Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4085/13 (F. S. i A.M.)

Odluka donesena 09. 12. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4085/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4085/13, rješavajući apelacije Franje Silaka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Franjo Silak, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 001745 12 Rev od 14. maja 2013. godine;

A.M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 020826 12 Rev od 16. jula 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4085/13 Franjo Silak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Vlado Slišković, advokat iz Kiseljaka, podnio je 30. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 001745 12 Rev od 14. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da nekretnine precizirane u izreci presude čine bračnu stečevinu preminulih J.S. (apelantovog brata) i V.S. (sestre tužiteljica), te da su zakonske nasljednice tužiteljice sa dijelom od po 1/8 na predmetnoj nekretnini, pa je shodno tome apelant dužan priznati i trpiti da se na osnovu te presude u zemljišnim knjigama prvostepenog suda, kao i u katastru Općine Kiseljak izvrši uknjižba spornih nekretnina i na tužiteljice upiše pravo suvlasništva sa dijelom po 1/8, dok je u preostalom dijelu (kojim se pobija nasljedno pravo tužiteljica do 1/4) apelantova revizija odbijena. U toku postupka je utvrđeno da s obzirom na činjenicu da su sporne nekretnine bračna stečevina prednika stranaka, tada njihovu zaostavštinu čine njihovi suvlasnički dijelovi na toj imovini od po 1/2. Također, utvrđeno je da kako je sestra tužiteljica umrla prije supruga, tada njenu 1/2 nasljeđuje suprug J.S. sa dijelom 1/2, a preostalu 1/2 (od 1/2) nasljeđuju tužiteljice, što ukupno predstavlja 1/4 ili za svaku tužiteljicu po 1/8, shodno odredbi člana 12. stav 2. u vezi sa članom 13. Zakona o nasljeđivanju. Dakle, utvrđeno je da predmet nasljeđivanja iza prednice tužiteljica u odnosu na njih nije 1/2 suvlasničkog dijela bračne stečevine koju je imala njihova prednica, jer nasljedni dio u toj 1/2 imao je i suprug prednice tužiteljica J.S., koji je živio poslije nje i to u visini od 1/2, a preostala 1/2 pripada tužiteljicama kao zakonskim nasljednicama.

2. AP-4339/13 A.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnijela je 24. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 020826 12 Rev od 16. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništava njena nasljednička izjava data u ostavinskom postupku iza umrlog Š.M., a koja se odnosi na ustupanje nekretnina, preciziranih u izreci prvostepene presude, sinu S.M. i na njeno pravo doživotnog uživanja na istim nekretninama, kao i da se stavi van snage izreka rješenja o nasljeđivanju prvostepenog suda od 1. aprila 2005. godine u dijelu kojim je nasljednikom na spornim nekretninama proglašena apelantica i koja je svoj dio uručila nasljedniku S.M. uz pridržaj doživotnog uživanja, te zahtjev da se utvrdi da zaostavštinu čine predmetne nekretnine na kojima se nasljednikom proglašava apelantica sa dijelom 1/1, da joj se te nekretnine uručuju i da se to ima upisati u zemljišne knjige. U toku postupka je utvrđeno da s obzirom da se razlozi za ništavost izjave razlikuju od razloga za poništaj rušljive izjave, to se tužba za utvrđenje ništavosti izjave ne može zasnivati na činjenicama koje predstavljaju razlog rušljivosti, odnosno razlog za poništenje izjave. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se radi o dva različita pravna instituta, pa se ne može tražiti utvrđenje ništavosti izjave iz razloga za njeno poništenje, kako je to slučaj u predmetnoj parnici, niti postavljeni zahtjev obuhvata i poništenje izjave. Također je zaključio da, budući da je u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kada je odbijen zahtjev za utvrđenje da je ništava nasljednička izjava, odnosno kada nisu ispunjene pretpostavke za odlučivanje o posljedicama ništavosti, valjalo apelanticu odbiti i sa ostalim postavljenim tužbenim zahtjevima koji su u uzročnoj vezi sa prvim zahtjevom.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4085/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica A.M. se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4085/13 (F. S. i A.M.) | Sudska praksa | Aktio