Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4068/13 („Camelija osiguranje“ d.d. Bihać)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4068/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4068/13, rješavajući apelaciju „Camelija osiguranje“ d.d. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Camelija osiguranje“ d.d. Bihać podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 041622 12 Rev od 6. juna 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Camelija osiguranje“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 27. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 041622 12 Rev od 6. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju (Zavodu zdravstvenog osiguranja USK), na ime troškova liječenja mldb H.M. (povodom povreda koje je zadobio u saobraćajnoj nesreći u kojoj je kao štetnik učestvovao apelantov osiguranik), isplati dug u iznosu od 38.641,04 KM (75% troškova liječenja u Republici Hrvatskoj) i dug u iznosu od 48.947,43 KM (75% troškova liječenja u SR Njemačkoj). U toku postupka je utvrđena podijeljena odgovornost za nastalu štetu u smislu odredbi čl. 192. i 205. Zakona o obligacionim odnosima u omjeru 75% : 25%, odnosno odgovornost osiguranika u procentu od 75% i oštećenog u procentu od 25%. Nadalje, utvrđeno je da apelantova obaveza za naknadu predmetne štete proizilazi kako iz odredaba Zakona o zdravstvenom osiguranju, tako i Zakona o osiguranju imovine i osoba. Naime, utvrđeno je da je odredbama čl. 70. i 71. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisana obaveza kantonalnog zavoda osiguranja da zahjeva naknadu štete (prouzrokovane u slučajevima iz člana 66. tog zakona) neposredno od pravnog lica za osiguranje imovine i lica kog koga su ta lica osigurana od odgovornosti za štetu prouzrokovanu trećim licima, prema propisima o obaveznom osiguranju tog rizika. Također, utvrđeno je da je ista obaveza definisana i članom 77. Zakona o osiguranju imovine i osoba, da u slučaju kada pravna osoba koja obavlja poslove zdravstvenog osiguranja istakne odštetni zahtjev da u okviru odgovornosti svog osiguranika plati naknadu u visini troškova liječenja i drugih troškova u skladu sa propisima zdravstvenog osiguranja. S obzirom na navedeno, sud je, prihvatajući u cijelosti nalaz vještaka finansijske struke, zaključio da su redovni sudovi pravilno obavezali apelanta i na naknadu troškova liječenja u SR Njemačkoj u navedenom novčanom iznosu. Također, sud je zaključio da je apelantova tvrdnja, da osigurana svota po štetnom događaju prema polici AO broj 090074244 za štetu na osobama iznosi 165.000,00 KM, neosnovana, jer ista temeljem police, a kada se ima u vidu Odluka o određivanju iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje automobilske odgovornosti, iznosi 275.000,00 KM, a to znači da apelant do tog iznosa odgovara za štetu na osobama, a ne kako tvrdi do iznosa od 165.000,00 KM.
2. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić