Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2763/11 (I. P.)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2763/11
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2763/11, rješavajući apelaciju I. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija I. P.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 003691 09 Gž od 10. maja 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija I. P. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 003691 09 Gž od 10.
maja 2011. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. I. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokatica iz Cazina, podnio je 6. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 003691 09 Gž od 10. maja 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Ramiza Bajramovića zatraženo je 16. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je svoj odgovor na apelaciju dostavio Ustavnom sudu 24. septembra 2014. godine, a Općinski sud 29. septembra 2014. godine. Ramiz Bajramović nije u ostavljenom roku (osam dana) dostavio svoj odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 10. januara 2001. godine Općinskom sudu podnio tužbu radi povrata duga (v. sp. 6.800,00 KM) protiv Ramiza Bajramovića (u daljnjem tekstu: tuženi) u kojoj je naveo da se tuženi obavezao platiti utuženi iznos u roku koji je istakao, a koji mu je apelant dao u zajam u svrhu kupovine metalne konstrukcije za malu halu koju tuženi gradi na svojoj farmi. Općinski sud je 17. aprila 2002. godine donio Rješenje broj P:14/01 kojim se tužba smatra povučenom, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenje Općinskog suda broj P:14/01 od 4. oktobra 2001. godine, kojim je postupak u predmetnoj pravnoj stvari umirovljen počevši od 4. oktobra 2001. godine, apelant primio 17. oktobra 2001. godine, a tuženi 19. oktobra 2001. godine. Kako parnične stranke nisu u roku od četiri mjeseca, računajući od dana mirovanja, dale prijedlog za nastavak postupka, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja od 17. aprila 2002. godine i to primjenom odredbe člana 200. tada važećeg Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP). U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je dopušteno podnijeti žalbu protiv tog rješenja Kantonalnom sudu u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da parnične stranke nisu koristile taj pravni lijek.
6. Apelant je 23. augusta 2002. godine Općinskom sudu ponovo podnio istovjetnu tužbu protiv tuženog kao od 10. januara 2001. godine, tražeći ujedno da mu se na ime glavnog duga isplati i zakonska zatezna kamata od 10. januara 2001. godine pa do isplate, kao i da mu tuženi naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.813,80 KM.
7. Presudom Općinskog suda broj P-452/02 od 6. februara 2009. godine odbijena je apelantova tužba od 23. augusta 2002. godine.
8. Nakon što je proveo dokazni postupak, Općinski sud je u obrazloženju prvostepene presude istakao da iz apelantovog iskaza proizlazi da je apelant imao potraživanja prema „Agrokomercu“ d.d. Velika Kladuša i da je s tim pravnim licem izvršio kompenzaciju, u smislu odredbi čl. 336. i
337. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je navedeno pravno lice ustupilo apelantu metalnu konstrukciju (željezne profile) za izgradnju hala. Dalje je navedeno da iz apelantovog iskaza proizlazi da je nakon kompenzacije tuženi pozvao apelanta i da su oni zaključili usmeni ugovor o prodaji prema kojem je apelant kao prodavalac prodao tuženom kao kupcu željeznu konstrukciju za cijenu od 6.800,00 KM, odnosno da je dogovoreno da tuženi tu konstrukciju sam preuzme od „Agrokomerca“ d.d. Velika Kladuša, što je on i učinio, ali da mu nikad nije isplatio kupoprodajnu cijenu. Općinski sud je utvrdio nespornim da se radi o željeznim profilima koji su bili u vlasništvu DJL „Poljopromet“ Cazin, čiji je apelant bio direktor i vlasnik, te je konstatirano da se apelant ne sjeća kada je tačno navedeni ugovor zaključen (misli da je to bilo otprilike godinu dana prije podnošenja tužbe), te da rok plaćanja nije ugovoren, odnosno da je taj rok bio mjesec, dva ili tri nakon sklapanja ugovora, ali kako ne bi bio problem ni da je tuženi dug platio za pola godine ili jednu godinu, tvrdeći pritom da je tuženi preuzeo robu i iskoristio je da napravi objekt kod svoje kuće, ali da mu prodajnu cijenu nije nikad isplatio. S druge strane, Općinski sud je istakao da iz iskaza tuženog proizlazi da on s apelantom nije sklopio nikakav ugovor o prodaji metalne konstrukcije, već da je za njega samo izvršio uslugu prijevoza svojim kamionom tako da je preuzeo profile od „Agrokomerca“ d.o.o. Velika Kladuša, odvezao ih apelantovoj kući i tamo istovario, a da je na ime protivusluge za to dobio jedna vrata, te da ne spori da ima kod svoje kuće metalnu konstrukciju, ali da ju je kupio od pravnog lica „Mimo“ d.o.o. Velika Kladuša.
9. Kako iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da oni nemaju nikakva neposredna saznanja o postojanju spornog ugovora, zaključeno je da se odlučne činjenice mogu utvrditi samo ocjenjujući iskaze samih parničnih stranaka, koji su u tom dijelu međusobno suprotni. Imajući u vidu navedeno, odnosno određene kontradiktornosti tužbenih navoda i tvrdnji apelantovog punomoćnika s iskazom samog apelanta, kao i činjenicu da se apelant ne sjeća nekih bitnih činjenica koje bi morao znati, Općinski sud je istakao da nema nikakve druge dokaze kojim bi se potvrdile apelantove tvrdnje, a, nasuprot tome, nema razloga da sumnja u iskaz tuženog i u cijelosti ga prihvati. Budući da je, u smislu odredbe člana 123. ZPP, svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, zaključeno je da apelant nije dokazao da je s tuženim, u smislu odredbe člana 454. stav 1. u vezi s članom 460. ZOO-a, zaključio ugovor o prodaji željeznih profila-metalne konstrukcije za iznos od 6.800,00 KM, te da mu tuženi taj iznos nije platio. Na kraju je navedeno da nisu prihvaćeni prijedlozi apelantovog punomoćnika, odnosno tuženog za saslušanje pojedinih svjedoka izloženi na ročištu za glavni pretres (9. januara 2009. godine), jer su stranke bile uredno upozorene na odredbe člana 77. ZPP, a nisu učinili vjerovatnim da te dokaze nisu bili u mogućnosti predložiti na pripremnom ročištu (1. decembra 2008. godine), u smislu odredbe člana 123. stav 2. istog Zakona.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 P 003691 09 Gž od 10. maja 2011. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 6. februara 2009. godine.
11. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je s tuženim zaključio sporni ugovor o prodaji željeznih profila za iznos od 6.800,00 KM, te da mu taj iznos tuženi nije platio. Suprotno navodima žalbe, prema ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud je izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom člana 8. ZPP, a za svoju odluku je dao jasne, iscrpne, logične i pravilne razloge koji su zasnovani na izvedenim dokazima. Također je navedeno da prilikom donošenja prvostepene presude Općinski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa je pravilno odbijen tužbeni zahtjev, s obzirom na to da se apelant u svom stranačkom iskazu nije mogao sjetiti ni kad je sporni ugovor zaključen, ni do kada je trebalo vratiti dug, a u tužbi tvrdi da je tuženom pozajmio navedeni novčani iznos, dok u stranačkom iskazu tvrdi da su stranke zapravo zaključile ugovor o prodaji željeza. To što je tuženi priznao da je željezne profile iz „Agrokomerca“ d.d. Velika Kladuša dovezao do apelantove kuće, prema ocjeni drugostepenog suda, nije priznanje duga. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju žalbom, pa je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno i primijenjeno materijalno pravo. Slijedom navedenog je odlučeno kao u dispozitivu drugostepene odluke i to primjenom odredaba člana 226. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu u parničnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant je naveo i povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant je naveo da je provedenim dokazima dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, posebice kada je u pitanju nastanak obligacionog odnosa.
13. Osim nezadovoljstva iskazanog u pogledu ishoda parničnog postupka, apelant smatra da mu je u konkretnoj pravnoj stvari povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, što se ogleda prvenstveno u nerazumnoj dužini trajanja postupka pred prvostepenim sudom (osam godina) i uz izjavljene urgencije za uzimanje predmeta u rad.
14. Slijedom navedenog, apelant je tražio od Ustavnog suda da usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije na način da se Ramiz Bajramović obaveže da mu isplati iznos od 6.800,00 KM, zajedno sa troškovima postupka i na ime sastava apelacije, te da mu se na ime nematerijalne štete zbog dužine postupka isplati odgovarajuća novčana naknada u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj AP 938/04 (vidi Ustavni sud, odluka objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06).
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju osporio apelantove navode i istakao da ostaje pri svom pravnom stavu iskazanom u osporenoj drugostepenoj odluci od 10. maja 2011. godine, slijedom čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. Također je navedeno da je drugostepena odluka donesena u razumnom roku, te da Kantonalni sud nije odgovoran za dužinu trajanja postupka u konkretnom predmetu.
16. Općinski sud se u svom odgovoru na apelaciju nije izjasnio na navode apelacije već je samo hronološki ukratko konstatirao kada je tužba podnesena i kada su donesene odluke u predmetnoj pravnoj stvari, priloživši u prilogu navedenu dokumentaciju.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 454.
1. Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.
[…] Član 460.
Prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače, ali kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa, može, ako se usljed toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete.
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda od 10. maja 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 7. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
24. Apelant smatra da su mu u parničnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda od 10. maja 2011. godine povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelacijom se ukazuje i na to da je postupak trajao neprihvatljivo dugo, pa je Ustavni sud te apelantove navode protumačio kao ukazivanje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud prvo razmotriti apelantove navode koji se tiču navodne povrede prava na pravično suđenje u postupku pokrenutom radi isplate duga.
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na pravično suđenje – činjenice i pravo
27. U vezi s apelantovim navodima o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
28. Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da apelant navodi da je pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja postojanja obligacionog odnosa između njega i tuženog, te obavezivanja tuženog da mu isplati sporni novčani iznos. Općinski sud je zaključio da tokom tog postupka apelant nije dokazao da su ispunjeni uvjeti predviđeni odredbama člana 454. stav 1. u vezi s članom 460. ZOO-a, tj. nije dokazao da je s tuženim zaključio ugovor o prodaji željeznih profila-metalne konstrukcije za iznos od 6.800,00 KM, koji mu tuženi nije platio. Takav stav Općinskog suda je potvrdio i Kantonalni sud u osporenoj odluci. Analizom spisa predmeta u kontekstu navoda iz apelacije, te uzimanjem u obzir navedenih stavova i principa iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud nalazi da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo (ZOO) i procesne odredbe (ZPP), utvrđujući neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva. Također, apelant je u toku cijelog postupka imao mogućnost da dokazuje svoje tvrdnje na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev. S druge strane, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali detaljno i jasno obrazloženje zbog čega su zaključili da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da mu je tuženi dužan isplatiti navedeni novčani iznos po osnovu duga-zajma, odnosno ispunjenja spornog ugovora o prodaji.
29. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ishod parničnog postupka, odnosno način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno relevantno materijalno i procesno pravo.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
a) Relevantni principi
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud primjećuje da je apelant prvobitno podnio tužbu 10. januara 2001. godine, ali da je Općinski sud rješenjem od 17. aprila 2002. godine odlučio da se tužba smatra povučenom. S obzirom na to da se povučena tužba smatra kao da nije ni bila podnesena, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da apelant nije podnosio žalbu protiv tog rješenja u ostavljenom roku, već je 23. augusta 2002. godine ponovo podnio istovjetnu tužbu Općinskom sudu, te da je postupak povodom te tužbe okončan donošenjem osporene presude Kantonalnog suda od 10. maja 2011. godine. Dakle, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka period od kada je podnesena tužba od 23. augusta 2002. godine do dana donošenja osporene drugostepene presude, tj. nešto više od osam godina i osam mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
32. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja se praktično svode na tumačenje odredaba ZOO-a i ZPP, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu, iako je to Ustavni sud izričito tražio, Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju nije osvrnuo na navode apelacije, izuzev što je obavijestio Ustavni sud kada je tužba u pravnoj stvari podnijeta i kada su donesene odluke prvostepenog i drugostepenog suda, te u prilogu priložio navedenu dokumentaciju. Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije dao nikakvo objašnjenje za dužinu trajanja postupka pred tim sudom. Sve to, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na to da navedeni rok, nešto duži od osam godina i osam mjeseci, uključujući tu i odluku Kantonalnog suda koja je donesena nakon nešto više od dvije godine i dva mjeseca od dana kada je taj sud primio apelantovu žalbu, predstavlja rok koji prelazi granice razumnog odlučivanja, posebno ako se ima u vidu činjenica koja proizlazi iz stanja spisa predmeta da je pripremno ročište pred prvostepenim sudom održano tek 1. decembra 2008. godine, dakle nakon više od šest godina i tri mjeseca od dana podnošenja tužbe (23. augusta 2002. godine). S druge strane, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i sadržaj odgovora na apelaciju redovnih sudova, zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, imajući u vidu činjenicu da se u više navrata neuspješno obraćao Općinskom sudu urgencijama za uzimanje predmeta u rad.
34. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da postoji odgovornost redovnih sudova za nedonošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud smatra da je Općinski sud najviše doprinio sveukupnom trajanju postupka, te da dužina postupka sagledana u cjelini ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Naknada nematerijalne štete
35. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete, koju je apelant tražio zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u kojem segmentu je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu apelantovih prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, odnosno dodijeliti novčanu naknadu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je apelantu dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje u razumnom roku.
Ostali navodi
36. Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode u odnosu na to da su mu u parničnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda od 10. maja 2011. godine povrijeđeni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, s obzirom na to da su i ti navodi, u suštini, isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se, u parničnom postupku koji je trajao nešto više od osam godina i osam mjeseci, dužina postupka može u odlučujućoj mjeri staviti na teret Općinskom sudu, te kada iz spisa ne proizlazi ništa što bi opravdalo neaktivnost Općinskog suda u pojedinim fazama postupka, odnosno Kantonalnog suda koji je o žalbi odlučivao duže od dvije godine, zanemarujući pri tome činjenicu da je postupak koji je prethodio trajao preko šest godina i pet mjeseci.
38. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
39. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić