Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3682/11 (L. R.)

Odluka donesena 09. 12. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ugovor o poklonu
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3682/11

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3682/11, rješavajući apelaciju Ljubice Rosnić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubice Rosnić, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002416 10 Gž od 14. jula 2011.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ljubica Rosnić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Grebnice, koju zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijela je 15. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 002416 10 Gž od 14. jula 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Apelacionog suda kao i od tužene R. Đ. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 23. juna 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud je 7. jula 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud 4. jula 2014. godine, dok tužena nije dostavila je odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 002416 08 P od 14. maja 2010. godine, donesenom po apelantkinjinoj tužbi protiv tužene radi utvrđenja prava na nužni dio zaostavštine, utvrđeno je da je ostavilac pokojni Nedeljko Rakić (u daljnjem tekstu: ostavilac) Ugovorom o darovanju koji je ovjeren pred Opštinskim sudom u Brčkom broj 2231/86 od 8. jula 1986. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) povrijedio apelantkinjin nužni dio, tako što je tim ugovorom raspolagao preko granice raspoloživog djela pa je izvršena redukcija ovog poklona tako da apelantkinji na ime nužnog djela pripada dio 1/10 nekretnina preciznije označenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Dalje, istim stavom presude je utvrđeno da je tužena dužna da prizna i trpi da se apelantkinja upiše na nekretninama označenim ugovorom o darovanju k.o. Gredice kao suvlasnik navedenih nekretnina sa suvlasničkim dijelom od 1/10, kao i da dozvoli fizičku i civilnu diobu tih nekretnina radi realizovanja ovog apelantkinjinog svojinskog prava na predmetnim nekretninama, sve u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II navedene presude utvrđeno je da tužena može da se oslobodi obaveze predaje nekretnina ako apelantkinji isplati novčani iznos od 10.600,00 KM sa kamatom prema Zakonu o visini stope zakonske zatezne kamate počev od 14. maja 2010. godine kao dana presuđenja pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Zatim, stavom III navedene presude odbijen je preostali dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da ona ima pravo na nužni nasljedni dio s dijelom 1/10 na drugim nekretninama preciznije označenim u izreci presude. I konačno, stavom IV je utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantkinja predmetnu tužbu podnijela 1. aprila 2008. godine, te da je u toku postupka dva puta precizirala tužbeni zahtjev (u pogledu pravilnog označavanja katastarskih i zemljišno knjižnih podataka) a da je nakon toga, budući da su te nekretnine otuđene, apelantkinja „proširila tužbu na nove tužene“ koji su se protivili preinačenju pa je postupak nastavljen samo u odnosu na prvobitnu tuženu. Navedeno je da je tužena u odgovoru na tužbu istakla „prigovor zastare potraživanja nužnog nasljednog dijela, kao i prigovor presuđene stvari, jer su o istoj pravnoj stvari vođeni parnični postupci pod brojem P-394/05-I i P-140/02-I“. Istaknuto je konkretnom slučaju utvrđeno da je pravni prednik parničnih stranaka - ostavilac apelantkinjin otac i suprug tužene umro 13. juna 1998. godine, a da je sa tuženom 20. juna 1986. godine sklopio predmetni Ugovor o darovanju, kojim je tuženoj kao svojoj supruzi, darovao nekretnine preciznije označene u presudi, sve ukupne površine 57.505 m².

7. Osnovni sud je odlučio kao u izreci ove presude nakon savjesne i brižljive ocjene svih provedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi. Pri tome, Osnovni sud se pozvao na član 28 Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) kojim je propisano da su nužni nasljednici: djeca umrlog, njegovi usvojenici i njegov bračni drug, koji, prema članu 29 tog zakona, imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može da raspolaže i koji se naziva nužni dio. Navodi se da je nužni dio djece umrlog i njegovog bračnog druga iznosi 1/2 od onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja. Dalje se navodi da prema članu 37 ovog zakona, kada je povrijeđen nužni dio, pokloni će se vratiti koliko je potrebno da bi se namirio nužni dio. Nužni dio je povrijeđen kada ukupna vrijednost raspolaganja poklonom premašuje raspoloživi dio. Osnovni sud navodi da je članom 44 Zakona o nasljeđivanju propisano vraćanje poklona, zbog povrede nužnog nasljednog dijela, koje može da se traži u roku od tri godine od smrti ostavioca. Rok zastare potraživanja smanjenja ili vraćanja poklona, zbog povrede nužnog dijela, je rok koji je propisan zakonom kao rok zastare i na njega sud pazi ukoliko se na njega pozovu stranke. Dakle, zastarjelost prava traženja vraćanja poklona, u dijelu kojim je navodno povrijeđen nužni dio zakonskog nasljednika, prekinuta je podnošenjem tužbe kojom se traži da se utvrdi nepunovažnost ugovora.

8. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je neosnovan prigovor presuđene stvari koji je istakla tužena budući da u predmetnom parničnom postupku i u parničnom postupku broje P-140/02-I postoji samo identitet parničnih stranaka, dok identitet tužbenog zahtjeva i činjeničnog osnova ne postoji. Osim toga je istaknuto da je navedeni prigovor neosnovan i u odnosu na parnični postupak koji je vođen pod brojem P-394/05 -I u kojem postoji identitet tužbenog zahtjeva, ali da taj postupak nije meritorno završen, već je okončan odbacivanjem tužbe zbog formalno pravnih nedostataka, što ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari.

9. Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je ugovorom o darovanju ostavilac kao darodavac u cjelosti raspolagao svojom imovinom i nakon njegove smrti nije ostala ni jedna druga imovina koja čini njegovu zaostavštinu. Nakon toga apelantkinja je kao zakonska nasljednica umrlog 30. jula 1999. godine, sudu podnijela tužbu za poništenje tog Ugovora o darovanju, ali je tužba odbijena Presudom Osnovnog suda broj P.140/02-1 od 17. februara 2004. godine a potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž. 213/04 od 29. septembra 2004. godine. Time je, dakle, pravosnažno odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za poništenje Ugovora o darovanju, čime je taj ugovor od 8. jula 1986. godine, kao pravno valjan, ostao na snazi. Osnovni sud dalje navodi da tokom postupka parnične stranke nisu predočile ni jedan dokaz da iza ostavioca ima još zaostavštine, odnosno pokretne ili nepokretne imovine, koja bi u ostavinskom postupku mogla da bude podijeljena između apelantkinje i tužene, kao jedinih nasljednika, niti iz dopisa zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda, proističe da iza ostavioca ima još nepokretne imovine koja bi je u ostavinskom postupku mogla da se raspodijeli između zakonskih nasljednika. Osnovni sud zaključuje da je, dakle, ugovorom o darovanju ostavilac u cjelosti raspodijelio svoju zaostavštinu, odnosno imovinu koja predstavlja njegovu zaostavštinu, i to tako što je svu tu zaostavštinu poklonio tuženoj kao supruzi, dok apelantkinji, kao kćerki i drugom zakonskom nasljedniku nije dodijelio pripadajući dio na koji ona po osnovu nasljeđivanja ima pravo.

10. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 002416 10 Gž od 14. jula 2011. godine žalba tužene je usvojena i prvostepena presuda Osnovnog suda broj 96 0 P 002416 08 P od 14. maja 2010. godine preinačena u stavu I, II i IV izreke tako što je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev. Apelantkinja je obavezana da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema ove presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

11. U obrazloženu presude Apelacioni sud je, raspravljajući žalbene prigovore tužene prvenstveno istakao da je pravilan stav prvostepenog suda koji je ocijenio da je neosnovan prigovor presuđene stvari koji je istakla tužena jer u parničnom predmetu pod brojem P- 140/02-I, nije ostvaren - identitet zahtjeva, dok u parničnom predmetu pod brojem P- 394/05-I nije meritorno odlučeno o postavljenom tužbenom zahtjevu. Zatim, ispitujući pravilnost i zakonitost prvostepene presude s aspekta pravilne primjene materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku, Apelacioni sud je našao da materijalno pravo nije pravilno primijenjeno. Naime, odredbom člana 44 Zakona o nasljeđivanju propisano je da smanjenje raspolaganja testamentom može da se traži u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od ostaviočeve smrti, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt, postalo pravosnažno. Tom zakonskom odredbom, suprotno stavu prvostepenog suda, propisana je „zastarjelost prava na traženje vraćanja poklona” radi namirenja nužnog nasljednog dijela, a ne „zastarjelost potraživanja” nužnog nasljednog dijela, dakle, propisan je objektivni rok u trajanju od tri godine, koji se vezuje za smrt ostavioca (pravosnažnost rješenja kojim je proglašen umrlim

- odnosno utvrđena smrt) i koji je prekluzivne prirode. Dalje se navodi da to znači da na takav zakonski rok, koji za sobom povlači prekluziju (gubitak) prava na traženje vraćanja poklona radi namirenja nužnog nasljednog dijela, sud pazi po službenoj dužnosti i da se prilikom njegovog računanja, kako to decidno propisuje odredba člana 370 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ne primjenjuju odredbe ZOO koje uređuju institut zastare potraživanja. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredaba ZOO-a kojima je uređen prekid toka zastare potraživanja i računanje roka u slučaju prekida, jer prekluzivni rok kontinuirano teče (bez prekida i zastoja) i može da se govori samo o isteku prekluzivnog roka, a samim tim i gubitku prava, čijim istekom je determinisan.

12. Apelacioni sud smatra da je prvostepeni sud kod utvrđenja da je ostavilac (poklonodavac) umro 13. juna 1998. godine, imajući pri tome u vidu da je tužba u ovoj parnici podnesena 1. aprila 2008. godine, kod prethodnog ispitivanja tužbe i bez prigovora druge parnične stranke, primjenom odredbe člana 180 stav 1 tačka 3 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP BDBiH) apelantkinjinu tužbu trebalo odbaciti, jer je podnesena neblagovremeno, odnosno podnesena je po proteku roka od tri godine propisanog odredbom člana 44 Zakona o nasljeđivanju. Na navedeni način apelantkinja je prekludirana u pravu da zahtijeva redukciju raspolaganja poklonom radi namirenja nužnog nasljednog dijela 14. juna 2001. godine.

13. Kako ovo ovlašćenje u toku parničnog postupka ima samo prvostepeni sud i to u fazi prethodnog ispitivanja tužbe i dostavljanja tužbe na odgovor (a najkasnije kod ispitivanja postojanja procesnim smetnji prije početka održavanja glavne rasprave), Apelacioni sud je ispitujući žalbeni razlog pravilne primjene materijalnog prava na činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, zbog koga tužena takođe pobija prvostepenu presudu, i obrazlažući ju ukazao da je ostavilac preminuo 13. juna 1998. godine, a da je tužba u ovom sporu podnesena 1. aprila 2008. godine. S obzirom na navedeno Apelacioni sud je, primjenom odredbe člana 338 stav 1 tačka 4 ZPP BDBiH, prvostepenu presudu u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev preinačio tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Istaknuto je da je pravilnom primjenom odredbe člana 44 Zakona o nasljeđivanju u konačnom u potpunosti udovoljeno žalbi tužene u ovom postupku, jer je usvajanjem žalbe preinačena prvostepena presuda i odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjeva, pa saglasno odredbi člana 340 ZPP BDBiH Apelacioni sud nije razmatrao ostale žalbene navode.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Apelantkinja navodi da je ugovorom o poklonu koji je njen otac poklonio dio zaostavštine svojoj supruzi povrijeđen njen nužni dio jer je otac raspolagao imovinom preko granica dozvoljenih zakonom o nasljeđivanju. Apelantkinja smatra da je presuda Apelacionog suda nepravilna i pogrešna te traži da se ta presuda ukine.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda navodi se da je jedan dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva odbijen u odnosu na nekretnine koje nisu bile predmet ugovora o poklonu. Apelacioni sud je uvažio žalbu tužene, preinačio prvostepenu presudu tako što je tužbeni zahtjev odbio. S obzirom da predmet apelacije nije presuda ovog suda, to nije potrebno posebno odgovarati na navode iz tužiteljkine apelacije o povredi ustavnih prava, jer je razloge za svoju odluku dao u obrazloženju prvostepene presude.

17. Apelacioni sud navodi da je prvostepeni sud apelantkinjin zahtjev djelimično usvojio, ali je Apelacioni sud našao da tužbeni zahtjev i u usvojenom dijelu (preinačenjem prvostepene presude, uvažavanjem žalbe tužene) treba odbiti i za takvu odluku su navedeni u obrazloženju presude konkretni i jasni razlozi (posebno na strani 5 i 6 i prvom stavu na strani 7 obrazloženja presude Apelacionog suda), pa se ukazuje nepotrebnim ponovo ih navoditi u ovom odgovoru. To što je apelantkinja nezadovoljna odlukom Apelacionog suda i što očigledno ne prihvata razloge iznesene u obrazloženju, kao razloge koji opravdavaju donesenu odluku, ne ukazuje samo po sebi na povredu prava na imovinu i prava na pravičan postupak. Apelacioni sud navodi da drugostepeni sud ima ovlašćenje saglasno odredbi člana 388 važećeg procesnog zakona da preinači prvostepenu odluku kada je na utvrđeno činjenično stanje u postupku prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kao što je i našao Apelacioni sud da je to slučaj u ovom sporu, a donesena odluka svakako mora da bude ,,opravdana“ valjanim i potpunim razlozima činjenične i pravne naravi.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80), relevantne odredbe glase:

Zastarjelost prava na traženje smanjenja testamentalnog raspolaganja i vraćanje poklona Član 44.

Smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od smrti ostaviočeve odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravosnažno.

19. U Zakonu o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BD BiH“ br. 8/09 i 52/10) relevantne odredbe glase:

Član 388. stav 1 tačka 4 Apelacioni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

(....)

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

(….)

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 002416 10 Gž od 14. jula 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. avgusta 2011. godine, a apelacija je podnesena 15. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

27. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na apelantkinjin tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da je njen otac ovim ugovorom o poklonu povrijedio njen nužni dio, te da se izvrši redukcija ovog poklona odnosno izvrši vraćanje poklona, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je nesporno da postupak koji je okončan osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

28. Apelantkinja se u suštini žali da je u konkretnom slučaju Apelacioni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je osporena odluka Apelacionog suda zbog toga proizvoljna.

29. U vezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, generalno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Takođe, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03 i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu apelantove navode, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

31. Pogrešna primjena materijalnog prava, prema apelantkinjinom mišljenju, između ostalog, ogleda se u činjenici da su redovni sudovi propustili da daju valjano obrazloženje za odbijanje zahtjeva, jer je, kako ističe apelantkinja, ugovorom o darovanju iz 20. juna 1986. godine povrijeđen njen nužni dio, jer je njen otac ostavilac raspolagao preko granica raspoloživog dijela. Apelantkinja smatra da je presuda Apelacionog suda nepravilna i pogrešna te traži da se ta presuda ukine.

32. U konkretnom slučaju Apelacioni sud je, razmatrajući žalbu protiv prvostepene presude, žalbu tužene usvojio i prvostepenu presudu preinačio u stavu I, II i IV izreke prvostepene presude tako što je u konačnici odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev, jer je utvrdio da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud zapaža da se Apelacioni sud pozvao na odredbu člana 44 Zakona o naljeđivanju kojom je propisano da se smanjenje raspolaganja testamentom može tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od smrti ostaviočeve, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravosnažno. Tom zakonskom odredbom je, dakle, propisan objektivni rok u trajanju od tri godine, koji se vezuje za smrt ostavioca i koji je prekluzivne prirode, što znači da je apelantkinja protekom tog roka izgubila pravo da zahtijeva svoje pravo na vraćanje poklona. Ustavni sud zapaža da je prekluzija slična zastarjelosti po tome što se javlja kao posljedica nevršenja prava u roku koji je propisan zakonom. Zatim, nakon isteka prekluzivnog roka prestaje pravo u cjelini, dok se u slučaju zastarjelosti gubi samo zahtjev odnosno pravo na tužbu u materijalnom smislu. Dalje, u konkretnom slučaju to znači da na takav zakonski rok, koji za sobom povlači prekluziju odnosno gubitak prava na traženje vraćanja poklona radi namirenja nužnog nasljednog dijela, sud pazi po službenoj dužnosti.

33. Zatim, Ustavni sud zapaža da Apelacioni sud ispitujući žalbeni razlog pravilne primjene materijalnog prava na činjenice utvrđene u prvostepenom postupku ukazuje da je ostavilac preminuo 13. juna 1998. godine, a da je tužba u ovom sporu podnesena 1. aprila 2008. godine, te je primjenom odredbe člana 338 stav 1 tačka 4 ZPP BDBiH, prvostepenu presudu u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev preinačio tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Stoga Ustavni sud, imajući u vidu relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u zaključku Apelacionog suda da je apelantkinja s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev koji se u konačnici svodi na vraćanje – redukciju poklona propustila prekluzivni rok iz člana 44 Zakona o nasljeđivanju, zbog čega je i odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjeva.

34. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, razmotrio njene navode vezane za primjenjivost navedenog zakona u okolnostima konkretnog predmeta i dao razloge zašto ti navodi ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, drugostepeni sud je naveo da iz sadržaja odredbe člana 44 Zakona o nasljeđivanju proizilazi zastarjelost prava na vraćanje poklona radi namirenja nužnog dijela. Stoga, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud dao jasne razloge za svoje odlučivanje, kao i da su se pozvali na relevantne odredbe materijalnog prava, koji se ne doimaju proizvoljnima, te osim apelantkinjinog nezadovoljstva osporenom presudom, ništa ne upućuje na zaključak o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude, u smislu primjene materijalnog prava, u cijelosti zadovoljava kriterijume i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da su s tim u vezi apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu

36. Apelantkinja, takođe, navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelantkinjine tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koji su već detaljno razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, primjenom relevantnih odredaba Zakona o nasljeđivanju i ZPP BDBiH odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev pri čemu su naveli jasna i argumentovana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3682/11 (L. R.) | Sudska praksa | Aktio