Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-527/13 (V. O. i drugi)

Odluka donesena 09. 12. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-527/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine, u predmetu broj AP-527/13, rješavajući apelacije Vasilija Obrenovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vasilije Obrenović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 RS 018055 12 RSŽ od 26. novembra 2012. godine;

M. R. L.M., N.V. i Dž.N, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 009209 11 REV od 29.

novembra 2012. godine;

Stipe Rozić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 219728 11 REV od 6. decembra 2012.

godine;

Silvana Bebić Luburić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 RS 011459 11 REV od 11.

decembra 2012. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-527/13 Vasilije Obrenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 6. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 RS 018055 12 RSŽ od 26. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se drugotuženi „Herc gradnja“ a.d. Bileća obaveže da mu uplati sve doprinose za PIO, kako bi apelant mogao ostvariti pravo na starosnu penziju u skladu sa rješenjem poslodavca o prestanku radnog odnosa. Osim toga, odbačena je zbog nenadležnosti apelantova tužba podnesena protiv prvotuženog Fond PIO RS Bijeljina-Filijala Trebinje kojim je tražio da se utvrdi da ukupni penzijski staž apelanta iznosi 40 godina, te da apelant ispunjava uslove za ostvarenje prava na penziju. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je drugotuženi „Herc gradnja“ a.d. Bileća pravni sljednik „Građevinskog zanatstva“ Trebinje gdje je apelant bio ranije zaposlen i gdje mu je radni odnos prestao jer je ispunjavao uslove za penziju, pa je sud zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog odbio apelantov tužbeni zahtjev. Nadalje, u odnosu na prvotuženog, sud je zaključio da nije nadležan da utvrđuje da li osiguranik ispunjava uslove za penziju, jer je za to nadležan Fond PIO RS u smislu člana 97. Zakona o PIO RS, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

2. AP-707/13 M. R., L.M., N.V. i Dž.N. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Jablanice, koje zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijeli su 18. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 009209 11 REV od 29. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantima su dosuđena određena novčana potraživanja iz radnog odnosa (razlike naknada za topli obrok i regres), ali je su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanta kojim su od tuženog Hercegovačko-neretvanskog kantona potraživali isplatu određenih novčanih iznosa na ime povećanja plaća po osnovu rada subotom i nedjeljom. Naime, na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrđeno je da je rad apelanata specifičan, tj. da je rad subotom i nedjeljom njihovo redovno radno vrijeme budući da rade u smjenama, zbog čega im ne pripada pravo na isplatu traženih nakanda za rad subotom i nedjeljom.

3. AP-834/13 Stipe Rozić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatura Ćupina & Co iz Mostara, podnio je 27. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 219728 11 REV od 6. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Federacija Bosne i Hercegovine-Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova isplati naknade za odvojeni život do porodice u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant (koji je imao prebivalište u Mostaru) rješenjem tuženog iz 1997. godine zbog ukidanja MUP-a Herceg Bosne preuzet od strane tuženog i raspoređen na mjesto komandira logističke jedinice u Sarajevu, tj. nije po potrebi službe privremeno upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, kao što je apelant isticao u tužbi, zbog čega mu u smislu Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nema karakter plaće, ne pripada pravo na tražene naknade.

4. AP-894/13 Silvana Bebić Luburić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog, podnijela je 4. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 RS 011459 11 REV od 11. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženoj Srednjoj stručnoj školi „Ruđer Bošković“ Ljubuški da joj na ime naknade štete zbog izgubljene zarade u vidu plaće i regresa isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude, kao i da joj uplati doprinose za PIO. Sud je zaključio da su neosnovana apelantičina očekivanja da će, samo zbog činjenice da je učestvovala na konkursu za prijem u radni odnos kod tužene na mjesto nastavnika ekonomske skupine predmeta, upravo ona biti izabrana i ostvariti dobit po osnov plaće i drugih primanja iz radnog odnosa. Osim toga, sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je 0tužena, zbog toga što nije izabrala apelanticu na radno mjesto na koje je konkurisala, namjerno ili krajnjom nepažnjom apelantici prouzrokovala štetu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 527/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-527/13 (V. O. i drugi) | Sudska praksa | Aktio