Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3111/13 (Zeničko-dobojski kanton)

Odluka donesena 09. 12. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3111/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3111/13, rješavajući apelacije Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zeničko-dobojskog kantona podnesene protiv Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 Rs 014941 13 Rsž od 1. jula 2013. godine; broj 42 1 Rs 004698 13 Rsž od 10. juna 2013. godine; broj 43 0 Rs 068274 13 Rsž od 10. juna 2013. godine; broj 42 0 Rs 015183 13 Rsž od 8. maja 2013. godine;

broj 43 0 Rs 068876 13 Rsž od 10. oktobra 2013. godine; broj 41 0 Rs 035005 13 Rsž od 23. septembra 2013. godine; broj 43 0 Rs 061871 13 Rsž od 18. septembra 2013. godine; broj 43 0 Rs 068877 13 Rsž od 2. oktobra 2013. godine; broj 43 0 Rs 068275 13 Rsž od 4. oktobra 2013. godine; broj 43 0 Rs 068269 13 Rsž od 8. oktobra 2013. godine;

broj 43 0 Rs 065770 13 Rsž od 28. oktobra 2013. godine; broj 43 0 Rs 068307 13 Rsž od 7. oktobra 2013. godine; broj 43 0 Rs 068738 13 Rsž od 8. oktobra 2013. godine; broj 43 0 Rs 068272 13 Rsž od 4.

novembra 2013. godine; broj 43 0 Rs 068309 13 Rsž od 23. oktobra 2013. godine; broj 43 0 Rs 072163 13 Rsž od 23. oktobra 2013.

godine; broj 43 0 Rs 064289 13 Rsž od 8. novembra 2013. godine;

broj 43 0 Rs 068060 13 Rsž od 7. oktobra 2013. godine; broj 42 0 Rs 014509 13 Rsž od 29. novembra 2013. godine; broj 43 0 Rs 074830 13 Rsž od 6. decembra 2013. godine; broj 43 0 Rs 063496 13 Rsž od 12. decembra 2013. godine; broj 43 0 Rs 065031 13 Rsž od 2.

decembra 2013. godine; broj 43 0 Rs 068781 13 Rsž od 12. novembra 2013. godine; broj 43 0 Rs 074848 13 Rsž 2 od 6. decembra 2013.

godine; broj 43 0 Rs 068782 13 Rsž od 6. decembra 2013. godine;

broj 43 0 Rs 068313 13 Rsž od 22. januara 2014. godine; broj 42 1 Rs 004687 13 Rsž od 24. februara 2014. godine i broj 43 0 Rs 064287 13 Rsž od 6. marta 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno Pravobranilaštvo Zenica sa sjedištem u Zenici, podnio je u periodu od 12. jula 2013. godine do 14. aprila 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke.

Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-3111/13, AP-3190/13, AP- 3191/13, AP-3192/13, AP-4366/13, AP-4474/13, AP-4506/13, AP-4518/13, AP-4527/13, AP- 4828/13, AP-4829/13, AP-4830/13, AP-4896/13, AP-4947/13, AP-4948/13, AP-4949/13, AP- 4950/13, AP-5107/13, AP-5166/13, AP-36/14, AP-38/14, AP-73/14, AP-80/14, AP-245/14, AP-

249/14, AP-685/14, AP-1399/14 i AP-1764/14.

2. Dakle, ukupno je podneseno 28 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3111/13.

3. Osporenim presudama Kantonalnog suda, navedenim u izreci ove odluke, potvrđene su presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kojima je apelant kao tuženi obavezan da isplati tužiteljima, zaposlenicima Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP ZE-DO kantona), novčane iznose na ime prava iz radnog odnosa (neisplaćene razlike jubilarne nagrade, naknade na ime noćnog rad i rada na dane praznika, regresa i toplog obroka) uz zakonsku zateznu kamatu, te troškove parničnog postupka, sve bliže opisano u izrekama presuda. U nekim slučajevima, Kantonalni sud je djelimično usvojio žalbene navode apelanta i prvostepene presude preinačio na način tako što su tužitelji odbijeni sa zahtjevima za isplatu jubilarne nagrade, obzirom da je nastupila apsolutna zastara prava na potraživanje isplate jubilarne nagrade.

4. U obrazloženju presuda je, između ostalog navedeno da je među strankama sporno da li je tuženi prilikom obračuna i isplate naknada za utuženi period bio dužan pridržavati se odredaba Kolektivnog ugovora za službenike organa upravne i sudske vlasti u Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH", broj 23/00, u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) ili Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH", broj 54/05, stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) ili Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona ("Službene novine ZE-DO kantona", broj 13/05, stupio na snagu 1. januara 2006. godine, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor za zaposlene u MUP ZE-DO kantona). Općinski sud je podsjetio na odredbu člana 39. Općeg kolektivnog ugovora koja propisuje da su ugovorne strane se sporazumjele da će zaključivati Kolektivne ugovore za područje djelatnosti u kojoj djeluju sa odgovrajućim resornim ministrastvima Vlade FBiH i odgovarajućim udruženjima poslodavaca djelatnosti udruženih u udruženje poslodavaca FBiH. Stavom 2. istog člana potpisnici su se sporazumjeli da će usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora za područja djelatnosti izvršiti u roku od 6. mjeseci od dana stupanja na snagu ovog kolektivnog ugovora, uz konstataciju Općinskog suda da to nije učinjeno. Nadalje je Općinski sud posjećajući na odredbu člana 44. Općeg kolektivnog ugovora, konstatovao da se ugovarači nisu sporazumjeli da zaključivanjem novog Općeg kolektivnog ugovora prestaje da važi Granski kolektivni ugovor. Nadalje u obrazloženju osporenih presuda je između ostalog, ukazano na to da je tačan žalbeni navod apelanta da je Kolektivni ugovor za zaposlene u MUP ZE-DO kantona stupio na snagu 1. januara 2006. godine, međutim da je Općinski sud polazeći od odredbe člana 3. stav 3. Općeg Kolektivnog, kojom je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim Kolektivnim ugovorom, Kolektivnim ugovorom na razini Kantona, Kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora (odnosi se na najnižu plaću), odlučio kao u izrekama presuda. Naime u konkretnim slučajevima, imajući u vidu odredbe navedenih kolektivnih ugovora, nalaz i mišljenje vještaka Općinski sud je u pogledu primjene propisa na sporni odnos obavezao apelanta kao tuženog na isplatu tužiteljima obračunate iznose od strane vještaka, a na ime neisplaćene razlike jubilarne nagrade, naknade na ime noćnog rad i rada na dane praznika, regresa i toplog obroka u skladu sa odredbama čl. 27., 28. , 31 . i 32. Granskog Kolektivnog ugovora, odnosno članom 12. Općeg kolektivnog ugovora.

5. U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, iznosi iste argumente koje je iznosio u postupku pred redovnim sudovima, nudeći svoje tumačenje relevantnih odredbi materijalnog prava i osporavajući pravne stavove redovnih sudova. Imajući u vidu apelacione navode, u suštini, apelant smatra da se u konkretnom slučaju pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva trebalo imati u vidu da se nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti iz 2000. godine. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3111/13 (Zeničko-dobojski kanton) | Sudska praksa | Aktio