Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3897/13 (Đ. G.)

Odluka donesena 09. 12. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3897/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3897/13, rješavajući apelacije Đurađa Granule i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Đurađ Granula, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 048601 12 Gž od 12. juna 2013. godine;

Živko Kunarac, Vlade Kunarac, Savo Kunarac, Anđelko Kunarac, Radoje Kunarac, Vidoje Kunarac, Miloš Kunarac, Igor Kunarac i Ivana Kunarac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 587 10 Rev od 22. novembra 2012. godine;

Sabira Mujkić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 020765 13 Gž od 8. jula 2013.

godine;

Ivo Šušak, Pero Šušak, Borislav Šušak, Vlado Šušak, Julijana Zovko, Mirna Kožul, Blago Šušak, Mihovil Šušak, Marko Šušak i Mile Šušak, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 005213 13 Rev od 4. juna 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3897/13 Đurađ Granula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa njegov sin Mitar Granula iz Banja Luke, podnio je 13. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 048601 12 Gž od 12. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je posjednik nekretnine, precizirane u izreci prvostepene presude, te da se obavežu tuženi da mu predaju u posjed predmetnu nekretninu, kao i da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove da ga uknjiži kao posjednika sa 1/1 dijela na spornoj nekretnini. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je državina faktička vlast na stvari i priznaje se kao činjenica, te da se tužbom za utvrđenje, u smislu odredbe člana 54. Zakona o parničnom postupku, ne može tražiti utvrđivanje pravno relevantnih činjenica, jer su činjenice osnov pravnog odnosa i kao takve, ako su sporne, mogu biti predmet dokazivanja u funkciji odlučivanja o spornom pravnom odnosu, ali same po sebi ne mogu biti predmet odlučivanja. Dakle, s obzirom da se ne može podnijeti tužba za utvrđivanje činjenica kao što je to apelant tražio u dijelu zahtjeva da se utvrdi da je posjednik pomenute parcele, sud je zaključio da je u tom dijelu njegovu tužbu trebalo odbaciti, ali kako su pravne posljedice odbačaja i odbijanja tužbe iste, to je odluka prvostepenog suda u tom dijelu pravilna. Također, utvrđeno je da je ispravno odbijen apelantov zahtjev za predaju u posjed nekretnina, jer izvedenim dokazima nije dokazao da je vlasnik predmetne nekretnine, a niti je dokazao da tuženi drže u posjed navedenu nekretninu, a cilj tužbe za povraćaj stvari je prenošenje državine na vlasnika, jer je samo tada povraćaj stvari moguće izvršiti.

2. AP-3924/13 Živko Kunarac iz Foče, Vlade Kunarac iz Foče, Savo Kunarac iz Zavaita, Anđelko Kunarac iz Zavaita, Radoje Kunarac iz Zavaita, Vidoje Kunarac iz Zavaita, Miloš Kunarac iz Zavaita, Igor Kunarac iz Nove Pazove i Ivana Kunarac iz Nove Pazove (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnijeli su 17. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 587 10 Rev od 22. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici na nekretninama preciziranim u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da su redovni sudovi, polazeći od toga da se u smislu odredbe člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem, te da apelanti, iako na njima leži teret dokazivanja u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, nisu dokazali da su na predmetnim nekretninama bili vlasnici, pravilno odbili tužbeni zahtjev. Također, utvrđeno je da su apelanti, odnosno njihovi prednici, kao lica koja su bila upisana kao posjednici (a i u trenutku donošenja presuda su) na drugim nekretninama iz iste katastarske općine, trebala dobiti popisni list iz kojeg se vidi površina, kultura i klasa zemljišta na kome su upisani kao posjednici, tako da im nije mogla ostati nepoznata činjenica da nisu upisani kao posjednici na spornim nekretninama. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da ga je podnošenje tužbe 29. oktobra 2007. godine, ili 24 godine od 1983. godine kada je avio-fotogrametrijski premjer, izvršen 1978. godine, stupio na snagu, dodatno učvrstilo u stavu da apelanti nisu vlasnici na predmetnim nekretninama.

3. AP-3957/13 Sabira Mujkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnijela je 20. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 020765 13 Gž od 8. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ona putem održaja stekla pravo vlasništva na nekretnini označenoj u izreci prvostepene presude, a što je tuženi dužan priznati i trpiti da se apelantica po osnovu te presude upiše kao posjednik i vlasnik nad tom nekretninom u katastarskom elaboratu i gruntovnim knjigama. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev iz razloga što se nisu stekli uslovi za sticanje vlasništva dosjelošću, jer apelantica nije imala zakonit i savjestan posjed (ugovor o kupoprodaji nije zaključen u skladu sa važećim propisima) od deset godina, odnosno savjestan posjed od dvadeset godina nije istekao do 15. oktobra 2001. godine kada je stupio na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BD BiH. Naime, utvrđeno je da je odredbom člana 207. stav 2. navedenog zakona određeno da se u konkretnom slučaju imaju primjenjivati odredbe Zakona o svojinskopravnim odnosima SFRJ ukoliko su ispunjene posebne pretpostavke iz člana 28. predmetnog zakona kao važećeg propisa do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BD BiH. Budući da je sud zaključio da zakonski rokovi od 20 godina savjesnog posjeda za sticanje vlasništva održajem na nekretnini iz člana 28. Zakona o svojinskopravnim odnosima SFRJ nisu protekli do stupanja na snagu važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BD BiH, računajući od 1990. godine kada je apelantica ušla u posjed predmetne nekretnine, to je donesena odluka kao u izreci presude.

4. AP-4070/13 Ivo Šušak, Pero Šušak, Borislav Šušak, Vlado Šušak, Julijana Zovko, Mirna Kožul, Blago Šušak, Mihovil Šušak, Marko Šušak i Mile Šušak (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Širokog Brijega, koje zastupa ZAK Kebo&Guzin iz Mostara, podnio je 27. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 005213 13 Rev od 4. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj isključivi vlasnik sa dijelom 1/1 nekretnina preciziranih u izreci prvostepene presude, te su apelanti dužni priznati tužitelja za isključivog vlasnika sa dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama i ispustiti mu ispravu podobnu za zemljišno-knjižni prijenos prava vlasništva. U toku postupka je utvrđeno da registracija i dodavanje nazivu tužitelja nije od uticaja na njegov subjektivitet budući da je tačkom III rješenja Ministarstva pravde BiH od 30. marta 2006. godine tužitelju potvrđen kontinuitet pravne osobe. Budući da je proteklo vrijeme od 20 godina kroz koje je tužitelj bio savjestan posjednik spornih nekretnina, a koja se pretpostavlja, te kako apelanti nisu dokazali nesavjesnost posjeda tužitelja, sud je zaključio da je, u smislu odredbe člana 32. stav 2. u vezi sa članom 77. stav 3. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3897/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3897/13 (Đ. G.) | Sudska praksa | Aktio