Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4219/11 (Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4219/11
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj u predmetu broj AP 4219/11, rješavajući apelaciju Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 001782 10 Rev od 23. avgusta 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantkinja) podnijela je 28. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 001782 10 Rev od 23. avgusta 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Milice Blažević (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 18. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. oktobra 2014. godine, a tužiteljka nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 001782 08 P od 30. januara 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljke kojim je tražila da se utvrdi da je ništav sporazum zaključen između Drage Blagojevića i „Kristal banke“ a.d. Banja Luka, apelankinjinog pravnog prednika, koji je zaključen 23. aprila 1999. godine pred Osnovnim sudom u predmetu broj Ipr:10/99-Š ( u daljnjem tekstu: Sporazum o založnom pravu), i to u dijelu u kome su se stranke saglasile da se radi obezbjeđenja potraživanja „Kristal banke“ a.d. Banja Luka u iznosu od 60.000,00 KM sa kamatom od 14% izvrši uknjižba založnog prava u korist „Kristal banke“ a.d. Banja Luka na nekretninama Drage Blagojevića, bliže označenim u izreci presude (stav I), odbijen je i tužbeni zahtjev tužiteljke kojim je traženo da se utvrdi da je ništav Ugovor o kreditu od 16. juna 1999. godine broj 20-WB /99, zaključen između Drage Blagojevića i „Kristal banke“ a.d. Banja Luka, u dijelu u kome su se stranke saglasile da se radi potraživanja u iznosu od 247.000,00 KM sa kamatom od 9% izvrši uknjižba založnog prava u korist „Kristal banke“ a.d. Banja Luka na nekretninama Drage Blagojevića, bliže opisnim u izreci presude (stav II), odbijen je zahtjev za brisanje založnog prava upisanog na opisanim nekretninama u korist „Kristal banke“ a.d. Banja Luka, apelantkinjinog pravnog prednika (stav III), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav IV).
6. Iz obrazloženja presude proizilazi da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da su tužiteljka i Drago Blagojević, sad umrli, zaključili brak 1974. godine koji je razveden Presudom Osnovnog suda broj P:42/84 od 9. februara 1985. godine, da je Osnovni sud Rješenjem broj P:94/85 od 12. novembra 1986. godine, na zahtjev tužiteljke, donio rješenje o privremenoj mjeri kojim je Dragi Blagojeviću zabranio raspolaganje predmetnim nekretninama, da je 23. aprila 1999. godine zaključen Ugovor o kreditu broj 02-01-111- 1503/99 između PP „Mediteran“ Šamac, koga zastupa direktor Drago Blagojević, i „Kristal banke“ a.d. Banja Luka na iznos kredita od 60.000,00 KM sa kamatom od 14% na godišnjem nivou, da je istog dana, tj. 23. aprila 1999. godine, pred Osnovnim sudom pod brojem Ipr: 10/99-Š zaključen sporazum između povjerioca „Kristal banke“ a.d. Banja Luka i dužnika PP „Mediteran“ Šamac, a kojim su se stranke saglasile da se radi obezbjeđenja navedenog kredita „izvrši uknjižba založnog prava na predmetnim nekretninama, koje su upisane kao svojina dužnika Drage Blagojevića sa 1/1, da je 16. juna 1999. godine pod brojem 20-WB/99 zaključen ugovor o kreditu između PP „Mediteran“ Šamac, koje je zastupao direktor Drago Blagojević, i „Kristal banke“ a.d. Banja Luka na iznos od 247.000,00 KM sa kamatom od 9% na godišnjem nivou, da je članom 9 stav 3 ovog ugovora kao instrument obezbjeđenja određen upis založnog prava na predmetnim nekretninama, koje su svojina Drage Blagojevića sa 1/1 u ukupnoj vrijednosti 597.615 DM“, da je na navedenoj nekretnini hipotekarnog dužnika Drage Blagojevića upisano založno pravo u korist „Kristal banke“ a.d. Banja Luka radi obezbjeđenja naplate potraživanja po odobrenim kreditima.
7. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je odbio tužiteljkin tužbeni zahtjev. Po shvatanju Osnovnog suda, privremena mjera zabrane raspolaganja na nekretnini na kojoj je zasnovano založno pravo odnosi se samo na upis u katastarskom operatu, ali ne i na zemljišnoknjižno stanje, pa nema osnova da se sporazum o založnom pravu od 23. aprila 1999. godine i ugovor o kreditu od 16. juna 1999. godine u tom dijelu smatraju ništavim, niti da se briše upisano založno pravo.
8. Drugostepenom Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 001782 09 Gž od 4. novembra 2009. godine žalba tužiteljke je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravne zaključke Osnovnog suda. Pri tome Okružni sud je ustanovio da navedeni sporazum o založnom pravu i ugovor o kreditu nisu zaključeni između Drage Blagojevića i „Kristal banke“ a.d. Banja Luka, nego između PP „Mediteran“ Šamac i „Kristal banke“ a.d. Banja Luka, pa je stoga neosnovan tužiteljkin zahtjev za utvrđenje ništavosti sporazuma i ugovora koji nisu ni zaključeni. Prihvatajući da privremena mjera nije bila upisana u zemljišnim knjigama i da je brak tužiteljke i Drage Blagojevića razveden 14 godina prije zaključivanja sporazuma o založnom pravu i ugovora o kreditu, Okružni sud je ustanovio da nema mjesta za primjenu odredbi člana 68 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Takođe je ustanovio da, u smislu odredbe člana 63 stav 4 ZOSPO, na zasnivanje založnog prava nije od uticaja sudsko poravnanje iz 2002. godine kojim je utvrđen udio tužiteljke od 2/3 u zajedničkom sticanju na založenoj nekretnini.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 86 0 P 001782 10 Rev od 23. avgusta 2011. godine revizija tužiteljke je usvojena, Presuda Okružnog suda broj 86 0 P 001782 09 Gž od 4. novembra 2009. godine je preinačena tako što je žalba tužiteljke usvojena, usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljke tako što je utvrđeno da su ništavi sporazum o založnom pravu, i to u dijelu u kome su se stranke saglasile da se radi obezbjeđivanja potraživanja „Kristal banke“ a.d. Banja Luka u iznosu od 60.000,00 KM sa kamatom od 14% izvrši uknjižba založnog prava u korist „Kristal banke“ a.d. Banja Luka na nekretninama Drage Blagojevića, bliže označenim u izreci presude, i Ugovor o kreditu od 16. juna 1999. godine broj 20-WB/99 zaključen između Drage Blagojevića i „Kristal banke“ a.d. Banja Luka u iznosu od 247.000,00 KM sa kamatom od 9%, naloženo je brisanje založnog prava upisanog u korist „Kristal banke“ a.d. Banja Luka na nekretninama Drage Blagojević, bliže opisanim u izreci presude (stav II), te je apelantkinji na ime troškova postupka dosuđen iznos od 2.800,00 KM.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je oboriva zakonska pretpostavka da svakom od bračnih supružnika pripada po ½ zajedničke imovine (član 272 stav 1 Porodičnog zakona) s tim što svaki supružnik može tražiti da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine ako dokaže da je njegov doprinos u tom sticanju veći od doprinosa drugog supružnika (član 273 stav 1 Porodičnog zakona). Dalje je istaknuto da je odredbom člana 270 stav 5 Porodičnog zakona propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine predstavljaju njihovu zajedničku imovinu. Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno, a svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima (član 271 st. 1 i 2 Porodičnog zakona). Istovjetni tekst sadržavao je i član 265 Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja pravnih poslova kojim je zasnovano založno pravo na spornoj nekretnini. Stoga je u momentu zaključenja sporazuma o založnom pravu i ugovora o kreditu predmetna nekretnina imala karakter zajednički stečene imovine bračnih supružnika, tužiteljke i hipotekarnog dužnika Drage Blagojevića, a što slijedi i iz sudskog poravnanja zaključenog 3. januara 2002. godine pred Osnovnim sudom pod brojem P:260/2001-Š.
12. Vrhovni sud je, dalje, naveo da, s obzirom na to da je zakon izričito propisao da bračni supružnik ne može samostalno raspolagati, niti opteretiti pravnim poslom među živima svoj udio (ako nema izričitu ili prećutnu saglasnost drugog bračnog supružnika), onda pogotovo ne može opteretiti cjelokupnu zajedničku imovinu stečenu tokom bračne zajednice, dakle, i onaj dio koji po zakonu pripada drugom bračnom supružniku. Naime, bez obzira na to što je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na zajedničkoj imovini upisan samo jedan bračni supružnik (u konkretnom slučaju umrli Drago Blagojević), smatra se da je upis izvršen na oba bračna supružnika ukoliko do upisa nije došlo na osnovu pismenog ugovora zaključenog između bračnih supružnika. Ovo pravno pravilo treba da spriječi zloupotrebu na štetu bračnog supružnika koji nije uknjižen kao suvlasnik zajedničke nekretnine.Zbog toga, kada bračni supružnik koji je uknjižen u zemljišnim knjigama kao isključivi vlasnik zajedničke nekretnine zaključi ugovor ili sporazum kojim opterećuje kompletnu imovinu, a za to nema saglasnost drugog bračnog supružnika, što je konkretni slučaj, takav pravni posao je ništav.
13. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su pravni poslovi na osnovu kojih je umrli Drago Blagojević zasnovao založno pravo na cjelokupnoj nekretnini koja predstavlja zajednički stečenu imovinu tokom braka sa tužiteljkom ništavi u dijelu kojim je zasnovao založno pravo. Vrhovni sud je zaključio da u tom dijelu pravni posao ne može naknadno steći djelimičnu pravnu valjanost (član 107 stav 1 ZOO), tj. proizvoditi pravno dejstvo založnog prava na suvlasničkom dijelu Drage Blagojevića, koji je utvrđen na osnovu sudskog poravnanja. Ovo stoga što se pravne posljedice protežu unazad, od momenta zaključenja pravnog posla, i što Drago Blagojević nije mogao samostalno opteretiti ni svoj dio prije podjele zajedničke imovine. Sve do tada imovina se smatra zajedničkom i na nju se primjenjuje odredba člana 271 st. 1 i 2 Porodičnog zakona, a tek nakon utvrđenja udjela bračnih supružnika svaki od njih može kao suvlasnik raspolagati svojim dijelom, pa i na njemu zasnovati hipoteku (član 14 stav 2 ZOSPO). Takođe je istaknuto da samim ugovorom ne može se zasnovati hipoteka, jer je ona stvarno pravo na tuđoj nekretnini, pa je neophodan upis u javnu knjigu. Dakle, upis hipoteke će proizvesti pravno dejstvo samo u slučaju da postoji punovažan pravni naslov i da je lice na čiju se nekretninu upisuje hipoteka njen vlasnik koji je mogao slobodno raspolagati nekretninom bez ograničenja.
14. Vrhovni sud je, na kraju, istakao da se ne može prihvatiti stav Okružnog suda da je apelantkinja savjesna stranka, koja se pouzdala u tačnost upisa u zemljišne knjige i da zbog toga ne može trpjeti štetne posljedice. S tim u vezi je istaknuto da je privremena mjera zabrane raspolaganja spornom nekretninom donesena 12. novembra 1986. godine i sprovedena je u katastarskom operatu. Ugovorom o kreditu od 16. juna 1999. godine ugovoreno je zasnivanje založnog prava kako po zemljišnoknjižnim, tako i po katastarskim podacima. Tužena je, postupajući savjesno, trebalo da provjeri ne samo stanje upisa u zemljišnim knjigama već i u katastarskom operatu. Da je postupila na taj način, saznala bi da je u toku parnica između tužiteljke i hipotekarnog dužnika Drage Blagojevića u vezi sa nekretninom na kojoj se treba zasnovati založno pravo i da postoji mjera zabrane raspolaganja i opterećenja. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, nepravilan zaključak Okružnog suda da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer su sporazum o založnom pravu i ugovor o kreditu zaključili PP „Mediteran“ Šamac i „Kristal banka“ a.d. Banja Luka kod činjenice da je Drago Blagojevć, kao vlasnik nekretnine, dao hipotekarnu saglasnost za zasnivanje hipoteke i da je izvršen upis u „C“ listu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelantkinja smatra da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da je neprihvatljiv stav Okružnog suda da je apelantkinja savjesna stranka, koja se pouzdala u tačnost upisa u zemljišne knjige, te zbog toga ne može trpjeti štetne posljedice. Naime, apelantkinja smatra da je nepravilan stav Vrhovnog suda da je apelantkinja, postupajući savjesno, trebal dao provjeri ne samo stanje u zemljišnim knjigama već i u katastaraskom operatu, te bi na taj način saznala da je u toku parnica između tužiteljke i hipotekarnog dužnika u vezi sa nekretninom na kojoj se treba zasnovati založno pravo i da postoji mjera raspolaganja i opterećenja. Ističe da je apelantkinja prilikom zaključenja ugovora o hipoteci postupala kao savjesna stranka, koja je imala puno povjerenje u zemljišne knjige, te ne može snositi štetne posljedice.
17. Apelantkinja, takođe, smatra da činjenica da se radi o nekretnini koja je bila zajednička imovina tužiteljke i hipotekarnog dužnika, a koju činjenicu apelantkinja nije mogla znati, jer, pored nepostojanja zabilježbe spora i zabrane raspolaganja u zemljišnim knjigama, apelantkinja nije mogla, niti trebalo da zna bračno stanje hipotekarnog dužnika, da li je ranije bio u braku, da li je ponovo stupio u brak (što je ovdje slučaj), te na osnovu toga sa kojim licem ima zajedničku imovinu ne može biti osnov za brisanje zabilježbe hipoteke i, u vezi s tim, oduzimanje prava hipotekarnom povjeriocu, jer je apelantkinja postupala kao savjesna stranka, sa punim povjerenjem u zemljišne knjige, te ne može snositi štetne posljedice zbog neispitivanja vanknjižnog stanja.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod razloga i stavova iznesenih u svojoj odluci, jer smatra da je ona donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih odredaba materijalnog prava, kao i uz poštivanje apelantkinjinih prava, zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
V. Relevantni propisi
19. Porodični zakon («Službeni glasnik RS» br. 54/02 i 41/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 270. stav 5.
(5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 271.
(1) Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.
(2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
Član 272. stav 1.
(1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. Član 273.
(1) Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.
20. Porodični zakon («Službeni list SRBiH» br. 21/79 i 44/89) u relevantnom dijelu glasi:
Član 264. stav 2.
Imovinu koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 265.
Bračnom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.
Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
21. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 107.
(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 86 0 P 001782 10 Rev od 23. avgusta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantkinja je osporenu presudu primila 1. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelantkinja pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su joj tom presudom prekršena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti sporazuma, odnosno ugovora o zasnivanju založnog prava, dakle, na spor privatnih lica koji se tiče imovinskog prava. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda, Pretto protiv Italije od 8. decembra 1983. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno razmotrio sva sporna pitanja u predmetu i da je dao veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljke kojim je tražila da se utvrdi ništavost ugovora o kreditu u dijelu kojim je utvrđeno da se izvrši uknjižba založnog prava na zajedničkoj imovini stečenoj u braku, te da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zbog čega smatra da je predmetna imovina bračna stečevina tužiteljke i hipotekarnog dužnika, koja u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora još nije bila podijeljena, pa se tužiteljkin bivši suprug nije mogao a priori smatrati stvarno isključivim vlasnikom te nekretnine, bez obzira na to što je upisan u vlasničkoj knjizi sa pravom 1/1 i, na osnovu tako tumačenog prava svojine, raspolagati zajedničkom imovinom, odnosno opteretiti je, što je konkretno slučaj. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je ništav ugovor kojim je tužiteljkin bivši suprug, koji je uknjižen u zemljišnim knjigama kao isključivi vlasnik zajedničke nekretnine, opteretio kompletnu imovinu, dakle, i onaj dio koji po zakonu pripada drugom bračnom supružniku, a za to nije imao saglasnost tužiteljke kao drugog bračnog supružnika.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno i logično obrazloženje i primijenio relevantne odredbe materijalnog prava (Porodičnog zakona). Naime, Ustavni sud zapaža da su imovinski odnosi bračnih supružnika regulisani relevantnim odredbama Porodičnog zakona koji je lex specialis u odnosu na sve druge propise kojima su regulisane određene situacije između bračnih supružnika (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2697/08 od 12. oktobra 2011. godine). Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju primjena materijalnog prava ne može se smatrati proizvoljnom.
34. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantkinjinu štetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da osporena presuda u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredbi Porodičnog zakona i ZOO.
35. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelantkinja navodi da joj je osporenom presudom, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i navode o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje zašto je trebalo odbiti apelantkinjin tužbeni zahtjev i kada se taj sud pozvao na relevantne odredbe Porodičnog zakona i ZOO.
38. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a kada je Ustavni sud, u okviru razmatranja kršenja prava na pravično suđenje, zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
39. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić