Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3342/11 (Pliva d.d. Zagreb)
Odluka donesena 04. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Nadležnost suda
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3342/11
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3342/11, rješavajući apelaciju Plive d.d. Zagreb, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 4. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Plive d.d. Zagreb podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Ps 008649 09 Rev od 1. juna 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Pliva d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Jovan S. Čizmović, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Ps 008649 09 Rev od 1. juna 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda i od „Kalvina“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. marta 2014. godine (od tuženog i 21. marta 2014. godine) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 24. marta 2014. godine. Pošiljka upućena tuženom dva puta je vraćena s naznakom: „Obaviješten nije tražio“. S obzirom na to da dostavljanje apelacije na odgovor tuženom nije bilo moguće, Ustavni sud je, shodno odredbama člana 75 Pravila Ustavnog suda, dostavljanje pošiljke tuženom izvršio njenim postavljanjem na oglasnu tablu Ustavnog suda 27. juna 2014. godine, pa se smatra da je apelacija na odgovor tuženom dostavljena protekom roka od osam dana od postavljanja na oglasnu tablu, kako je i propisano članom 75 stav (2) Pravila.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 008649 07 Ps od 28. avgusta 2008. godine, donesenom povodom apelantkinjine tužbe protiv tuženog radi isplate duga, usvojen je apelantkinjin tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da joj na ime duga isplati iznos od 373.463,00 evra sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u presudi pa do isplate, te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 25.879,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 30 dana. U obrazloženju je navedeno da je apelantkinja 23. aprila 2002. godine podnijela tom sudu prijedlog za izvršenje protiv tuženog radi duga u iznosu od 373.463,00 evra, navodeći da joj tuženi duguje taj iznos na osnovu ugovora o kupoprodaji i ispostavljenih faktura. Navedeno je i da je na osnovu navedenog prijedloga taj sud donio rješenje o izvršenju od 21. avgusta 2002. godine, protiv kog je tuženi izjavio prigovor, pa je rješenje o izvršenju stavljeno van snage, ukinute su sve sprovedene radnje u dijelu u kom je izvršenje određeno, te postupak nastavljen kao u slučaju tužbe. U pismenom odgovoru na tužbu, kako je naveo Osnovni sud, tuženi je istakao prigovor mjesne i stvarne nadležnosti ističući da je članom 10 Ugovora o prodaji propisano da će se svi nesporazumi do kojih eventualno dođe između ugovornih strana riješiti arbitražom pri Hrvatskoj gospodarskoj komori i uz primjenu hrvatskog materijalnog prava, te je predloženo da sud tužbu odbaci. Takođe je u cijelosti osporio i potraživanje navodeći da je to potraživanje plaćeno.
6. Osnovni sud je istakao da je, postupajući u predmetu povodom prigovora tuženog o nepostojanju stvarne i mjesne nadležnosti tog suda, 24. oktobra 2005. godine donio rješenje kojim se proglasio nenadležnim, ukinuo sve radnje sprovedene u postupku i odbacio tužbu. Nakon toga je Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), rješavajući povodom apelantkinjine žalbe, 30. novembra 2006. godine donio rješenje kojim je apelantkinjinu žalbu uvažio, ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje uz obavezu tog suda da utvrdi da li je postojala specijalna punomoć apelantkinjinog zastupnika za ugovaranje rješavanja spora pred arbitražom ili se punomoć odnosila samo na zaključenje ugovora o prodaji.
7. U obrazloženju je navedeno da je sporno pitanje u konkretnom slučaju bilo da li je apelantkinjin zastupnik Krešimir Drašković, direktor marketinga i prodaje farmaceutskih opcija, imao specijalnu punomoć za ugovaranje arbitražne klauzule koja je ugovorena članom 10 ugovora o prodaji robe. Od odgovora na to pitanje, kako je obrazložio Osnovni sud, zavisi i odluka o procesnopravnom prigovoru mjesne i stvarne nadležnosti Osnovnog suda, u smislu odredbi člana 438 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je u postupku, na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrdio da je navedeni prigovor neosnovan. Navedeno je da je sporni ugovor zaključen u Zagrebu, te da je u konkretnom slučaju za ocjenu pravne valjanosti ugovorene arbitražne klauzule, kao i za sam ugovor, nadležno pozitivno zakonodavstvo Republike Hrvatske, koje reguliše ovu materiju u smislu odredbi Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba nadležnosti), iako je, kako je istakao Osnovni sud, ta materija na identičan način regulisana u svim republikama bivše SFRJ, pa tako i u Republici Srpskoj, odnosno BiH. Navedeno je da je tako članom 91 stav 4 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; u daljnjem tekstu: ZOORH), koji je identičan članu 91 ZOO-a koji je na snazi u Republici Srpskoj, propisano da punomoćnik ne može bez posebnog ovlašćenja za svaki pojedini slučaj preuzeti mjeničnu obavezu, sklopiti ugovor o jemstvu, o nagodbi, o izabranom sudu, a ni odreći se nekog prava bez naknade. Iz navedenog, kako je obrazložio Osnovni sud, proizilazi da je kod ugovaranja nadležnosti izabranog suda (arbitražne klauzule) potrebno posebno ovlašćenje za ugovaranje ove klauzule, sem ako ovlašćenje za ugovaranje ove klauzule ne izvire iz zakona ili opšteg akta preduzeća. Sem toga, navedeno je da je statutom preduzeća ili osnivačkim aktom, ako je u pitanju društvo lica, predviđeno u kojim vrstama poslova zastupnik ima pravo da zastupa preduzeće, a ta činjenica se upisuje u sudski registar.
8. Osnovni sud je u vezi s navedenim obrazložio da je uvidom u apelantkinjin Statut utvrdio da je u poglavlju pod naslovom „Zastupanje društva“ članom 5 propisano da društvo zastupa Uprava, predsjednik Uprave samostalno i pojedinačno ili dva člana Uprave zajedno, a članom 6 da društvo može dati prokuru koju daje Uprava na prijedlog predsjednika Uprave. Navedeno je i da je uvidom u potvrdu notara iz Zagreba od 19. jula 2007. godine, koji je izvršio uvid u sudski registar, utvrđeno da Krešimir Drašković u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a ni prije, nije bio upisan kao član apelantkinjine Uprave, te da je u preambuli spornog ugovora navedeno da apelantkinju uz posebnu punomoć zastupa direktor marketinga i prodaje farmaceutskih opcija. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja tokom postupka isticala da nije bilo posebnog ovlašćenja za ugovaranje arbitražne klauzule, zbog čega se ta klauzula mora smatrati nevaljanom, a tuženi je tvrdio, kako je naveo Osnovni sud, da ta posebna punomoć postoji na način da proizilazi iz samog spornog ugovora, iako je zakonski zastupnik tuženog potvrdio da mu nikada nije predato posebno ovlašćenje za Krešimira Draškovića. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da iz odredbi člana 91 ZOO-a, koji je na snazi u Republici Hrvatskoj, eksplicitno proizilazi da je za valjanost ugovaranja arbitražne klauzule neophodna posebna-specijalna punomoć, a da u preambuli spornog ugovora nije naveden broj posebne punomoći, niti je označen datum njenog davanja, te da i apelantkinja tvrdi da ta punomoć ne postoji, što je i bio razlog njenog obraćanja sudu. Imajući u vidu navedeno, kao i da tuženi nije pružio nikakav dokaz o svojoj tvrdnji da posebna punomoć postoji, što je, prema obrazloženju Osnovnog suda, tuženi mogao da dokaže jedino pismenom ispravom ili u njenom nedostatku drugim dokaznim sredstvima predviđenim odredbom člana 123 ZPP (a što tuženi nije učinio), to je taj sud prigovor mjesne i stvarne nenadležnosti odbio kao neosnovan.
9. Dalje, obrazloženo je da je među parničnim strankama sem navedenog bilo sporno da li je tuženi ispunio svoju obavezu, odnosno da li je platio preuzetu robu. Navedeno je da je članom 454 ZOO-a propisano da se ugovorom o prodaji prodavac obavezuje da na kupca prenese pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cijenu i preuzme stvar. Osnovni sud je naveo da je u toku postupka tuženi tvrdio da je svoju obavezu plaćanja preuzete robe u cijelosti izmirio tako što je robu platio Miladinu Kusiću, koji je bio apelantkinjin ovlašćeni predstavnik, i da je tako ugasio ovaj obligacionopravni odnos, da bi na pripremnom ročištu, kako je naveo Osnovni sud, tuženi tvrdio da je dio duga izmirio na način da je vratio robu, isplatom preko računa a dijelom isplatom preko trećih lica koje je apelantkinja ovlastila, ne precizirajući pri tom kolika je visina pojedinih isplata i koja je to roba vraćena. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je nakon sprovedenih dokaza preciziranih u presudi utvrdio da tuženi nije dokazao činjenicu da je navedeno lice bilo apelantkinjin ovlašćeni predstavnik koji bi mogao eventualno primiti novac na ime kupoprodajne cijene i sem toga što su pojedini svjedoci izjavili da su imali kontakt s navedenim licem i isplatili mu honorar za neodređena posredovanja. Međutim, prema mišljenju Osnovnog suda, to ni u kom slučaju ne može da potvrdi tvrdnju tuženog da je to lice apelantkinja uredno ovlastila za primanje kupoprodajne cijene. Takođe je navedeno da tvrdnje tuženog da je dio duga izmirio vraćanjem robe, a drugi dio isplatom preko računa, prema obrazloženju Osnovnog suda, ničim nisu potkrijepljene, niti su uopšte dokazivane. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je nesporno da je apelantkinja robu isporučila tuženom, a da tuženi ni na kakav način nije dokazao da je izmirio dug. Sem toga, Sud je istakao da je tuženi zbog navedenog kašnjenja u ispunjenju novčane obaveze dužan, shodno odredbama čl. 277 i 324 ZOO-a, uz iznos glavnog duga platiti i zakonsku zateznu kamatu.
10. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 Ps 008649 09 Pz od 20. maja 2009. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kom je odlučeno o zakonskoj kamati na način što je obavezao tuženog da kamatu plati prema stopi na neoročene štedne uloge u evrima u mjestu ispunjenja obaveze. U odnosu na ostale navode žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda u preostalom dijelu potvrđena. Presudom je kao neosnovan odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova žalbe. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, te navedeno da su neosnovani žalbeni navodi tuženog da je na apelantkinji, a ne na tuženom, bio teret dokazivanja postojanja posebne punomoći, te navodi da je sporni dug izmiren plaćanjem poimenično navedenom licu, vraćanjem robe i plaćanjem preko računa. Okružni sud je obrazložio da je tuženi, shodno teretu dokazivanja, bio dužan da dokaže postojanje posebne punomoći za ugovaranje arbitražne klauzule jer je tuženi i bio taj koji je tvrdio da punomoć postoji, te ukoliko se radilo o dokazu koji tuženi nije mogao sam da pribavi, tuženi je, prema obrazloženju Okružnog suda, imao mogućnost da, shodno odredbama člana 134 ZPP, traži od suda da sud pribavi takav dokaz. Takođe je navedeno da oblici zastupanja preduzeća prema kriterijumima podjele usvojenim u ZOO-u zavise od toga da li zastupnik obavlja zastupanje na osnovu zakona, statuta ili drugog opšteg akta ili na osnovu izjave volje zastupanog ili zastupnik obavlja zastupanje kao svoju djelatnost na osnovu posebnog ugovora o zastupanju sa zastupanim. Kada je zastupnik direktor i kada su pored njega na osnovu opštih akata određeni i drugi zastupnici, oni se, kako je to obrazložio Okružni sud, uvijek razlikuju od punomoćnika prema tome što su svi oni zastupnici na osnovu zakona i svi moraju svoj potpis deponovati u sudu koji vodi registar i imaju neograničeno ovlašćenje za zastupanje preduzeća u poslovima iz redovne djelatnosti preduzeća. Suprotno tome, u situaciji kada se određeni pravni posao zaključuje na osnovu punomoći, poslovni partner punomoćnika uvijek mora polaziti od toga da punomoćnik ima uobičajena ovlašćenja za zastupanje koja ne prelaze obim redovnog poslovanja. Okružni sud je naveo da je, dovodeći navedeno u kontekst s utvrđenim činjenicama u konkretnom predmetu i odredbama člana 91 ZOO-a, kako onog u Republici Hrvatskoj tako i važećeg u Republici Srpskoj, prema kojima je nesporno da je za zaključenje arbitražne klauzule potrebna specijalna punomoć, to je, prema mišljenju Okružnog suda, na tuženom bio teret dokazivanja da je Krešimir Drašković imao takvu specijalnu punomoć. Naime, kako je naveo Okružni sud, iz svih činjenica predmeta proizilazi da te punomoći nije bilo, te je Krešimir Drašković bio ovlašćen jedino da zaključi sporni kupoprodajni ugovor koji je spadao u okvir opisa poslova njegovo radnog mjesta. Zbog navedenog, Okružni sud je u tom dijelu žalbu tuženog odbio kao neosnovanu.
11. Kao neosnovanu Okružni sud je odbio i žalbu tuženog u dijelu u kom je tvrdio da je izmirio sporni dug pri tom navodeći da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tuženi ničim nije dokazao da je dug izmiren, a posebno zbog toga što je Zakonom o unutrašnjem platnom prometu propisano da je moguće gotovinsko plaćanje u stranoj valuti samo do visine od 3.000,00 evra mjesečno, a u konkretnom slučaju se radi o iznosu od 373.463,00 evra. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je osnovan dio žalbe vezan za dosuđenu zakonsku zateznu kamatu, jer je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud kamatu dosudio za dugovanja u domaćoj valuti, iako se u konkretnom slučaju radi o dugovanju u evrima, pa je, prema zaključku Okružnog suda, kamatu trebalo dosuditi shodno odredbama člana 395 ZOO-a. Navedenom odredbom je propisano da ako se plaćanje vrši u stranoj valuti, to se i kamata obračunava prema stopi na neoročene štedne uloge u toj valuti koja je važeća u mjestu ispunjenja obaveze. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
12. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 71 0 Ps 008649 09 Rev od 1. juna 2011. godine reviziju usvojio, obje nižestepene presude ukinuo i odbacio apelantkinjinu tužbu, te obavezao apelantkinju da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 25.652,24 KM. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te navedeno da su osporene odluke tih sudova nepravilne, jer je, prema ocjeni Vrhovnog suda, osnovan prigovor tuženog o stvarnoj i mjesnoj nenadležnosti.
13. Vrhovni sud je naveo da iz člana 10 spornog ugovora jasno proizilazi da su stranke ugovorile da će se svi nesporazumi do kojih dođe između ugovornih strana u vezi s tim ugovorom, a koji se ne riješe na prijateljski način, riješiti arbitražom u skladu s važećim Pravilnikom o rješavanju sporova s međunarodnim elementom pred Stalnim izabranim sudištem pri Hrvatskoj gospodarskoj komori i uz primjenu hrvatskog materijalnog prava, te da će arbitraža brojiti tri arbitra, zasjedati u Zagrebu, a jezik arbitraže biti hrvatski jezik. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da su stranke dogovorile nadležnost arbitraže u slučaju sporova, a da apelantkinja ničim nije dokazala da Krešimir Drašković nije imao specijalno ovlašćenje za zaključenje sporazuma o izabranom sudu, posebno zbog toga što, kako je naveo Vrhovni sud, iz spornog ugovora jasno proističe da je on tu punomoć imao. Vrhovni sud je naveo da se pri činjenici da je navedeno lice ugovor zaključilo u svojstvu direktora za marketing i prodaju farmaceutskih opcija, a u ugovoru je bilo navedeno da postupa na osnovu posebne punomoći, nameće logičan zaključak da se ta posebna punomoć mogla odnositi samo na ovlašćenje da se zaključi i ugovor o izabranom sudu, te da je zbog toga apelantkinja bila ta koja je punomoć imala kod sebe i koja je njenim dostavljanjem sudu na uvid trebala da dokaže sadržinu navedene punomoći. Navedeno je da je apelantkinja dostavljanjem Statuta dokazala da apelantkinju zastupa Uprava, predsjednik Uprave samostalno i pojedinačno ili dva člana Uprave zajedno, te da Krešimir Drašković u vrijeme zaključenja ugovora nije bio upisan kao član njene Uprave, ali da to, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne dokazuje da on nije prema specijalnoj punomoći mogao zaključiti i ugovor o izabranom sudu. Vrhovni sud je zaključio da je sadržinu specijalne punomoći trebala da dokazuje apelantkinja a ne obavezati tuženog da dokaže njeno postojanje. Imajući uvidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Smatra da je nesporno dokazano da ona nije Krešimiru Draškoviću izdala specijalnu punomoć za zaključenje arbitražne klauzule, koja predstavlja „ugovor u ugovoru“, da takva punomoć ne postoji, niti takvo ovlašćenje za Krešimira Draškovića proizilazi iz njenog Statuta. Apelantkinja navodi i da je zbog toga bila primorana da podnese tužbu sudu koji je za nju nepovoljniji, budući da bi, u slučaju da je arbitražna klauzula bila valjana, postupak bio vođen pred arbitražom u Hrvatskoj, prema hrvatskim zakonima i na hrvatskom jeziku, a ne pred navedenim sudovima.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da je u svojoj odluci dao iscrpno i argumentovano obrazloženje, te da u postupku nisu prekršena prava na koja se apelantkinja u apelaciji poziva. V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 91. stav 4.
4) Punomoćnik ne može bez posebnog ovlaštenja za svaki pojedini slučaj preuzeti mjeničnu obavezu, zaključiti ugovor o jemstvu, o poravnanju, o izabranom sudu, kao ni odreći se nekog prava bez naknade.
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključite primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 Ps 008649 09 Rev od 1. juna 2011. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 22. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 19. avgusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantkinja osporava navedenu presudu tvrdeći da joj je tom presudom prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Ustavni sud zapaža da je predmet postupka u konkretnom slučaju bila obaveza tuženog za isplatu duga po osnovu kupljene robe, dakle, postupak je građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenljiv.
26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud ukazuje i na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može da bude shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), a sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio obje nižestepene presude jer je utvrdio da su nižestepeni sudovi, iako nisu bili ni mjesno ni stvarno nadležni, postupali u predmetu i pored toga što je nesporno da je ugovorena nadležnost arbitražnog suda u Hrvatskoj i postupanje prema hrvatskim zakonima, te da niti jednim argumentom apelantkinja nije dokazala da Krešimir Drašković nije imao specijalnu punomoć za ugovaranje arbitražne klauzule, budući da iz glavnog poslovnog ugovora proizilazi njeno postojanje. Pri tom se Vrhovni sud pozvao na relevantne odredbe člana 10 spornog ugovora, člana 91 ZOO-a, kao i na odredbe ZPP kojim je regulisano pitanje tereta dokazivanja. S tim u vezi, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud donoseći osporeno rješenje proizvoljno primijenio odredbe ZPP kad je u konačnici odbacio apelantkinjinu tužbu usmjerenu na isplatu duga zbog nenadležnosti redovnih sudova, zaključivši da je odlučivanje o apelantkinjinom zahtjevu u nadležnosti Stalnog izabranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori i uz primjenu hrvatskog materijalnog prava.
29. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbom člana 91 stav 4 ZOO-a propisano da punomoćnik ne može bez specijalne punomoći preduzimati, između ostalog, ni radnju zaključenja arbitražne klauzule, kako je to naveo i Vrhovni sud. Ustavni sud zapaža i da navedena odredba ne pravi ograničenje u pogledu lica koja takvu punomoć mogu da dobiju. Ustavni sud zapaža i da je apelantkinja kao dokaz u korist svojih tvrdnji da Krešimir Drašković nije imao specijalnu punomoć za zaključenje arbitražne klauzule ponudila svoj Statut i potvrdu notara iz Republike Hrvatske iz kojih proizilazi da navedeno lice nije bilo član apelantkinjine Uprave. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantkinjinim navodima i shodno odredbi člana 91 stav 4 ZOO-a, činjenica da Krešimir Drašković nije bio član apelantkinjine Uprave ne predstavlja prepreku za dobijanje i zaključivanje posebne punomoći za ugovaranje arbitražne klauzule, kako je to obrazložio i Vrhovni sud. Sem toga, iz činjenica predmeta nedvosmisleno proizilazi da apelantkinja kao tužiteljka u konkretnom slučaju nije, u smislu odredbi čl. 7 i 123 ZPP o teretu dokazivanja (prema kom je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev), ničim dokazala da Krešimir Drašković nije imao specijalnu punomoć za zaključenje arbitražne klauzule čije postojanje proizilazi iz spornog ugovora, a na osnovu čega je tuženi s apelantkinjom i zaključio sporni ugovor. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu i obrazloženje Vrhovnog suda da je apelantkinja Krešimiru Draškoviću (kao direktoru marketinga i prodaje farmaceutskih opcija), svakako, prema redovnom toku poslovanja, izdala punomoć za zastupanje u poslovima nabavke i prodaje farmaceutskih proizvoda, te da je, s tim u vezi, apelantkinja bila dužna da dostavi sudu na uvid punomoć (ili punomoći) koje je izdala na ime Krešimira Draškovića kako bi se utvrdili sadržina i obim ovlašćenja za navedeno lice. Kako apelantkinja, prema činjenicama predmeta, redovnim sudovima nesporno nije na uvid dostavila nikakvu punomoć za Krešimira Draškovića, zbog čega i nije bilo moguće utvrditi njenu ili njihovu sadržinu, pa time niti postojanje ili nepostojanje ovlašćenja za zaključenje arbitražne klauzule, Ustavni sud smatra da u obrazloženju Vrhovnog suda i u pozivanju tog suda na odredbe čl. 7, 123 i 126 ZPP o teretu dokazivanja nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu navedenih zakonskih odredbi. Zbog toga Ustavni sud smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda dato u osporenom rješenju u skladu sa standardima člana 6 Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava neosnovani.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje svoje odluke.
32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, predsjednica Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić