Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4208/11 (R. S. P. i S. Š.)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - javno izricanje presude
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 326
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4208/11
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4208/11, rješavajući apelacije Rajeevalochana Shesha Prasada i Senada Šepera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Rajeevalochana Shesha Prasada i Senada Šepera podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 020601 10 Kž od 12. aprila 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici broj 43 0 K 020601 09 K od 12.
jula 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Rajeevalochana Shesha Prasad (u daljnjem tekstu: prvoapelant) kojeg zastupa Edina Rešidović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 28. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 020601 10 Kž od 12. aprila 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 43 0 K 020601 09 K od 12. jula 2010. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4208/11.
2. Senad Šeper (u daljnjem tekstu: drugoapelant) kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 28. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv istih presuda koje je osporio i prvoapelant, dakle Presude Kantonalnog suda broj 43 0 K 020601 10 Kž od 12. aprila 2011. godine i Presude Opštinskog suda broj 43 0 K 020601 09 K od 12. jula 2010. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4293/11.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom da se apelacije tiču istog pitanja Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4208/11 i AP 4293/11 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4208/11.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju u predmetu AP 4208/11, a 9. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju u predmetu AP 4293/11.
5. Odgovore na apelacije Tužilaštvo je dostavilo 16. jula 2014. godine, Opštinski sud 17. jula 2014. godine a Kantonalni sud 29. jula 2014. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Tužilaštvo je podiglo Optužnicu broj KT-XIII-158/09 od 22. maja 2009. godine protiv apelanata i još četvoro lica što su, između ostalih, pod tačkom I optužnice, prvoapelant i Ibrahim Husanović u Zenici, u pogonu Departmenta čeličane preduzeća Mittal Steel d.o.o. Zenica, prvoapelant kao direktor Departmenta čeličane i Ibrahim Husanović kao pomoćnik direktora za proizvodnju, izazvali opasnost po život ljudi tako što su, iako su bili svjesni da nakon požara od 11. februara 2007. godine nije provjerena ispravnost instalacionih cijevi za provod gasa argona, koje se nalaze u prostoriji ispod postolja stotonske kazanske "LF" peći na dubini od pet metara ispod zemlje, te da zbog toga može doći do opasnosti po život ljudi, olako držeći da neće doći do neželjenih posljedica, 13. februara 2007. godine naložili da se oko 4,40 sati pokrene proizvodnja na toj peći, da bi u toku proizvodnje oko 8,50 sati došlo do problema na kazanu stotonske kazanske peći zbog manjeg dotoka argona, zbog čega je grupa radnika u više navrata silazila u tu prostoriju kako bi utvrdili uzrok zbog kojeg nedostaje argon, jer je zbog oštećenja na fleksibilnim crijevima, kroz koja je proticao argon, uslijed njegovog curenja došlo do djelovanja argona na radnike, a zatim do nasilnog gušenja radnika Ibrahima Hakanovića, Rame Bektaša i Muje Smrike od čega su sva trojica na licu mjesta preminuli.
8. Tačkom II optužnice Tužilaštvo je optužilo drugoapelanta da je u periodu od 11. do 13. februara 2007. godine u Zenici, kao pomoćnik direktora za poslove održavanja u Departmentu čeličane Mittal Steel d.o.o. Zenica, izazvao opasnost po život ljudi tako što, iako je bio svjestan da su u požaru od 11. februara 2007. godine mogle biti oštećene instalacije za provod gasa argona, koje se nalaze u prostoriji ispod postolja stotonske kazanske "LF" peći na dubini od pet metara ispod zemlje, olako držeći da te instalacije nisu oštećene i da neće doći do curenja gasa argona, za koji je apelant znao da je opasan po život ljudi, nije naložio da se izvrši kontrola ispravnosti tih instalacija i da se otkloni kvar koji je na njima nastao požarom, zbog čega je 13. februara 2007. godine oko 8,50 sati došlo do problema na peći zbog manjeg dotoka argona, pa je grupa radnika u više navrata silazila do peći kako bi utvrdila šta je uzrok tome, pa je zbog oštećenja na fleksibilnim crijevima, kroz koje je proticao argon, uslijed njegovog curenja došlo do djelovanja argona na radnike, a zatim do nasilnog gušenja trojice radnika; time su prvoapelant i drugoapelant počinili teško krivično djelo protiv opšte sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi s članom 323. stav 4. u vezi sa stavom 1, sve u vezi s članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
9. Presudom Opštinskog suda broj 43 0 K 020601 09 K od 12. jula 2010. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanata i još četiri optužene osobe, apelanti su proglašeni krivim za teška krivična djela protiv opšte sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi s članom 323. stav 4. u vezi sa stavom 1, sve u vezi s članom 31. KZFBiH. Za navedeno krivično djelo apelantima je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od po dvije godine, te ujedno određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko apelanti u roku od pet godina od dana pravosnažnosti presude ne učine novo krivično djelo. Ostali optuženi su oslobođeni optužbe da su na način opisan u izreci presude počinili predmetno krivično djelo.
10. U izreci presude je navedeno da je prvoapelant kriv što je 13. februara 2007. godine u Zenici, u pogonu Departmenta čeličane preduzeća Mittal Steel d.o.o. Zenica, kao direktor Departmenta čeličane, izazvao opasnost po život ljudi tako što je, iako je bio svjestan da nakon požara od 11. februara 2007. godine nije provjerena ispravnost instalacionih cijevi za provod gasa argona, koje se nalaze u prostoriji ispod postolja stotonske kazanske "LF" peći na dubini od pet metara ispod zemlje, te da zbog toga može doći do opasnosti po život ljudi, olako držeći da neće doći do neželjenih posljedica, tog dana naložio da se oko 4,40 sati pokrene proizvodnja na toj peći, da bi u toku proizvodnje oko 8,50 sati došlo do problema na kazanu stotonske kazanske peći zbog manjeg dotoka argona, zbog čega je grupa radnika u više navrata silazila u tu prostoriju kako bi utvrdila uzrok manjeg dotoka argona, pa je zbog oštećenja na fleksibilnim crijevima, kroz koje je proticao argon, uslijed njegovog curenja došlo do djelovanja argona na radnike, a zatim do nasilnog gušenja radnika Ibrahima Hakanovića, Rame Bektaša i Muje Smrike od čega su sva trojica na licu mjesta preminuli. Također, u izreci presude je navedeno da je drugoapelant kriv što je od 11. do 13. februara 2007. godine u Zenici, kao pomoćnik direktora za poslove održavanja u Departmentu čeličane Mittal Steel d.o.o. Zenica, izazvao opasnost po život ljudi tako što, iako je bio svjestan da su u požaru od 11. februara 2007. godine mogle biti oštećene instalacije za provod gasa argona, koje se nalaze u prostoriji ispod postolja stotonske kazanske "LF" peći na dubini od pet metara ispod zemlje, olako držeći da one nisu oštećene i da neće doći do curenja gasa argona, za koji je znao da je opasan po život ljudi, nije naložio da se izvrši kontrola ispravnosti tih instalacija i da se otkloni kvar koji je na njima nastao požarom, uslijed čega je 13. februara 2007. godine oko 8,50 sati došlo do problema na peći zbog manjeg dotoka argona, zbog čega je grupa radnika u više navrata silazila do peći kako bi utvrdili uzrok manjeg dotoka, pa je zbog oštećenja na fleksibilnim crijevima, kroz koje je proticao argon, uslijed njegovog curenja došlo do djelovanja argona na radnike, a zatim do nasilnog gušenja trojice radnika.
11. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo, prije svega, da je Tužilaštvo kod tog suda podiglo Optužnicu broj KT-XIII-158/09 od 22. maja 2009. godine protiv apelanata i drugih zbog teškog krivičnog djela protiv opšte sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi s članom 323. stav 4. u vezi sa stavom 1, sve u vezi sa članom 31. KZFBiH, pobliže opisano u dispozitivu presude. Opštinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da se 11. februara 2007. godine oko 23,30 sati u pogonu Departmenta čeličane dogodio požar; da su 13. februara 2007. godine trojica radnika tog pogona smrtno stradali i da je uzrok njihove smrti gušenje plinom argonom. Opštinski sud je naveo da su ostali činjenični navodi optužnice bili sporni i da su bili predmet rasprave i dokazivanja na glavnom pretresu. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka Vjekoslava Kajića proizlazi da se 11. februara 2007. godine oko 23,00 sata u prostoriji ispod LF čeličane dogodio požar, da su tom prilikom izgorjeli elektro kablovi, da je prvoapelant kao direktor čeličane donio odluku da se remont postrojenja odradi ranije (umjesto 15. februara 2007. godine, za kada je bio planiran), da radnici mašinskog postrojenja prilikom obavljanja remonta nisu dobili nikakvo zaduženje u vezi s LF postrojenjem, već da je elektro održavanje dobilo zadatak da otkloni kvar na elektro kablovima u prostoriji ispod LF i da je težište remonta bilo usmjereno prema elektro peći i konti livu. Opštinski sud je naveo da iz plana remonta (T-8) proizlazi da je remont u čeličani bio planiran za 15. februar 2007. godine s opisom poslova koji je bio u planu, ali da se nakon obustavljanja proizvodnje 11. februara 2007. godine pristupilo vanrednom remontu koji je obavljen 12. februara 2007. godine, da su kao dodatni poslovi bili izmjena izgorjelih kablova u prostoriji ispod LF, te da tim remontom nije planiran pregled i zamjena crijeva za argon u prostoriji ispod tareta (prostorija gdje se dogodio požar). Opštinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka Mirsada Hoze proizlazi da je 12. februara 2007. godine zajedno s Ibrahimom Hakanovićem radio na remontu eko filtera, a zatim na remontu elektro peći, te da su tek 13. februara oko 7,10 sati po naređenju poslovođe otišli u prostoriju ispod LF postrojenja i da su konstatovali da samo na jednom crijevu ima protoka argona. Opštinski sud je naveo da se na osnovu iskaza navedenih svjedoka može sa sigurnošću izvesti zaključak da Ibrahim Hakanović i ostali radnici mašinskog održavanja nisu ulazili u LF postrojenje sve do 13. februara 2007. godine do 7,10 sati, te da Ibrahim Hakanović nije bio u prilici da na bilo koji način utiče na odvijanje remonta postrojenja čeličane. Naime, Opštinski sud je naveo da je očigledno da su radnici mašinskog postrojenja postupali isključivo po naređenju neposrednih rukovodilaca i da je stoga neosnovana tvrdnja odbrane da je Ibrahim Hakanović bio samostalan u radu, jer je očigledno nastojanje odbrane da događaj prikažu kao slučaj ili da Ibrahima Hakanovića prikažu kao odgovornog za svoju smrt, kao i za smrt još dvojice radnika.
12. Opštinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka Vjekoslava Kajića, također, proizlazi da je planom o vanrednom remontu bilo planirano da se sa proizvodnjom u čeličani počne 13. februara 2007. godine oko 2,00 sata, na osnovu čega se može zaključiti da je požar imao karakter vanrednog događaja i da u takvoj situaciji sve bitne odluke donosi menadžment čeličane na čelu s prvoapelantom kao direktorom, dakle i odluke kada će se okončati remont i nastaviti proizvodnja. Opštinski sud je naveo da u prilog tome ide i iskaz svjedoka Eniza Dudića iz kojeg proizlazi da je ovaj svjedok 12/13. februara 2007. godine došao u treću smjenu kao smjenski poslovođa i da mu je prilikom preuzimanja smjene od Suada Štete rečeno da proizvodnja u čeličani treba da počne oko 2,00 sata. Opštinski sud je naveo da se na osnovu iskaza navedenih svjedoka može sa sigurnošću zaključiti da je netačna tvrdnja odbrane da u takvim vanrednim situacijama bilo koje bitne odluke, pa i odluku kada će početi proizvodnja nakon remonta donose smjenske poslovođe, odnosno da se može zaključiti da takve odluke donosi menadžment čeličane na čelu s prvoapelantom kao direktorom. Zatim, Opštinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka Mirsada Hoze proizlazi da 13. februara 2007. godine prilikom ulaska u prostoriju ispod LF radnici nisu imali na raspolaganju posebnu opremu zaštite od plinova, dok iz iskaza svjedoka Murisa Skopljaka proizlazi da je od posebne opreme za zaštitu na poslu on imao samo masku za zaštitu od prašine. Opštinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka Ahmeta Mulića proizlazi da radnici mašinskog održavanja nisu imali na raspolaganju posebnu opremu za zaštitu od plinova, niti drugu opremu - instrumente koji bi indicirali prisustvo plinova u zatvorenim prostorijama. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da sve to ukazuje da je posebna zaštita radnika na radu u čeličani bila potpuno zanemarena, te da preduzeće nije poklanjalo posebnu pažnju zaštiti radnika na radu. Opštinski sud je naveo da je primjetno da su saslušani svjedoci optužbe bili pod pritiskom potreba odbrane apelanata, budući da su u unakrsnom ispitivanju potvrđivali tvrdnje odbrane, što je shvatljivo jer su zaposlenici istog preduzeća kao i apelanti, te da je očigledno da su vodili računa da svojim svjedočenjem ne ugroze svoju egzistenciju i egzistenciju svojih porodica, te da je, po ocjeni suda, vjerodostojniji dio iskaza tih svjedoka koje su dali u direktnom ispitivanju.
13. Opštinski sud je dalje naveo da iz nalaza i mišljenja tima vještaka Metalurškog instituta "Kemal Kapetanović" iz Zenice, koji je zasnovan na pravilima nauke i struke, jasan potpun i nedvosmislen, proizlazi da su uočene razlike u izgledu površinskog vanjskog plašta na sva četiri crijeva na istom mjestu u dužini od oko 1,75 m, te da su uočeni nalijepi metalnog porijekla. U vezi s tim, Opštinski sud je ukazao da u slučaju da su radnici mašinskog održavanja, kao i apelanti, izvršili pregled fleksibilnih crijeva za argon ta oštećenja su se mogla uočiti, što je, očigledno, propušteno da se učini. Zatim, da iz iskaza svjedoka Senada Telalovića, električara, proizlazi da je uočio promjene na crijevima za argon, dok je svjedok Hurem Šahić u svom iskazu istakao da su te promjene bile očigledne, što proizlazi i iz fotografija načinjenih prilikom uviđaja. Opštinski sud je naveo da sve te okolnosti ukazuju da bi, u slučaju da su radnici mašinskog održavanja pregledali crijeva, bile uočene te promjene, ali da radnici mašinskog održavanja nisu bili u prilici da to učine jer su planom za remont bili svi raspoređeni na remont elektro peći i konti liva. Opštinski sud je istakao da iz nalaza i mišljenja dalje proizlazi da je unutrašnji gumeni dio crijeva u dužini od 1,75 m uništen zbog izloženosti temperaturi višoj od 700 stepeni Celzija, čime su stvoreni uslovi za isticanje argona kroz plašt crijeva. Također, iz nalaza i mišljenja proizlazi da se, prema standardu za ta crijeva, ona mogu koristiti na temperaturi maksimalno do 70 stepeni Celzijusa, te da su stoga automatski morala biti zamijenjena, bez obzira da li su se na njima vidjela oštećenja. Opštinski sud je naveo da su, dakle, navedena crijeva automatski morala biti zamijenjena prilikom remonta, što su prvoapelant kao direktor i drugoapelant kao pomoćnik direktora propustili planirati - naložiti u izmijenjenom planu remonta ili u usmenom obliku. Zatim, da iz nalaza i mišljenja tima vještaka Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta u Tuzli, koji je zasnovan na pravilima nauke i struke, jasan potpun i nedvosmislen, proizlazi da se sa stanovišta zaštite na radu i zaštite od požara nesreća dogodila i zbog toga što nije postojalo vještačko provjetravanje prostorije, te zato što nisu postojale table upozorenja gdje može doći do pojave plina. Dalje, da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je radnje na iznalaženju kvara na protoku argona u instalacijama trebalo obaviti uz prisustvo čete za spasavanje, te da se na mjestima gdje se pretpostavi da može doći do isticanja plina uzima probni uzorak vazduha. Sve to ukazuje na teško zanemarivanje organizovanja i provođenja posebnih mjera zaštite na radu i zaštite od požara, kao i na to da su prvoapelant kao direktor i drugoapelant kao pomoćnik direktora propustili naložiti da se postupi na navedeni način, zaključio je Opštinski sud.
14. U pogledu dokaza odbrane, Opštinski sud je zaključio da iz iskaza svjedoka Mirze Topčića proizlazi da od 2005. godine, kada je počela s radom, Čeličani firma Meser isporučuje argon, te da, koliko je njemu poznato, Čeličana ranije nije koristila argon, kao i da mu nije poznato da li je ikada primljena informacija od snabdjevača ili državnog tijela o opasnim svojstvima argona. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je očigledno da navedeni svjedok takvim tvrdnjama želi da prikaže da su se radnici čeličane prvi put susreli sa plinom argonom 2005. godine, te da prebaci odgovornost s apelanata na firmu Meser, kao isporučioca. Međutim, iz iskaza drugih svjedoka koji su saslušani na tu okolnost proizlazi da se argon u proizvodnji čelika počeo koristiti upravo u vrijeme kada je navedeni svjedok počeo raditi u Željezari Zenica oko 1974. godine, tako da svjedočenje tog svjedoka nije pravno relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, prosto jer mu se ne može vjerovati, istakao je Opštinski sud. Zatim, iz iskaza svjedoka Tufika Bašića proizlazi da je u slučaju havarije apsolutni prioritet majstora da ode u postrojenje gdje je došlo do havarije, da na licu mjesta ustanovi koliki je stepen oštećenosti, koliko ljudi treba i koje radnje treba obaviti, te da nije potrebna posebna naredba da majstori odu i pregledaju postrojenje. Iz iskaza navedenog svjedoka, također, proizlazi da je 12. februara 2007. godine između 7,30 i 8,00 sati taj svjedok vidio da je Ibrahim Hakanović bio u obilasku i pregledu LF postrojenja. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je takva tvrdnja navedenog svjedoka netačna, budući da iz iskaza svjedoka Mirsada Hoze proizlazi da je Ibrahim Hakanović u to vrijeme bio s njim na remontu eko filtera, što ukazuje da je namjera navedenog svjedoka bila da prebaci odgovornost na Ibrahima Hakanovića i time olakša položaj apelanata, što i ne iznenađuje jer je nakon nesreće s poslova majstora navedeni svjedok unaprijeđen na poslove poslovođe. Što se tiče iskaza svjedoka Hidajeta Huskanovića koji se odnosi na svakodnevni rad pogona čeličane i redovne remonte u tom pogonu, Opštinski sud je naveo da je irelevantan za odlučivanje u ovoj krivičnoj stvari iz razloga koji se odnose na materijalne dokaze odbrane O-4 do O-7. Naime, Opštinski sud je ukazao da materijalni dokazi odbrane O-4 do O-7 (opis poslova, zadataka i zahtjeva radnog mjesta prvog radnika LF, operatora LF, majstora za energetiku i dežurnog instalatera) nisu od značaja za odlučivanje u ovoj krivičnoj stvari zbog toga što je predmetni požar-havarija uticala na menadžment Čeličane da odmah aktivira plan o remontu kojim je, od dodatnih poslova, obuhvaćena samo zamjena izgorjelih elektro kablova. Opštinski sud je ukazao da je plan remonta akt menadžmenta Čeličane, na čelu s prvoapelantom kao direktorom, kojim se planira koja će postrojenja biti obuhvaćena remontom, te da ostali radnici Čeličane nisu u prilici da na bilo koji način utiču na odvijanje remonta, već su samo u obavezi da odrade poslove remonta za koje su zaduženi.
15. Što se tiče dijela iskaza svjedoka Senada Štete, koji se odnosi na svakodnevni rad Čeličane, te o postupanju u slučaju nastupanja manjeg ili većeg kvara, Opštinski sud je naveo da je irelevantan za odlučivanje o ovoj krivičnoj stvari zbog toga što je u konkretnom slučaju usljed požara odlučeno da se obavi remont ranije od planiranog, tako da je samim tim isključeno postupanje koje se inače dešava u svakodnevnom radu u Čeličani. U pogledu ostalih materijalnih dokaza Opštinski sud je naveo, između ostalog, da nisu sporne činjenice koje se dokazuju određenim dokazima, da se u pogledu drugih već izjasnio, odnosno da je određene dokaze ocijenio da su bez značaja za odlučivanje o toj pravnoj stvari (pobliže obrazloženo na str. 96. do 99. presude). Pri tome, Opštinski sud je naveo da dokazi O-27-A (Elaborat zaštite na radu u elektročeličani BHSŽ-Zenica) i O-27-B (Elaborat zaštite od požara u elektročeličani BHSL-Zenica) i dokaz 0-28 (Projekat zaštite od požara od marta 2005. godine, s prilozima), koje je izradio Institut "Kemal Kapetanović" iz Zenice, po svom sadržaju ukazuju na nestručnost, površnost i neodgovornost u radu institucije koja ih je izradila, kao i na okolnost da odgovorni organi u BH Steel željezari Zenica uopšte nisu reagovali na nedostatke tih akata, što je Tim vještaka Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta u Tuzli na slikovit način elaborirao u svom nalazu i mišljenju. Što se tiče nalaza i mišljenja vještaka odbrane Borivoja Galića, Opštinski sud je naveo je u konkretnom slučaju bez značaja činjenica tačnog određivanja visine sloja argona u prostoriji ispod kazanske peći, budući da je očigledno da je ta prostorija 13. februara 2007. godine oko 8,50 sati bila gotovo u cijelosti napunjena gasom argonom uslijed čijeg djelovanja su smrtno stradala trojica radnika. Što se tiče nalaza i mišljenja vještaka odbrane Rifeta Seferovića, Opštinski sud je naveo da je netačna tvrdnja tog vještaka da se oštećeni dio crijeva za argon nalazio u pvc cijevi i da se zbog toga ta oštećenja nisu mogla vizuelno primijetiti, budući da iz iskaza svjedoka Senada Telalovića i fotografija sačinjenih prilikom uviđaja proizlazi suprotno.
16. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je ukazao da je nesumnjivo utvrđeno da se 11. februara 2007. godine dogodio požar; da su u tom požaru izgorjeli elektro kablovi; da su mu bila izložena i fleksibilna crijeva za argon, koja po svom standardu korištenja mogu biti izložena temperaturi do 70 stepeni Celzija, ali da su u konkretnom slučaju bila izložena višoj temperaturi, što je obavezivalo provjeru njihove ispravnosti ili automatsku zamjenu radi sigurnosti radnika. Opštinski sud je dalje naveo da je nesumnjivo utvrđeno da nakon požara niko od radnika mašinskog održavanja nije provjerio ispravnost fleksibilnih crijeva, sve do početka rada prve smjene 13. februara 2007. godine kada je poslovođa mašinskog održavanja naložio Ibrahimu Hakanoviću da zajedno odu u prostoriju ispod LF peći; da su im se pridružili Mujo Smriko i Ramo Bektaš, te da su tom prilikom utvrdili neispravnost fleksibilnih crijeva za argon. Opštinski sud je naveo da je utvrđeno da su navedena lica po povratku srela drugoapelanta koji im je, kao pomoćnik direktora, naredio da se ponovo vrate da provjere ispravnost fleksibilnih crijeva za argon i to Ibrahimu Hakanoviću i Muji Smriki koji su nakon ponovnog dolaska u tu prostoriju smrtno stradali, a zatim i Ramo Bektaš koji je pokušao da im pomogne. Opštinski sud je naveo da je opštepoznata činjenica da su plinovi opasni po život i zdravlje ljudi u zatvorenim prostorijama gdje nema provjetravanja, a da je u konkretnom slučaju nesumnjivo utvrđeno da prostorija ispod tareta, gdje se dogodio požar, nije imala bilo kakvo provjetravanje. Također, Opštinski sud je naveo da je nesumnjivo utvrđeno da prvoapelant kao direktor i drugoapelant kao pomoćnik direktora nisu izmijenjenim planom remonta niti usmeno naložili svojim podređenima da se prije pokretanja proizvodnje provjeri ispravnost fleksibilnih crijeva za argon, na šta ih je obavezivao standard korištenja tih crijeva, te da su, iako su bili svjesni da zbog požara mogu biti oštećena ta crijeva, olako držali da ta crijeva nisu oštećena i da neće nastupiti štetne posljedice po život i zdravlje ljudi, dozvolili - naredili da se proizvodnja čelika nastavi, što je za posljedicu imalo smrt trojice radnika. Na osnovu izloženog, Opštinski sud je zaključio da su apelanti počinili predmetno krivično djelo na način kako je opisano u dispozitivu presude.
17. Odlučujući o žalbama apelanata i Tužilaštva protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 K 020601 10 Kž od 12. aprila 2011. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i navedenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz dispozitiva i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud apelante proglasio krivim za određene inkriminisane radnje, i to prvoapelanta "jer nije provjerena ispravnost instalacionih cijevi za provod gasa argona, a naložio je da se oko 4,40 sati pokrene proizvodnja", a drugoapelanta "jer nije naložio da se izvrši kontrola ispravnosti instalacija i da se otkloni kvar koji je na njima nastao požarom". Kantonalni sud je naveo da su tačni navodi branilaca da su u obrazloženju pobijane presude navedene i druge radnje, između ostalog, da poginuli radnici nisu imali na raspolaganju posebnu opremu za zaštitu od plinova (kao što su aparati sa kisikom i sl.), da prethodno nije izvršeno provjetravanje prostorije kao što je učinjeno nakon požara, da nije postojalo vještačko provjetravanje, niti table upozorenja gdje može doći do pojave plinova. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je iz obrazloženja pobijane presude vidljivo da zbog nečinjenja navedenih radnji nije konstituisana krivica apelanata, već da je konstituisana na osnovu krivičnih radnji koje su naznačene u pobijanoj presudi. S obzirom na to, Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud, navodeći određene radnje nečinjenja za koje apelanti nisu proglašeni krivim, nije prekoračio optužbu, niti je povrijedio pravo na odbranu apelanata. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud mogao navedene propuste u pogledu nečinjenja određenih radnji u oblasti zaštite na radu cijeniti kao otežavajuće okolnosti pri izricanju krivično-pravne sankcije, ali da ih nije cijenio ni u tom smislu, već da je samo ukazao na njih. Kantonalni sud je dalje naveo da je evidentno da pobijana presuda sadrži potpunu prezentaciju izvedenih dokaza optužbe i odbrane, te i u pogledu iskaza saslušanih svjedoka optužbe i odbrane. Dalje je ukazano da je prvostepeni sud savjesno cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da je na osnovu takve ocjene izveo zaključke da li je neka činjenica dokazana, što je u skladu s odredbama člana 296. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH).
18. Zatim, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da nisu bili svjesni opasnosti od argona, a posebno da nisu znali za opasna svojstva argona u zatvorenom prostoru, te da su netačni navodi odbrane da se saznanje o plinu argonu ne može steći kroz redovno obrazovanje ili dostupnu literaturu. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je opštepoznata činjenica da je u Bosni i Hercegovini internet dostupan velikoj većini građana, te da se putem interneta mogu saznati karakteristike plina argon i opšte zaštitne mjere (ventilacija, upotreba ličnih zaštitnih sredstava, postavljanje znakova sigurnosti i sl.). Po mišljenju Kantonalnog suda, prvoapelant kao inženjer metalurgije i drugoapelant kao inženjer mašinstva, s dugotrajnim radnim iskustvom u struci, su imali sva potrebna saznanja o plinu argon, a ipak u toku remonta nisu naredili da se poprave instalacije za protok plina, odnosno da se izmijene crijeva za protok plina (koja su u požaru bila izložena temperaturi od 700 stepeni celzijusa, iako je prema standardu dozvoljena izloženost temperaturi do 70 stepeni celzijusa). Kantonalni sud je dalje naveo da, prema opisu poslova i zadataka iz ugovora o radu koji je zaključen između prvoapelanta i preduzeća "Mittal Steel", proizlazi da prvoapelant, između ostalog, obezbjeđuje provođenje propisa i planova iz oblasti zaštite na radu, zaštite od požara, kao i zaštite životne sredine, koordinira rad, daje smjernice i uputstva izvršiocima kojima je neposredni rukovodilac, kontroliše njihov rad i prati izvršenje postavljenih zadataka. Kantonalni sud je naveo da je drugoapelant u vrijeme predmetnog događaja obavljao poslove i zadatke pomoćnika direktora za poslove održavanja, što znači da izvršava poslove i zadatke iz oblasti održavanja sredstava i uređaja koji su u upotrebi u pogonu čeličane. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, pravilnom ocjenom poslova i zadataka koje su obavljali apelanti, te ostalih izvedenih dokaza optužbe i odbrane, pravilno zaključio da je prvoapelant naložio pokretanje proizvodnje na stotonskoj kazanskoj LF peći, da bi u toku proizvodnje došlo do problema na navedenoj peći, a zatim i do smrti trojice radnika. Kantonalni sud je naveo da je očigledno da prije pokretanja proizvodnje nije provjerena ispravnost instalacionih cijevi za provod gasa argona, što su, prema opisu poslova i zadataka, bili dužni izvršiti apelanti ili naložiti drugim osobama da to učine. Kantonalni sud je naveo da je očigledno da su apelanti olako držali i očekivali da će neki radnici iz održavanja samostalno uočiti opasnost od plina i oštećenja na crijevu za provod plina, te zamijeniti crijeva, što se nije dogodilo, tako da su apelanti postupali sa svjesnim nehatom, zbog čega ih je prvostepeni sud pravilno proglasio krivim. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, kao olakšavajuće okolnosti cijenio porodično stanje apelanata, da ranije nisu osuđivani, te da postoji doprinos drugih društava i državnih organa za nastali događaj (pogrešno projektovanje predmetne prostorije, budući da tada nisu ugrađeni ventilatori za provjetravanje ili nisu urađene druge mjere koje bi obezbijedile siguran rad u toj prostoriji). S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 62. KZFBiH kada je apelantima izrekao uslovnu osudu na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a., b. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 14. st. 1, 2. i 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i čl. 10. i 11. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Također, drugoapelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
20. Prvoapelant navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude, pri izvođenju zaključaka o njegovoj odgovornosti, naveo određene radnje, odnosno propuštanja koja prevazilaze optužbe koje su mu optužnicom stavljene na teret, čime je prekoračio optužbu, odnosno povrijedio objektivni identitet optužnice i presude. U vezi s tim prvoapelant navodi da je prekoračenjem optužnice, na način da je sud zasnovao odgovornost prvoapelanta na navodima koji nisu sadržani u optužnici, došlo do povrede njegovog prava na detaljnu obavijest o optužbi, te pravo na adekvatno vrijeme i sredstva za pripremu odbrane. Pri tome, prvoapelant navodi da se apelanti ne mogu smatrati saizvršiocima, budući da obojica imaju posebne funkcije i zaduženja, te da je prvostepeni sud kumuliranjem radnji obojice optuženih ne samo prekoračio optužnicu, već da uopšte nije dao obrazloženje o odlučnoj činjenici zbog čega bi se u ovom slučaju radilo o saizvršilaštvu. Prvoapelant navodi da se obrazloženje drugostepenog suda, koje je dao u vezi s propustima prvostepenog suda, ne može prihvatiti kao ispravno. Naime, prvoapelant navodi da iz drugostepene presude jasno proizlazi da taj sud ne smatra da su "dodatne radnje, odnosno propusti samo nabrojani i da na njima nije konstituisana krivica" (kako je naveo odlučujući o žalbenim navodima iznesenim u tom pravcu) jer je u nastavku obrazloženja svoje presude naveo da je prvostepeni sud, kada je utvrđivao krivicu apelanata, pravilno zaključio da su propustili da radnicima mašinskog održavanja ili eventualno drugim radnicima nalože ili narede da provjere ispravnost fleksibilnih crijeva za protok plina argona. Prvoapelant navodi da je drugostepeni sud, potvrđujući prvostepenu presudu, potvrdio i zaključke prvostepenog suda o dodatnoj prvoapelantovoj odgovornosti koja nikada nije bila predmet optužnice, te da je takvim prekoračenjem optužnice došlo i povrede njegovog prava na pretpostavku nevinosti.
21. Zatim, prvoapelant navodi da su redovni sudovi, proizvoljnom primjenom procesnog zakona i proizvoljnom ocjenom dokaza, počinili povredu prava na jednakost strana u postupku, povredu principa in dubio pro reo, povredu prava na odbranu i povredu prava na obrazloženu presudu. Naime, prvoapelant navodi da je prvostepeni sud proizvoljnom primjenom procesnog zakona i proizvoljnom ocjenom dokaza, na način da je zanemario dokaze koji idu u prilog prvoapelantu iz razloga što su izneseni tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka optužbe, počinio povredu prava na jednakost strana u postupku. U vezi s tim, prvoapelant navodi da je proizvoljan zaključak prvostepenog suda da su svjedoci optužbe, koji su prilikom unakrsnog ispitivanja potvrđivali tvrdnje odbrane, bili pod pritiskom potreba odbrane. Prvoapelant navodi da je prvostepeni sud očigledno nepravilno i protivno zakonu cijenio svrhu i značaj unakrsnog ispitivanja – iskaz svjedoka je jedinstven, a odgovori koje svjedok pruži u direktnom, unakrsnom i dodatnom ispitivanju predstavljaju njegove nerazdvojne dijelove i moraju se zajedno posmatrati i cijeniti. Prvoapelant dalje navodi da je prvostepeni sud odbijanjem da pokloni vjeru dokazima koji idu u prilog prvoapelantu (uz obrazloženje da su svjedoci optužbe bili pod pritiskom potreba odbrane), te utvrđenjem da je prvoapelant naložio pokretanje proizvodnje povrijedio princip in dubio pro reo. U vezi s tim, prvoapelant navodi da iz dokaza T-14 (ugovor o radu) jasno proizlazi da u opis njegovih poslova uopšte ne spada nalaganje pokretanja proizvodnje. Prvoapelant navodi da je prvostepeni sud proizvoljno cijenio iskaze svjedoka Vjekoslava Kajića i Eniza Dudića (koji je nekoliko puta jasno naveo da je on bio taj koji je dao nalog da se sa proizvodnja nastavi), kada je zaključio da u takvoj vanrednoj situaciji sve bitne odluke donosi menadžment na čelu s prvoapelantom kao direktorom, te da je zanemario iskaze svjedoka Suvada Štete i Fuada Šehića, smjenskih poslovođa za proizvodnju, iz kojih proizlazi da smjenski poslovođa, a ne direktor, nalaže pokretanje proizvodnje kada se kvar otkloni, odnosno kada se steknu uslovi. Pri tome, prvoapelant navodi da je prvostepeni sud proizvoljno ocijenio iskaz svjedoka Edina Ahmetspahića i Hidajeta Huskanovića, iz kojih proizlazi da prvoapelant nije naložio pokretanje proizvodnje, te da takve naloge daju smjenske poslovođe, kao i da je zanemario materijalne dokaze odbrane.
22. Također, prvoapelant navodi da je prvostepeni sud proizvoljno cijenio nalaz i mišljenje vještaka Edina Terzića (jedan od vještaka Metalurškog instituta "Kemal Kapetanović" iz Zenice) i Rifeta Seferovića kada je zaključio da su radnici čeličane prilikom pregleda mogli uočiti promjene na argonskim crijevima, kao i nalaz i mišljenje vještaka Sadila Bajrića (član tima vještaka Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta u Tuzli) kada je došao do zaključka da je prvoapelant odgovoran za planiranje, programiranje, razvoj, unapređenje i primjenu mjera zaštite na radu i zaštite od požara. Prvoapelant dalje navodi da je prvostepeni sud, proizvoljno cijeneći dokaze i sasvim zanemarujući princip in dubio pro reo, zaključio da je kod prvoapelanta postojao element vinosti – svijest da nije provjerena ispravnost instalacionih cijevi. Prvoapelant navodi da je prvostepeni sud zanemario svoju dužnost ispitivanja i utvrđivanja činjenica koje terete apelanta, kao i onih koje mu idu u korist, čime je počinio povredu njegovog prava na odbranu. Prvoapelant navodi da je prekoračenjem optužnice, te izostavljanjem adekvatnog, jasnog, logičnog i nedvosmislenog obrazloženja u odnosu na takvo prekoračenje optužnice, kao i neobrazlaganjem, odnosno neadekvatnim obrazlaganjem brojnih primjera proizvoljne primjene procesnog zakona i proizvoljne ocjene dokaza, povrijeđeno njegovo pravo na obrazloženu presudu. Pri tome, prvoapelant navodi da je potpuno nejasno u koje je vrijeme navodno apelant izdao nalog za pokretanje proizvodnje (budući da su u prvostepenoj presudi navedeni različiti sati), te da se drugostepeni sud uopšte nije osvrnuo na njegove žalbene navode kojima je ukazivao na kontradiktornost izreke i obrazloženja, te na kontradiktornost u samom obrazloženju.
23. Drugoapelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog prekoračenja optužnice, budući da mu je optužnicom stavljeno na teret da nije naložio da se izvrši kontrola ispravnosti instalacija, a da je prvostepeni sud naveo i druge radnje, odnosno propuštanja koja mu uopšte optužnim aktom nisu stavljena na teret, tako da nije bio u prilici da iznese svoju odbranu. Drugoapelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na akuzatoran postupak. U vezi s tim, drugoapelant navodi da je u prvostepenoj presudi, koja je potvrđena drugostepenom presudom, prvostepeni sud svaki dokaz koji potiče iz istog izvora različito tumačio kada je riječ o dokazu odbrane i dokazu optužbe, dovodeći pri tome odbranu u izuzetno neravnopravan položaj. Naime, drugoapelant navodi da je prvostepeni sud poklonio vjeru dokazu T-2 (nalaz i mišljenje tima vještaka Metalurškog instituta "Kemal Kapetanović" iz Zenice, koji je vještačio fleksibilna argonska crijeva), a zatim je, pri ocjeni dokaza O-27-A, O-27-B i O-28 (elaborati i projekat koji je izradio taj institut), naveo da ti dokazi ukazuju na nestručnost, površnost i neodgovornost u radu institucije koja ih je izradila. Također, drugoapelant navodi da je nerazumijevanje svrhe i pravila unakrsnog ispitivanja od strane prvostepenog suda dovelo do suštinski pogrešnih zaključaka o činjenicama, te da je nejednakim tretiranjem iskaza koje je dao isti svjedok u situacijama kada se na njih poziva odbrana u odnosu na situacije u kojima se na njih poziva optužba, došlo do kršenja njegovog prava na jednakost strana u postupku.
24. Drugoapelant dalje navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i proizvoljno utvrđenih činjenica. U vezi s tim, drugoapelant navodi kako bi, da bi postojalo predmetno krivično djelo, bilo potrebno da između preduzete radnje i prouzrokovane posljedice postoji uzročni odnos. Drugoapelant navodi da mu je izrekom prvostepene presude stavljeno na teret propuštanje, a ne aktivna radnja, te da eventualno i nedokazano zapostavljanje dužnosti u radnom odnosu ne ulazi u inkriminaciju predmetnog krivičnog djela, tako da se njegova djelatnost uopšte nije mogla inkriminisati članom 323. stav 1. KZFBiH. Također, drugoapelant navodi da je prvostepeni sud ekplicite i potpuno nezakonito odbacio sve dijelove iskaza datih prilikom detaljnih unakrsnih ispitivanja, kao i sve dokaze odbrane, bilo pisanih dokaza ili dokaza svjedočenja ili vještačenja, te da je takvo postupanje prvostepenog suda rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. Drugoapelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na obrazloženu presudu. Naime, drugoapelant navodi da je prvostepeni sud propustio da izvedene dokaze dovede u međusobnu vezu ili da ih poveže s navodima optužnice ili elementima krivičnog djela koje je na osnovu prezentiranih dokaza utvrdio, dok drugostepeni sud nije dao adekvatno obrazloženje svoje odluke, niti je razmotrio njegove žalbene navode. Pri tome, drugoapelant navodi da su izreka i obrazloženje prvostepene presude kontradiktorni i nerazumljivi u pogledu odlučujućih činjenica vezanih za djelo koje mu je stavljeno na teret, kao i za vid navodnog učešća u tom djelu, budući da uopšte nije jasno zbog čega je zapravo osuđen, te da li je djelo izvršio sam ili kao saučesnik s prvoapelantom. Drugoapelant navodi da mu je povrijeđeno pravo da odmah bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbi protiv njega i pravo na osiguranje uslova neophodnih za pripremu odbrane. U vezi s tim, drugoapelant navodi da mu je izrekom prvostepene presude stavljeno na teret da je radnju izvršenja izvršio sam, što znači da je djelovao samostalno i autonomno, a zatim mu je ponašanje u vezi s prvoapelantom pravno ocijenjeno kao postupanje u saučesništvu u vidu saizvršilaštva iz člana 31. KZFBiH. Drugoapelant navodi da nikada nije obaviješten o pravnom osnovu zbog kojeg ga se tereti za saizvršilačku djelatnost. Također, drugoapelant navodi da je prvostepeni sud u svojoj presudi naveo da je drugoapelant bio u obavezi da radnicima stavi na raspolaganje posebnu opremu zaštite od plinova, da izvrši provjetravanje, te da automatski nakon požara izvrši izmjenu crijeva bez prethodne provjere njihove ispravnosti, odnosno da to naloži izmijenjenim planom remonta ili u usmenom obliku. Međutim, drugoapelant navodi da navedene radnje, odnosno propuštanja nisu optužnicom stavljene na teret drugoapelantu, tako da je takvim postupanjem došlo do povrede njegovog prava da odmah bude obaviješten o optužbama protiv njega, čime je došlo i do povrede prava na odbranu.
25. Zatim, drugoapelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na javnu raspravu budući da, iako je prvostepeno suđenje bilo javno, drugostepena presuda nije javno izrečena. Pri tome, drugoapelant navodi da u svakom slučaju presuda mora biti izrečena javno, te se u vezi s tim pozvao na presudu Evropskog suda u predmetu Rushiti protiv Austrije. Drugoapelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje pred nepristranim sudom. Naime, drugoapelant navodi da iz osporenih presuda proizlazi predubjeđenje suda o njegovoj krivici, te da to predubjeđenje posebno dolazi do izražaja kada je riječ o drugostepenoj presudi, budući da je taj sud u pogledu pitanja da li je drugopaelant bio upoznat i da li je mogao biti upoznat sa svojstvima argona, umjesto da donese odluku na osnovu stanja u spisu, proveo sopstvenu istragu stupajući tako na mjesto tužioca. Također, drugoapelant navodi da iz prvostepene presude na nesumnjiv način proizlazi da je taj sud bio pod pritiskom javnosti da donese osuđujuću presudu, pa je to i učinio iako stanje u predmetu nije moglo opravdati donošenje takve odluke.
26. Drugoapelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na pretpostavku nevinosti, te da je prekršen princip in dubio pro reo. U vezi s tim, drugoapelant navodi da je prvostepeni sud u svojoj presudi naveo da je primijetio da su saslušani svjedoci optužbe bili pod pritiskom potreba odbrane, jer su u unakrsnom ispitivanju potvrđivali tvrdnje odbrane, te da je po ocjeni suda vjerodostojniji dio iskaza tih svjedoka koji su dali u direktnom ispitivanju. Drugoapelant navodi da nijedna indicija u postupku nije ukazivala na pritisak radi potreba odbrane, niti se činjenica što rade u istoj kompaniji s njim može smatrati dovoljnom za takav zaključak suda. Također, drugoapelant navodi da iz iskaza svjedoka Hidajeta Huskanovića proizlazi da su 12. februara 2007. godine radnici mašinskog održavanja izvršili pregled instalacija, te da je svjedok Mirsa Hozo posvjedočio da mu je Ibrahim Hakanović rekao da ide do LF da nešto pogleda. Međutim, drugoapelant navodi da je prvostepeni sud naveo da su neosnovane tvrdnje odbrane da je pregled tada izvršen, kao i da su tvrdnje svjedoka odbrane u tom pogledu tendenciozne s namjerom da optuženi izbjegnu odgovornost za djelo koje im se stavlja na teret. Također, drugoapelant navodi da dodatni primjer kršenja principa in dubio pro reo predstavlja i odluka sudova u pogledu činjenice da je drugoapelant mogao biti svjestan opasnih svojstava argona.
27. Drugoapelant navodi da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepene presude, u obrazloženju svoje presude detaljno izložio žalbene navode prvoapelanta, dok je u pogledu žalbenih navoda drugoapelanta naveo da se drugoapelantova žalba u cijelosti oslanja i podržava navode izjavljene po braniocima za prvoapelanta. Drugoapelant navodi da takvim stavom drugostepeni sud pokazuje da uopšte nije ušao u srž žalbenih navoda odbrane, budući da drugoapelantova žalba, pored toga što podržava žalbene navode prvoapelanta, sadrži još 84 stranice sa žalbenim navodima koji ulaze u srž problematike djela za koje je drugoapelant optužen i proglašen krivim. Drugoapelant navodi da drugostepeni sud uopšte nije razmotrio njegove žalbene navode, već se samo jednom rečenicom pozvao na žalbene navode prvoapelanta, čime je žalba drugostepenom sudu učinjena nedjelotvornim pravnim lijekom. Također, drugoapelant navodi da je drugostepeni sud povrijedio njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek jer je propustio da svojom odlukom ispravi kršenja njegovih prava na pravično suđenje do kojih je došlo zbog toga što prvostepeni sud suštinski nije razumio svrhu i način provođenja unakrsnog ispitivanja, na koja je drugoapelantova odbrana ukazivala u žalbi. Osim toga, drugoapelant navodi da je do povrede prava na djelotvoran pravni lijek došlo i u vezi s povredom prava na pravično suđenje radi nepostojanja obrazloženja prvostepene osuđujuće presude, zatim i kada je drugostepeni sud odbio žalbene navode u pogledu apsolutno proizvoljne primjene prava na činjenice prezentirane u prvostepenom postupku, kao i kada je bez obrazloženja i ulaženja u osnove žalbenih navoda odbio žalbu odbrane u pogledu zaključaka prvostepenog suda o činjenicama.
b) Odgovor na apelaciju
28. Kantonalni sud je naveo da iz provedenog krivičnog postupka, što je naglašeno u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, nesumnjivo proizlazi da je prvoapelant kao najodgovornija osoba u pogonu Departmenta čeličane bio upoznat s planom remonta elektro instalacija nakon požara. Kantonalni sud je naveo da je prvoapelant mogao zaključiti da je neophodno izvršiti provjeru ispravnosti instalacionih crijeva za provod plina prije pokretanja proizvodnje, te da je bio svjestan da su fleksibilna crijeva za argon mogla biti oštećena od nastalog požara usljed visoke temperature prilikom izgaranja elektro instalacija. Kantonalni sud je naveo da su apelanti olako držali i očekivali da će neki radnici iz održavanja samostalno uočiti opasnost od plina i oštećenja na crijevu za provod plina, te zamijeniti crijeva, što se nije dogodilo, tako da su apelanti postupali s svjesnim nehatom, zbog čega ih je prvostepeni sud pravilno proglasio krivim. Zatim, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani drugoapelantovi navodi da se drugostepeni sud sam upustio u istraživanja u pogledu svojstava plina argona. Kantonalni sud je naveo da su apelanti u toku postupka tvrdili da nisu znali svojstva plina argona i da im to nije bilo dostupno u literaturi, dok su vještaci, koji su u toku postupka saslušani, dali oprečne stavove. Kantonalni sud je u vezi s tim samo iznio činjenicu da su svojstva plina argona uveliko poznata u literaturi, te da je to posebno bilo poznato i apelantima, s obzirom na činjenicu da se plin argon dugo godina koristi u proizvodnji.
29. Opštinski sud je naveo da predmetne apelacije "vrve" od citata propisa, presuda drugih sudova i teorijskih poduka, što itekako opterećuje rad učesnika u postupku po predmetnim apelacijama, a da sve to ima za cilj da fascinantno djeluje na Ustavni sud kako bi se ishodovala odluka koja bi odgovarala apelantima. Opštinski sud je naveo da apelanti ukazuju da je taj sud bio pristrasan, da je bio pod uticajem javnosti, te da su stoga apelanti bili osuđeni i prije suđenja. U vezi s tim, Opštinski sud je istakao da se postavlja logično pitanje zašto apelanti nisu tražili izuzeće sudova s područja Zeničko-dobojskog kantona i prenošenje nadležnosti za suđenje u tom predmetu na drugi nadležni sud na području drugog kantona. Opštinski sud je dalje naveo da je u toku postupka omogućio strankama da izvedu sve predložene dokaze na glavnom pretresu i da iznesu predmet na način kako to njima odgovara, te da prvostepeni sud nije ni na koji način ugrozio ravnopravnost i jednakost stranaka u postupku. Opštinski sud je naveo da je izreka prvostepene presude jasna i razumljiva, da nije protivrječna sama sebi niti razlozima presude. Također, Opštinski sud je naveo da je u obrazloženju prvostepene presude izvršio ocjenu svih izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da se izjasnio o pravnoj valjanosti svih izvedenih dokaza.
30. Tužilaštvo je navelo da su navodi apelanata o kršenju prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije neosnovani i zasnovani na proizvoljnim činjenicama. Tužilaštvo smatra da su apelacije neosnovane, jer je krivični postupak protiv apelanata vođen uz poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda.
V. Relevantni propisi
31. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 31.
Saučinitelj Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 323. st. 1. i 4.
Izazivanje opće opasnosti (1) Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim plinom, ionizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili pucanjem iz vatrenog oružja ili kakvom opće opasnom radnjom ili opće opasnim sredstvom izazove opasnost za život ljudi ili imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(4) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
Član 328. stav 4.
Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (4) Ako je krivičnim djelom iz člana 323. stava 4.; člana 324. st. 3. i 4.; člana 325. stav 3. i člana 326. stav 2. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
32. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 295. stav 1.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
33. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 020601 10 Kž od 12. aprila 2001. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 1. septembra 2011. godine, a apelacije su podnesene 28. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
37. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a., b. i d. Evropske konvencije, člana 14. st. 1, 2. i 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i čl. 10. i
11. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Također, drugoapelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana
6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
b. da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane;
[…] d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;
[…]
40. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se ovaj postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, te je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
41. Apelanti navode da su redovni sudovi, pri izvođenju zaključaka o njihovoj odgovornosti, u obrazloženjima svojih odluka naveli određene radnje, odnosno propuštanja koja prevazilaze optužbe koje su im optužnicom stavljene na teret, čime su prekoračili optužbu, odnosno povrijedili objektivni identitet optužnice i presude, što je za posljedicu imalo kršenje njihovih prava iz člana 6. stav 3. tač. a. i b. Evropske konvencije.
42. Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tač. a. i b. Evropske konvencije garantuju da svako ko je optužen za krivično djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega, te da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opšta garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996- III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će navode apelanata koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3. tač. a. i b. razmotriti u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.
43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim žalbenim navodima apelanata kao što su apelacioni, u obrazloženju svoje presude jasno ukazao da su apelanti u predmetnom krivičnom postupku proglašeni krivim za tačno određene radnje, odnosno propuštanja, te da navođenje drugih radnji nečinjenja, na koje je u obrazloženju svoje presude ukazao prvostepeni sud, za koje apelanti nisu ni proglašeni krivim u ovom krivičnom postupku, ne predstavlja prekoračenje optužbe. Također, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud ukazao da su radnje nečinjenja u oblasti zaštite na radu mogle biti cijenjene kao otežavajuće okolnosti pri izricanju krivičnopravne sankcije apelantima, ali da ih prvostepeni sud nije cijenio ni u tom smislu, iako je u obrazloženju svoje presude ukazao na njih. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je objektivni identitet optužbe i presude (eadem res), u pravnom smislu, posljedica primjene optužnog principa (ili principa akuzatornosti), tako da činjenični opis djela u optužnici (iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela) omogućava optuženom da pripremi odbranu, te da se na glavnom pretresu izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je optužnicom prvoapelantu stavljeno na teret da je kritičnog dana naložio da se oko 4:40 sati pokrene proizvodnja, a drugoapelantu da nije naložio da se izvrši kontrola ispravnosti instalacija i da se otkloni kvar, čime su počinili teško krivično djela protiv opšte sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi s članom 323. stav 4. u vezi sa stavom 1, sve u vezi sa članom 31. KZFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su osporenim presudama apelanti i proglašeni krivim upravo za tu radnju, odnosno propuštanje, dakle, proglašeni su krivim za krivično djelo koje im je stavljeno na teret optužnicom, kako je jasno i detaljno obrazložio drugostepeni sud. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi da je navodna kontradiktornost i nerazumljivost izreke prvostepene presude u pogledu krivičnog djela koje im je stavljeno na teret i njihovog učešća u tom djelu (tj. da li su postupali samostalno ili kao saizvršioci) uticala na mogućnost apelanata da pripreme svoju odbranu u predmetnom postupku koji je vođen protiv njih za predmetno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da oni nisu bili obaviješteni o prirodi i razlogu optužbe protiv njih, te da u vezi s tim nisu mogli da pripreme svoju odbranu, i da kao takvi ne dovode u pitanje poštovanje garancija na pravično suđenje iz stava 3. tač. a. i b. u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.
44. Apelanti dalje navode da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, i da za svoja odlučenja nisu dali valjana obrazloženja, što je za posljedicu imalo kršenje prava apelanata na pravično suđenje.
45. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
46. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
47. Također, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza izvode zaključak o postojanju ili nepostojanju neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
48. Dovodeći u vezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u ovom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze svjedoka optužbe, nalaze i mišljenja tima vještakā Metalurškog instituta "Kemal Kapetanović" iz Zenice i Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta u Tuzli, te materijalne dokaze, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud, u pogledu dokaza odbrane, detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio iskaze svjedoka, nalaze i mišljenja vještakā, te materijalne dokaze, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, cijeneći iskaze svjedoka Vjekoslava Kajića, Mirsada Hoze i Eniza Dudića, te u vezi s tim materijalni dokaz T-8 (plan remonta), zaključio da je požar, koji se dogodio 11. februara 2007. godine, imao karakter vanrednog događaja u kojem sve bitne odluke donosi menadžment čeličane na čelu s prvoapelantom kao direktorom, što uključuje donošenje odluke o početku remonta, opisu poslova u toku remonta i okončanju remonta, a samim tim i nastavku proizvodnje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, stavljajući akcenat na predmetnu situaciju kao vanredni događaj, jasno obrazložio zašto nije prihvatio suprotne dokaze odbrane koji su se odnosili na redovni tok rada u čeličani, te u vezi s tim i na donošenje odluka u takvim okolnostima. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje prvostepenog suda koje dao u pogledu ocjene izvedenih dokaza, te u vezi s tim izvođenja zaključka da je upravo prvoapelant kritične prilike donio odluku o nastavku proizvodnje, Ustavni sud, nasuprot prvoapelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju prvostepenog suda.
49. Što se tiče prvoapelantovih navoda da je prvostepeni sud proizvoljno ocijenio dokaze, te pogrešno zaključio da su oštećenja na fleksibilnim crijevima, koja su izazvana požarom, bila vidljiva, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, nezavisno od tog utvrđenja (koje je zasnovao na iskazima svjedoka Senada Telalovića i Hurema Šahića, te fotografijama sačinjenim prilikom uviđaja), ukazao na nalaz i mišljenje tima vještakā Metalurškog instituta "Kemal Kapetanović" iz Zenice iz kojeg jasno proizlazi da su fleksibilna crijeva bila izložena mnogo višoj temperaturi (10 puta višoj) od dozvoljene, te da su stoga morala automatski biti zamijenjena, bez obzira da li su oštećenja vidljiva ili ne. S obzirom da je prvostepeni sud i u tom dijelu dao detaljno i jasno obrazloženje, koje ne ostavlja bilo kakav utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su ovi prvoapelantovi navodi potpuno neosnovani.
50. Što se tiče drugoapelantovih navoda da je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje tima vještakā Metalurškog instituta "Kemal Kapetanović" iz Zenice, kao dokaz optužbe, dok, s druge strane, nije prihvatio elaborate i projekat koji je izradio isti institut, kao dokaz odbrane, Ustavni sud ne nalazi da ovakvi drugoapelantovi navodi sami po sebi dovode u pitanje pravičnost postupka, pogotovo što je prvostepeni sud, prilikom ocjene navedenih dokaza, dao detaljno i jasno obrazloženje u tom pogledu, koje ne ostavlja bilo kakav utisak proizvoljnosti. Također, Ustavni sud ne nalazi da su navodima apelanata, koji se odnose na to da prvostepeni sud nije uzeo u obzir dio iskaza saslušanih svjedoka datih prilikom njihovog unakrsnog ispitivanja, dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje, budući da je prvostepeni sud dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu izvođenja zaključaka do kojih je došao ocjenom iskaza saslušanih svjedoka, u čemu Ustavni sud, kako je već navedeno, nije našao bilo kakvu proizvoljnost.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, što je kao pravilno potvrdio i drugostepeni sud. Slijedi da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZFBiH i ZKPFBiH, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da navodima apelanata o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, kao rezultatu proizvoljno ocijenjenih dokaza, te proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, nisu dovedene u pitanje garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su kao takvi navodi apelanata neosnovani.
52. U pogledu drugoapelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer drugostepena presuda nije javno izrečena, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetima u kojima se postavilo pitanje kršenja prava aplikanata zbog toga što presude sudova na višim instancama nisu javno izrečene. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud u predmetu Axen protiv SRNj nije našao kršenje aplikantovog prava na pravično suđenje, uz obrazloženje da javno usmeno izricanje presude Vrhovnog suda nije bilo neophodno jer su presude nižestepenih sudova bile izrečene javno (vidi Evropski sud, Axen protiv SRNj, presuda od 29. juna 1982. godine, stav 32). Također, Evropski sud nije našao kršenje navedenog prava ni u predmetu Sutter protiv Švajcarske, uz obrazloženje da javno izricanje presude žalbenog vojnog suda nije bilo potrebno, budući da je presuda na drugi način bila dostupna javnosti, pogotovo jer se uvijek mogla zatražiti kopija presude od sudskog registra, a bila je i objavljena u službenoj zbirci presuda (vidi Evropski sud, Sutter protiv Švajcarske, presuda od 22. februara 1984. godine, stav 34). Što se tiče drugoapelantovog pozivanja na presudu Evropskog suda u predmetu Rushiti protiv Austrije, Ustavni sud ukazuje da se u navedenoj presudi slijedila praksa iz predmeta Werner protiv Austrije i Szucs protiv Austrije (vidi Evropski sud, Werner protiv Austrije i Szucs protiv Austrije, presude od 24. novembra 1997. godine). Naime, u navedenim odlukama Evropski sud je ukazao da nijedan od prvostepenih ni žalbenih sudova nije javno izrekao presudu, niti su integralni tekstovi njihovih presuda bili otvoreni za javnost u registrima tih sudova i da je pristup bio ograničen samo na osobe sa zakonski opravdanim interesom, slijedom čega je ustanovio da se radi o kršenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dovodeći navedeno u kontekst drugoapelantovih navoda, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju prvostepena presuda javno objavljena, što drugoapelant i ne spori, dok, kada je u pitanju drugostepena presuda, drugoapelant i ne tvrdi da je bilo kojoj zainteresovanoj osobi bio onemogućen pristup drugostepenoj presudi, odnosno da je bilo koja zainteresovana osoba tražila da se upozna s drugostepenom presudom, a da joj je to bilo uskraćeno (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4820/10 od 10. aprila 2014. godine, tačka 132; dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju zadovoljen kriterij javnog objavljivanja presude u odnosu na postizanje ciljeva iz člana 6. Evropske konvencije, te da su stoga drugoapelantovi navodi, koji su izneseni u tom pravcu, neosnovani.
53. U pogledu drugoapelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na suđenje pred nepristranim sudom, Ustavni sud ukazuje da redovan sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Razmatrajući drugoapelanatove navode iznesene u ovom pravcu, Ustavni sud ukazuje da se iz osporenih presuda ne može zaključiti da su sudije koje su učestvovale u donošenju osporenih presuda bile opterećene bilo kakvim pritiskom javnosti prilikom donošenja odluka. Ustavni sud zapaža da je odluka o drugoapelantovoj krivici isključivo rezultat vrlo obimnog dokaznog postupka provedenog na glavnom pretresu, te da odluke redovnih sudova ne odaju utisak da su donesene pod bilo kakvim uticajem vanjskih informacija. Štaviše, kao što je i Opštinski sud istakao u svom odgovoru na apelaciju, ukoliko je smatrao da sudovi koji su u konkretnom slučaju sudili nisu nepristrani, drugoapelant je imao mogućnost da zatraži izuzeće sudova s područja Zeničko-dobojskog kantona i da se prenese nadležnost za suđenje u tom predmetu na drugi nadležni sud na području drugog kantona, što drugoapelant nije učinio. Stoga, Ustavni sud smatra da su drugoapelantovi navodi o kršenju "prava na nepristran sud" kao segment prava na pravično suđenje neosnovani.
54. U odnosu na navode apelanata o kršenju principa ravnopravnosti strana, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku, tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojoj je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezan s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Međutim, u konkretnom slučaju apelanti kršenje navedenog principa obrazlažu u kontekstu ocjene dokaza, što je Ustavni sud već ispitao, te budući da apelanti nisu ponudili bilo kakve druge argumente u korist svojih apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da ovakvim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje principa ravnopravnosti strana iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
55. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da treba primijeniti princip in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Po mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti ne dovode u pitanje zakonitost izvedenih dokaza, nego način na koji su ih sudovi ocijenili. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi sve provedene dokaze cijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da su apelanti počinili predmetno krivično djelo na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. S obzirom da se, dakle, navodi apelanata zasnivaju isključivo na njihovom nezadovoljstvu zbog načina ocjene dokaza, što je Ustavni sud već razmotrio i našao da su navodi apelanata neosnovani, Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da su u bilo kojoj fazi postupka apelanti tretirani na način koji bi vodio kršenju principa pretpostavke nevinosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek
56. Drugoapelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je drugoapelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu koji je razmotrio njegove žalbene navode, za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da drugoapelant, osim paušalnih navoda da drugostepeni sud nije odgovorio na sve njegove žalbene navode, u predmetnoj apelaciji nije ukazao zbog čega su ti ostali žalbeni navodi od značaja za rješavanje predmetne pravne stvari, odnosno na koji način su mogli dovesti do drugačijeg odlučenja redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali drugoapelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku da ne postoje ili da nisu djelotvorni pravni lijekovi. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani drugoapelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Ostali navodi
57. Imajući u vidu navedene zaključke u pogledu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra cjelishodnim da posebno razmatra navode apelanata koji se odnose na kršenje prava iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i čl. 10. i 11. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima budući da je suština garancija iz navedenih odredbi ovih međunarodnih instrumenata ista kao i garancije koje pružaju navedene odredbe člana 6. Evropske konvencije, što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci i navode apelanata ocijenio neosnovanim.
VIII. Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a., b. i d. Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da su apelanti počinili predmetno krivično djelo za koje su proglašeni krivim, ne ostavljajući bilo kakvu sumnju u tom pogledu, tako da nema elemenata koji ukazuju na kršenje pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo, niti su navodima apelanata dovedene u pitanje garancije iz tač. a., b. i d. stava 3. navedenog člana.
59. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je drugoapelantu na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je drugoapelant i koristio, a da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom, ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
60. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić