Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3335/13 (E. E. i E. E.,M. S. i Š.Š. i M.Š.)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3335/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3335/13, rješavajući apelacije Eleonore Emkić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Eleonora Emkić i Erol Emkić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 001903 12 Gž od 13. maja 2013. godine;
Mirsada Salčinović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 007758 12 Rev od 13. juna 2013.
godine;
Š.Š. i M.Š., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 002751 12 Rev od 6. juna 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3335/13 Eleonora Emkić i Erol Emkić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 29. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 001903 12 Gž od 13. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da je tužiteljica nasljednica prvog reda iza umrlog E.E. (a čiji pravni sljednici su ujedno i apelanti), na temelju zakona. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud ocjenom dokaza koji su u postupku provedeni zaključio i za zaključak, da je tužiteljica prema Zakonu o usvojenju koji je bio na snazi 1957. godine usvojenik E.E., dao konkretne i dovoljne razloge. Također, utvrđeno je da je prvostepeni sud dao i adekvatne razloge zašto činjenica da nije izvršen uvid u zapisnik o zaključenju usvojenja, kojeg nema ni tužiteljica niti ga posjeduje nadležni organ uprave (podaci tog organa od 1. aprila 2010. godine ukazuju da posjeduje samo evidenciju usvojene djece NOO Brčko od 1947. godine koja se odnosi i na tužiteljicu) ne dovodi u pitanje utvrđenje činjenice usvojenja tužiteljice od E.E.. Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o usvojenju FNRJ, koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužiteljicu umrli E.E. usvojio, kada je utvrdio da je tužiteljica kao usvojenik nasljednik prvog nasljednog reda iza umrlog E.E.), a ne odredbe Porodičnog zakona BD BiH i Porodičnog zakona SR BiH, čije odredbe se u odnosu na status tužiteljice kao usvojenika ne mogu primijeniti zbog pravila vremenskog važenja zakona i kod toga da ona kao usvojenik i E.E. kao usvojitelj do prestanka važenja Porodičnog zakona SR BiH nisu zahtijevali usklađenje usvojenja zaključenog po odredbama navedenog Zakona o usvojenju sa odredbama tog zakona, niti je bilo promjena bilo kakvih nakon usvojenja.
2. AP-3942/13 Mirsada Salčinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnijela je 18. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 007758 12 Rev od 13. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice, kćerke umrlog I.A., za utvrđenje da je pismeni testament, sastavljen od strane advokata, dana 30. aprila 2007. godine, u prisustvu dva svjedoka, kojim je ostavitelj svojoj snahi, tuženoj H.A., nakon svoje smrti ostavio sve svoje dijelove na nekretninama, preciziranim u izreci prvostepene presude, kao i svoje pokućstvo i ostale nepokretne stvari, pravno ništav, te da ne proizvodi nikakav pravni učinak, što su tuženi dužni priznati i trpiti da se imovina ostavitelja uruči njegovim zakonskim nasljednicima. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ostavitelj svojim predmetnim pismenim testamentom protivno odredbama čl. 28. i 29. Zakona o nasljeđivanju povrijedio pravo apelantice na nužni dio, što su tuženi dužni priznati i trpiti da ona u spornoj imovini ostvari nužni dio u visini od ¼ dijela njegove imovine. U toku postupka je utvrđeno da kod ostavitelja u vrijeme sastavljanja pismenog testamenta nisu postojale ni objektivne, ni subjektivne okolnosti koje bi isključivale mogućnost sastava pismenog testamenta pred svjedocima
– član 67. stav 1. pomenutog zakona. Naime, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju testament sačinio advokat, da je tako napisanu ispravu, čiji je sadržaj sam diktirao, ostavitelj svojeručno potpisao pred dva svjedoka testamenta, izjavljujući pred njima da je to njegov testament, čime su zakonom predviđene pretpostavke za valjanost takvog testamenta u cijelosti ispunjene. Nadalje, utvrđeno je da ostavitelj nije bio prisiljen da sačini testament, već da sačinjeni testament predstavlja slobodno izraženu volju ostavitelja. Najzad, utvrđeno je da pošto ostavitelj nije raspolagao cjelokupnom imovinom, tada je na apelantici bio teret dokazivanja da se u preostaloj imovini ne može namiriti za nužni zakonski dio, pa kako vrijednost imovine koja je predmet spornog testamenta, kao i vrijednost imovine koja nije bila predmet testamenta nije utvrđivana dokazima u konkretnoj parnici, to je donesena odluka kao u izreci presude.
3. AP-3948/13 Š.Š. i M.Š. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gornjih Živinica, koje zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnijeli su 19. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 002751 12 Rev od 6. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je pravni prednik parničnih stranaka H.Š. na osnovu sticanja u braku sa prvotuženim, tj. prvoapelantom, stekla pravo suvlasništva sa dijelom od ½ na nekretninama preciziranim u izreci drugostepene presude, kao i da je djelimično ništav ugovor o darovanju zaključen dana 11. aprila 2005. godine između prvoapelanta kao darodavca i drugoapelanta kao daroprimca, i to u dijelu u kome je darodavac raspolagao sa predmetnim nekretninama. U toku postupka je utvrđeno da su u skladu sa odredbom člana 252. stav 1. Porodičnog zakona, bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili, kao i da apelanti nisu dokazali činjenicu da su bračni partneri drugačije ugovorili svoje udjele u bračnoj stečevini. Nadalje, utvrđeno je da je prvoapelant spornim ugovorom o poklonu raspolagao cjelokupnom ostavinskom masom iza umrle supruge, a ne samo sa svojim nasljednim dijelom kao svojom imovinom, s obzirom da je u nadležnom katastarskom operatu bio upisan u cjelokupnoj zaostavštini H.Š. sa dijelom 1/1, te je stoga smatrao da je ta cjelokupna imovina njegovo vlasništvo. Dakle, utvrđeno je da prvoapelant nije raspolagao svojim nasljednim dijelom iza umrle supruge, nego cjelokupnom njenom zaostavštinom, iako je nesporno da osim njega ima još nasljednika prvog zakonskog nasljednog reda iza umrle H.Š..
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3335/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić