Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4043/13 (B. H.)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Nenadležnost za odlučivanje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4043/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine u predmetu broj AP 4043/13, rješavajući apelacije Bahire Hukić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a) i h), članka 57 stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bahire Hukić podnesena protiv odluke Institucije ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, Područni ured Brčko, broj: Ž-BR-05-23/13 od 24. lipnja 2013. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bahire Hukić podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 155493 13 Pr od 18. veljače 2013. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Bahira Hukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 24. rujna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluke Institucije ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine, Područni ured Brčko (u daljnjem tekstu: Institucija ombudsmana) broj: Ž-BR-05-23/13 od 24. lipnja 2013. godine, te protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Pr 155493 13 Pr od 18. veljače 2013. godine.
2. Odlukom Institucije ombudsmana broj Ž-BR-05-23/13 od 24. lipnja 2013. godine, utvrđeno je da su se osigurali svi zakonom predviđeni mehanizmi u cilju efikasne zaštite žrtava nasilja u obitelji, slijedom čega je u skladu sa člankom 35. stavak 3. Pravila postupka Institucije ombudsmana za ljudska prava u BiH donesena odluka o zatvaranju predmeta.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 Pr 155493 13 Pr od 18. veljače 2013. godine, prema N.H. bivšem suprugu apelantice, je temeljem članka 9. stavak 1. točka 2. Zakona o zaštiti nasilja u obitelji izrečena mjera zabrane približavanja apelantici kao žrtvi nasilja u obitelji na udaljenosti od deset metara u trajanju od jedne godine, te je određeno da će zaštitnu mjeru provoditi MUP TK-a, PU Tuzla, PS „Istok“ Tuzla.
4. Apelantica smatra da joj je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz članka II/3. (a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na zabranu mučenja iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. Europske konvencije, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i 3. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a) i h) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka a) i h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost – nenadležnost za odlučivanje
6. U vezi sa apelanticinim navodima kojima osporava odluku Institucije ombudsmenea, Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz članka VI.3 (b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.».
7. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje o apelaciji koja je izjavljena protiv odluke Institucije ombudsmena broj: Ž-BR-05-23/13 od 24. lipnja 2013. godine, jer navedeni akt nema svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ju je donio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», odnosno nemaju svojstvo odluke u smislu članka VI/.3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost – ratione materiae
9. Apelantica nadalje smatra da joj je u postupku izricanja zaštitne mjere prema N.H. povrijeđeno pravo na pravično suđenje u krivičnim stvarima iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije.
10. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu prema kojoj postupak izricanja zaštitnih mjera shodno odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, nije postupak koji se odnosi na odlučivanje o «krivičnoj optužbi» protiv okrivljenog, imajući u vidu da se radi o postupku u kojemu„...sud ima veliku slobodu u odlučivanju o izricanju zaštitne mjere, koja je opravdana ciljem odnosno činjenicom da je suština izricanja zaštitne mjere sprečavanje nasilja, a ne sankcioniranje počinitelja. Sud ne utvrđuje odgovornost počinitelja nasilja u obitelji, već na osnovu diskrecione ocjene priloženih dokaza samo utvrđuje da li postoji „osnova sumnje“ da je osoba počinila nasilje u obitelji, te da li postoje uvjeti za izricanje pojedinih zaštitnih mjera propisanih zakonom. U ovom postupku se, dakle, ne dokazuje da je počinitelj učinio djelo nasilja u obitelji, pa čak se ne utvrđuje nivo osnovane sumnje, nego je za izricanje ovih mjera dovoljno utvrditi manji nivo dokazanosti djela nasilja u obitelji (osnova sumnje) koji proizlazi iz priloženih dokaza, na koji način bi se osigurala hitnost postupanja sudova u postupku…“ (vidi odluku Ustavnog suda AP- 2813/13 od 12. veljače 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nadalje ukazuje i na praksu Europskog suda koji je zaključio da mjere donesene radi sprečavanja nereda ili kriminala nisu pokrivene jamstvima članka 6. Europske konvencije. Tako je u predmetu u kojem je apelantu određen poseban nadzor policije od strane suda, po prijedlogu tužiteljstva (vidi Europski sud, Raimondo protiv Italije, presuda od 22. veljače 1994. godine) Europski sud zaključio da se specijalni nadzor ne može usporediti sa krivičnom sankcijom zato što je osmišljen da bi spriječio izvršenje krivičnih djela. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u konkretnom slučaju u primjeni Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji gdje država ima potrebu da promptno intervenira između članova obitelji.
11. Na osnovu iznesenog, Ustavni sud, zaključuje da postupak izricanja zaštitnih mjera, u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ne uživa garancije prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi njezinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na život iz članka II/3. (a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije konvencije, prava na zabranu mučenja iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da osim paušalnog navoda apelantica nije navela u čemu se ogleda povreda navedenih prava. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da odluke koje apelantica osporava ni na koji način ne pokreću pitanje navedenih prava i da se o navedenim pravima nije odlučivalo u postupku izricanja zaštitne mjere prema N.H. Shodno navedenom, nema ničega što bi moglo voditi zaključku da je povreda navedenih prava u konkretnom slučaju moguća, zbog čega Ustavni sud ne nalazi za potrebno da ovaj navod posebno razmatra.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) i h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić