Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4051/13 (A. O.)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4051/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4051/13, rješavajući apelacije Amira Oštrakovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Amir Oštraković, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070337 10 Rsz od 10. jula 2013. godine;
Vladimir Veljović i Slaviša Kovačević, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001544 13 Gž od 14. augusta 2013.
godine;
Seno Topalović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 054197 09 Gž od 17. jula 2013. godine;
Alija Kadrić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 051645 10 Rsz od 10. jula 2013. godine;
Velimir Ninković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 026780 12 Rev od 23. jula 2013.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4051/13 Amir Oštraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070337 10 Rsz od 10. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu Federaciju BiH da mu isplati kako na ime dnevnica za službeno putovanje za vrijeme boravka u operaciji u Iraku, tako i na ime deminerskog dodatka za vrijeme sudjelovanja pripadnika jedinica Oružanih snaga BiH u sastavu koalicijskih snaga u operaciji podrške miru u Iraku, određene novčane iznose, za mjesec decembar 2005. godine. U toku postupka je utvrđeno da je tačkom IV. Naredbe tužene od 7. novembra 2005. godine regulisano da u nadležnosti Federalnog ministarstva odbrane, ostaju samo ona pitanja koja nisu definisana Ugovorom između Ministarstva odbrane BiH i pripadnika Vojske Federacije BiH. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da kako apelant nije dostavio Ugovor sa Ministarstvom odbrane BiH iz kojeg bi se jasno utvrdilo koja su pitanja i obaveze regulisane tim ugovorom između pripadnika Vojske Federacije BiH i pomenutog ministarstva, odnosno koju obavezu je za vrijeme trajanja mirovne misije u Iraku preuzela i izvršila država BiH, to postojanje obaveze tužene na isplatu traženih naknada nije osnovano.
2. AP-4052/13 Vladimir Veljović i Slaviša Kovačević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Pala, koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 27. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001544 13 Gž od 14. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade za prekovremeni rad, kao i na ime naknade za obezbjeđenje odgovarajuće uniforme, za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da u platnim listama apelanata za određeni vremenski period nije evidentiran prekovremeni rad, niti prekovremeni radni sati, kao i da se prekovremeni rad obavlja na osnovu naredbe, a prava iz prekovremenog rada se ostvaruju na osnovu izdatog rješenja rukovoditelja, po procedurama mjesečnog obračuna i isplate plate. S obzirom da u spornom periodu za apelante takva naredba nije donesena, sud je zaključio da im ne pripada pravo na utužene naknade. Također, utvrđeno je da, budući da tužena nije donijela akt kojim je regulisala način odijevanja policijskih službenika raspoređenih u jedinici za operativno obezbjeđivanje ličnosti i objekata, niti druge važeće norme propisuju da određeni odijevni predmeti predstavljaju njihovu odgovarajuću i primjerenu uniformu, odredbe člana 15. Ugovora o radu ne mogu biti osnov da se uobičajen odijevni predmet tretira kao uniforma, niti da se obaveže poslodavac da nadoknadi novčani iznos koji su apelanti u tu svrhu izdvojili.
3. AP-4059/13 Seno Topalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 054197 09 Gž od 17. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena Federacija BiH obaveže da mu isplati jednokratnu novčanu pomoć za slučaj teške bolesti člana uže porodice-supruge u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da apelant kao tuženu označio Federaciju BiH. Nadalje, utvrđeno je da Zakonom o odbrani BiH ukinuto Federalno ministarstvo odbrane i Vojska Federacije BiH, te je izvršeno preuzimanje službenika i pripadnika Vojske Federacije BiH u Ministarstvo odbrane BiH i Oružane snage BiH. Isto tako, utvrđeno je da je članom 72. stav 2. navedenog zakona propisano da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. S obzirom da je apelantovo potraživanje nastalo danom donošenja rješenja od 27. februara 2006. godine, dakle u periodu kada su obaveze i prava ranijeg entitetskog ministarstva odbrane-Federalnog ministarstva odbrane prešle na Ministarstvo odbrane BiH, sud je zaključio da tužena nije pasivno legitimisana u pogledu zahtjeva apelanta za isplatu jednokratne pomoći za slučaj teške bolesti člana porodice.
4. AP-4195/13 Alija Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 051645 10 Rsz od 10. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plata za februar i mart 2001. godine, te regresa za 1999., 2000., 2001. i 2002. godinu u iznosima pobliže označenim u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da Zaključak o listi odgođenih plaćanja predstavlja akt Vlade povodom izvršenja budžeta, te se ne može smatrati priznanjem duga, niti odricanjem od zastarjelosti kako to imaju u vidu odredbe iz čl. 366. i 387. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da ni obavještenje tužene od 25. oktobra 2002. godine nema karakter isprave kojom se priznaje dug, jer predstavlja internu korespondenciju tužene, kao ni da potvrda od 6. marta 2006. godine ne predstavlja akt o priznanju duga nego samo konstataciju tužene koja potraživanja iz radnog odnosa apelantu nisu isplaćena. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da prema stavu sudske prakse, zauzetom u presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 23. decembra 2008. godine, kao i stavu Građanskog odjeljenja tog suda zauzetom na sjednici od 16. februara 2009. godine, Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH nema za posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. pomenutog zakona, odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. navedenog zakona. Također, kako je u predmetnoj pravnoj stvari tužba podnijeta dana 17. maja 2007. godine, dakle po proteku roka od tri godine od nastanka obaveze isplate predmetnih potraživanja, sud je pravilnom primjenom odredbe iz člana 106. Zakona o radu ocijenio osnovanim prigovor zastarjelosti.
5. AP-4392/13 Velimir Ninković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnio je 28. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 026780 12 Rev od 23. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade toplog obroka i troškova prevoza (za period od 26. oktobra 2006. do 30. septembra 2007. godine), te jubilarne nagrade, plati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužitelja u F BiH, koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine, ne sadrži ni jednu odredbu kojom je regulisano pravo sudija i tužitelja na naknade koje su predmet spora, pa tako činjenica koju ističe apelant – da zakonom nije isključeno pravo sudija na predmetne naknade, ne znači istovremeno da im to pravo i pripada. Također, utvrđeno je da je to iz razloga što odredbe predmetnog zakona ne upućuju na primjenu drugih propisa kao što je to bio slučaj za vrijeme važenja Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funckiji u F BiH iz 2000. godine kojim su ta prava bila utvrđena iz razloga što zakona nije propisivao njihovu visinu. Najzad, utvrđeno je da je primjenu drugih propisa direktno isključio pomenuti zakon, kada je u članu 17. propisao da odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama F BiH, koje su u suprotnosti sa odredbama tog zakona prestaju da važe s danom stupanja na snagu navedenog zakona.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4051/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić