Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-319/13 (S. P.)

Odluka donesena 09. 12. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-319/13

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 319/13, rješavajući apelaciju Slobodana Purkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav 7 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Slobodana Purkovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 033379 05 P.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku o apelantovom eventualnom tužbenom zahtjevu u predmetu broj 71 0 P 033379 05 P, u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Purkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033379 10 Rev od 8. novembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 033379 10 Gž od 28.

decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 033379 05 P od 1. septembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slobodan Purković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva podnio je 24. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka, te protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 033379 10 Rev od 8. novembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 033379 10 Gž od 28. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 033379 05 P od 1. septembra 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 17. oktobra 2014. godine, a od Okružnog suda i Vrhovnog suda 31. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Osnovni sud je dostavio 23. oktobra 2014. godine, Vrhovni sud 4. novembra 2014. godine i Okružni sud 5. novembra 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 17. decembra 2005. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Republike Srpske, Ministarstvo saobraćaja i veza, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), radi zaštite prava iz radnog odnosa. Tužbenim zahtjevom apelant je, između ostalog, tražio da sud poništi rješenja tužene br. 02/052-469/05 od 30. avgusta 2005. godine i 02/052-469/05 od 31. oktobra 2005. godine o prestanku radnog odnosa i obaveže tuženu da ga vrati na posao i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, te da mu isplati određena potraživanja iz radnih odnosa sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

6. Podneskom od 12. oktobra 2009. godine apelant je uredio tužbu na način da je predložio da sud, ukoliko odbije tužbeni zahtjev za poništenje odluka o prestanku radnog odnosa, usvoji drugi tužbeni zahtjev i obaveže tuženu da mu na ime inicijalnih sredstava za osnivanje sopstvenog preduzeća isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

7. Nakon sprovedenog postupka Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 033379 05 P od 1. septembra 2010. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi odluke tužene i obaveže tuženu da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, kao i da obaveže tuženu da mu na ime neisplaćenih potraživanja iz radnih odnosa isplati iznose preciznije navedene u izreci prvostepene presude. Navedenom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

8. Osnovni sud je u obrazloženju prvostepene presude naveo da je apelant sporazumom o preuzimanju radnika iz Sekretarijata Vlade Republike Srpske od 30. aprila 2001. godine zasnovao radni odnos kod tužene, počevši od 1. maja 2001. godine, kao lice sa završenom srednjom stručnom spremom IV stepena, te je bio raspoređen na radnom mjestu samostalnog stručnog saradnika za telekomunikacije, a za to radno mjesto je u vrijeme kada je apelant bio raspoređen, članom 30 Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz 1997. godine i izmjenama i dopunama od 11. maja 1998. godine i 8. maja 2000. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik iz 1997. godine), bila predviđena visoka stručna sprema. Sud je potom naveo da navedeno radno mjesto samostalnog stručnog saradnika odgovara kasnije ustanovljenom radnom mjestu višeg stručnog saradnika, slijedom čega je Osnovni sud zaključio da je apelant u suštini imao status državnog službenika, budući da je bio raspoređen i obavljao poslove radnog mjesta državnog službenika, zbog čega na njegov radnopravni status kao i na rokove treba da se primijene odredbe Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o administrativnoj službi).

9. U vezi s apelantovim tužbenim zahtjevom Osnovni sud je zaključio da je tužena dokazala da je donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu postupala u skladu s odredbom člana 56 Zakona o administrativnoj službi, što njena rješenja čini zakonitim, a apelantov tužbeni zahtjev neosnovanim. Naime, sud je utvrdio da se resorno ministarstvo tužene prije prestanka radnog odnosa apelantu, a nakon stupanja na snagu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz 2003. godine (u daljnjem tekstu Pravilnik iz 2003. godine), koji je donesen na osnovu člana 124 stav 1 Zakona o administrativnoj službi, obraćalo svim drugim resornim ministarstvima (ukupno 17 potvrda o prijemu) zahtjevom za apelantovo zbrinjavanje, te da su se neki organi izjasnili da nemaju mogućnost da prime apelanta, a neki se uopšte nisu izjasnili, tako da je sud utvrdio da nisu osnovane apelantove tvrdnje da tužena nije pokušala da ga rasporedi u neki drugi organ državne uprave. Takođe, sud je utvrdio da je tužena dokazala da tužioca kao lice sa srednjom stručnom spremom nije mogla rasporediti u resornom ministarstvu u kom je radio na radno mjesto koje odgovara njegovoj srednjoj stručnoj spremi, niti ga je mogla rasporediti u neki drugi državni organ uprave, te mu je stoga pravilnom primjenom odredbe člana 56 stav 1 Zakona o administrativnoj službi utvrdila prestanak radnog odnosa.

10. Nezadovoljan navedenom presudom, apelant je blagovremeno podnio žalbu kojom prvostepenu presudu osporava zbog svih žalbenih razloga, uz prijedlog da Okružni sud prvostepenu presudu preinači na način da usvoji njegov tužbeni zahtjev, odnosno da u suprotnom usvoji apelantov eventualni tužbeni zahtjev i obaveže tuženu da mu isplati inicijalna sredstva za osnivanje privatnog preduzeća u visini od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.

11. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 033379 10 Gž od 28. decembra 2010. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 033379 05 P od 1. septembra 2010. godine.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se apelantovi žalbeni navodi ne mogu prihvatiti, odnosno da je donošenjem Pravilnika iz 2003. godine tužena imala promjenu u organizaciji i metodologiji rada u kojoj je, pravilnom primjenom Zakona o administrativnoj službi, bila obavezna da uskladi zaposlene s radnim mjestima i propisanim uslovima, te da je s tim ciljem zakonodavac propisao i obavezu rukovodioca organa da prema propisanim uslovima odredbe člana 56 Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske utvrdi prestanak radnog odnosa zaposlenima koji ne ispunjavaju uslove propisane Pravilnikom iz 2003. godine. Okružni sud navodi da je u konkretnom slučaju slobodnom voljom tužene apelantu, koji ima završenu srednju stručnu spremu, omogućeno da obavlja poslove zaposlenika sa visokom stručnom spremom, ali da je zakonodavac donošenjem Zakona o administrativnoj službi dao mogućnost tuženoj da novom organizacijom i metodologijom izvrši reviziju i uskladi sve zaposlenike s uslovima koji predviđaju obavljanje tih poslova i radnih zadataka, pa Okružni sud zaključuje da je tužena, postupajući saglasno odredbi člana 56 Zakona o administrativnoj službi, utvrdila prestanak radnog odnosa apelantu, jer nije bilo mogućnosti da ga rasporedi u drugim organima i na poslovima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi.

13. U pogledu apelantovih žalbenih navoda kojima je isticao da je prvostepeni sud počinio povredu odredbi parničnog postupka zbog toga što osporenom presudom nije odlučio i o apelantovom eventualnom tužbenom zahtjevu, Okružni sud je istakao da je tačno da osporenom presudom Osnovni sud nije odlučio o apelantovom eventualnom tužbenom zahtjevu, ali da time nije počinjena povreda postupka, jer je, odlučujući na takav način, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 55 stav 4 Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je istakao da apelantov eventualni tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu inicijalnih sredstava za osnivanje privatnog preduzeća u visini od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka daje ovlašćenje sudu da sud odluči o dva zahtjeva koji su u međusobnoj vezi, određujući, redoslijedom koji apelantu odgovara, prvo primarni pa nakon toga sekundarni, ali na način da prvi isključuje drugi. Iz navedenog Okružni sud zaključuje da je potrebno, ukoliko sud odbije primarni zahtjev, sačekati pravosnažnost odluke o prvom zahtjevu, pa tek tada odlučivati o drugom zahtjevu, zbog toga što primarni zahtjev sve dok u odnosu na njega odluka suda nije pravosnažna stvara dilemu da li se može odlučivati o eventualnom tužbenom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud zaključuje da činjenica da je prvostepeni sud propustio da u izreci osporene presude navede da će se o eventualnom tužbenom zahtjevu odlučiti nakon pravosnažnosti primarnog tužbenog zahtjeva ne utiče na pravilnost i zakonitost navedene odluke.

14. Apelant je protiv navedene odluke izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 71 0 P 033379 11 Rev od 8. novembra 2012. godine. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita, odnosno da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno zaključili da je donošenjem novog akta o sistematizaciji tuženoj dato pravo da raspored svih zaposlenih uskladi s uslovima koje taj akt propisuje. Kako apelant nije ispunjavao uslove za radno mjesto višeg stručnog saradnika za telekomunikacije, te kako se unutar organa nije mogao rasporediti na druge poslove, tužena se, saglasno odredbi člana 56 stav 1 Zakona o administrativnoj službi i u skladu s Programom zbrinjavanja viška državnih službenika u upravi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/04), za apelantovo zbrinjavanje obratila drugim ministarstvima, republičkim upravama i republičkim organizacijama (dopis broj 02/051-469/06 od 13. aprila 2005. godine), iz čega proizilazi da je tužena pravilnom primjenom odredbe člana 56 stav 4 Zakona o administrativnoj službi donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu. U pogledu revizionih navoda kojima se ističe da nije donesena odluka o eventualnom tužbenom zahtjevu, Vrhovni sud je naglasio da je, u skladu s odredbom člana 55 stav 4 ZPP, prvostepeni sud imao zakonsko uporište da ne odlučuje o eventualnom tužbenom zahtjevu sve dok ne postane pravosnažna odluka suda kojom je odbijen primarni tužbeni zahtjev, te da prvostepeni sud nije pogriješio kada je odlučio o troškovima postupka koji su nastali povodom primarnog zahtjeva, te će se u nastavku postupka odlučiti o daljnjim troškovima.

15. Prema stanju spisa, Osnovni sud nije donio odluku o apelantovom eventualnom tužbenom zahtjevu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu u parničnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant prvenstveno ukazuje na dužinu trajanja parničnog postupka, a posebno činjenicu da nije okončan parnični postupak povodom eventualnog tužbenog zahtjeva kojim je predložio da sud, ukoliko odbije tužbeni zahtjev za poništenje odluka o prestanku radnog odnosa, usvoji drugi tužbeni zahtjev i obaveže tuženu da apelantu na ime inicijalnih sredstava za osnivanje sopstvenog preduzeća isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Apelant smatra da je takvo odlučivanje protivno odredbi člana 10 ZPP, koja ukazuje na učinkovitost u odlučivanju, što posljedično vodi ka neekonomičnosti i neefikasnosti parničnog postupka, koji, prema apelantovim navodima, traje duže od sedam godina. Apelant ukazuje na to da su sudovi prilikom donošenja osporavanih presuda postupali arbitrarno na njegovu štetu, odnosno da su pogrešno primijenili odredbu člana 56 Zakona o administrativnoj službi. S tim u vezi, apelant ističe da kod tužene nije bilo promjene u organizaciji i metodologiji rada, odnosno da je došlo samo do čiste formalne promjene naziva radnog mjesta na kom je on radio i da je on zbog toga dobio nezakonit otkaz, iako je uredno radio na radnom mjestu sa svojom srednjom stručnom spremom. Apelant ističe da se tužena nije obraćala svim organima državne uprave radi njegovog zbrinjavanja, te smatra da je u pogledu tog tužbenog razloga sud morao da analizira odredbu člana 56 Zakona o administrativnoj službi, protumačiti njen domet i utvrditi da li je neki od organa/organizacija ispušten. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporavane odluke i apelantu zbog dužine trajanja postupka odredi naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, te smatra da prilikom donošenja navedene odluke nisu povrijeđeni apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer je osporena presuda na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje donesena pravilnom primjenom člana 56 Zakona o administrativnoj službi. Takođe, Vrhovni sud smatra da u vezi s apelantovim eventualnim tužbenim zahtjevom nije počinjena povreda člana 55 stav 4 Zakona o parničnom postupku.

18. Okružni sud je, takođe, naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju drugostepene presude, te da su neosnovani navodi apelacije o povredi navedenih prava.

19. Postupajuća sutkinja Osnovnog suda je istakla da nije učestvovala u prvostepenom postupku jer je on sproveden u prisustvu druge sutkinje, a s obzirom na to da izrekom prvostepene presude nije navedeno da će sud o eventualnom tužbenom zahtjevu odlučiti nakon pravosnažnosti primarnog tužbenog zahtjeva, predmetni spis je arhiviran kao pravosnažno okončan. Postupajuća sutkinja je istakla da će sprovesti postupak i donijeti odluku o apelantovom eventualnom tužbenom zahtjevu.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 16/02, 60/02, 38/03 i 42/04) u relevantnom dijelu glasi: 2) Višak državnih službenika Član 56.

Ako je u organu državne uprave došlo do smanjenja broja postavljenih, odnosno imenovanih lica usled promene u organizaciji i metodologiji rada, odnosno smanjenja obima ili ukidanja poslova, postavljena, odnosno imenovana lica i ostali zaposleni raspoređuju se na radna mesta u istom ili drugom organu državne uprave koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi.

Odluku o raspoređivanju državnih službenika iz stava 1. ovog člana donosi organ koji ih je postavio, odnosno imenovao, ili starešina organa državne uprave u koji je državni službenik raspoređen.

Ukoliko državni službenik ne prihvati radno mesto na koje je raspoređen, u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos.

Ukoliko se državni službenik ne može rasporediti, u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, organ odnosno starešina, iz stava 2. ovog člana, donosi rešenje kojim se utvrđuje da mu je prestao radni odnos.

21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

3. Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi Član 55.

U jednoj tužbi tužilac može istaći više zahtjeva protiv istog tužnog kad su svi zahtjevi povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom.

Ako zahtjevi nisu povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom, oni se mogu istaći u jednoj tužbi protiv istog tuženog samo kad je isti sud stvarno nadležan za svaki od ovih zahtjeva i kad je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka, a sud ocijeni da isticanje takvih tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi doprinosi ekonomičnosti postupka.

Ako sud, u slučaju iz stava 2. ovog člana, ocijeni da isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi ne doprinosi ekonomičnosti postupka, najdocnije na pripremnom ročištu donijeće rješenje o razdvajanju postupaka.

Tužilac može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi, i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.

Zahtjevi se mogu po stavu 4. ovog člana istaći u jednoj tužbi samo ako je sud stvarno nadležan za svaki od istaknutih zahtjeva i ako je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 033379 10 Rev od 8. novembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te dužina trajanja parničnog postupka koji nije okončan u pogledu odlučivanja o apelantovom eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu. Apelacija protiv navedene presude Vrhovnog suda je podnesena 20. januara 2013. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da su mu presudama donesenim u parničnom postupku, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na dužinu trajanja postupka

30. U vezi s apelantovim navodima kojima se ukazuje na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom Osnovnom sudu od 17. decembra 2005. godine pokrenuo parnični postupak, koji, prema stanju spisa i raspoloživim dokazima, još uvijek nije u cijelosti okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba da uzme prilikom razmatranja dužine postupka je period od približno devet godina.

31. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se postupak tiče zaštite prava iz radnih odnosa i isplate inicijalnih sredstava za zasnivanje sopstvenog preduzeća, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo sprovesti, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složnijem predmetu.

32. Rezimirajući parnični postupak, Ustavni sud zapaža da je apelant 17. decembra 2005. godine podnio tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa, te da je podneskom od 12. oktobra 2009. godine uredio tužbu na način da je predložio da sud, ukoliko odbije tužbeni zahtjev za poništenje odluka o prestanku radnog odnosa, usvoji drugi tužbeni zahtjev za isplatu inicijalnih sredstava za osnivanje sopstvenog preduzeća. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prvostepenu presudu kojom je odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu za zaštitu prava iz radnih odnosa, koji se prema zakonu smatra hitnim, donio 1. septembra 2010. godine, odnosno nakon približno pet godina, da je drugostepena odluka donesena nakon svega nekoliko mjeseci, odnosno 28. decembra 2010. godine, te da je Vrhovni sud odluku o reviziji donio nakon nešto više od jedne godine, odnosno 8. novembra 2012. godine. Kada je u pitanju apelantov eventualno postavljeni tužbeni zahtjev od 12. oktobra 2009. godine za isplatu inicijalnih sredstava za zasnivanje sopstvenog preduzeća, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presuda Okružnog i Vrhovnog suda proizilazi da će prvostepeni sud odluku o navedenom tužbenom zahtjevu donijeti nakon pravosnažnosti prvostepene presude. Međutim, Ustavni sud primjećuje da nakon pravosnažnosti prvostepene presude, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 28. decembra 2010. godine, Osnovni sud ni nakon približno četiri godine još uvijek nije odlučio o navedenom tužbenom zahtjevu. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je predmetni spis arhiviran kao pravosnažno okončan zato što u izreci prvostepene presude nije navedeno da će sud o eventualnom tužbenom zahtjevu odlučiti nakon pravosnažnosti primarnog tužbenog zahtjeva, iz čega može da se zaključi da Osnovni sud povodom navedenog tužbenog zahtjeva nije preduzimao bilo kakve procesne radnje sve do dostavljanja apelacije na odgovor, te da nema razumnog opravdanja za neaktivnost tog suda. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je u nadležnosti redovnih sudova da u slučaju eventualno postavljenog tužbenog zahtjeva odluče na koji način će da sprovedu parnični postupak, odnosno da li će o eventualnom tužbenom zahtjevu odlučiti istovremeno ili naknadno s glavnim tužbenim zahtjevom, ali da pri tome moraju voditi računa o odredbi člana 10 Zakona o parničnom postupku, odnosno potrebi da postupak sprovedu bez odugovlačenja i sa što manje troškova. Stoga, imajući u vidu da je Osnovnom sudu trebalo približno pet godina da donese prvostepenu presudu povodom apelantovog tužbenog zahtjeva za zaštitu prava iz radnih odnosa, koji se prema zakonu smatra hitnim, kao i činjenicu da taj sud još uvijek nije odlučio o apelantovom eventualnom tužbenom zahtjevu, a da, s druge strane, postupanje Okružnog i Vrhovnog suda nije značajnije doprinijelo dužini parničnog postupka, Ustavni sud smatra da odgovornost za dužinu navedenog postupka koji nije u cijelosti okončan ni nakon devet godina isključivo snosi Osnovni sud koji nije djelotvorno i efikasno kontrolisao i upravljao postupkom, u skladu s relevantnim odredbama ZPP.

33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

34. U odnosu na apelantove navode kojima osporava odluke Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda kao nezakonite i zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju postupak pred redovnim sudovima odnosi na ispitivanje zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu i utvrđivanje drugih prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv. Prema tome, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, odnosno konkretno primjenu odredbe člana 56 Zakona o administrativnoj službi, pri čemu apelant smatra da su sudovi proizvoljno tumačili i pogrešno primijenili navedenu odredbu jer u konkretnom slučaju nije došlo do promjene u organizaciji i metodologiji rada, a tužena se nije obraćala svim organima uprave radi utvrđivanja da li je moguće da se apelant rasporedi na radna mjesta u istom ili drugom organu državne uprave koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi.

36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

37. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantov tužbeni zahtjev odbijen jer je utvrđeno da je tužena prilikom utvrđivanja prestanka radnog odnosa pravilno primijenila odredbu člana 56 Zakona o administrativnoj službi, s obzirom na to da je donošenjem Pravilnika iz 2003. godine izvršena promjena u organizaciji i metodologiji rada tužene, te da apelant nije mogao da bude raspoređen na drugo mjesto unutar istog ministarstva, odnosno u drugom organu državne uprave, zbog čega mu je utvrđen prestanak radnog odnosa.

38. U kontekstu apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da presudama Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda nije arbitrarno primijenjeno materijalno pravo, jer su ti sudovi ocijenili odluke tužene kojima je apelantu radni odnos prestao primjenom odredbi člana 56 Zakona o administrativnoj službi. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasno i precizno obrazloženje o primjeni odredbe člana 56 Zakona o administrativnoj službi na apelantov slučaj. Navedena obrazloženja redovnih sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Prema mišljenju Ustavnog suda, ona zadovoljavaju kriterijume iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. Naime, Ustavni sud ukazuje na to da je nepobitno utvrđeno da je apelant zasnovao radni odnos kod tužene počevši od 1. maja 2001. godine, te da je kao lice sa završenom srednjom stručnom spremom bio raspoređen na radnom mjestu samostalnog stručnog saradnika za telekomunikacije, a za to radno mjesto je u vrijeme kada je apelant bio raspoređen, članom 30 Pravilnika iz 1997. godine, bila predviđena visoka stručna sprema. S tim u vezi, redovni sudovi zaključuju da je tužena apelantovim raspoređivanjem i ostavljanjem na navedenom radnom mjestu za koje nije ispunjavao uslove prekršila svoj unutrašnji opšti akt kojim je regulisala svoju unutrašnju organizaciju. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je članom 127 Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske, koji se primjenjuje od 1. septembra 2002. godine, propisana obaveza da organi državne uprave u roku od šest mjeseci donesu pravilnike o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, te da je tužena nakon donošenja novog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz 2003. godine, na koji je Vlada Republike Srpske dala saglasnost od 17. decembra 2004. godine, izvršila promjenu u organizaciji i metodologiji rada, zbog čega je imala obavezu da uskladi sve zaposlene s radnim mjestima i propisanim uslovima. S obzirom na to da je apelant imao završenu srednju stručnu spremu, te da iz obavještenja drugih organa (od kojih se neki nisu uopšte izjasnili) proizilazi da se apelant nije mogao rasporediti na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, sudovi su u osporenim odlukama zaključili da je apelantu na zakonit način, u skladu s članom 56 Zakona o administrativnoj službi, utvrđen prestanak radnog odnosa. Prema tome, i Ustavni sud smatra da je nesporno da apelant nije ispunjavao uslove za zasnivanje radnog odnosa na navedenom radnom mjestu na koje je ranije bio raspoređen, kao i da je pravilno utvrđeno da nije mogao da bude raspoređen na drugo mjesto unutar istog ministarstva, odnosno u drugom organu državne uprave, pa se smatra logičnim zaključak redovnih sudova da je apelantov radni odnos zakonito prestao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi

40. Apelant smatra da su mu u navedenom postupku povrijeđeni i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantove navode o povredi prava na imovinu, prava na zabranu diskriminacije, te prava na djelotvoran pravni lijek.

Pitanje naknade nematerijalne štete

41. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. U smislu člana 74 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, iznimno, može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelantu dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje i što je izdat nalog Osnovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku o apelantovom eventualnom tužbenom zahtjevu u predmetu broj 71 0 P 033379 05 P.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je postupak pred Osnovnim sudom trajao približno devet godina i još uvijek nije u cijelosti okončan, a pri tome taj sud uopšte nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli da opravdaju tako dugo trajanje postupka.

44. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim i primjenu relevantnih odredbi Zakona o administrativnoj službi, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

45. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav 7 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-319/13 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio