Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5137/13 (Š. Č. iz Mostara, A. M. iz Mostara, E. Ž. iz Stoca)

Odluka donesena 09. 12. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5137/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-5137/13, rješavajući apelaciju Šaćire Čevra i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šaćire Čevra, Abaza Maksumića, Elmedina Žugora, Ibrahima Šatare, Sulejmana Goste, Bećira Lete, Semira Pišme, Edina Gadare, Dževada Bisića, Hamida Kaminića, Samira Tipure, Izeta Beglerovića, Fadila Elezovića, Gorana Zvizdića, Almira Mulavdića, Elvedina Nevenovića, Asmira Marića, Almira Beše, Esada Muhibića, Adila Hakalovića, Edhema Kozića, Kemala Mujale, Ibre Zolja, Amera Dulića, Bećira Rizvića, Omera Macića, Dževada Čilića, Emira Kevrića, Mensuda Šubare, Ismaila Čampare, Enesa Memidžana, Harisa Mustafića, Salke Mutilovića, Nijaza Džemića, Seida Marića, Fatime Karaice, Saime Džiho, Amira Zukića, Miralema Boškaila, Atifa Hodžića, Hasana Tojage, Ahmeta Šafre, Džemala Topića, Selvera Keskina, Mirze Zilića, Fikreta Nišića i Suada Hasanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 051414 09 Rsz od 5. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šaćira Čevra iz Mostara, Abaz Maksumić iz Mostara, Elmedin Žugor iz Stoca, Ibrahim Šatara iz Mostara, Sulejman Gosto iz Mostara, Bećir Leto iz Mostara, Semir Pišmo iz Mostara, Edin Gadara iz Mostara, Dževad Bisić iz Konjica, Hamid Kaminić iz Mostara, Samir Tipura iz Mostara, Izet Beglerović iz Mostara, Fadil Elezović iz Mostara, Goran Zvizdić iz Mostara, Almir Mulavdić iz Mostara, Elvedin Nevenović iz Prozora, Asmir Marić iz Mostara, Almir Bešo iz Stoca, Esad Muhibić iz Konjica, Adil Hakalović iz Konjica, Edhem Kozić iz Konjica, Kemal Mujala iz Konjica, Ibro Zolj iz Mostara, Amer Dulić iz Stoca, Bećir Rizvić iz Jablanice, Omer Macić iz Jablanice, Dževad Čilić iz Jablanice, Emir Kevrić iz Jablanice, Mensud Šubara iz Jablanice, Ismail Čampara iz Mostara, Enes Memidžan iz Jablanice, Haris Mustafić iz Mostara, Salko Mutilović iz Mostara, Nijaz Džemić iz Mostara, Seid Marić iz Mostara, Fatima Karaica iz Stoca, Saima Džiho iz Mostara, Amir Zukić iz Mostara, Miralem Boškailo iz Mostara, Atif Hodžić iz Prozora, Hasan Tojaga iz Mostara, Ahmet Šafro iz Stoca, Džemal Topić iz Čapljine, Selver Keskin iz Jablanice, Mirza Zilić iz Čapljine, Fikret Nišić iz Konjica i Suad Hasanović iz Kalesije (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 16. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 051414 09 Rsz od 5. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime neisplaćene naknade razlike za topli obrok u određenom vremenskom periodu isplati određene novčane iznose, kako je to precizirano u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da je naknada za topli obrok popisana članom 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH, te članom 2. stav 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u F BiH i službenika federalnih ministarstva i drugih tijela federalne uprave i člana 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, u iznosu od 2% prosječne plaće u F BiH. Međutim, sud je konstatovao da uzimajući u obzir odredbu člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH, proizilazi da je poslodavac dužan osigurati zaposleniku ishranu u toku rada, a u slučaju da mu je nije u mogućnosti osigurati, dužan je isplatiti novčanu naknadu. S obzirom da je nespornim tokom postupka utvrđeno da je tužena obezbijedila apelantima (zaposlenicima) obrok u matičnoj jedinici, to proizilazi da im ne pripada i kumulativno pravo na novčanu naknadu za topli obrok.

2. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je svojom odlukom broj AP-2651/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2651/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) već odlučivao o sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, Ustavni sud nije utvrdio bilo kakvu proizvoljnost u stavu redovnih sudova koji su, imajući u vidu relevantnu odredbu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH i činjenicu da je tužena obezbijedila apelantima obrok u matičnoj jedinici, odbili predmetni tužbeni zahtjev, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5137/13 (Š. Č. iz Mostara, A. M. iz… | Sudska praksa | Aktio