Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3870/11 (MM Company d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Kleveta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 8
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3870/11
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3870/11, rješavajući apelaciju „MM Company“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija MM Company d.o.o.
Sarajevo, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 016503 11 Gž od 25. avgusta 2011. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 016503 10 P od 20. juna 2011.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. MM Company d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, koga zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 016503 11 Gž od 25. avgusta 2011. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 016503 10 P od 20. juna 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, od Općinskog suda te od tužitelja Zijada Kunovca (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 11. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 16. juna 2014. godine. Tužitelj u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 016503 10 P od 20. juna 2011. godine apelantu je naloženo da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama (stav 1. izreke), te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 529,19 KM, uz istovremeno odbijanje tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa (stav 2. izreke), sve preciznije navedeno u izreci presude.
6. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj pokrenuo postupak radi naknade nematerijalne štete zbog klevete, jer je u Dnevnim novinama „San“ broj 2.403 od 8. marta 2010. godine, čiji je izdavač apelant, tužitelju učinjena šteta u članku pod naslovom „Preko Ustikoline se švercuje oružje i droga?“ u kojem je objavljeno da je Ustikolina postala leglo vehabija, te da je u tom članku, koji je detaljno interpretiran u obrazloženju presude, navedeno da je nastavnik Abid Kalkan, jedan od utemeljitelja SDA u Foči, između ostalog, ispričao da su u Ustikolini vehabije jako dobro organizovane i da njima rukovode Rešad Karović, predsjednik građevinskog odbora za izgradnju džamije, imam Izudin Perjan, Ešef Hodžić, predsjednik Mešihata, i Suad Bašagić Bašaga, vlasnik privatne firme. Većina stanovništva Ustikoline sumnja da se preko tog 'džamijskog društva' obavlja šverc oružjem i drogom i da lokalna policija o tome ima dovoljno saznanja, ali da šuti jer je donedavno šef policije bio Esad Jahić, osvjedočeni pobornik vehabija, koji je nakon kritika i pritužbi građana prekomandovan u Goražde. Iza svega stoji i Zijad Kunovac, načelnik Ustikoline, koji upravlja tvrdom strujom vehabija porijeklom iz Jošanice kod Foče, a koja ima dobre veze s centralom vehabijskog pokreta u Austriji.
7. Navedeno je da je tužitelj u tužbi istakao da je iznošenjem ovakvih neistinitih činjenica, da je npr. načelnik Ustikoline, kojeg je on identificirao kao jednog od vođa tvrde struje vehabija, preko kojeg se vrši šverc droge i oružja, pretrpio velike duševne bolove, povredu ugleda i časti, zbog čega traži da mu apelant isplati naknadu u iznosu od 5.000,00 KM. Dalje iz obrazloženja proizlazi da je tužitelj u navodima tužbe istakao da je nakon objavljivanja spornog teksta primio mnogobrojne pozive od rodbine i prijatelja koji su se interesovali i provjeravali istinitost informacija koje je objavio apelant u spornom tekstu.
8. Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je u listu „San“ 8. marta 2010. godine, a prije toga i u listu „Pres“, 7. marta 2010. godine, objavljen članak navedenog sadržaja, koji po ocjeni suda predstavlja iznošenje odnosno prenošenje izražavanja neistinitih činjenica kojima se tužilac identifikuje s trećim licem, tj. licem koje upravlja tvrdom strujom vehabijskog pokreta iz Jošanice. Zatim je utvrđeno da je tužitelj putem svog punomoćnika dopisom zatražio od apelanta ispravku spornog teksta, ali da to nije učinjeno, da je Abid Kalkan dostavio dopis Kantonalnoj televiziji Goražde u kojem je istaknuo da je sve što je novinar objavio u spornom članku laž, osim njegovog imena, te da je iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra od 8. juna 2011. godine utvrđeno da je kod tužitelja, kao posljedica spornog članka, nastupila duševna bol koja se manifestovala u vidu negativnih osjećanja, koja je na momente bila i jače izraženog stepena i da je bila u opsegu i u trajanju pobliže preciziranom na strani 5 obrazloženja.
9. Općinski sud je, cijeneći izvedene dokaze, nesporno utvrdio da je sporni članak objavljen u Dnevnim novinama „San“ 8. marta 2010. godine, te je, osvrćući se na prigovore apelanta koji se pozvao na odredbu člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, zaključio da izneseno izražavanje nema karakter mišljenja, a posebno ne predstavlja komentar o pitanju od javnog značaja, a samim tim ni vrijednosni sud jer je iznesenim, odnosno prenesenim neistinitim činjenicama, tužitelj oklevetan, a klevete su veoma teške i kvalifikuju tužitelja kao počinioca krivičnog djela.
10. Prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva Općinski sud je imao u vidu odredbu člana
200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, kojeg je prihvatio kao objektivan i tačan i dat na osnovu pravila struke (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na strani 6 osporene presude).
11. Odlučujući o žalbama stranaka Kantonalni sud je donio Presudu broj 45 0 P 016503 11 Gž od 25. augusta 2011. godine kojom je žalbu tužitelja djelimično uvažio u dijelu odluke o troškovima postupka, pa je u tom dijelu prvostepena presuda preinačena tako da je apelant obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 811,96 KM, dok su u preostalom dijelu žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena (sve preciznije navedeno u izreci presude). Ispitujući osporenu presudu Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje prvostepenog suda za koje je ocijenio da odgovora provedenim dokazima, zaključivši da je i primjena materijalnog i procesnog prava pravilna, te da je donesena pravilna odluka za koju su dati jasni, potpuni i uvjerljivi razlozi, koje je u cijelosti prihvatio navedeni sud. Kantonalni sud je pojasnio da je apelant izdavač Dnevnih novina „San“ u kojem je objavljen sporni članak u kojem su za tužitelja iznesene neistine, klevete, koje su za posljedicu imale trpljenje duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti. Zatim, Kantonalni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete koja propisuje da su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim stav prvostepenog suda da je apelant, kao izdavač Dnevnih novina „San“, odgovoran za pričinjenu štetu, tako da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan. U tom pravcu je dalje pojašnjeno da je tačno da apelant nije autor navedenog članka, ali da se njegova odgovornost zasniva na činjenici da je on izdavač novina koje su sredstvo javnog informisanja. Zatim je u obrazloženju kao pravilan ocijenjen i stav prvostepenog suda da se apelant, kao izdavač, mogao osloboditi odgovornosti za štetu zbog klevete, u smislu odredbe člana 7. stav 1. tač. a), b), i
c) Zakona o zaštiti od klevete, ali kako utvrđenim činjeničnim stanjem nisu utvrđene okolnosti propisane ovim zakonskim odredbama, apelant nije oslobođen odgovornosti. Apelantovi navodi da je sporni tekst objavljen kao reagovanje Abida Kalkana koji je dao vrijednosni sud o nepravilnostima u javnom životu, što mu je obaveza kao medija, prema ocjeni Kantonalnog suda dati su bez argumenata i ničim nisu dokazani, te su stoga neosnovani.
12. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i navode žalbe da je prvostepeni sud propustio da prema principu proporcionalnosti utvrdi da li je uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava tužitelja na ugled, imajući u vidu da je tužitelj javna ličnost i da je stoga dužan da trpi izražavanja koja nisu pohvalna, jer se u spornom izražavanju radi o pitanjima od javnog interesa. Kako je istakao Kantonalni sud, razlog je što sporno izražavanje nije bilo izneseno kao mišljenje, nego kao činjenica, zbog čega je obaveza apelanta bila da uloži razuman napor na provjeravanju i potvrđivanju istinitosti informacija prije objavljivanja, pa bi se samo takvim postupanjem apelant mogao braniti da je objavio kritiku koju je tužitelj kao javna osoba trpio, pri čemu apelant nije ublažio štetne posljedice objavljivanjem „demantija“ koji je tužitelj dostavio apelantu. U odnosu na djelimičnu osnovanost tužiteljevih žalbenih navoda u odnosu na dosuđene troškove, odnosno neosnovanost navoda u odnosu na dosuđenu visinu nematerijalne štete, Kantonalni sud se iscrpnije izjasnio na strani 4 obrazloženja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kršenje prava na slobodu izražavanja apelant vidi u činjenici da je proglašen odgovornim za klevetu zbog spornog članka, a prema apelantovom mišljenju, jasno je vidljivo da se radi samo o pretpostavkama i mišljenju, a ne činjenicama, i sve po kazivanju Abida Kalkana, koji je i prije govorio o istoj problematici. Apelant ističe da su redovni sudovi zanemarili okolnost da se u naslovu teksta na kraju rečenice nalazi znak upitnika, te da se stoga u konkretnom slučaju ne može govoriti o činjenicama, te su zanemarili da se ime tužitelja spominje u samo jednoj rečenici koja po svojoj formi ne može predstavljati klevetu. Apelant se pozvao na stav Ustavnog suda zauzet u odlukama AP 787/04 i AP 813/04 (stav 36) koji je citirao. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što redovni sudovi, prije svega Kantonalni sud, nisu riješili istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer da jesu, rezultat toga bi bilo ukidanje prvostepene presude.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ocijenio apelaciju neosnovanom predloživši da se ona odbije jer je osporena presuda navedenog suda dala razloge za sve navode apelantove žalbe, koji se ponavljaju u apelaciji.
15. Općinski sud je u odgovoru naveo da je osporena presuda navedenog suda utemeljena na dokazima i činjenicama koje je sud prihvatio i poklonio im punu vjeru i pažnju, te da je donesena u skladu s važećim zakonskim propisima i u zakonom propisanoj proceduri, te da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službene novine Federacije BiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Cilj zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi.
Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz član 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Službeni glasnik BiH“ broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
d) kleveta-radnja nanošenja štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu, odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Osoba iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili prenijela izražavanje neistinite činjenice. (4) Kad se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema opštem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.[...] Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obvezan iznositi ili pronositi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u tijeku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stav 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...].
Obveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan poduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito štetniku podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja.
17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 200.
(1)Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.
(2)Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 45 0 P 016503 11 Gž od 25. avgusta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. septembra 2011. godine. Apelacija je podnesena 3. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
h) Slobodu izražavanja.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
24. U vezi sa spornim pitanjima koja se pokreću ovom apelacijom Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje tog apelanta u kontekstu kršenja prava iz člana II/3.e) i h), odnosno člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije, u vezi istog spornog članka „Preko Ustikoline se švercuju oružje i droga?“, raspravljao u predmetu broj AP 4220/11, u okviru koga su, s obzirom na isto činjenično i pravno pitanje, raspravljeni i predmeti AP 4226/11 i AP 5039/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4220/11 od 25. juna 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj apelaciji, koju je pokrenuo apelant u kontekstu istog spornog članka, koji je objavljen u Dnevnom listu „San“ broj 2.403, osporio presude Općinskog suda i Kantonalnog suda kojima je obavezan da tužiteljima u tim predmetima (Ešref Hodžić, Rešad Karović i Izudin Perjan, koji su zajedno s tužiteljem u ovom predmetu u istom spornom tekstu apostrofirani kao vođe vehabija u Ustikolini, odnosno pripadnici „džamijskog društva“ preko kojih se odvija šverc oružja i droge), isplati naknadu na ime nematerijalne štete zbog klevete.
25. Naime, Ustavni sud podsjeća da u citiranoj odluci nije utvrdio kršenje prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije u kojoj je, nakon razmatranja osporenih odluka u kontekstu apelantovih navoda, između ostalog, zaključio da nije bilo kršenja navedenog prava u situaciji kada su redovni sudovi u osporenim presudama napravili pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne sudove i onoga što predstavljaju činjenice koje se u postupku mogu dokazivati, te na osnovu toga utvrdili da sporno izražavanje predstavlja klevetu, jer se radi o činjenicama koje apelant prije objave nije provjerio i nije dokazao njihovu istinitost. Ustavni sud je u citiranoj odluci također zaključio da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između apelantove slobode na izražavanje i prava tužitelja na ugled. Još je navedeno da su, s obzirom na sve okolnosti slučaja, donošenjem osporenih presuda sudovi pravilno ocijenili da postoji «hitna društvena potreba», koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud je, imajući u vidu sve navedeno, ocijenio da se u konkretnom slučaju ne može zaključiti da su redovni sudovi izašli izvan dopuštenog stepena slobodne procjene (op. cit. AP 4220/11, tač.30-38).
26. Također, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci, raspravljajući apelantove prigovore usmjerene u pravcu kršenja prava na pravično suđenje u kontekstu istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije (što je ključni prigovor i u ovom predmetu), zaključio da je neosnovano apelantovo pozivanje na kršenje prava na pravično suđenje jer je u kontekstu apelantovih navoda utvrđeno da su redovni sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje o pitanju postojanja apelantove pasivne legitimacije (op. cit. AP 4220/11 tač. 45 i 46).
27. Dovodeći navedene zaključke iz citirane odluke u kontekst ovog slučaja Ustavni sud smatra da su u cijelosti primjenjivi i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da ni u konkretnom slučaju nisu izostala jasna i detaljna obrazloženja redovnih sudova zašto je apelant obavezan za naknadu nematerijalne štete iz kojih proizlazi da je apelant, kao izdavač Dnevnog lista „San“, objavio tekst u kojem je izrekao ozbiljne optužbe krivične prirode na račun tužitelja vezane za šverc oružjem i drogom, te organizovanje i rukovođenje vehabijskim pokretom, pri čemu su redovni sudovi nakon detaljne analize spornog teksta utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o činjenicama čiju je istinitost prije objave članka apelant mogao i morao provjeriti, što je propustio da učini. Ustavni sud također zapaža da se apelant ni tokom predmetnog postupka ponuđenim dokazima nije uspio osloboditi od odgovornosti za pričinjenu štetu zbog klevete, u smislu člana 7. stav 1. tač. a),
b) i c) Zakona o zaštiti od klevete, pri čemu apelant nije objavio „demanti“ tužitelja koji mu je upućen, u skladu s odredbom člana 8. navedenog zakona, što je bila njegova obaveza, kako bi ublažio štetu. Ustavni sud također smatra da u konkretnom slučaju nije izostalo ni detaljno obrazloženje u vezi sa visinom dosuđene štete zbog klevete koju su redovni sudovi cijenili u okolnostima konkretnog slučaja, shodno nalazu i mišljenju vještaka, članu 200. ZOO-a, te članu 10. Evropske konvencije. Ustavni sud nadalje zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, u svojim presudama dali argumentovano obrazloženje zašto je neosnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete (član 6. stav 2), navodeći da apelantova pasivna legitimacija postoji jer je apelant izdavač časopisa u kojem je sporni tekst objavljen, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu apelantovo pozivanje na stav Ustavnog suda zauzet u odlukama AP 787/04 i AP 813/04, ali da u okolnostima konkretnog slučaja navedeni stav nije primjenjiv, budući da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je prije objavljivanja spornog članka uložio razuman napor u provjeravanju iznesenih činjenica.
29. Stoga, imajući u vidu sve izneseno u svjetlu dosadašnje prakse zauzete u citiranom predmetu (op. cit. AP 4220/11) u kojem je raspravljeno gotovo identično činjenično i pravno pitanje istog apelanta gdje nije utvrđeno kršenje apelantovog prava u kontekstu identičnih prigovora, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove prigovore u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kao i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim presudama izvršili pravilnu razliku između onoga što predstavlja vrijednosne sudove, odnosno činjenice koje se u postupku mogu dokazivati, te na osnovu toga utvrdili da sporno izražavanje predstavlja klevetu, jer se radi o činjenicama koje apelant prije objave nije provjerio, niti dokazao njihovu istinitost.
32. Također, nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje zašto nisu prihvatili osnovanim istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić