Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4908/13 (Š. T.)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4908/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine u predmetu broj AP 4908/13, rješavajući apelaciju Šefika Trožića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefika Trožića podnesena zbog neizvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Prijedor broj S-05- 050-34-194/99-CRPC-127/02 od 18. februara 2003. godine, donesenog po zahtjevu apelanta za izvršenje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj R-212-466-1/1-90- 912 od 8. oktobra 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Šefik Trožić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, podnio je 29. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Prijedor (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj S-05-050-34-194/99-CRPC-127/02 od 18. februara 2003. godine, donesenog po zahtjevu apelanta za izvršenje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj R-212-466-1/1-90-912 od 8. oktobra 2002. godine.
2. Apelant je 3. novembra 1999. godine podnio zahtjev za povrat stana CRPC-u koji je odlukom broj 212-466-1/1 od 5. marta 2002. godine potvrdio da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u Prijedoru, Pećani C-4, 2 sprat, stan broj 15 površine 84 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
3. Odlukom CRPC-a broj R-212-466-1/1-90-912 od 8. oktobra 2002. godine usvojen je zahtjev korisnice predmetnog stana i Odluka CRPC-a od 5. marta 2002. godine stavljena je van snage. Navedenom odlukom je potvrđeno da je apelant bio posjednik spornog stana na dan 1. aprila 1992. godine.
4. Nakon toga, Odsjek je postupajući po zahtjevu apelanta od 18. novembra 2002. godine donio zaključak o dozvoli izvršenja Odluke CRPC broj S:05-050-34-194/99-CRPC-127/02 od 29. januara 2003. godine kojim je konstatovano da korisnica predmetnog stana nema pravo na alternativni smještaj, izvršenje je zakazano za 3. mart 2003. godine, kao i da žalba na zaključak ne odlaže izvršenje Odluke CRPC-a. Ovaj zaključak zamjenjen je zaključkom o spajanju predmeta broj S-05-050-34-194/99-CRPC-127/02 od 18. februara 2003. godine, a u skladu sa članom 7. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljem tekstu: Zakon o izvršenju odluka CRPC), kojim je regulisano da, u situaciji kad je podnesen zahtjev za povrat stana kod nadležnog odsjeka ministarstva (apelant je 18. februara 1999. godine podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana), a naknadno bude podnesena odluka CRPC, spajaju se postupci za izvršenje.
5. Iz stanja spisa proizilazi da je korisnica stana u međuvremenu zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana sa Osnovnim sudom u Prijedoru 16. jula 2006. godine i upisala je pravo svojine na predmetnom stanu u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa 1/1 dijela.
6. Apelant je zbog neprovođenja zaključka o dozvoli izvršenja odluke CRPC broj S-05- 050-34-194/99CRPC-127/02 od 18. februara 2003. godine, odnosno radi neizvršenja odluke CRPC-a broj R-212-466-1/1-90-912 od 8. oktobra 2002. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu 18. novembra 2008. godine. Odlukom o dopustivosti broj AP-3611/08 od 14. oktobra 2009. godine Ustavni sud je odbacio apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je konstatovao da je apelant vodio dva paralelna postupka u povodu iste pravne stvari, povrata predmetnog stana. Postupak vođen u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ishodovao je negativnom odlukom po apelanta jer je u istom konstatovano da je apelantu stanarsko pravo na spornom stanu prestalo pravosnažnom sudskom odlukom iz 1987. godine. Ovaj postupak je oknočan presudom Vrhovnog suda broj U- 1298/01 od 1. decembra 2004. godine u kojoj je konstatovano da je apelantu prestalo stanarsko pravo na spornom stanu 1987. godine i da je bio bespravni korisnik spornog stana. Najzad, ovaj postupak je bio predmet preispitivanja i pred Ustavnim sudom, koji je svojom odlukom o dopustivosti broj AP-264/05, apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu.
7. S druge strane, u pogledu neizvršenja odluke CRPC-a broj R-212-466-1/1-90-912 od 8. oktobra 2002. godine, Ustavni sud je u svojoj Odluci AP-3611/08 konstatovao da je neophodno kao prethodno pitanje, raspraviti pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji koji je korisnica predmetnog stana zaključila u julu 2006. godine, te nakon odluke po ovom pitanju, okončati postupak po zaključku o dozvoli izvršenja Odluke CRPC-a u povodu kog se apelant obratio Ustavnom sudu. Nadalje, Ustavni sud je na osnovu predočenog zaključio da je apelant stanarsko pravo na spornom stanu izgubio još 1987. godine, te da je ova činjenica potvrđena u vođenim sudskim i upravnim postupcima, te da u vođenim postupcima u korist apelanta nije konstituisano neko drugo pravo u odnosu na predmetni stan. Cijeneći navedeno, Ustavni sud je zaključio da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na «pravo na fer i korektan postupak u razumnom roku», očigledno (prima facie) neosnovani.
8. U nastavku postupka apelant je protiv Republike Srpske-Osnovnog suda u Prijedoru i Indire Došenović (korisnica stana) podnio tužbu radi utvrđenja ništavosti ugovora.
9. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 P 002976 10 P2 od 10. juna 2011. godine utvrđeno je da je pravno ništav ugovor o otkupu stana broj 077-0-Ov-06-000-033/06 od 5. jula 2006. godine zaključen između Osnovnog suda u Prijedoru i korisnice stana, te da se treba izvršiti brisanje uknjižbe prava svojine na predmetnom stanu, dok su tuženi obavezani da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka.
10. Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 P 002976 Gž 2 od 10. decembra 2012. godine preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, dok je potvrđena prvostepena odluka o glavnoj stvari kojom je utvrđeno da je pravno ništav ugovor o otkupu predmetnog stana uz obavezu brisanja uknjižbe prava svojine na stanu.
11. Iz predmeta spisa proizilazi da zaključak Odsjeka broj S-05-050-34-194/99-CRPC- 127/02 od 18. februara 2003. godine, donesen po zahtjevu apelanta za izvršenje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj R-212-466-1/1-90-912 od 8. oktobra 2002. godine, nije izvršen.
12. Apelant smatra da je, zbog neizvršenja zaključka Odsjeka broj S-05-050-34-194/99- CRPC-127/02 od 18. februara 2003. godine, donesenog po zahtjevu apelanta za izvršenje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj R-212-466-1/1-90-912 od 8. oktobra 2002. godine, povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelant žali na nepostupanje organa uprave, te da s tim u vezi nije iskoristio raspoložive pravne lijekove, moguće po zakonu kojim bi ishodovao sudsku odluku o meritumu svog zahtjeva, koja bi bila podobna za zasnivanje apelacione nadležnosti Ustavnog suda u smislu odredbe člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da sudska odluka o ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana ne predstavlja izvršni naslov u predmetnom postupku, te nije dovoljna za zasnivanje apelacione nadležnosti Ustavnog suda u konkretnom slučaju. Nadalje, Ustavni sud zapaža, na temelju stanja u spisu, da je apelant imao mogućnost da se na osnovu člana 12 stav 2 Zakona o upravnoj inspekciji («Službeni glasnik Republike Srpske» br 1/09, 109/12), obrati upravnom inspektoru predstavkom zbog neizvršenja zaključka Odsjeka broj S-05-050-34-194/99-CRPC-127/02 od 18. februara 2003. godine, odnosno da iskoristi pravne lijekove predviđene za slučaj t.z.v. šutnje uprave, shodno odredbi člana 231. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/02, 87/07 i 50/10) te podnese žalbu drugostepenom organu, odnosno, da pokrene upravni spor shodno odredbi člana 17. Zakona o upravnom sporu (Službeni glasnik Republike Srpske 109/05 i 63/11) kojim je propisano da ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
16. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3). tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić