Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4737/11 (V. J.)

Odluka donesena 09. 12. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Naknada štete
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4737/11

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4737/11, rješavajući apelaciju Vojina Jovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vojina Jovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 P 000608 10 Rev od 18. oktobra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-002 842 od 9.

decembra 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Zavidovićima broj P-72/05 od 25. septembra 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vojin Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Ljiljana Miljanović, advokat iz Doboja, podnio je 12. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000608 10 Rev od 18. oktobra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08- 002 842 od 9. decembra 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-72/05 od 25. septembra 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda, te Opštine Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Opštinski sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 25. jula do 11. avgusta 2014. godine, dok tužena nije odgovorila. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

5. Presudom Opštinskog suda broj P-72/05 od 25. septembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade materijalne štete nastale na stvarima pojedinačno navedenim u izreci presude isplati iznos od 394.300,00 KM i zakonske zatezne kamate na navedeni iznos, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je apelant predmetnu štetu potraživao od tužene, tvrdeći da je do uništenja njegove imovine došlo usljed navodnog propuštanja dužnog nadzora tužene u vezi sa vršenjem funkcija organa vlasti, konkretno MUP-a FBiH - Stanice javne bezbjednosti Zavidovići. Nakon sprovedenog dokaznog postupka Opštinski sud je, ocjenjujući sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. U postupku je utvrđeno da je apelant svoju kuću i ostalu imovinu napustio 1995. godine, da je predmetna šteta na kući, ostalim nekretninama i pokretnim stvarima nastala u ratnim dejstvima na području tužene i u vojnoj akciji Armije RBiH u septembru 1995. godine, te po njenom okončanju do početka 1996. godine. Pošto je tužena istakla prigovor zastare apelantovih potraživanja, Opštinski sud je prije upuštanja u meritorno raspravljanje prvo odlučivao o prigovoru zastarjelosti, te je utvrdio da je on osnovan. Opštinski sud je naveo da je apelant tužbu podnio 24. januara 2005. godine predajom preporučene pošiljke na pošti u Doboju. Dalje, iz sprovedenih dokaza Opštinski sud je utvrdio da je apelant za štetu saznao znatno ranije nego što je podnio tužbu. Iz iskaza samog apelanta, koji je saslušan kao parnična stranka, i iskaza apelantove supruge, koja je saslušana kao svjedok, Opštinski sud je zaključio da je apelant za predmetnu štetu saznao neutvrđenog dana u oktobru 2001. godine, kada je apelant lično dolazio da obiđe svoje imanje i kada se, kako proizilazi iz njegovog iskaza, šokirao kada je vidio kolika je šteta nastala na njegovoj imovini. Iz navedenog Opštinski sud je zaključio da je apelant za nastalu štetu saznao u oktobru 2001. godine, i to računajući posljednji dan oktobra kao najpovoljnijeg za apelanta. Primjenom odredbi člana 376 st. 1 i 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) Opštinski sud je, ocjenjujući utvrđene činjenice, zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Dalje je navedeno da je na osnovu izvedenih dokaza Opštinski sud utvrdio da ne postoji nijedan zakonski osnov odgovornosti tužene za nastalu štetu. Opštinski sud je istakao da apelant nijednim pravno relevantnim dokazom nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između nastale štete koju je pretrpio i radnji tužene po kojima bi tužena eventualno mogla biti odgovorna po osnovu krivice u smislu odredbe člana 154 stav 1 ZOO, niti je dokazao da postoji neki drugi osnov odgovornosti iz člana 154 st. 2 i 3 ZOO. Apelant, takođe, kako je zaključeno, nije dokazao pravno relevantnim dokazima postojanje pravnog osnova iz člana 172 stav 1 i člana 180 stav 1 ZOO.

7. Apelant se žalio Kantonalnom sudu protiv navedene presude Opštinskog suda koji je Presudom broj 004-0-Gž-08-002 842 od 9. decembra 2009. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u žalbenom postupku utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je apelantu protekao zastarni rok za podnošenje zahtjeva kojim potražuje naknadu materijalne štete za uništene stvari tokom ratnih događanja, polazeći pri tome od toga da o prigovoru zastare treba odlučiti primjenom člana 376 st. 1 i 2 ZOO. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je apelant za štetu saznao znatno ranije od dana podnošenja tužbe a najkasnije prijemom zaključka Službe za opštu upravu i društvene djelatnosti Opštine Zavidovići od 5. novembra 2001. godine (kojim je apelantu vraćena napuštena imovina i u kojem je konstatovano da su predmetne nekretnine u toku rata porušene) a koji je apelant primio 12. novembra 2001. godine. Dalje je istaknuto da, iako je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti, prvostepeni sud se upustio u meritum raspravljanja, te je utvrdio da tužena nije odgovorna za nastalu štetu, jer je šteta nastala usljed ratnih dejstava. Pored toga, apelant nije ni osporavao činjenicu da je šteta nastala usljed ratnih dejstava ni u toku prvostepenog niti žalbenog postupka, ali smatra da je tužena odgovorna za štetu, jer je bila dužna spriječiti njen nastanak, odnosno bila je dužna apelantove nekretnine staviti pod svoju upravu i proglasiti ih napuštenim. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ne postoji niti jedan pravni osnov po kojem bi tužena odgovarala za materijalnu štetu nastalu nakon što je apelant zbog ratnih dejstava 1995. godine napustio svoju imovinu u Bočinji na teritoriji tužene, odnosno da odgovornost tužene ne proizilazi iz čl. 158, 172 stav 1 i člana 180 st. 1 i 2 ZOO. Dalje je utvrđeno da tokom postupka nije bilo sporno da apelantove nekretnine nisu bile stavljene pod upravu tužene, niti ih je ona dala na korišćenje privremenim korisnicima. Samo u situaciji, kako je istaknuto, da je tužena predmetne nekretnine stavila pod svoju upravu saglasno tada važećim propisima moglo bi se raspravljati o njenoj odgovornosti za naknadu štete na pokretnim i nepokretnim stvarima prema odredbama člana 17 . stav 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Kantonalni sud je dalje zaključio da se apelant u konkretnom slučaju neosnovno poziva na Aneks 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH.

8. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda podnio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 70 0 P 000608 10 Rev od 18. oktobra 2011. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je ocjenom sprovedenih dokaza utvrđeno da je apelant za štetu saznao neutvrđenog dana u oktobru 2001. godine, kada je sa suprugom došao u obilazak svog imanja. Kod takvih činjeničnih utvrđenja, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je, zbog zastare koja je nastupila, potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev jer je od apelantovog saznanja za štetu i učinioca kao početka toka zastare, to jeste od oktobra 2001. godine (kad se kao najpovoljniji za apelanta uzima posljednji dan u tom mjesecu) do dana podnošenja tužbe 24. januara 2005. godine protekao trogodišnji rok propisan članom 376 stav 1 ZOO. Za odluku o osnovanosti prigovora zastare prvostepeni sud je, kako je smatrao Vrhovni sud, dao potpune jasne i pravilne razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud. Isti pravni zaključak o osnovanosti prigovora proizilazi i sa stanovišta činjenice najkasnijeg saznanja za štetu naveden u obrazloženju drugostepene presude, to jeste da se prihvati da je najkasnije za štetu apelant saznao 12. novembra 2001. godine, kada je primio zaključak o dozvoli izvršenja od 5. novembra 2001. godine Službe za opštu upravu tužene u kojem je, između ostalog, navedeno da su predmetne nekretnine u toku rata porušene. Pošto je revizijski sud vezan činjeničnim stanjem utvrđenim od nižestepenih sudova, te pošto prigovori činjenične prirode nisu relevantni u revizijskom postupku, Vrhovni sud je zaključio da prigovori revizije u kojima je apelant naveo da je za štetu saznao preuzimanjem posjeda 30. januara 2002. godine nisu mogli biti prihvaćeni od suda. Vrhovni sud je istakao da je apelant u prvostepenom postupku iznio činjenicu da je za štetu saznao uvođenjem u posjed njegovih nekretnina 5. novembra 2001. godine od nadležnih organa tužene, što je prvostepeni sud naveo u razlozima svoje presude. Istaknuti činjenični navodi su pravilno interpretirani, kako je istakao Vrhovni sud, a što je vidljivo iz zapisnika glavne rasprave i podnesaka apelanta, njegove završne riječi, a prema stanju spisa predmeta, zapisnik o primopredaji posjeda kao dokaz apelant niti je predložiom niti sproveo. Odredbom člana 360 ZOO propisano je da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, pa, po ocjeni Vrhovnog suda, u okolnostima predmetnog slučaja neosnovano je apelantovo stanovište o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da zastarjelost nije nastupila ukazivanjem na pravo na imovinu zagarantovano Ustavom BiH, Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporzuma za mir u BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

9. Vrhovni sud je, dalje, istakao da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili osnovanim prigovor nedostataka pasivne legitimacije na strani tužene, a za navedeni pravni zaključak su, po ocjeni Suda, dali jasne razloge u obrazloženju svojih presuda koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud. Naime, kako je dalje utvrđeno, za utuženu materijalnu štetu apelant nije dokazao odgovornost tužene ni sa stanovišta člana 172 ZOO u vezi sa članom 308 tada važećeg Zakona o državnoj upravi, to jeste za nezakonit i nepravilan rad organa tužene s obzirom na nespornu činjenicu da tužena apelantove nekretnine od vremena kad ih je napustio nije stavila pod svoju upravu u smislu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Primjena navedenog zakona je prestala 4. aprila 1998. godine, kada je stupio na pravnu snagu Zakon o prestanku primjene. Prema odredbi člana 3 tog zakona, nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu Opštine primjenom Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, kako je istakao Vrhovni sud, ostale su pod njenom upravom i samo za štetu na tim nekretninama Opština bi odgovarala po odredbi člana 17d. stav 3 Zakona o prestanku primjene. Vrhovni sud je zaključio da kod činjenice da tužena nije svojom odlukom apelantove nekretnine stavila pod svoju upravu po postupku i na način propisan Zakonom o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, to nisu dokazane činjenice prema kojim bi Opština odgovarala za štetu nastalu na napuštenoj imovini oštećenjem, pljačkom i devastacijom od nepoznatih učinilaca u ratnom i poratnom periodu. U suprotnom, kako je smatrao Vrhovni sud, Opština bi bila odgovorna za štetu na svim nekretninama koje su njihovi vlasnici napustili do 4. aprila 1998. godine, a kako to neosnovano smatra apelant. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, istakao je i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant je naveo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakao je da je pogrešno utvrđen datum njegovog saznanja za štetu, jer je za štetu saznao stupanjem u posjed svoje imovine 30. januara 2002. godine. Takođe, smatra da je tužena propustila da zaštiti njegovu napuštenu imovinu. Dalje je istakao da su njegovu imovinu uništili mudžahedini iz Bočinje i to krivičnim djelima paljenja i rušenja. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije, i to zbog njegovog nacionalnog porijekla.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da je razloge za svoju odluku naveo u osporenoj odluci i, suprotno apelantovim navodima, smatra da osporenom odlukom apelantu nisu uskraćena prava na koja se pozvao u apelaciji.

12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je odluka tog suda donesena u skladu s procesnim i materijalni zakonom, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da je u predmetnom postupku postupao nepristrasno i u skladu sa zakonom. Predloženo je da se apelacija kao neosnovana odbije.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 360.

Opšte pravilo

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade štete

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Član 377.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

15. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana («Službene novine FBiH» br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službeni list RBiH» br. 11/93 i 13/94) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u vlasništvu građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona. Član 2. stav 2.

Nadležni organi iz stava 1. ovog člana rješavaju o pravima vlasnika da stupe u posjed njihovih nekretnina koje su proglašene privremeno, odnosno trajno napuštenim i pravima privremenih korisnika napuštenih nekretnina.

Član 3.

Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom općine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 17. d.

Osoba kojoj je prestalo pravo privremenog korištenja nekretnine prema članu 12. stav 2. tačka 3. ovog zakona a koja je uložila svoja sredstava u nekretninu na ime neophodnih troškova, ima pravo na povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima. Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je vlasnik stupio u posjed nekretnine.

U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava 1., vlasnik nekretnine može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa.

Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom, ili do trenutka kada je nekretnina ispražnjena i zapečaćena i obavijest dostavljena vlasniku u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o upravnom postupku.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000608 10 Rev od 18. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. novembra 2011. godine a apelacija je podnesena 12. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Predmetni postupak se odnosi na postupak po apelantovoj tužbi za naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

23. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, budući da je njegov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, po prigovoru tužene o zastarjelosti predmetnog potraživanja, odbijen u smislu odredbe člana 376 st. 1 i 2 ZOO.

24. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu za naknadu materijalne štete, jer je uništena njegova nepokretna i pokretna imovina koju je napustio zbog ratnih sukoba 1995. godine. Redovni sudovi su, rješavajući na tri sudske instance, odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev na osnovu odredbe člana 376 st. 1 i 2, budući da je protekao i subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja naknade materijalne štete.

26. U vezi s pitanjem zastare, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je, prema stanovištu Evropskog suda, svrha rokova zastarjelosti da omoguće pravnu bezbjednost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojim bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na osnovu dokaza koji bi mogli da postanu nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi, Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd. i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd. protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. avgusta 2008. godine, st. 68-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33, ECHR 2000-I).

27. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odlučivali po prigovoru tužene da je apelantovo potraživanje zastarjelo. U sprovedenom dokaznom postupku redovni sudovi su utvrdili da je apelant tužbu sudu podnio 24. januara 2005. godine a da je za predmetnu štetu saznao najkasnije 12. novembra 2001. godine, kada je primio zaključak Službe za opštu upravu tužene o dozvoli izvršenja u kojem je navedeno da su predmetne nekretnine u toku rata porušene. Imajući u vidu navedene činjenice, redovni sudovi su zaključili da je apelant podnošenjem tužbe 24. januara 2005. godine propustio rok od tri godine propisan članom 376 stav 1 ZOO za podnošenje zahtjeva za naknadu štete. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da apelantova imovina nije bila stavljena pod upravu tužene po postupku i na način propisan Zakonom o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno istakli da iz činjeničnog utvrđenja, koje nije sporno, proizilazi da apelantova nekretnina nije bila stavljena pod upravu tužene (Opštine), niti je tužena tom nekretninom raspolagala, pa bez obzira na to što je tužena nadležna za vraćanje i onih nekretnina koje nisu bile proglašene napuštenim, ne može se izvesti zaključak da je odgovorna za štetu na svim nekretninama (onim koje nisu proglašene napuštenim) koje su napuštene do 1998. godine. To jasno proizilazi iz odredbe člana 17d) Zakona o prestanku primjene u kojoj je definisano od kada teče odgovornost tužene za pričinjenu štetu na nekretninama koje su proglašene napuštenim u postupku koji je propisan zakonom i koje su stavljene pod upravu tužene. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, redovni sudovi su, suprotno apelantovim navodima, zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

28. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, zatim, žalbi i reviziji dali dovoljne i iscrpne razloge zašto su smatrali da apelantovi navodi ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja u konkretnom predmetu, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

29. U odnosu na apelantove navode da su njegovu imovinu krivičnim djelima (paljenjem i rušenjem) uništili mudžahedini, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud 2. oktobra 2012. godine donio presudu u predmetu broj 44252/10 (vidi, Evropski sud, Ante Banićević i Marija Banićević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10). U navedenom predmetu aplikanti su podnijeli aplikaciju smatrajući da su domaći sudovi u njihovom slučaju trebali da primijene rokove zastarjelosti iz člana 377 Zakona o obveznim odnosima (koji je istovjetan članu 377 ZOO) s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokove iz člana 376 Zakona o obveznim odnosima (istovjetan članu 376 ZOO). Evropski sud je odbacio kao nedopušten navedeni zahtjev, navodeći, između ostalog (stav 35 odluke Evropskog suda) „(…) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u opštem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376 Zakona o obveznim odnosima (vidi st. 3 i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući uticaj na njihovu građansku tužbu“. Evropski sud je u stavu 36 navedene odluke ukazao da „(…) iako član 377 Zakona o obveznim odnosima ostavlja dvojbe o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen je ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnosiocima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu da očekuju da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupanja zastare. Međutim, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u opštem zastarnom roku podnosioci su se, iako su imali advokata, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu“.

30. Razmatrajući konkretni predmet u vezi s navedenom odlukom Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da, i u slučaju da smatra da je predmetna šteta nastala krivičnim djelom, apelant je bio dužan svoju građansku tužbu radi naknade štete podnijeti u opštem zastarnom roku iz člana 376 ZOO kako se ne bi izložio opasnosti da nastupi zastara, a što je apelant propustio da učini.

31. Ustavni sud napominje da je prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju imao u vidu i noviju praksu Ustavnog suda u predmetima istog ili sličnog činjeničnog i pravnog pitanja (vidi, npr., Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 2678/09 od 18. aprila 2012. godine, AP 3188/09 od 30. oktobra 2012. godine, AP 1758/09 od 18. septembra 2012. godine, kao i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine (Bejtulah i Jakup Ilijazi), dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, te pošto u prethodnim tačkama ove odluke nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati eventualno kršenje ovog prava.

Pravo na zabranu diskriminacije

34. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

35. Prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne obezbjeđuje nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se, prema ovom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A broj 6).

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelant žali na diskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju, osim paušalnog navoda da je diskriminisan zbog nacionalnog porijekla, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao da pokaže da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizilazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminišuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnopravnih propisa na apelantovu štetu, te kada su sudovi za svoje odlučenje dali jasne i precizne razloge.

38. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Ustavni sud utvrdio da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje, a iz činjenica konkretnog predmeta nije vidljivo da je apelant diskriminisan po bilo kojem osnovu.

39. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić