Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1121/14 (Kanton 10 Livno)

Odluka donesena 09. 12. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1121/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1121/14, rješavajući apelacije Kantona 10 Livno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Kantona 10 Livno, podnesene protiv Presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 025901 14 Rsž od 6. februara 2014. godine; broj 68 0 Rs 016750 13 Rsž 2 od 3. februara 2014. godine; broj 68 0 Rs 025900 13 Rsž od 4.

februara 2014. godine; broj 68 0 Rs 026057 13 Rsž od 4. februara 2014. godine; broj 68 0 Rs 014448 13 Rsž 2 od 4. februara 2014.

godine; broj 68 0 Rs 013475 14 Rsž 2 od 20. januara 2014. godine;

broj 68 0 Rs 026118 14 Rsž od 6. februara 2014. godine; broj 68 0 Rs 025894 14 Rsž od 20. februara 2014. godine; broj 68 0 Rs 016753 13 Rsž od 3. februara 2014. godine; broj 68 0 Rs 016746 14 Rsž 2 od 1.

aprila 2014. godine; broj 68 0 Rs 026921 14 Rsž od 8. aprila 2014.

godine; broj 68 0 Rs 026005 14 Rsž od 8. aprila 2014. godine; broj 68 0 Rs 025968 14 Rsž od 8. aprila 2014. godine; broj 68 0 Rs 025920 14 Rsž od 9. aprila 2014. godine; broj 68 0 Rs 027749 14 Rsž od 9. aprila 2014. godine; broj 68 0 Rs 026046 14 Rsž od 9. aprila 2014. godine;

broj 68 0 Rs 012766 13 Rsž 2 od 4. februara 2014. godine; broj 68 0 Rs 025928 14 Rsž od 2. juna 2014. godine; broj 68 0 Rs 025910 14 Rsž od 2. juna 2014. godine; broj 68 0 Rs 026060 14 Rsž od 9. jula 2014. godine; broj 68 0 Rs 028531 14 Rsž od 9. jula 2014. godine;

broj 68 0 Rs 029001 14 Rsž od 10. jula 2014. godine; broj 68 0 Rs 026120 14 Rsž od 9. jula 2014. godine; broj 68 0 Rs 025930 14 Rsž od 10. jula 2014. godine; broj 68 0 Rs 027717 14 Rsž od 9. jula 2014.

godine; broj 68 0 Rs 026607 14 Rsž od 9. jula 2014. godine; broj 68 0 Rs 028373 14 Rsž od 10. jula 2014. godine; broj 68 0 Rs 025919 14 Rsž od 9. jula 2014. godine; broj 68 0 Rs 025986 14 Rsž od 9. jula 2014. godine; broj 68 0 Rs 015844 14 Rsž 2 od 27. augusta 2014.

godine; broj 68 0 Rs 017116 14 Rsž 2 od 28. augusta 2014. godine;

broj 68 0 Rs 021003 14 Rsž od 27. augusta 2014. godine i broj 68 0 Rs 012744 13 Rsž 2 od 2. oktobra 2014. godine; zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Kanton 10 Livno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo Livno sasjedištem u Livnu, podnio je u periodu od 10. marta do 7. oktobra 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-1121/14, AP-1300/14, AP-1301/14, AP-1302/14, AP-1303/14, AP-1304/14, AP-1305/14, AP-1306/14, AP-1355/14, AP- 1798/14, AP-1799/14, AP-1800/14, AP-1801/14, AP-1802/14, AP-1803/14, AP-1804/14, AP- 1805/14, AP-2967/14, AP-2968/14, AP-4060/14, AP-4061/14, AP-4062/14, AP-4063/14, AP- 4064/14, AP-4065/14, AP-4066/14, AP-4067/14, AP-4068/14, AP-4069/14, AP-4158/14, AP-

4159/14, AP-4160/14 i AP-4406/14.

3. Dakle, ukupno je podneseno 33 apelacije, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1121/14.

4. Presudama Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), obavezan je apelant kao tuženi da isplati tužiteljima, zaposlenicima Ministarstva unutrašnjih poslova Kanton 10 Livno (u daljnjem tekstu: MUP Kantona 10), novčane iznose po osnovu uvećanja plaće (rad noću, rad u dane vjerskih blagdana i državnih praznika, rad u dane sedmičnog odmora) za tačno precizirane periode uz zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja presuda pa do konačne isplate uz uplatu doprinosa za razlike plaća tužitelja u korist nadležnog Federalnog zavoda, te troškove parničnog postupka, sve bliže opisano u izrekama presuda. Općinski sud je, u obrazloženjima presuda, naveo da je među strankama nesporna činjenica da su tužitelji zaposlenici tuženog (apelanta), te da je nesporna činjenica da im se pored plaće isplaćuje trajni dodatak za posebne uslove rada u visini od 30 % od osnovne plaće, a za prekovremeni rad daju se slobodni dani. Isplata plaća policijskim službenicima MUP-a Livno regulirana je odredbama Zakona o policijskim službenicima Kantona 10 ("Narodne novine Kantona 10", br. 4/04, 4/07, 8/08), odnosno čl. 84., 85. i 86., dok je čl. 87. i 88. propisan poseban dodatak na plaću i to za posebne uslove rada, a koji je utvrđen u visini od 30% od osnovne plaće policijskog službenika. Članom 99. navedenog zakona regulisan je rad u posebnim uslovima, a članom 133. istog zakona je propisano da u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovog Zakona, ministar pored ostalog donijet će propise o načinu i visini naknada za rad u posebnim uslovima (član 99. stav 5.) Pravilnikom o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10. Odlukom o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće policijskih službenika MUP Kantona 10 ("Narodne novine Kantona 10", broj 6/08) i Odlukom o utvrđivanju trajnog dodatka policijskim službenicima za posebne uslove rada na radnim mjestima. Nadalje je navedeno da je među strankama sporno da li tužiteljima pripada pravo na uvećanu plaću za noćni rad i rad danima koji su po zakonu neradni na osnovu člana 12. Općeg kolektivnog ugovora ("Službene novine FBiH", br. 54/05, 62/08, u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), na kojem tužitelji temelje svoje tužbene zahtjeve, a koji propisuje da:

Zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za:

– prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice;

– noćni rad najmanje 30% od bruto satnice;

– rad na dan sedmičnog odmora najmanje 20% od bruto satnice;

– rad u dane praznika koji su po zakonu neradni najmanje 50% od bruto satnice.

Dodaci se međusobno ne isključuju.

Nadalje, Općinski sud konstatuje da su Vlada Kantona 10 i Sindikat MUP-a Kantona 10 sklopili Kolektivni ugovor za zaposlenike MUP-a Kantona 10, kojim su uredili prava i obaveze policijskih službenika, državnih službenika i namještenika, a koji se primjenjuje od 1. avgusta 2010. godine i kojim je u članu 114. regulisano da o pitanjima koja nisu regulisana ovim ugovorom primjenjivat će se odredbe Općeg kolektivnog ugovora do donošenja Kolektivnog ugovora za područje Kantona 10. Na osnovu navedenog u konkretnim slučajevima primjenjuje se Opći kolektivni ugovor kako za period do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za zaposlenike MUP-a Kantona 10 (1. avgusta 2010. godine), tako i za period nakon stupanja na snagu istog za pitanja koja nisu regulisana ovim ugovorom. Na temelju dokumentacije iz spisa i neposrednog uvida u finansijsko-računovodstvenu dokumentaciju apelanta, provedeno je finansijsko vještačenje za svaki konkretni slučaj i utvrđeno da su tužiteljima redovno isplaćivane i obračunavane plaće za redovan rad noću, za vjerske i državne praznike, za rad u dane sedmičnog odmora, ali da iste nisu uvećane po naprijed navedenom članu 12. Općeg kolektivnog ugovora. Prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, te obzirom da apelant nije dokazao da su doneseni podzakonski akti kojim su regulisana navedena potraživanja tužitelja, Općinski sud je u skladu sa članom 114. Kolektivnog ugovora za zaposlenike MUP-a Kantona 10 obavezao apelanta na isplatu uvećanja plaće po svim osnovama iz člana 12. Općeg kolektivnog ugovora, po kojima tužitelji potražuju isplatu.

5. Nezadovoljan navedenim presudama, apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je presudama, navedenim u izreci ove odluke, djelomično uvažio žalbe apelanta i prvostepene presude preinačio tako da se tužbeni zahtjevi tužitelja u dijelu koji se odnosi na uvećenje plaća za rad u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja) odbijaju kao neosnovani, te su smanjeni dosuđeni iznosi u dijelu koji se tiče odluka o uplati dopinosa za razlike plaća tužitelja u korist nadležnog Federalnog zavoda, i naknadi troškova parničnog postupka, na način kako je to bliže opisano u izrekama presuda.

6. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je ponovio činjenice utvrđene u prvostepenim presudama, te naveo da prihvata utvrđeno činjenično stanje, materijalne dokaze, nalaze vještaka finansijske struke, navodeći da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prigovor apelanta da je tužiteljima isplatom trajnog dodatka u visini od 30% na osnovnu plaću namiren i za dodatke koji su predmet ovih sporova. Naime, Kantonalni sud u obrazloženju dalje navodi da se navedeni trajni dodatak od 30 % odnosi na uslove rada ovisno od rizika, odgovornosti, složenosti i posebnih uslova rada, a nikako na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, rad u vrijeme praznika koji su po zakonu neradni i na rad u dane sedmičnog odmora, jer su to posebni dodaci i pravo na ove posebne dodatke je posebno pravo zaposlenika neovisno od osnovne pleće i trajnog dodatka na osnovnu plaću, a koje je regulisano navedenim Općim kolektivnim ugovorom. Međutim, Kantonalni sud je podsjetio da prema postojećoj sudskoj praksi naknada koja se odnosi na uvećanje plaće za rad u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja), koju je prvostepeni sud tužiteljima dosudio za utuženi period, odnosno u konkretnim slučajevima rad policajca subotom i nedjeljom prema preraspodjeli radnog vremena policije predstavlja redovno radno vrijeme, koje se tako i obračunava (policajci imaju druge dane u sedmici slobodne). Obzirom na navedeno Kantonalni sud je u pogledu ovog dijela tužbenog zahtjeva prvostepenu presudu preinačio na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija kao neosnovan, na način kako je to opisano izreci svake od presuda.

7. U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, iznosi iste argumente koje je iznosio u postupku pred redovnim sudovima, nudeći svoje tumačenje relevantnih odredbi materijalnog prava i osporavajući pravne stavove redovnih sudova. Imajući u vidu apelacione navode, u suštini, apelant smatra da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe člana 12. Općeg Kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, koji Vlada Kantona 10 nikada nije potpisala i navodeći da je isplata ličnih dohodaka policijskim službenicima MUP-a Livno, regulisana Zakonom o policijskim službenicima Kantona 10, Pravilnikom o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10, Odlukom o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće policijskih službenika MUP Kantona 10) i Odlukom o utvrđivanju trajnog dodatka policijskim službenicima za posebne uslove rada na radnim mjestima. Apelant smatra da su redovni sudovi bili dužni primjeniti navedene zakonske odredbe i interne akte koji uređuju ovu materiju, a nikako odredbu člana 12. Općeg Kolektivnog ugovor, te da na ovaj način apelant isplaćuje tužitelje dva puta po istom pravnom osnovu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1121/14 (Kanton 10 Livno) | Sudska praksa | Aktio