Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2907/11 (N. F.)

Odluka donesena 09. 12. 2014.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kleveta
  • Miješanje
  • Proporcionalnost
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Sloboda izražavanja
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2907/11

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2907/11, rješavajući apelaciju Nenada Filipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Filipovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000275 09 Rev od 7. aprila 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-000803 od 20.

novembra 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nenad Filipović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ahmed Žilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000275 09 Rev od 7. aprila 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-000803 od 20. novembra 2006. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 25. aprila 2014. godine, apelant je 8. maja 2014. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od tužitelja Drenka Orahovca i Rudenke Orahovac-Kazić (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 25. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Općinski i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 7, 15. i 26. maja 2014. godine, a tužitelji 8. maja 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je, odlučujući o tužbi koju su tužitelji podnijeli protiv apelanta, Senada Avdića i DOO „Press sing“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete, obavezao tužene da tužiteljima na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 20. novembra 2006. godine pa do isplate, pod prijetnjom izvršenja (stav I). Istom presudom DOO „Press sing“ je obavezan da u listu „Slobodna Bosna“ o svom trošku objavi izreku pravosnažne presude (stav II). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III). Tužiteljima je odbijen postavljeni tužbeni zahtjev preko dosuđenog, za iznos 18.000,00 KM (stav IV).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je u novinama „Slobodna Bosna“ objavljen članak pod nazivom „Tvorac moderne doktrine prema kojoj je isplativije biti mudar nego pametan i obrazovan je Alija Izetbegović“ (u daljnjem tekstu: sporni članak), čiji je autor apelant. Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je prednik tužitelja njihov otac i da je apelant autor spornog članka. Navedeno je da su tužitelji tvrdili da je u tom članku apelant na krajnje neistinit, tendenciozan, drzak i sračunat način, s ciljem nanošenja štete i duševnog bola tužiteljima i članovima njihove porodice, lažno, klevetnički i bez i jednog dokaza (osim rekla-kazala) ili poziva na izvor informacija oklevetao njihovog oca, dr. Saita Orahovca (u daljnjem tekstu: prednik tužitelja), koji je preminuo 21. novembra 1992. godine. U tužbi su citirani dijelovi objavljenog spornog članka, te je navedeno da je prvi citat glasio: „Jugoslavija je bila zemlja u kojoj su ljudi mogli imati osnovnu školu i doktorat. Bez gimnazije i mature. Jedan takav slučaj bio je i književnik [prednik tužitelja]“. Drugi citat je glasio: „[prednik tužitelja] svojevremeno tramvajski kondukter u Sarajevu ušao je u alternativnu istoriju bosanske i crnogorske književnosti kao pisac čuvenih sintagmi (…) tramvaj, momče mlado (...) sunce sija ko tepsija, u mom srcu depresija, nije Donka Amazonka, već je donka partizanka (...)“. Treći citat je glasio: „[prednik tužitelja] je bio jako ponosan na svoju titulu i smatrao je da je svako dužan da mu čestita na novostečenoj tituli. Tako je zastao Ćamila Sijarića na ulici, pa ga je upitao: 'A ti, Ćamile, ne čestita meni!' A Ćamil ga upita: 'A na čemu, Saite?' Sait odgovori: 'Pa na doktoratu'. Ćamil mu odgovori: 'E bogami, Saite, baš mi je drago. Čestitam ti tu doktorsku diplomu. Ja bih tebi čestitao i matursku dipl., ama ne mogu jer je nemaš'“. Četvrti citat je glasio: „Pošto je potpuno izgorio na književnom polju, te je njegov folkloristički rad doživio teške kritike, ponekad osporavane, a ponekad neobjektivne i opadačke, [prednik tužitelja] se odlučio, od sedamdeset i kusur godina zaštititi doktoratom! Mislio je jadan ne bio da će ga ta doktorska diploma najzad zaštititi od opadanja i ismijavanja sarajevske i ine čaršije. Filozofski fakultet je u slučaju [prednika tužitelja] postupio prije kao neka merhametli udruga, nego kao naučno-obrazovna institucija. Doktorat [prednika tužitelja] nije bio čemu, ali nije bio jedini takvog kvaliteta“. U drugom dijelu teksta se kaže: „Gdje je sada tu mjesto za zdravorazumski lopovluk. [Prednik tužitelja] nije imao dara ni za jednu takvu društvenu fintu. Pokušao je da se legitimira doktoratom, i to je izgledalo kao murafa, ali upalilo je.“ Navedeno je da je doktorsku tezu pod naslovom „Kulturno-istorijske, etičke i estetske oznake muslimanskih narodnih pjesama„ prednik tužitelja odbranio 1980. godine, u skladu sa Zakonom o visokom školstvu RBiH, koji je tada bio na snazi.

7. Općinski sud je naveo da je proveo dokazni postupak u kojem je izvršio uvid u sporni članak, u stručni karton prednika tužitelja od 22. novembra 1948. godine, te u dopis Filozofskog fakulteta u Sarajevu broj 01/482 od 20. decembra 2005. godine. Također je saslušao svjedoka Ljubomira Zukovića i apelanta lično u svojstvu parnične stranke. Općinski sud je naveo da je nakon ocjene izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj saglasnosti, činjeničnih navoda tužitelja i navoda iz odgovora na tužbu, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci. Navedeno je da je iz uvida u sporni članak utvrđeno da je u tekstu autentično napisano sve što tužitelji navode u tužbi, odnosno svi citati označeni od 1 do 4. Dalje, Općinski sud je naveo i da je apelant u svom iskazu potvrdio da je autor spornog testa, da djela prednika tužitelja nisu bila tema spornog teksta i da je tema teksta bila degradacija kulturnih i naučnih vrijednosti u našem društvu od 1992. godine pa nadalje. Navedeno je da je apelant izjavio da saznanje da je prednik tužitelja bio tramvajski kondukter i da je iz osnovne škole doktorirao proizlazi iz citata vladike Bilbije koji je objavljen pod naslovom „Vihori uzdaha“ u listu „Snaga“ broj 1 od 1928. godine, uz napomenu da taj tekst prednik tužitelja nikada nije osporio, te da je i sam prednik tužitelja u iznijetoj biografiji u Almanahu jugoslavenskih književnika naveo da je bio književni radnik, koji se obrazovao uz rad, da je radio kao tramvajski kondukter, a kasnije kao poštanski činovnik.

8. Općinski sud je citirao odredbe člana 4. Zakona o zaštiti od klevete, te je istakao da su, prema njegovom mišljenju, ispunjeni uvjeti da se pojedini navodi iz teksta, odnosno izražavanje i to: „Jugoslavija je bila zemlja u kojoj su ljudi mogli imati osnovnu školu i doktorat. Bez gimnazije i mature. Jedan takav slučaj bio je i [prednik tužitelja], (…) te da je [prednik tužitelja] svojevremeno tramvajski kondukter u Sarajevu ušao u alternativnu istoriju bosanske i crnogorske književnosti kao pisac čuvenih sintagmi“ smatraju klevetom. Naime, Općinski sud je istakao da su u spornom članku napisane i objavljene neistinite činjenice o predniku tužitelja, te da je „vrlo posprdno“ navedeno da je Jugoslavija bila zemlja u kojoj su ljudi mogli imati osnovnu školu i doktorat, bez gimnazije i mature, te da je jedan takav slučaj bio prednik tužitelja, dakle da je doktorirao bez mature. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je na osnovu uvida u Stručni karton od 22. novembra 1948. godine utvrdio da je prednik tužitelja završio malu maturu II m. gimnazije u Sarajevu, Viši gimnazijski tečaj Vidovićeve škole, da je u periodu od 1934. do 1947. godine radio u poštanskoj struci, da je zadnje dvije godine radio kao upravnik Pošte Sarajevo 2, da je 9. jula 1947. godine bio zaposlen u Muzeju narodnog oslobođenja, da je u Narodnoj biblioteci u Sarajevu radio kao sekretar, režiser, administrator, a od važnijih poslova poslije oslobođenja na organiziranju pošte, na organizacionim poslovima Narodne biblioteke u Muzeju narodnog oslobođenja, te da je objavio devet zbirki lirike. Također, Općinski sud je naveo da iz dopisa Filozofskog fakulteta u Sarajevu broj 01/482 od 20. decembra 2005. godine proizlazi da je prednik tužitelja 25. juna 1965. godine završio studij drugog stupnja – grupa Historija jugoslavenske književnosti i filozofija i stekao stručni naziv prof. historije jugoslavenske književnosti, te da mu je 28. maja 1966. godine izdata diploma broj 649.

9. Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da su tuženi napisali i objavili neistinite činjenice o predniku tužitelja navodeći da je Jugoslavija bila zemlja u kojoj su ljudi mogli imati osnovnu školu i doktorat, bez gimnazije i mature, te da je takav jedan slučaj bio i prednik tužitelja, mada je tokom postupka utvrđeno suprotno. Općinski sud je naveo da je neistinita i tvrdnja da je prednik tužitelja bio tramvajski kondukter, a što se u kontekstu spornog članka, ocjenjujući njegov ukupan rad i djelo, te da te poslove nikada nije obavljao, da je obavljao vrlo značajne poslove u Pošti, Narodnoj biblioteci i Muzeju narodnog oslobođenja, može smatrati klevetom, a posebno s aspekta stečenog zvanja profesora historije jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, da se radi o jednom uglednom književniku s velikim brojem objavljenih djela, djela sa značajnim doprinosom poeziji kako u našoj zemlji tako i na prostoru bivše Jugoslavije, a što je u iskazu potvrdio i ukazao na njegov rad i djela saslušani svjedok Ljubomir Zuković, koji je bio i mentor pri odbrani doktorske disertacije prednika tužitelja 1980. godine.

10. Nasuprot tome, preostali dio spornog članka (ocjenjujući izdvojene citate) i sporna izražavanja, prema mišljenju Općinskog suda, ne smatraju se klevetom i to u dijelu u kojem sam autor označava i navodi: „(…) tramvaj momče mlado (...) Sunce sija ko tepsija, u mom srcu depresija, nije Donka Amazonka, već je donka partizanka (...)“ pa i pored činjenice da tuženi nisu dokazali da li je to sadržano u njegovim djelima, zatim napisano „mišljenje“ Predraga Fincija, „navodni“ dijalog s Ćamilom Sijarićem, a dio teksta posebno izdvojen u tužbi kao četvrti citat može se smatrati mišljenjem autora, mada sa očiglednim pretjerivanjem, te da, u smislu odredbe člana 7. stav 1. tačka

a) Zakona o zaštiti od klevete, ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje, odnosno ako predstavlja kritiku poezije prednika tužitelja.

11. Općinski sud je istakao da su, u smislu člana 6. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete, za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja, te su odgovorni za štetu ako su namjerno ili iz nepažnje iznijeli ili pronijeli izražavanje neistinite činjenice, pa u konkretnom slučaju postoji odgovornost tuženih za navedene neistinite činjenice, čime je tužiteljima kao djeci prednika tužitelja diskreditiran ugled, povrijeđeno dostojanstvo i ličnost, a posebno ocjenjujući da autor teksta sasvim očigledno nije bio dobronamjeran prilikom pisanja teksta, već, naprotiv, da je tekst napisao, kako je naveo Općinski sud, s namjerom da se naruši ugled prednika tužitelja, te da se pri tome nije pridržavao općeprihvaćenih profesionalnih standarda novinarstva, da apelant nijedan od svojih navoda iz iskaza nije dokazao. S druge strane, analizirajući tekst u cjelini, Općinski sud je istakao da je apelant sasvim sigurno mogao navesti i neki drugi primjer ako je htio objasniti pojavu kojom se bavio, ali je izbor prednika tužitelja kao paradigme pojave upitan u smislu tendencije da se okleveta, te minimizira.

12. Odlučujući o visini nastale štete, Općinski sud je naveo da je, u skladu s odredbama člana 127. ZPP i člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ocijenio da su tužitelji zbog spornog članka sasvim sigurno pretrpjeli duševne bolove, da su atak na svog oca doživjeli kao atak na njih same, da su čak i prisustvo na dva ročišta tokom postupka, a što je bilo očigledno, vrlo emotivno i stresno doživjeli. Slijedom toga, Općinski sud je, u skladu s odredbama člana 10. Zakona o zaštiti od klevete, dosudio tužiteljima iznos od po 1.000,00 KM, a što ukupno iznosi 2.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbio. Prilikom odlučivanja o visini štete, Općinski sud je naveo da je ocijenio i to da su tužitelji, u skladu s članom 8. Zakona o zaštiti od klevete, kao oštećeni bili dužni da preduzmu sve potrebne mjere da ublaže štetu prouzrokovanu izražavanjem neistinitih činjenica, te da podnesu zahtjev za ispravku spornog članka, što su propustili da urade.

13. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim na Presudu Općinskog suda broj 065-0-P-06 000 803 od 20. novembra 2006. godine, donio Presudu broj 009-0-Gž-07-000 522 od 9. juna 2009. godine, kojom je uvažio žalbe tuženih i preinačio presudu Općinskog suda u dijelu u kojem je usvojen zahtjev tužitelja, te je obavezao tužitelje da tuženim naknade troškove postupka. Istom presudom je kao neosnovana odbijena žalba tužitelja. Navedeno je da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je u listu „Slobodna Bosna“ objavljen sporni članak, kao i sadržaj navoda u tom članku, te da je Općinski sud zaključio da objavljeni članak sadrži neistinite navode o ocu tužitelja koji štete njihovom ugledu i časti, te da oni stoga trpe duševnu bol, pa je našao da pravična naknada – naknada nematerijalne štete, u skladu s kriterijima iz člana 200. ZOO-a, iznosi 2.000,00 KM.

14. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud zaključio da su tužitelji usljed konstatacija iznesenih u predmetnom članku o njihovom umrlom ocu koji se prikazuje u negativnom kontekstu pretrpjeli duševne bolove, a da nisu izvođeni dokazi na osnovu kojih bi se moglo utvrditi, tj. zaključiti da li su i u kojoj mjeri tužitelji eventualno zbog objavljenog članka i klevete trpjeli duševne bolove. Kantonalni sud je naglasio da je izneseni stav Općinskog suda u suprotnosti s odredbama člana 200. ZOO-a, budući da je tim odredbama propisano da sud dosuđuje pravičnu novčanu naknadu ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje, to opravdavaju. Slijedom toga, kako je zaključio Kantonalni sud, proizlazi da je sud dužan utvrditi da je nematerijalna šteta zaista nastupila. Naime, kako je dalje pojasnio Kantonalni sud, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je štetnik počinio protivpravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta oštećenom, te da postoji uzročna veza između štetne radnje i posljedice. Sve navedene pretpostavke moraju se ispuniti kumulativno. Postojanje tih dviju činjenica i uzročno-posljedične veze između njih se u postupku štete mora dokazati da bi eventualni oštećeni imao pravo na naknadu nematerijalne štete, a što proizlazi i iz odredbe člana 123. ZPP, prema kojoj je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Slijedom toga, kako je naglasio Kantonalni sud, u tom kontekstu tužitelji su kao eventualni oštećeni bili dužni dokazati da su trpjeli duševne bolove kao posljedicu povrede ugleda i časti, budući da se ne radi o općepoznatim činjenicama, niti činjenicama koje se mogu pretpostaviti, već o činjenicama koje se moraju dokazivati podobnim dokazima. Dakle, trpljenje duševnih bolova (dužina i intenzitet), odnosno njihovo dokazivanje, predstavlja utvrđivanje pravnog osnova za dosuđivanje naknade nematerijalne štete iz osnova klevete. Imajući u vidu činjenicu da tužitelji u toku postupka koji je prethodio donošenju ožalbene presude nisu dokazivali da li su zaista i u kojem obimu usljed objavljenog članka, eventualno iznesene klevete, trpjeli duševne bolove, a što predstavlja osnov njihovog postavljenog tužbenog zahtjeva, te da na taj način nisu dokazali osnov postavljenog tužbenog zahtjeva, a na što se ukazuje i navodima žalbi tuženih, tužiteljima je stoga pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti postavljeni tužbeni zahtjev.

15. Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 P 000275 09 Rev od 7. aprila 2011. godine reviziju djelimično uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako da se žalbe tužitelja i tuženih odbijaju i prvostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda, te pravne stavove Općinskog i Kantonalnog suda. Vrhovni sud je istakao da, prema njegovoj ocjeni, odluka Kantonalnog suda nije pravno zasnovana. Naime, kako je pojasnio Vrhovni sud, odredbama člana 6. tačka 6. Zakona o zaštiti od klevete propisano je da kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlo lice nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev u smislu tog zakona pod uvjetom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika. U konkretnom slučaju, radi se o napisanim i objavljenim neistinitim činjenicama o predniku tužitelja, a ti tekstovi (prvi i drugi citat) nemaju za osnov istinitost činjenica, već su napisani nedobronamjerno, kada je autor tog teksta, želeći objasniti pojavu o kojoj je pisao, a da nije provjerio istinitost tih navoda, uzeo za primjer prednika tužitelja, a što upućuje na to da iznošenje takvog izražavanja nije bilo razumno. Stoga je, prema stavu Vrhovnog suda, primjenom člana 6. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete, Općinski sud pravilno utvrdio da su tuženi odgovorni za klevetu, jer su, i prema ocjeni Vrhovnog suda, tužitelji klevetu na svog oca doživjeli kao klevetu na sebe.

16. Pri tome je Vrhovni sud naglasio da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su za preostali dio teksta (treći i četvrti citat) primjenom člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete ustanovili da ne postoji odgovornost tuženih za klevetu, jer u spornom tekstu autor izražava svoje mišljenje s kritičkim osvrtom na poeziju prednika tužitelja, zbog čega, i prema ocjeni Vrhovnog suda, nema odgovornosti za klevetu kada je u izražavanju izneseno mišljenje.

17. Međutim, kako je dalje istakao Vrhovni sud, tužitelji u reviziji osnovano prigovaraju da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, jer tužitelji nisu dokazali intenzitet i dužinu trajanja duševnih bolova. Ta okolnost, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne predstavlja nedokazanu činjenicu o prouzrokovanoj šteti ugledu tužitelja, jer je Zakon o zaštiti od klevete, u odnosu na ZOO, u pogledu obeštećenja za taj vid štete lex specialis. Suprotno stanovištu Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju za ocjenu stoji li osnov obeštećenja prema odredbi člana 10. Zakona o zaštiti od klevete bitno je utvrditi da je radnjom štetnika (tuženih) nanesena šteta ugledu tužitelja. Budući da je iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova utvrđeno da sporni tekstovi (citat 1 i 2) nemaju za osnov istinitost činjenica, već imaju negativno značenje o predniku tužitelja, koje je kod tužitelja izazvalo uvredu zbog narušenog autoriteta i slike koju svako lice ima o svom roditelju, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da im je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu. Prema stavu Vrhovnog suda, visina novčanog iznosa određena kao satisfakcija, u razmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenih, pravilno je odmjerena u iznosu od po 1.000,00 KM (ukupno 2.000,00 KM).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 9. i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je u spornom tekstu analizirao naučni i umjetnički opus prednika tužitelja, koji je preminuo 21. novembra 1992. godine, te da se tom slučaju prvenstveno radi o intelektualnom sporu, odnosno o vrednovanju nečijeg mjesta u historiji jedne kulture. Ističe da nikada nije negirao činjenicu da je prednik tužitelja doktorirao 1981. godine, nego je samo iznio svoju tvrdnju/stajalište da taj doktorat nije kvalitetan rad. Navodi da Općinski i Vrhovni sud nisu trebali/mogli prihvatiti kao objektivno svjedočenje (dokaz) Ljubomira Zukovića zbog razloga koji su taksativno navedeni u apelaciji, čija je suština da taj svjedok nije objektivan. Apelant elaborira svoj stav vezan za utvrđenje redovnih sudova o završenim školama prednika tužitelja, te zašto, prema njegovom stavu, iz dokaza proizlazi suprotno od utvrđenog u redovnom postupku. Dalje, apelant navodi da nije tačno da je neistinita tvrdnja da prednik tužitelja nikada nije bio tramvajski kondukter, te u vezi s tim ističe da se tom činjenicom prednik tužitelja ponosio i iznosio ju je više puta u raznim intervjuima i biografijama koje je sam sastavljao za razne zbornike književnika objavljene pedesetih i šezdesetih godina XX vijeka, te da je apelant više puta iznosio činjenicu da se do tih tekstova može doći samo radom u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, zbog ratnih razaranja biblioteka u Sarajevu, ali se Općinski sud svaki put oglušio o njegove zahtjeve/prijedloge za dodatno vrijeme za prikupljanje dokaza. Prigovara obrazloženju Vrhovnog suda da sporni tekstovi (citat I i II) nemaju za osnov istinitost činjenica već imaju negativno značenje o predniku tužitelja, koje je kod tužitelja izazvalo uvredu zbog narušenog autoriteta i slike koju svako lice ima o svom roditelju. Smatra da je Vrhovni sud primjenom Zakona o zaštiti od klevete arbitrarno priznao tužiteljima pravo na naknadu štete zbog uvrede, jer tužitelji (a naročito drugotužitelj) nisu dokazali kako im je nastala šteta, u smislu odredbi iz člana 200. ZOO-a, jer svako lice različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim. Ističe da je tu činjenicu sud utvrdio vlastitim opažanjem, što ne poznaje ZPP, jer se činjenice utvrđuju dokaznim sredstvima koje propisuje ZPP (isprave, vještačenje, saslušanje svjedoka, parničnih stranaka, uviđaj i dr.). Iako je sporno izražavanje izneseno putem medija, ne bi se mogla zasnovati apelantova odgovornost, s obzirom na stajalište iz odluka Ustavnog suda br. AP 787/04 i AP 813/04. Osim toga, prigovara i da je zbog vrijednosti spora (za tužitelje po 1.000,00 KM), Vrhovni sud trebao, u smislu člana 237. stav 2. ZPP, odbaciti reviziju kao nedopuštenu ili, u smislu člana 237. stav 3. ZPP, navesti razloge za primjenu tog člana.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovorima na apelaciju tužitelji su istakli da za njih kao djecu umrlog ponovno obrazlaganje osnovanosti tužbenog zahtjeva i osporavanje apelacionih navoda predstavlja produžetak duševne boli koja im je nanesena, te su predložili da se apelacija odbaci kao neosnovana.

20. Općinski sud je istakao da iz sadržaja spisa proizlazi da u toku postupka nisu prekršena prava koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u BiH.

21. Kantonalni sud je naveo da je postupak proveden u skladu sa zakonom, te da nije povrijeđeno nijedno od navedenih prava.

22. Vrhovni sud je istakao da, suprotno apelantovom stavu, osporenom presudom apelantu nisu uskraćena garantirana prava na koja se poziva.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službene novine Federacije BiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Cilj zakona Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

d) kleveta-radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Odgovornost za klevetu Član 6. st. 1, 2, 3. i 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.

Izuzeci od odgovornosti Član 7. stav 1. točka a) (1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

Obaveza ublažavanja štete Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Odšteta Član 10.

(1) Odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su:

objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika; činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

25. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. [...] Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

Član 237.

(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude.

(2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

VI.Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000275 09 Rev od 7. aprila 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

30. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e), g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 9. i 10. Evropske konvencije.

31. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o pravu na slobodu izražavanja u javnim medijima, koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, a ne o pravu na slobodu mišljenja koje je zaštićeno članom 9. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Stojanović protiv Hrvatske, presuda od 19. septembra 2013. godine, tačke 32. i 35). Stoga će apelantove navode o povredi prava iz člana II/3. g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 9. i 10. Evropske konvencije Ustavni sud ispitati isključivo u odnosu na pravo na slobodu izražavanja garantirano članom II/3.h) i članom 10. Evropske konvencije. Pravo na slobodu izražavanja

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

33. Član 10. Evropske konvencije glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opći principi

34. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ta sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

35. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test neophodnosti u demokratskom društvu zahtijeva da se pri odlučivanju je li došlo do kršenja odluči korespondira li miješanje domaćih vlasti u ovu slobodu hitnoj društvenoj potrebi, je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

36. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant nije osporio da je miješanje u njegovo pravo iz člana

10. Evropske konvencije bilo propisano zakonom, tačnije Zakonom o zaštiti od klevete, te da je imalo legitiman cilj – zaštitu ugleda drugih. Stoga je jedino sporno pitanje u konkretnom slučaju je li miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu. Pri rješavanju tog pitanja Ustavni sud mora utvrditi: a) korespondira li to miješanje sudova u ovu slobodu hitnoj društvenoj potrebi, b) je li bilo proporcionalno legitimnom cilju i c) jesu li razlozi koje su dali sudovi u osporenim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10. Evropske konvencije.

37. U vezi s pitanjem postojanja hitne društvene potrebe, Ustavni sud zapaža da se osporena presuda Vrhovnog suda tiče članka objavljenog 24. novembra 2005. godine u novinama „Slobodna Bosna“ pod nazivom „Tvorac moderne doktrine prema kojoj je isplativije biti mudar nego pametan i obrazovan je Alija Izetbegović“, a autor teksta je apelant. I prema stavu Ustavnog suda, zaključci Općinskog i Vrhovnog suda da su dijelovi spornog članka, što je utvrđeno na osnovu provedenih dokaza, činjenični navodi koji nisu istiniti, te da se u tom kontekstu smatraju klevetom, a da se drugi dijelovi spornog članka mogu smatrati mišljenjem autora, mada sa očiglednim pretjerivanjem, nisu proizvoljni.

38. Također, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Općinskog i Vrhovnog suda da istinitost činjeničnih navoda nije dokazana, zbog čega dijelovi spornog članka predstavljaju klevetu kojom je nanesena šteta ugledu tužitelja, zbog čega postoji i osnova za njihovo obeštećenje. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud donošenjem osporene presude pravilno ocijenio postojanje hitne društvene potrebe uspostavljanja ravnoteže između slobode apelantovog izražavanja, odnosno slobode medija i zaštite ugleda tužitelja.

39. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite.

40. Kako je već rečeno, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant oklevetao prednika tužitelja, čime je svakako povrijedio njihova nematerijalna dobra – čast i ugled, zbog čega je za tužitelje nastala šteta. Predmet nastale štete su nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenih, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja kakvo je postojalo prije njezinog nastanka, dakle nema reparacioni karakter. Naprotiv, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog.

41. Međutim, iako prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200. stav

2. ZOO-a, prema kojem sud ocjenjuje značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade, uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Posmatrano s aspekta člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti princip proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu (vidi Evropski sud, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba odgovarajućih ZOO-a, Zakona o zaštiti od klevete i ZPP, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja, čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju.

42. Dakle, diskreciono pravo suda u vezi s visinom nematerijalne štete zbog klevete ograničeno je upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.

43. Apelant je, kako proizlazi iz osporenih odluka redovnih sudova, napisao neistine o predniku tužitelja, a da prethodno nije pokušao provjeriti sporne informacije, što je bila njegova obaveza. Vrhovni sud je jasno ocijenio da sadržaj iznesenih informacija predstavlja klevetu. Naročito, iz osporenih odluka proizlazi da sporni tekstovi (citat 1 i 2) nemaju za osnov istinitost činjenica, već imaju negativno značenje o predniku tužitelja, koje je kod tužitelja izazvalo uvredu zbog narušenog autoriteta i slike koju svako lice ima o svom roditelju. Redovni sudovi su obrazložili da naknada štete u dosuđenom iznosu predstavlja satisfakciju kojom će se uspostaviti pravična ravnoteža između apelantovog prava na slobodu izražavanja i prava tužitelja na ugled, te da je dosuđena visina novčanog iznosa kao satisfakcija u razmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenih. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi (Općinski i Vrhovni) naveli jasne činjenične i pravne razloge za obavezivanje apelanta i ostalih tuženih da tužiteljima solidarno naknade nematerijalnu štete zbog klevete. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 127. ZPP, kojima je propisano da sud ako utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, ali se tačna visina iznosa ne može utvrditi, može o tome odlučiti prema svojoj ocjeni, što su, kako to proizlazi iz osporenih odluka, i u konkretnom slučaju ocijenili Općinski i Vrhovni sud, te tužiteljima dosudili simboličan iznos od 2.000,00 KM, mada su tužitelji tražili iznos od 20.000,00 KM. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je prilikom utvrđivanja visine naknade Općinski sud utvrdio da su tužitelji zbog objavljivanja članka sasvim sigurno pretrpjeli duševne bolove, da su atak na svog oca doživjeli kao atak na njih same, da su čak i prisustvo na dva ročišta tokom postupka, a što je bilo očigledno, vrlo emotivno i stresno doživjeli.

44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda tužitelja, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu, proporcionalna težini povrede njihovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno tom mjerom. Zbog toga, Ustavni sud, s obzirom na posebne okolnosti u ovom predmetu, budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelant iznosio neistinite tvrdnje o preminulom ocu tužitelja, za kojeg je utvrdio da je bio ugledan građanin, a koje okolnosti u određenoj mjeri ne osporava ni apelant, smatra da redovni sudovi u osporenoj odluci nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlaštenja kod određivanja vrste pravične satisfakcije, odnosno visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što je svoju odluku zasnovao na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom ugleda tužitelja, te da se razlozi navedeni u osporenoj presudi mogu ocijeniti relevantnim i dovoljnim u smislu člana 10. Evropske konvencije.

45. Dakle, u osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena je pravična ravnoteža između apelantovog prava na slobodu izražavanja putem medija i prava tužitelja na ugled. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, sudovi su donošenjem osporenih presuda ocijenili da postoji hitna društvena potreba koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju apelantove slobode izražavanja.

46. U pogledu apelantovog ukazivanja na stav Ustavnog suda iz odluka br. AP 787/04 od 20. decembra 2005. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i AP 813/04, na koju apelant također ukazuje a koja je spojena sa AP 787/04, utvrdio povredu prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da stavovi iz navedene odluke nisu primjenjivi na konkretni slučaj. Naime, u apelantovom slučaju, u spornom tekstu se radi o činjenicama čiju je istinitost apelant prije objave članka mogao i morao provjeriti, što ovaj predmet u bitnom razlikuje od odluke u predmetu AP787/04 u kojem je Ustavni sud utvrdio da su redovni sudovi izašli izvan dopuštenog stepena slobodne procjene kada su zaključili da sporni tekst predstavlja iznošenje činjenica, iako on u cijelosti izražava vrijednosne sudove.

47. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

48. Apelant navodi i da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

50. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

51. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se u suštini apelant žali zbog utvrđenja redovnih sudova da se dva citata iz spornog članka smatraju klevetom, slijedom čega je on (skupa s drugim tuženim) obavezan da tužiteljima naknadi štetu u visini od 2.000,00 KM, te primjene pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da nije u njegovoj nadležnosti da ispituje ishod građanskog postupka na osnovu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako je arbitraran. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju nema dokaza koji pokazuju da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu pravilno primijenili pozitivnopravne propise niti da je postupak bio nepravičan na neki drugi način. Također, s obzirom na apelantove navode o nedopuštenosti revizije, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju od početka postupka vrijednost predmeta spora bila u iznosu od 20.000,00 KM, te da je Kantonalni sud Presudom broj 009-0-Gž-07-000 522 od 9. juna 2009. godine preinačio presudu Općinskog suda u dijelu u kojem je usvojen zahtjev tužitelja, dakle da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 237. stav 2. propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka, te da (stav 3) izuzetno Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Budući da je u konkretnom slučaju osporeni dio presude Kantonalnog suda iznos od 20.000,00 KM, Ustavni sud smatra da odluka Vrhovnog suda kojom je odlučivao o reviziji nije arbitrarna i donesena je u skladu s odredbama člana 237. stav 2. ZPP. Slijedom toga, prema mišljenju Ustavnog suda, nije bilo potrebe za primjenu odredaba člana 237. stav 3. ZPP, koja predstavlja izuzetak od pravila iz člana 237. stav 2, te da slijedom toga i nije bilo potrebe za posebno obrazloženje primjene odredaba člana 237. stav 2. ZPP, budući da je ta odredba pravilo a ne izuzetak. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi dao detaljno i argumentirano obrazloženje o tome zašto je utvrdio da je djelimično zasnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te da se u svojoj odluci pozvao i na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, ZOO-a i ZPP, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je odlukom suda u građanskoj parnici naloženo apelantu da plati naknadu nematerijalne štete nanesene ugledu tužitelja iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, u situaciji kada je miješanje bilo u skladu sa zakonom, imalo kao cilj zaštitu prava drugih i bilo neophodna mjera u demokratskom društvu, te kada je zadovoljen princip proporcionalnosti miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

54. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje za primjenu pozitivnopravnih propisa, te kada ne postoje dokazi da je postupak u cjelini bio nepravičan.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2907/11 (N. F.) | Sudska praksa | Aktio