Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4261/14 (M. Z.)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4261/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP 4261/14, rješavajući zahtjev Muamera Zahitovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Muamera Zahitovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Muamer Zahitović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat iz Sarajeva, podnio je, 22. septembra 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 411671 14 Gž od 7. augusta 2014. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 411671 14 P od 30. maja 2014. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „apelantu ukinuo zabranu raspolaganja sa 49.170 dionica privrednog društva Tvornice čarapa „Ključ“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: emitent), naložio Registru Vrijednosnih papira FBiH da upisanu zabranu u svojem registru briše te naloži emitenta da omoguće apelantu glasanje i korištenje upravljačkim pravima po osnovu svih dionica istog privrednog društva“ do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 411671 14 P od 30. maja 2014. godine određena je mjera osiguranja koju su tražili Fehim Selek i Nijaz Zulić (u daljnjem tekstu: predlagatelji mjere osiguranja) i zabranjeno apelantu da otuđuje, raspolaže i na drugi način ostvaruje sva druga prava na dijelu svojih dionica u količini od 49.107 emitenta do pravomoćnog okončanja sudskog postupka. Rješenjem je zabranjeno Skupštini emitenta da prilikom glasanja po bilo kojem pitanju dnevnog reda do pravomoćnog okončanja sudskog postupka, u obzir uzima pravo glasa apelanta, koje pravo glasa apelant ostvaruje sa dijelom svojih dionica u količini od 49.170. Rješenjem je određeno da ova mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri osiguranja i upisuje se u Registar vrijednosnih papira F BiH. Rješenjem je naloženo predlagateljima mjere osiguranja da u roku od 30 dana od dana prijema ovog rješenja kod nadležnog suda podnesu tužbu te sudu dostave dokaz da je postupak pokrenut te je obavezan apelant da predlagateljima mjere osiguranja nadoknadi troškove postupka u iznosu od 842,40 KM u roku od 8 dana.
3. U obrazloženju je navedeno da su predlagatelji mjere osiguranja podnijeli navedeni prijedlog koji su utemeljili na prvostepenoj presudi Suda BiH broj S1 2 K 006087 11 K od 24. aprila 2014. godine koja je donesena u predmetu koji se vodi protiv Zijada Turkovića i dr. a kojom presudom je, između ostalih, apelant nepravosnažno osuđen za: počinjeno krivično djelo iznude iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i utvrđena mu kazna zatvora u trajanju od dvije godine kao i za počinjeno krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 1. KZ BiH i utvrđena mu kazna zatvora u trajanju od dvije godine te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Navedeno je da je utvrđeno da je sudija za prethodni postupak i u predmetu Suda BiH broj S1 2 K 002720 10 Krn donio rješenje o privremenoj mjeri kojim je naloženo Registru vrijednosnih papira FBiH da privremeno obustavi izvršenje finansijskih transakcija dionicama emitenta koje su u vlasništvu apelanta (49.107 dionica koje su od apelanta u tom krivičnom postupku i oduzete) i da navedeno upiše u registar kao i da će pomenuta obustava trajati sve dok se ne steknu uvjeti za njeno povlačenje. Utvrđeno je da je apelantu rješenjima preciziranim u presudi izrečena i mjera, između ostalog zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti kod emitenta i to zabrana obavljanja poslovnih aktivnosti kod emitenta i posjećivanja određenih mjesta ili područja kao što su prostorije emitenta kao i da u je međuvremenu došlo do ukidanja zabrane o obustavi izvršenja finansijskih dionica emitenta u vlasništvu apelanta rješenjima Suda BiH od 28. novembra 2013. godine.
4. S tim u vezi Općinski sud je istakao da je odredbama člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekst: ZPP) propisano da je u sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan pravosnažnom presudom krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim kao i za činjenični opis i pravnu kvalifikaciju sadržane u izreci presudi ali da u parničnom postupku može utvrđivati i druge činjenice bitne za odluku parničnog suda. Navedeno je da je analizom sadržaja prijedloga za donošenje mjere osiguranja, utvrđeno da su predlagatelji mjere osiguranja u prijedlogu naveli da se rješenje o privremenoj mjeri (kojom se obustavljaju transakcije dionicama emitenta u vlasništvu apelanta) odnosi na 49.107 dionica koje su oduzete apelantu u krivičnom postupku kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom ali da ta mjera oduzimanja ne predstavlja adekvatno sredstvo obezbjeđenja jer predmetna krivična presuda nije pravosnažna i kao takvu je tretira i sud u parničnom postupku ali da ta presuda, u konkretnom slučaju, potvrđuje osnovanu sumnju na kojoj je počivala optužnica. Obrazloženo je i da su u krivičnom postupku saslušani i predlagatelji mjere objezbjeđenja, tačnije drugopredlagatelj, i da je tom prilikom opisan način na koji se desila iznuda dionica koje su predmet ove mjere te da su ti iskazi činili jedan od osnova za donošenje prvostepene krivične presude.
5. Obzirom na navedeno obrazloženo je da je taj sud cijenio da se u predmetnom sporu raspravlja o osnovanosti prijedloga za donošenje mjere osiguranja koja u konkretnom slučaju treba pružiti zaštitu predlagateljima mjere osiguranja jer je cilj da se određenim zabranama, nalozima i drugim mjerama povećaju izgledi da predlagatelji osiguranja u situaciji kada budu u mogućnosti upotrijebiti odluku tj presudu kao izvršnu ispravu, prinudno ostvare svoja potraživanje odnosno pravo koje je tom odlukom utvrđeno. Nadalje je navedeno da je, osim navedenog, taj sud imao u vidu i da je u postupku učinjeno vjerovatnim da postoji određeno potraživanje predlagatelja mjere osiguranja i da postoji konkretna opasnost nastanka štete za predlagatelje kao dioničare emitenta koji nema ovlaštenog zastupnika-direktora niti Nadzornog odbora (kojem je istekao mandat) te da sve navedeno predstavlja razloge koji bi mogli uticati kako na poslovanje emitenta tako i na imovinu emitenta a tako i na vrijednost dionica dioničara (pa i predlagatelja mjere osiguranja) koji su aktivno legitimisani za podnošenje predmetnog prijedloga pa je Općinski sud donio rješenje kao u dispozitivu.
6. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 65 0 P 411671 14 Gž od 7.augusta 2014. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja su ponovljene činjenice i pravni stavovi prvostepenog suda te istaknuto da je prema stanju spisa, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je shodno raspravnom načelu koje obavezuje stranke da izvedu dokaze na kojim zasnivaju svoje navode i zahtjeve, dopustio izvođenje svih dokaza koje su stranke predložile na ročištima održanim povodom zatražene mjere osiguranja. Navedeno je da je izvedene dokaze sud naveo u obrazloženju pobijanog rješenja saglasno njihovom sadržaju, te je dao ocjenu dokaza iz kojih je utvrdio odlučne činjenice za pravilnu primjenu odredbi ZPP koje se odnose na sudske mjere osiguranja a da takva ocjena dokaza potvrđuje da je sud pravilno primijenio odredbu člana 8. ZPP-a, jer se dokazi izvode i ocjena istih vrši da bi sud utvrdio činjenično stanje koje je osnov za pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava Pri tome, kako je naveo Kantonalni sud, pravo na pravičan postupak ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su stranke izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim a u daljem toku postupka, nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, cijenit će se svi provedeni dokazi kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, te da će se raspravljati o osnovanosti tužbenog zahtjeva i o postavljenom tužbenom zahtjevu donijeti konačna odluka.
7. Kantonalni sud je nadalje naveo da se prema odredbama ZPP mjera osiguranja može predložiti prije pokretanja postupka, tokom sudskog postupka, te nakon završetka tog postupka sve dok izvršenje ne bude provedeno (član 276.), a ta mjera osiguranja predstavlja sredstvo osiguranja potraživanja, prava ili postojećeg stanja (član 271.- 273.), a može se odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i da postoji realna opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagatelja osiguranja, te ako predlagatelj ne položi jemstvo za štetu koja bi mogla nastati protivniku određivanjem i provođenjem mjere osiguranja (član 269.). Kantonalni sud je obrazložio da je prema stanju spisa zatražena mjera osiguranja iz člana 271. stav 1. tačka 1. ZPP-a, a prvostepeni sud je, kako je obrazloženo, suprotno navodima apelantove žalbe naveo razloge na osnovu kojih nalazi da su ispunjeni uvjeti odnosno pretpostavke iz odredbe člana 269. stav 1. ZPP-a propisane za određivanje zatražene mjere osiguranja. Navedeno je i da“ kako sud o mjeri osiguranja odlučuje na temelju vjerovatnosti (ne i potpune izvjesnosti) da postoji pravo ili potraživanje predlagatelja prema protivniku, te kako je na okolnost iznude dionica na štetu predlagatelja mjere osiguranja, osim uvida u krivičnu presudu i rješenja o izrečenim odnosno ukinutim mjerama zabrane donesenim tokom vođenja krivičnog postupka, u ovom postupku saslušan i drugopredlagatelj, a okolnosti o izvršenoj iznudi od strane apelanta potvrdio i prvopredlagatelj, te svjedok saslušan u ovom postupku, to ne stoje i ne mogu se prihvatiti osnovanim navodi žalbe da sud ispunjenost prvog uslova iz stava 1. člana 269. ZPP-a nalazi u nepravosnažnoj krivičnoj presudi i da time čini povredu člana 12. ZPP-a, te krši princip presumpcije nevinosti iz člana 3. ZKP-a BiH“.
8. Nadalje je obrazloženo da je, suprotno žalbenim navodima, Kantonalni sud na osnovu stanja spisa našao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je opravdana tvrdnja predlagatelja mjere osiguranja da postoji subjektivna opasnost da bi bez zatražene mjere osiguranja apelant mogao štetno uticati na prava predlagatelja mjere osiguranja, a koja su u konkretnom slučaju prava u upravljanju emitentom iz osnova dionica. Ovo posebno stoga, kako je obrazložio Kantonalni sud, jer je emitent usljed smrti direktora ostao bez ovlaštenog zastupnika, a iz izvedenih dokaza proizilazi da je apelant na sjednici Nadzornog odbora u decembru 2013. godine stavio na znanje da neće učestvovati u izboru direktora, da bi tokom maja 2014. godine počeo da pokazuje tendenciju da koristi svoja prava iz osnova dionica legitimišući se kao većinski dioničar. S tim u vezi Kantonalni sud je istako da, kako su rješenjem Suda BiH od 28. novembra 2013.godine prema apelantu, kao optuženom ukinute mjere zabrane, među kojima i mjera zabrane obavljanja poslovnih aktivnosti u emitentu, a krivičnom presudom nije određena mjera zabrane raspolaganja dionicama koje su predmet krivičnog djela iznude, pravilno, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud cijeni da mjera oduzimanja spornih dionica pribavljenih krivičnim djelom, izrečena krivičnom presudom nije adekvatno sredstvo obezbjeđenja tih dionica jer je krivična presuda nepravosnažna (pa shodno članu 12. stav 3. ZPP-a ne vezuje sud u parničnom postupku) i da stoga postoji opasnost da protivnik koristi svoja upravljačka prava i sa djelom od 49.170 spornih dionica. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje.
9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je mjera donesena na osnovu krivične presude koja nije pravosnažna a što ne protivno ZPP-u te da predlagači mjere osiguranja, suprotno zaključcima sudova, nisu učinili vjerovatnim postojanje svog potraživanja ili prava niti su dokazali realnu opasnost za nastanak štete. Kršenje navedenih prava apelant vidi i u činjenici da je mjera osiguranja donesena prije podnošenja tužbe te da je tužba naknadno podnesena ali da je tužbeni zahtjev sročen tako da ne ispunjava uvjete iz ZPP-a a koji se odnose na obezbjeđenje presude kojom bi se predlagateljima mjere osiguranja utvrdilo pravo i potraživanje u konkretnom slučaju. Apelant smatra i da su osporena rješenja donesena na osnovu proizvoljnog sudskog uvjerenja čime se krše temeljna ljudska prava. Zbog svega navedenog apelant smatra da bi mu zbog kršenja ljudskih prava provođenjem sporne mjere osiguranja nastala nenadoknadiva šteta pa traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi apelantu ukinuo zabranu raspolaganja sa 49.170 dionica emitenta, naložio Registru Vrijednosnih papira FBiH da upisanu zabranu u svojem registru briše te naloži emitentu da omogući apelantu glasanje i korištenje upravljačkim pravima po osnovu svih dionica istog privrednog društva do donošenja odluke o apelaciji.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio razloge za donošenje privremen mjere već da svoj zahtjev temelji na navodima da će za njega nastupiti nenadoknadiva šteta zbog kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu provođenjem predmetne mjere osiguranja. Dakle, kako apelant, osim navoda koji se tiču merituma spora ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, te kako Ustavni sud u okviru odluke o privremenoj mjeri ne može uzeti u obzir argumente vezane za meritum predmeta, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić