Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4896/14 (F. P. i A. P.)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4896/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4896/14, rješavajući zahtjev Franja Puljića i Anđe Puljić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Franja Puljića i Anđe Puljić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Franjo Puljića i Anđe Puljić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. novembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 008897 14 Uvp od 15. oktobra 2014. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 008897 13 U od 20.decembra 2013. godine. Apelanti su, takođe, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio izvršenje rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko - neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) broj UPI-09-04-25-39/04, od 30. aprila 2013. godine ( Ustavni sud primjećuje da je u apelaciji naveden datum i broj rješenja UPI-09-04-25-39/04 od 16. septembra 2013. godine, ali Ustavni sud nalazi da se radi o očiglednoj greški, jer takvo rješenje se ne nalazi u dostavljenoj dokumentaciji, niti se pominje).
Upravni postupak
2. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj UPI-09-03-25-39/04 od 30. aprila 2013. godine utvrđeno je da apelanti bespravno koriste stan u Mostaru u ulici navedenoj u rješenju te su dužni iseliti iz predmetnog stana i isti predati u posjed Fatimi Muratović, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (navedeno rješenje nije dostavljeno Ustavnom sudu ali je isto utvrđeno na osnovu dostavljene dokumentacije).
3. Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo (daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP II-05/23-5-41/12 od 11. juna 2013. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata izjavljena protiv rješenja od 30. aprila 2013. godine.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 008897 13 U od 20. decembra 2013. godine odbijena je tužba apelanta (izjavljen protiv rješenja Federalnog ministarstva od 11. juna 2013. godine) kao neosnovana. U obrazloženju rješenja sud je naveo da su apelanti u odgovoru na žalbu naveli da su vlasnici predmetnog stana, a ne privremeni korisnici i da je Fatima Muratović pokušala pobiti njihov pravni osnov za korištenje stana (u parničnom postupku) ali nije uspjela. Sud je ispitao zakonitost pobijanih rješenja i utvrdio da su ista pravilna i zakonita. Sud je naveo da iz dokaza predmetnog slučaja proizilazi da je rješenjem Kantonalnog ministarstva od 5. decembra 2006. godine, koje je donijeto u skladu sa odredbama člana X e. stav 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređenju prodaje stanova (koja je identična odredbi člana 46. b. stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravou daljnjem tekstu: Zakon o prodaji), a u skladu sa čl. 10. i 28. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) potvrđeno da je Fatima Muratović nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Pozivajući se na relevantne zakonske odredbe sud je naveo da je rješenjem od 5. decembra 2006. godine, koje je donijelo Kantonalno ministarstvo (u upravnoj stvari radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana po zahtjevu Fatime Muratović), utvrđeno da je ista nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Rješenje koje su apelanti osporili u upravnom sporu, prema mišljenju Kantonalnog suda, donijeto je u izvršenju rješenja od 5. decembra 2006. godine, koje je postalo konačno, pravosnažno i izvršno. Kantonalni sud je naveo da je za predmetni slučaj irelevantna činjenica da su apelanti vlasnici predmetnog stana (jer su isti otkupili), jer je nesporno utvrđenja činjenica da je Fatimi Muratović, kao prijeratnom korisniku stana priznato svojstvo nosioca stanarskog prava rješenjem koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana (5. decembra 2006. godine). Osim toga, sud je naveo da je nesporno utvrđeno da su apelanti zaključili ugovor o korištenju predmetnog stana 2002. godine, a ugovor o otkupu stana 2008. godine, a što je suprotno odredbi člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), dok je za Fatimu Muratović utvrđeno da joj je dodjeljen predmetni stan na korištenje prije rata u izgradnji, za koji nije izvršen tehnički prijem i za koji nije uspjela zaključiti ugovor o korištenju stana i useliti u isti zbog ratnih dejstava.
5. Vrhovni sud donio je presudu broj 07 0 U 008897 14 Uvp od 15. oktobra 2014. godine, kojom je zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje odluke odbijen.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je materijalno pravo pravilno primijenjeno i da su neosnovani prigovori apelanta. Polazeći od činjeničnih utvrđenja u konkretnom predmetu Vrhovni sud je naveo da je pravosnažnim rješenjem od 5. decembra 2006. godine utvrđeno Fatimi Muratović pravo na predmetnom stanu, ali je zbog propusta da se odluči i o njenom pravu na posjed stana donijeto rješenje od 30. aprila 2013. godine. Sud je posebno naveo da Fatima Muratović svoje pravo izvodi iz člana 46.b. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, pa nije od uticaja pozivanje apelanta na parnični postupak, kao ni stav Vrhovnog suda u nekom drogom postupku. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pogotovo kod činjenice da apelanti nisu osporavali zakonitost i pravilnost navedenog rješenja od 5. decembra 2006. godine, koje je donijeto u posebnom upravnom postupku, a koje je na snazi i iz kojeg Fatima Muratović dalje crpi prava na sporni stan, a što je bio osnov za iseljenje apelanta kao korisnika iz stana.
Sudski postupak po tužbi Fatime Muratović
7. Općinski sud u Mostaru je donio presudu broj 58 0 P 049203 12 P2 od 23. aprila 2013. godine, a koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 049203 13 Gž 2, od 6. marta 2014. godine. Pravosnažnom presudom Fatima Muratović odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila utvrđivanje ništavosti ugovora o dodjeli stana koji su apelanti zaključili sa Javnim preduzećem za obnovu i izgradnju Urbing na predmetnom stanu, ugovora o kupoprodaji stana zaključenog između apelanta, Aluminij d.d. Mostar i JP Urbing, te utvrđivanje pravne nevaljanosti i uknjižbe prava vlasništva apelanata na predmetnom stanu, kao i predaju u posjed predmetnog stana. U suštini, razlog odbijanja tužbenog zahtjeva Fatime Muratović redovni sudovi su obrazložili činjenicom da je Fatima Muratović stekla stanarsko pravo (rješenjem od 5. decembra 2006. godine u upravnom postupku) u trenutku kada više to zakonski nije bilo moguće, te da nema osnov za predaju u posjed jer nije dokazala da je vlasnik predmetnog stana, kao i da nije bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u trenutku prodaje predmetnog stana apelantima (24. jula 2000. godine), čime nisu ispunjeni uslovi iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.
8. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.F) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelanti se u suštini žale da je osporenom presudom Vrhovnog suda naređeno iseljenje apelanta, koji su vlasnici spornog stana a ne bespravni korisnici (kako stoji u presudi). Apelanti se pozivaju na parnični postupak i na osnovu istih činjenica potpuno drugačiji zaključak istog (Kantonalnog) suda. Apelanti navode da u osporenim presudama sudovi nisi odgovorili na prigovore apelanta koji se bili bitni za rješavanje upravnog spora, i to da se ispita na koji način su apelanti kao posjednici i vlasnici učestvovali u postupku, ignorisanje od strane upravnih organa zahtjeva apelanta za prekid upravnog postupka i upućuju na formalne nedostataka pobijanog rješenja. Apelanti su tražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Kantonalnom ministarstvu da ne provodi postupak iseljenja iz njihovog doma.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti obrazlažu zahtjev za donošenje privremene mjere činjenicom da se radi o njihovom „domu“, te iz zahtjeva za donošenje privremene mjere proizilazi da apelanti očigledno smatraju da navodi o kršenju prava na pravično suđenje, imovinu i dom odnosno njihovi navode i pogrešno utvrđenim činjenicama i povredi postupka predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. U konkretnom slučaju, iz navoda apelacije proizlazi da se apelanti žale da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, kao i da je u postupku bilo procesnih propusta, što je rezultiralo osporenim rješenjem, a zatim osporenim sudskim odlukama. Međutim, navode koji se tiču merituma samog predmeta, Ustavni sud tek treba da razmatra u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma predmetne apelacije, te ne postoje navodi apelanata (pogotovo kada se ima u vidu činjenica da se radi o izvršenju konačnog, pravosnažnog i izvršnog akta), niti drugi razlozi u smislu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, te Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić