Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3925/13 (P. D.)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3925/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3925/13, rješavajući apelacije Petra Devića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Petar Dević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 003044 11 Rev od 9. jula 2013. godine;
Suada Tvrtković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 026007 12 Rev od 6. juna 2013.
godine;
Igor Vukašinović, Natalija Vukašinović, mldb. S.V. i mldb.
A.V., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 018380 12 Rev od 17. jula 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3925/13 Petar Dević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 17. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 003044 11 Rev od 9. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je tužena da apelantu na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti isplati određeni novčani iznos, dok je apelant sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbijen. U toku postupka je utvrđeno da je, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka psihijatra M.S., apelantu pravilno odmjerena naknada nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti od 25 % i da dosuđena naknada predstavlja odgovarajuću satisfakciju za njega u smislu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da u periodu od izlaska iz zatvora, tj. od 1. januara 1999. godine pa do 27. aprila 2007. godine kada je apelant obavio pregled u privatnoj ljekarskoj ordinaciji, nema podataka da se on liječio zbog oboljenja kičme i da je povodom toga imao troškove, nego je tek 2007. i 2008. godine snosio određene troškove. Međutim, da bi apelant od tužene ostvario naknadu na ime troškova liječenja, morao je dokazati da taj vid naknade ne bi mogao ostvariti putem svog zdravstvenog osiguranja, kao i da su predmetni troškovi u uzročnoj vezi sa njegovim boravkom u Okružnom zatvoru u Doboju i Kazneno-popravnom domu u periodu od 26. aprila 1995. do 1. januara 1999. godine, a on to nije dokazao. Također, utvrđeno je da je apelant i prije i poslije služenja zatvorske kazne obavljao iste poslove u preduzeću u kojem je zaposlen, te da se materijalna šteta uzrokovana tjelesnom povredom odnosno narušavanjem zdravlja ne sastoji u nesposobnosti za rad kao takvoj, već u gubitku u zaradi koju oštećeno lice trpi, a koji je proizišao iz nesposobnosti za rad, pa kako apelant nije dokazao osnovanost (a ni visinu) ovog dijela tužbenog zahtjeva, sud je odlučio kao u izreci presude.
2. AP-4060/13 Suada Tvrtković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnijela je 27. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 026007 12 Rev od 6. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tuženi propustio svoju zakonsku obavezu da je osigura od posljedica nesretnog slučaja sa uključivanjem rizika od prirodne smrti za vrijeme trajanja radnog odnosa u kantonalnom organu državne službe, te da je dužan da joj naknadi štetu koju trpi zbog propuštanja zakonske obaveze, kao i da se obaveže da joj na ime naknade nematerijalne štete koju je pretrpila isplati određeni novčani iznos, koji bi ona dobila kao dio osigurane sume po osnovu kolektivnog osiguranja. U toku postupka je utvrđeno da među strankama nisu sporne činjenice da je apelantica u momentu povređivanja bila u radnom odnosu kod kantonalnog organa državne službe i da tuženi nije ispunio svoju obavezu da je kod osiguravajućeg društva osigura od posljedica nesretnog slučaja, čime je ona propustom tuženog pretrpjela štetu u iznosu koji bi po polisi osiguranja za osigurani slučaj tjelesne povrede naplatila od odgovarajućeg osiguravajućeg društva. Međutim, utvrđeno je da apelantica predloženim i izvedenim dokazima nije dokazala visinu štete koju je pretrpila zbog propusta tuženog. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se pravni osnov za naknadu štete može podvesti pod odredbu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, dok to ne može biti odredba člana 200. tog zakona, te se stoga visina takve štete nije mogla utvrđivati po vještaku medicinske struke, kako je visinu štete dokazivala apelantica, već je visinu štete mogla dokazati samo uporednim podacima prema polisama osiguranja koje su eventualno u tom periodu zaključivala druga fizička i pravna lica sa osiguravajućim društvima za osigurani slučaj tjelesne povrede, kakvu povredu je ona pretrpila kada je bila u radnom odnosu kod tuženog.
3. AP-4067/13 Igor Vukašinović, Natalija Vukašinović, mldb. S.V. i mldb. A.V. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Pala, koje zastupa Centar za pružanje besplatne pravne pomoći, Kancelarija Istočno Sarajevo, podnijeli su 27. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 018380 12 Rev od 17. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezana je tužena da prvoapelantu na ime nematerijalne štete iza pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti isplati iznos od 25.000,00 KM (umjesto iznosa od 30.000,00 KM), za pretrpljene fizičke bolove iznos od 15.000,00 KM (umjesto iznosa od 18.500,00 KM), za pretrpljeni strah iznos od 12.000,00 KM (umjesto iznosa od 13.875,00 KM), kao i da tužiteljima M.V., Lj.V., te drugoapelantici, trećeapelantici i četvrtoapelantici isplati na ime teškog invaliditeta sina, bračnog druga i oca I.V., tj. prvoapelanta, iznos od po 5.000,00 KM (umjesto iznosa od 8.000,00 KM, odnosno iznosa od 6.000,00 KM). U toku postupka je utvrđeno da je, imajući u vidu sve okolnosti koje su od uticaja na visinu predmetne naknade, a posebno nalaz i mišljenje vještaka (utvrđeni stepen umanjenja životne aktivnosti od 100% i posljedica u kojima se ogleda to umanjenje), starosnu dob apelanta (mlad čovjek, 23 godine u vrijeme ranjavanja), da ima porodicu, suprugu i dvoje djece, ali i da ima priznato svojstvo RVI i da po tom osnovu ostvaruje određena primanja, primjenom odredbi člana
200. Zakona o obligacionim odnosima, prvoapelantu pravično dosuđena pomenuta naknada u navedenom iznosu. Nadalje, utvrđeno je da su prvoapelantu, uvažavajući okolnosti štetnog događaja i njegove lične karakteristike i svojstva, shodno pomenutoj zakonskoj odredbi, kao pravična novčana naknada na ime pretrpljenih fizičkih bolova, odnosno na ime pretrpljenog straha, dosuđeni navedeni novčani iznosi. Najzad, utvrđeno je da je nesporno da svakodnevni kontakti u konkretnoj situaciji između prvoapelanta sa njegovim roditeljima, bračnim drugom i djecom, izazivaju duševne patnje tih bliskih srodnika, i da su oni na taj način posredno oštećeni, te da im shodno odredbi člana 201. stav 3. predmetnog zakona pripada pravo na naknadu nematerijalne štete, u iznosima navedenim u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3925/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić