nesporno kod apelantice izvršena kontrola PDV-a o čemu je sačinjen Zapisnik o kontroli broj 04/5/II -17-1 21-2 713/11 od 13. juna 2011. godine u kojem je na osnovu činjenica utvrđenih kontrolom inspektora UIO, utvrđeno da je apelantica kao investitor na tržište plasirala i prodala 14 stanova i jedan poslovni prostor i da ukupna vrijednost prodatih stanova iznosi 1.262.410,00 KM, odnosno da je po osnovu avansnih uplata primljenih od kupaca stanova ostvarila oporezivi promet u iznosu od 72.630,00 KM koji je veći od iznosa propisanog članom 57. Zakona o PDV. Dalje je navedeno da je apelantica bila dužna da podnese zahtjev za upis u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza, što je propustila da učini, iz kojeg razloga je apelantica po službenoj dužnosti upisana u Jedinstveni registar indirektnih poreza u skladu sa članom 27. stav 3. Pravilnika o registraciji i upisu u jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te joj je utvrđena i obaveza plaćanja PDV-a od 1. jula 2008. godine.
4. Direktor UIO je rješavajući o apelanticinoj žalbi protiv rješenja Sektora za poreze od 14. novembra 2011. godine, donio rješenje broj 01/4-UP/II-86/12 od 14. septembra 2012. godine kojim je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u osporenom rješenju pravilno utvrđeno činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 011423 13 U od 15. jula 2014. godine, odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba podnesena protiv rješenja broj od 14. septembra 2012. godine. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ispitao pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama propisnim članom 35. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS) te zaključio da je apelanticina tužba neosnovana. U postupku je, kako je nadalje obrazloženo, uvidom u zapisnik o kontroli od 13. juna 2011. godine utvrđeno da je apelantica na osnovu odobrenja nadležnog organa Opštine Bijeljina u periodu od 1. januara 2008. godine do 31. maja 2011. godine bila investitor izgradnje stambeno-poslovnog objekta u Bijeljini namijenjenog tržištu, te da je od prodaje stanova i jednog poslovnog prostora ostvarila promet u ukupnom iznosu od 1.262.410,00 KM na osnovu čega je u skladu sa članom 4. stav 2. tačka 4. Zakona o PDV- u, ostvarila oporezivi prihod u iznosu od 72.630,00 KM, koji iznos je veći od propisanog članom 57. Zakona o PDV. Budući da apelantica nije podnijela zahtjev za upis u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza, Sud BiH je zaključio da je rješenje od 22. avgusta 2011. godine kojim je apelantica upisana u Jedinstveni registar i obavezana na plaćanje PDV-a u konkretnom slučaju u cijelosti pravilno i zakonito. Nadalje, Sud BiH je u odnosu na tužbene navode da apelantca kao fizičko lice za promet ostvaren prodajom nepokretnosti ne podliježe obavezi registracije za PDV- e s obzirom da nema registrovanu privrednu djelatnost u smislu člana 12. Zakona o PDV-u, dao obrazloženje o njihovoj neosnovanosti pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o PDV i Pravilnika.
6. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, prema navodima apelantice se ogleda u tome što smatra da ne može biti obveznik PDV-a jer je ona fizičko lice koje se ne bavi privrednom djelatnošću niti je registrovana za obavljanje privredne djelatnosti. Apelantica također smatra da se „ne može službeno registrovati kao poreski obveznik, jer na to ne upućuju zakonske odredbe u konkretnom slučaju“. Apelantica je također navela da bi realizacijom prinudne naplate indirektnih poreza po osnovu izvršnog i konačnog prvostepenog rješenja, za apelanticu „nastupila nenadoknadiva šteta“, pa stoga predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom se TRENUTNO obustavlja postupak prinudne naplate indirektnih poreza od apelantice do okončanja postupka pred Ustavnim sudom“.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U konkretnom slučaju apelant zahtjevom za donošenje privremene mjere traži „TRENUTNO obustavljanje postupka prinudne naplate indirektnih poreza od apelantice do okončanja postupka pred Ustavnim sudom“. Ustavni sud nadalje zapaža da apelantica kao razlog za donošenje privremene mjere, osim tvrdnji da bi „realizacijom konačnog rješenja u upravnom postupku, moglo doći do nenadoknadive štete po apelanticu“, nije ponudila bilo kakve druge argumente i dokaze kojima bi eventualnu štetu obrazložila. Imajući u vidu navedeno, odnosno da apelantica nije ponudila razloge koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelantica navela kao osnov za donošenje privremene mjere, a tiču se isključivo kršenja apelanticinih prava u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama, ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni za donošenje privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić