Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4288/11 (E. R.)

Odluka donesena 09. 12. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Propisano zakonom
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4288/11

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4288/11, rješavajući apelaciju Edina Ratkušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Ratkušića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 002072 10 Gž od 11. oktobra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 002072 08 P od 26. marta 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edin Ratkušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Šemsa Droce, advokat iz Mostara, podnio je 2. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 002072 10 Gž od 11. oktobra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 002072 08 P od 26. marta 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i zakonskih zastupnika tuženih Republike Srpske i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena, odnosno tužene) zatraženo je 29. jula, odnosno 6. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Zakonski zastupnici tuženih su odgovore na apelaciju dostavili 5. augusta, odnosno 20. novembra 2014. godine. Okružni sud i Osnovni sud u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 28. augusta 2008. godine tužbom Osnovnom sudu pokrenuo parnični postupak protiv tuženih radi naknade štete po osnovu neosnovanog lišavanja slobode u ratnom logoru „Bileća“ od 10. juna 1992. godine do 18. augusta 1992. godine.

6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je Presudom broj 95 0 P 002072 09 P od 26. marta 2010. godine odbio tužbeni zahtjev uz istovremeno obavezivanje apelanta da naknadi troškove postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

7. Iz obrazloženja proizlazi da je apelant u iskazu naveo da je u periodu od 10. juna 1992. godine do 18. augusta 1992. godine bio zatočen u ratnom logoru u Bileći, gdje je u nehumanim i nehigijenskim uvjetima svakodnevno zlostavljan, psihički i fizički, te izgladnjivan (što su potvrdili saslušani svjedoci koji su sa apelantom boravili u logoru), te da su navedene okolnosti bile razlog za pokretanje predmetnog postupka.

8. S obzirom na takve činjenične okolnosti, Osnovni sud, odlučujući o istaknutim prigovorima zastarjelosti potraživanja od tuženih, pozvao se na odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje propisuju da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu, ili za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. U vezi s tim, Osnovni sud je, dalje, pojasnio da je šteta apelantu nastala u periodu neosnovanog lišavanja slobode (period juni – august 1992. godine), tako da je apelant za štetu saznao u isto vrijeme, a kako je sam u iskazu priznao, znao je i lica koja su mu štetu nanijela. Shodno takvim nespornim okolnostima, kako je istakao prvostepeni sud, apelant je mogao potraživati naknadu štete samo u rokovima određenim navedenim zakonom. Dalje je pojašnjeno da su na području Republike Srpske neposredna ratna opasnost i ratno stanje ukinuti 19. juna 1996. godine, pa je apelant od navedenog datuma u naknadnom roku od tri godine mogao podnijeti tužbu nadležnom sudu za naknadu štete, ali budući da je apelant tužbu podnio 28. augusta 2008. godine, kao nesporno se pokazuje da je apelantovo potraživanje zastarjelo.

9. Osnovni sud je ocijenio kao neosnovane apelantove prigovore da su se u radnjama neosnovanog lišavanja, te maltretiranja apelanta stekla obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i druga krivična djela koja ne zastarijevaju, pa samim tim ni predmetno potraživanje nije zastarjelo. U vezi s tim, Osnovni sud je, prije svega, naveo da apelant u vezi sa takvim prigovorima nije ukazao ni na jednu pravosnažnu presudu koja bi ukazivala na postojanje logora u Bileći, odnosno po kojoj su pojedinačno određene osobe proglašene odgovornim za krivična djela koja apelant navodi, kojom bi sud bio vezan u parničnom postupku, u skladu sa odredbom člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o čemu se prvostepeni sud iscrpnije izjasnio na strani 3. obrazloženja. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio na osnovu odredbe člana 386. ZPP.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj 95 0 P 002072 Gž od 11. oktobra 2011. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Ispitujući zakonitost osporene presude u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Okružni sud je naveo da je osporena presuda pravilna i zakonita, te da ju je prvostepeni sud dovoljno obrazložio i da navedeni sud u cijelosti podržava izraženi stav prvostepenog suda u vezi sa zastarjelošću predmetnog potraživanja, u smislu člana 376. ZOO.

11. U vezi sa apelantovim prigovorima da je šteta nastala izvršenjem krivičnih djela, i to iz grupe krivičnih djela koja ne zastarijevaju, pa da, shodno tome, ni predmetno potraživanje nije zastarjelo, Okružni sud je istakao da i prema njegovoj ocjeni u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. stav 1. ZOO, koja propisuje kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. U tom pravcu je Okružni sud naglasio da se citirana zakonska odredbe može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je prouzrokovao štetu, a ne u odnosu na državni organ, državu ili pravno lice koje odgovara za štetu umjesto štetnika koji odgovara po osnovu krivice. Pored toga, kako je istakao drugostepeni sud, citirana odredba se može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Budući da navedeni uvjeti u konkretnom slučaju nisu ispunjeni, Okružni sud je zaključio da nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. ZOO.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U iscrpnoj apelaciji iskazano je nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da je predmetno potraživanje zastarjelo kod nespornog da je apelant u logoru u Bileći bio lišen slobode duže od dva mjeseca, pri čemu je bio izložen psihičkom i fizičkom maltretiranju u nehumanim uvjetima, što sve jasno ukazuje da su nad apelantom pripadnici određenih formacija RS počinili krivična djela ratni zločin koja ne zastarijevaju, pa samim tim ne zastarijeva ni potraživanje koje proistječe iz takvih djela. Apelant ukazuje da su tužene bile dužne da, prema međunarodnom i domaćem zakonodavstvu (Povelja Ujedinjenih naroda, rezolucije br. 752 (iz 1992. godine) i 827 (iz 1993. godine) Vijeća sigurnosti, te brojne konvencije koje je apelant naveo i sl.), spriječe takva postupanja svojih organa. U suprotnom, moraju snositi odgovornost za pričinjenu štetu. Suštinski, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema apelantovoj ocjeni, nije primjenjiva.

b) Odgovori na apelaciju

13. Prvotužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakla da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uvjeti za primjenu odredaba člana 377. ZOO, te da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo.

14. U odgovoru na apelaciju drugotužena je, između ostalog, navela da su osporene presude donesene uz pravilnu primjenu materijalnog prava, polazeći od pravno relevantnih činjenica utvrđenih tokom postupka, pri čemu su redovni sudovi za svoje zaključke dali jasne razloge i obrazloženje, pa su, stoga, neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Budući da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovih prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, prava na pravično suđenje, s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 360. st. 1. i 2.

Opšte pravilo (1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 361. stav 1.

Kad zastarijevanje počinje teći (1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Član 377.

Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 002072 10 Gž od 11. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 2. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.a), b), d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 2, 3, 5. i 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom

23. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

24. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, jer smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, budući da mu je šteta pričinjena krivičnim djelima.

25. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da u citiranoj odluci nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava kada su, shodno odredbi člana 376. ZOO, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Ustavni sud podsjeća da, u vezi sa primjenom člana 377. ZOO, Ustavni sud u citiranoj odluci nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u vezi sa primjenom člana 377. ZOO - da se citirana odredba može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO (u tom predmetu tužena je bila Republika Srpska). Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja imao u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011. god.). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom.

26. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje. Naime, Evropski sud je u citiranoj odluci, raspravljajući o aplikaciji roditelja mladića koji je smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći, u okolnostima kada je krivični postupak protiv optuženog obustavljen zbog zastare krivičnog gonjenja, naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji je identičan onom iz ZOO, uključujući i član 377. ZOO), što bi, prema stavu Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. U citiranoj odluci Evropski sud je naglasio da time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku, podnosioci su se, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Prema tome, Evropski sud je istakao da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu, povrijedili samu bit prava podnosilaca na pristup sudu.

27. Ustavni sud je u navedenom predmetu, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da u odnosu na apelante nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje.

28. Dovodeći navedene principe u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da je apelant tužbu za naknadu štete pričinjene neosnovanim lišavanjem slobode u periodu od juna do augusta 1992. godine podnio izvan rokova propisanih zakonom iz odredaba člana 376. ZOO. Naime, redovni sudovi su uzeli u obzir da je apelant za štetni događaj imao saznanja odmah po lišavanju slobode (1992. godina), te za učinitelje, kako je apelant u iskazu naveo. Isto tako, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi rokove za zastarjelost potraživanja nisu računali od tada, već od 19. juna 1996. godine, kada je Narodna skupština RS ukinula ratno stanje, odnosno stanje neposredne ratne opasnosti, kada su prestale nesavladive prepreke koje su apelanta sprečavale da podnese tužbu nadležnom sudu, pri čemu je nesporno utvrđeno da je apelant predmetnu tužbu podnio u augustu 2008. godine, dakle, izvan rokova propisanih odredbama člana

376. ZOO.

29. U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju.

30. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da je predmetni slučaj potrebno analizirati (i) u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih naroda, kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Osnovna načela).

31. S tim u vezi, ukazuje se na tačku III/4. navedenog dokumenta kojom je propisana obaveza država da (u slučajevima teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu) sprovedu istragu i kada postoje dovoljni dokazi, krivično gone lice navodno odgovorno za ove povrede i ako se odgovornost dokaže, da to lice kazne. Tačka IV sadrži odredbe o zastarjelosti, te se naglašava da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja koja predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava (tačka IV/6). Međutim, u tački IV/7. se naglašava da domaće odredbe o zastarjelosti (uključujući one odredbe o zastarjelosti koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke) ne smiju biti pretjerano restriktivne u odnosu na druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava. Zatim se u tač. VII i VIII propisuju prava na pravni lijek i pristup sudu za žrtve teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava ili ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Dalje, navedeni dokument određuje pojam reparacije za žrtve teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. Tako se u tački IX/18. Osnovnih načela utvrđuje da reparacije uključuju sljedeće oblike, i to: restituciju, naknadu štete, rehabilitaciju, zadovoljenje i garanciju da se povrede neće ponoviti.

32. Analizirajući relevantne odredbe Osnovnih načela u kontekstu konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da se ovdje radi o naknadi štete kao obliku reparacije iz tačke IX/18. Osnovnih načela. U tački IX/20. Osnovnih načela detaljnije su pobrojani oblici naknade štete, te je pod a) navedeno: povreda tjelesnog integriteta i duševni bolovi, što bi, imajući u vidu konkretan slučaj (tužba podnesena zbog neosnovanog lišavanja slobode, te boravka u logoru u kojem je žrtva bila izložena fizičkom i psihičkom zlostavljanju), bio oblik štete koji je potraživao apelant. U konkretnom slučaju posebno su značajne odredbe tačke IV. Osnovnih načela s obzirom na to da je apelantova tužba odbijena zbog zastarjelosti potraživanja iz člana 376. ZOO. Prije analize navedenih odredaba Ustavni sud naglašava da je nesporno da su u konkretnom slučaju zadovoljeni zahtjevi iz tač. VII. i VIII. Osnovnih načela koji se odnose na pravo na pravni lijek i pravo na pristup sudu. Naime, nesporno je da je apelantu bilo osigurano pravo na pravni lijek (podnošenje tužbe radi naknade štete), kao i pravo na pristup sudu s obzirom na to da je apelantova tužba meritorno ispitana na dvije sudske instance.

33. Kao što je već rečeno, tačka IV. Osnovnih načela regulira institut zastarjelosti u dva stava. Prvim stavom (IV/6) se propisuje da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava. Međutim, ovaj stav se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može primijeniti na konkretan slučaj. Naime, kada se odredbe tačke IV/6. Osnovnih načela analiziraju u kontekstu odredaba tačke III/4. istog dokumenta, očigledno je da se zabrana primjene odredaba o zastarjelosti odnosi na provođenje istrage, odnosno krivično gonjenje i eventualno kažnjavanje lica koja su odgovorna za teške slučajeve kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Upravo tačka III/4. Osnovnih načela zahtijeva od država da provedu istragu, te, ukoliko postoje dokazi, krivično gone i kazne lica koja su odgovorna za teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koja predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu. Osim toga, zabrana primjenjivanja odredaba o zastarjelosti iz tačke IV/6. Osnovnih načela nije apsolutna, jer u tački IV/7. Osnovnih načela propisano je da domaće odredbe o zastarjelosti za druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava, uključujući one odredbe koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke, ne smiju biti pretjerano restriktivne. Dakle, Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne.

34. S tim u vezi, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li su odredbe člana 376. ZOO ( na osnovu kojih je odbijena apelantova tužba zbog zastarjelosti) pretjerano restriktivne. Odredbe člana

376. ZOO propisuju dva roka zastarjelosti od tri i pet godina, te će Ustavni sud ispitati da li su navedeni rokovi pretjerano restriktivni u smislu odredaba iz tačke IV/7. Osnovnih načela. Po mišljenju Ustavnog suda, ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani vremenski periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnova za podnošenje ove vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima.

35. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i noviju praksu Ustavnog suda i Evropskog suda usvojenu u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima u vezi sa primjenom rokova zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud zaključuje da su osporene presude donesene u skladu sa standardima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u okviru predmetnog parničnog postupka primjenom rokova iz člana 376. ZOO apelantu ni na koji način nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

36. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, ali iz navoda apelacije proizlazi da apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje u kontekstu primjene materijalnog prava. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke detaljno obrazložio ovaj apelantov suštinski prigovor, Ustavni sud, shodno tome, apelantovo pozivanje na kršenje prava na imovinu smatra, također, neosnovanim.

Ostali navodi

37. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/3.a), b), i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 2, 3, 5. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi naknade štete, pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih prava.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

39. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4288/11 (E. R.) | Sudska praksa | Aktio