Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3125/11 (V. D., D. G., M. G., N. D. i V. G.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3125/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3125/11, rješavajući apelaciju Vukosave Drvendžije i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Vukosave Drvendžije, Drage Grčića, Miloša Grčića, Njegosave Divjak i Vukašina Grčića.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju u predmetu broj 095-1-P-08- 000-096 koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000144 10 Rev od 1. juna 2011.
godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Vukosavi Drvendžiji, Dragi Grčiću, Milošu Grčiću, Njegosavi Divjak i Vukašinu Grčiću u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati ukupan iznos od 1.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Vukosave Drvendžije, Drage Grčića, Miloša Grčića, Njegosave Divjak i Vukašina Grčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000144 10 Rev od 1. juna 2011.
godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0 Gž-09-000 148 od 8. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju broj 095-1-P-08-000-096 od 16.
marta 2009. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vukosava Drvendžija, Drago Grčić, Miloš Grčić, Njegosava Divjak i Vukašin Grčić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa apelant Vukašin Grčić, advokat iz Beograda - Republika Srbija, podnijeli su 2. avgusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000144 10 Rev od 1. juna 2011. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0 Gž-09-000 148 od 8. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-P-08-000-096 od 16. marta 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te JP „Rudnik i Termoelektrana“ a.d. Gacko (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 18. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Takođe, od Osnovnog suda je 1. avgusta 2014. godine zatražena dostava spisa broj 095-1-P-08-000-096 na uvid.
3. Vrhovni sud i Osnovni sud su 23. juna i 12. jula 2014. godine dostavili odgovore na apelaciju. Okružni sud i tuženi nisu odgovorili na apelaciju. Takođe, Osnovni sud nije Ustavnom sudu dostavio traženi spis.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem o eksproprijaciji Opštinskog sekretarijata Opštine Gacko broj 03-473-233 od 27. septembra 1991. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje o eksproprijaciji) izvršena je eksproprijacija nepokretnosti, bliže opisanih u tom rješenju (u daljnjem tekstu: eksproprisane nepokretnosti ), koje su bile u suvlasništvu apelanata.
6. Apelant Vukašin Grčić je sa tuženim u Sekretarijatu za poslove uprave Opštine Gacko u predmetu broj 03-473-234 nakon održane rasprave, 27. septembra 1991. godine, zaključio sporazum o naknadi za eksproprisane nepokretnosti u korist tuženog (u daljnjem tekstu: sporazum o naknadi) u kojem je određeno da će tuženi apelantu Vukašinu Grčiću isplatiti iznos od 1.014.950,00 dinara u roku od 15 dana od dana potpisivanja sporazuma. Tuženi je po osnovu sporazuma o naknadi 25. decembra 1991. godine na račun apelanta Vukašina Grčića uplatio navedeni iznos.
7. Odlučujući o tužbi koju su apelanti podnijeli 28. oktobra 1998. godine protiv tuženog, Osnovni sud je Presudom broj P:102/98 od 10. novembra 2003. godine odbio tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet spora bio zahtjev apelanata da im tuženi nadoknadi inflatornu štetu zbog obezvrijeđenosti novčanog iznosa u vrijeme velike inflacije, koji je utvrđen sporazumom o naknadi od 27. septembra 1991. godine (ili 27. jula 1991. godine, kako su tvrdili apelanti, što, kako je Osnovni sud istakao, u toku postupka nije razjašnjeno). Osnovni sud je istakao da je potraživanje apelanata utvrđeno 27. septembra 1991. godine na osnovu sporazuma sklopljenog u upravnom postupku, koji ima snagu izvršnog naslova, dok je šteta (inflatorna) nastala u periodu od avgusta do decembra 1991. godine. Navedeno je da je nesporno kako, u smislu člana 379 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom zastarijevaju za 10 godina. Dalje je navedeno da član 379 stav 2 ZOO predviđa izuzetak tako što se neće primjenjivati odredba člana 379 stav 1 ZOO kada potraživanja proističu iz poravnanja i kada dospijevaju ubuduće. Ta potraživanja ne zastarijevaju u roku od 10 godina, nego u roku od tri godine, u smislu odredbi člana 372 ZOO. Osnovni sud je dalje naveo, budući da je istaknut prigovor zastare potraživanja, da su apelanti tužbu podnijeli po isteku trogodišnjeg roka, te da su stoga izgubili pravo da od suda zahtijevaju naknadu inflatorne štete, pa je odbio postavljeni tužbeni zahtjev.
8. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanata, donio Rješenje broj Gž.51/04 od 8. novembra 2004. godine kojim je žalbu uvažio i pobijanu presudu Osnovnog suda ukinuo, te predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare. Naime, prema stavu Okružnog suda, Osnovni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je Odlukom „Predsjedništva Srpske Republike BiH“ broj 03-11/92 od 15. aprila 1992. godine proglašena neposredna ratna opasnost, koja je potvrđena na sjednici „Skupštine srpskog naroda BiH“ 12. maja 1992. godine a potom i ratno stanje, koje je ukinuto Odlukom Narodne skupštine RS, koja je stupila na snagu 19. juna 1996. godine. Od tada se (19. juna 1996. godine) može smatrati da su postojali opravdani razlozi za propuštanje apelanata da se obrate sudu radi naknade štete, pa pošto do tog datuma (28. oktobra 1998. godine) nije protekao trogodišnji rok, potraživanje apelanata nije zastarjelo.
9. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj P.391/04 od 2. jula 2007. godine kojom je djelimično usvojio precizirani tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantima na ime inflatorne štete isplati ukupan iznos od 4.564,32 KM koji se sastoji od glavnog duga u visini od 2.282,16 KM, te zatezne zakonske kamate u iznosu od 2.282,16 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz finansijskog nalaza Ekonomskog instituta u Banjoj Luci od 15. decembra 2006. godine, koji je na glavnoj raspravi detaljno pojasnio predstavnik Instituta, utvrđeno da je tuženi apelantima ostao dužan dosuđeni iznos za pričinjenu inflatornu štetu. Takođe, Osnovni sud je istakao da tvrdnju apelanata da je datum zaključivanja sporazuma o naknadi 27. juli 1991. godine prepravljen na 27. septembar 1991. godine nije prihvatio, jer apelanti nisu dokazali osnovanost takve tvrdnje u postupku iako su to bili dužni učiniti u skladu s odredbama čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
10. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanata i tuženog, donio Rješenje broj 015-0-Gž- 07-000 394 od 13. februara 2008. godine kojim je žalbu uvažio i pobijanu presudu Osnovnog suda ukinuo, te predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se presuda Osnovnog suda ne može ispitati, jer njeno obrazloženje ne sadrži jasne razloge za njeno donošenje, te je ukazano i na više nedostataka, bliže opisanih u rješenju, za koje je naloženo Opštinskom sudu da ih otkloni u ponovnom postupku na način da izvede parnične radnje i raspravi sporna pitanja na koja je ukazano u rješenju, u smislu odredbi člana 228 ZPP.
11. Nakon ponovnog vraćanja predmeta i postupanja po uputi Okružnog suda, Osnovni sud je donio Presudu broj 095-1-P-08-000-096 od 16. marta 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-GŽ-09-000 148 od 8. decembra 2009. godine, kojom je djelimično usvojen precizirani tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da apelantima na ime nastale inflatorne štete isplati dug u iznosu od 12.355,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. februara 1992. godine, kao datuma utvrđenja inflatorne štete, do isplate, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 18.916,50 KM (stav I). Istom presudom Osnovni sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji je viši od dosuđenog iznosa i koji se odnosi na potraživanje zakonske zatezne kamate na glavni dug do 19. novembra 2001. godine u iznosu od 8.283,89 KM (stav II). Takođe, Osnovni sud je odbio i dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti zahtijevali da se utvrdi da je sporazum o naknadi u korist tuženog zaključen 27. jula 1991. godine, te da je pod tačkom 1a) i b) tog sporazuma utvrđena obaveza tuženog da apelantima za eksproprisane nepokretnosti plati ukupan iznos od 1.114.950,00 dinara, a da je nepoznato lice, nakon što je sporazum zaključen na „brisotini“, upisalo lažani datum 27. septembar 1991. godine i da je pod tačkom 2 sporazuma netačno iskazan zbir navedenih iznosa od 1.014.950,00 KM umjesto zbira od 1.114.950,00 dinara (stav III).
12. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti u tužbi naveli da je rješenjem o eksproprijaciji izvršena eksproprijacija njihovih nepokretnosti u korist tuženog, koji je 25. decembra 1991. godine uplatio na štednu knjižicu, na ime apelanta Vukašina Grčića, iznos od 1.014.950,00 dinara. Navedeno je kolika je bila procentualna stopa inflacije u periodu od avgusta do decembra 1991. godine, odnosno da je „koeficijent obezvređivanja dinara bio 206,61“. Navedeno je da je tuženi, između ostalog, istakao da je apelantima po osnovu sporazuma o naknadi 25. decembra 1991. godine isplaćen iznos od 1.014,950,00 dinara, što se vidi iz virmana o uplati navedenog iznosa - izvod Službe platnog prometa od 25. decembra 1991. godine, zatim, da je apelantima plaćena i kamata na glavni dug po sporazumu, obračunata zbog neblagovremenog plaćanja, počev od 11. oktobra (kao dana dospijeća za plaćanje) do 21. decembra 1991. godine, odnosno dana plaćanja glavnice, u iznosu od 530.050,00 dinara, zatim, kamata na kamatu za neblagovremeno plaćanje kamate po glavnici u iznosu od 163.440,00 dinara do 12. februara 1992. godine i plaćanje jedne i druge kamate je izvršeno 21. februara 1992. godine, to jest da je izvršena ukupna isplata po osnovu kamata u iznosu od 693.490,00 dinara, što se vidi iz virmana o uplati kamata - izvod Službe platnog prometa na 21. februar 1992. godine. Navedeno je da je obračunata kamata za neblagovremeno plaćanje eksproprisanih nepokretnosti i da ona iznosi ukupno 16.430.000,00 dinara zaključno sa 21. februarom 1992. godine. Tuženi je u svemu postupio po zaključenom sporazumu, pa je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.
13. Osnovni sud je naveo da nije mogao izvršiti uvid u sporazum o naknadi iako je punomoćnik apelanata predložio da se izvrši uvid u original tog sporazuma, koji se nalazi kod tuženog, jer stranke ovaj dokaz nisu dostavile u spis, a tuženi je tvrdio da ovakav sporazum ne postoji, odnosno da je jedini sporazum o naknadi zaključen 27. septembra 1991. godine. Takođe, Osnovni sud je naveo da je odbio zahtjev apelanata da se izvrši uvid u spis Okružnog tužilaštva u Trebinju u vezi s utvrđivanjem da li je potpis na spornom sporazumu falsifikovan, s obzirom na to da je punomoćnik apelanata u postupku upoznao sud da u tom spisu postoji obavještenje u kojem je konstatovano da nije otkriven izvršilac, te da se neće pokrenuti krivični postupak. Osnovni sud je naveo da je u predmetnom postupku izvršeno finansijsko vještačenje vještaka Neđeljka Škore, koji je u urađenom izvještaju od 27. septembra 2008. godine, koji je sud u potpunosti prihvatio, jasno i stručno obrazložio metodologiju obračuna inflatorne štete apelantima, te da je obračun izvršio u skladu sa važećim propisima kojima je regulisan odnos između jugoslovenskog dinara i konvertibilne marke. Navedeno je da je vještak, pored pismenog obrazloženja izvještaja, na glavnoj raspravi dao detaljne odgovore na sva postavljena pitanja i date primjedbe. Osnovni sud je istakao da iz navedenog finansijskog izvještaja proizilazi da je tuženi dužan apelantima za nastalu inflatornu štetu isplatiti iznos od 12.355,20 KM, u skladu sa članom 154 stav 1 ZOO. Osnovni sud je naveo da je preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na glavni dug preko dosuđenog iznosa i zakonsku zateznu kamatu za period do 19. novembra 2001. godine odbio, jer je u suprotnosti sa prihvaćenim finansijskim izvještajem. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je vještak u izvještaju obračunao ukupnu inflatornu štetu, kao i zakonsku zateznu kamatu nastalu zbog docnje tuženog u isplati novčane naknade za inflatornu štetu u iznosu od 2.547,39 KM, ali da je sud nije dosudio apelantima budući da je tuženi pravno lice koje posjeduje novčana sredstva kod banke, pa je obračun zakonske zatezne kamate dužna izvršiti banka, u skladu sa članom 39 stav 1 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Pored toga, Osnovni sud je naveo da bi dosuđivanje kamate koju potražuju apelanti za period do 19. novembra 2001. godine u iznosu od 8.283,84 KM dovelo do dvostruke naplate zakonske zatezne kamate, odnosno do neosnovanog bogaćenja apelanata. Osnovni sud je apelantima dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos počev od 27. februara 1992. godine, to jest od datuma utvrđivanja inflatorne štete do isplate, jer im to pravo pripada, a u skladu sa članom 277 ZOO.
14. Dalje, Osnovni sud je naveo da je odbio i dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti zahtijevali da se utvrdi da je sporazum o naknadi zaključen 27. jula 1991. godine i da je pod tačkom 1a) i b) sporazuma utvrđena obaveza korisnika eksproprijacije da plati apelantima ukupan iznos od 1.114.950,00 dinara, a da je nepoznato lice, nakon što je sporazum zaključen 27. jula 1991. godine, na „brisotini“ upisalo lažan datum 27. septembar 1991. godine i da je pod tačkom 2 sporazuma netačno iskazan zbir opisanih iznosa od 1.014.950,00 dinara umjesto zbira od 1.114.950,00 dinara. Naime, u vezi s tim Osnovni sud je istakao da apelanti sudu nisu dostavili original spornog sporazuma iz kojeg bi se moglo utvrditi da li su tačni navodi da je sporazum zaključen 27. jula 1991. godine, što znači da apelanti nisu dokazali osnovanost činjenica na kojima je zasnovan ovaj dio tužbenog zahtjeva, iako su to, prema čl. 7 i 123 ZPP, bili dužni učiniti. Osnovni sud je naveo da se troškovi apelanata sastoje, između ostalog, i od zastupanja na 16 održanih ročišta i dva odložena ročišta.
15. U obrazloženju Presude broj 015-0-GŽ-09-000 148 od 8. decembra 2009. godine Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav Osnovnog suda, te je istakao da je, i prema njegovom stavu, odluka Osnovnog suda pravilna i zakonita. Dalje, Okružni sud je istakao da je presuda u odnosu na odluku iz prvog stava prvostepene presude pravosnažna, jer se parnične stranke na taj dio presude nisu žalile. Dalje, Okružni sud je ponovio da je presuda u ovoj pravnoj stvari zasnovana na nalazu i mišljenju vještaka Neđeljka Škore, te je obračun štete koju je dao ovaj vještak u skladu sa pravnim shvatanjem sudova o karakteru i suštini inflatorne štete. Vještak je pravilno dinarski iznos duga konvertovao u njemačke marke kao čvrstu valutu a onda je obračunao zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge za DM u mjestu ispunjenja obaveze, i to do 19. maja 2001. godine kao dana kada je stupio na snagu Zakon o visini stope zatezne kamate, od kojeg se dana kamata obračunava prema stopi propisanoj tim zakonom, pa je vještak naveo da nije ni vršio obračun zakonske zatezne kamate od dana stupanja na snagu tog zakona pošto obračun kamata vrši banka na teret izvršenika u izvršnom postupku. Metodološki pristup je, i po ocjeni Okružnog suda, pravilan pa predstavlja najpouzdaniji način utvrđivanja inflatorne štete u smislu odredbi člana 278 stav 2 ZOO u vezi sa članom 190 ZOO. U slučaju visoke inflacije dužnik ne snosi nikakvu odgovornost za nastalu inflaciju. Naknada inflatorne štete temelji se na odredbama člana 278 stav 2 ZOO i ta se šteta prouzrokuje docnjom, a ne inflacijom. Docnja dužnika u uslovima visoke inflacije dovodi do obezvređivanja novčanog potraživanja i time do štete na strani povjerioca. Navedeno je da tuženi i ne spori da je pao u docnju 11. oktobra 1991. godine istekom roka od 15 dana od dana potpisivanja sporazuma. Okružni sud je istakao da je Osnovni sud, u skladu s odredbama člana 147 stav 1 ZPP, odredio izvođenje dokaza vještačenjem a apelanti nisu imali primjedaba na naznačeni predmet i obim vještačenja. Dalje je Okružni sud istakao da je bez uticaja pozivanje apelanata na nalaz vještaka, mr Strahinje Lazića, jer to vještačenje nije odredio sud u skladu sa članom 150 ZPP, nego je ovaj vještak svoj nalaz i mišljenje iznio na zahtjev apelanata, pa su oni taj nalaz i mišljenje samo priložili u sudski spis.
16. Dalje, Okružni sud je istakao da je pravilan stav Osnovnog suda i u pogledu odluke da odbije tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.283,89 KM na ime kamata za period do 19. novembra 2001. godine, jer je vještak, koristeći pravilnu metodologiju, izvršio obračun i kamata na utvrđenu visinu štete koja je iznosila 2.574, 30 KM do 19. maja 2001. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o visini zatezne kamate. Osnovni sud je u usvajajućem dijelu presude dosudio zakonsku zateznu kamatu na utvrđeni iznos inflatorne štete počev od 27. februara 1992. godine, tj. datuma utvrđenja inflatorne štete do isplate umjesto da dosudi kamatu za period od 27. februara 1992. godine do 19. maja 2001. godine u iznosu od 2.574, 39 KM koliko je obračunao vještak. Međutim, budući da se stranke nisu žalile na ovaj dio, taj dio nije ni moguće mijenjati.
17. Okružni sud je istakao da je neosnovan i navod apelanata da je Osnovni sud povrijedio odredbe člana 134 stav 3 ZPP s obzirom na njihovu tvrdnju da su predlagali da tuženi preda sudu original spornog zapisnika o sporazumu o naknadi. Naime, kako je navedeno, apelanti na pripremnom ročištu održanom 29. septembra 2008. godine nisu predložili da sud naloži tuženom da dostavi original tog sporazuma premda su, prema odredbama člana 77 ZPP, stranke dužne najkasnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti tokom postupka. Osim toga, kako je istakao Okružni sud, neosnovan je i žalbeni navod da je Osnovni sud povrijedio pravila postupka, jer nije uzeo u obzir iskaze lica koja su bila saslušana u istražnom krivičnom postupku koji se vodio u vezi sa utvrđivanjem eventualnog izvršenja krivičnog djela falsifikovanja isprave (u odnosu na sporazum o naknadi) koja je obustavljena, kako proizilazi iz podneska Okružnog tužilaštva u Trebinju. Naime, pravno relevantni dokazi mogu biti samo iskazi svjedoka koji su saslušani pred sudom u skladu sa načelom iz člana 4 stav 1 ZPP kojim je propisano da sud odlučuje o tužbenom zahtjevu po pravilu na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja. Isto tako, nije pravno relevantan nalaz vještaka grafologa koji je svoj nalaz dao na zahtjev apelanata, a ne na osnovu rješenja suda koji bi odredio takvo vještačenje na prijedlog stranke u smislu odredaba čl. 147, 148 i 150 ZPP. Pored toga, kako je navedeno, rješenje o eksproprijaciji je doneseno, takođe, 27. septembra 1991. godine, pa ako bi se uzelo da je ova isprava istinita (navedeno je da apelanti ni u tužbi ni tokom postupka u podnescima nikada nisu naveli broj i datum rješenja o eksproprijaciji), onda je bez ikakve logike zaključak da je zapisnik o sporazumu sastavljen 27. jula 1991. godine, tj. dva mjeseca ranije, pogotovo što je prema odredbama člana 75 stav 1 Zakona o eksproprijaciji, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja, bilo propisano da je poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji nadležni opštinski organ uprave dužan da bez odlaganja zakaže i održi usmenu raspravu radi pokušaja postizanja sporazuma o naknadi. Okružni sud je istakao da je neosnovan i žalbeni navod apelanata kojim osporavaju pravilnost odluke o troškovima postupka, smatrajući da je njihov uspjeh u parnici 67 %, a ne 25 % kako je naveo Osnovni sud. Vrijednost spora treba utvrditi prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva prema kojem su u podnesku od 19. decembra 2008. godine apelanti novčani dio tužbenog zahtjeva opredijeli na iznos od 48.593,38 KM pa je njihov uspjeh u ovoj parnici upravo 25 %, koliko je naveo i Osnovni sud.
18. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118 0 P 000144 10 Rev od 1. juna 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je, i po njegovom stavu, pobijana drugostepena presuda kojom je odbijena žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda pravilna. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da, s obzirom na istorijat postavljanja konačno uređene tužbe i sadržinu preciziranog novčanog potraživanja i načina na koji je prvostepeni sud odlučio, ne stoji prigovor apelanata da nije odlučeno „cjelinski“ o postavljenom zahtjevu, a s tim u vezi ni prigovor da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio uspjeh apelanata u ovom sporu (sa 25%) i pogrešno obračunao troškove postupka koje im je dosudio u iznosu od 18.916,50 KM, te da je o zahtijevanom iznosu od 8.283,89 KM na ime obračunate zatezne kamate do 19. novembra 2001. godine (koji je zahtijevan konačno uređenom tužbom iz podneska od 19. decembra 2008. godine) sudio „mimo postavljenog tužbenog zahtjeva“. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da, ako poslije utvrđenja novčane obaveze (u konkretnom slučaju obaveza utvrđena sporazumom o naknadi) dođe do obezvređivanja novčanog iznosa uslijed inflacije, a dužnik ne plati dug u određenom roku, povjerilac može tužbom zahtijevati štetu nastalu uslijed neplaćanja duga po osnovu člana 278 stav 2 ZOO. Time što apelantima nije isplatio naknadu za eksproprisane nepokretnosti u roku od 15 dana, računajući od dana potpisivanja sporazuma o naknadi koji je utvrđen tačkom 2 tog sporazuma - slijedom čega ne stoji prigovor apelanata da je vrijednost dugovanog iznosa trebalo revalorizovati prema pokazateljima na dan zaključenja sporazuma, a ne na 11. oktobar 1991. godine (kada je istekao rok za dobrovoljno plaćanje), kako je uradio vještak a sud prihvatio - tuženi je pao u docnju (član 324 stav 1 ZOO). U uslovima visoke inflacije koja je postojala 1991. godine obezvrijeđen je ugovoreni iznos naknade za eksproprisane nepokretnosti od 1.014.950,00 dinara, u periodu od 11. oktobra 1991. godine (kada je trebao biti plaćen) do 25. decembra 1991. godine (kada je plaćen), kako je i utvrdio vještak finansijske struke, zbog čega su apelanti pretrpjeli štetu o kojoj govori odredba člana 278 stav 2 ZOO (inflatorna šteta), jer to obezvređivanje novčanog iznosa nije pokrila ni obračunata i isplaćena zatezna kamata koju je tuženi isplatio apelantima 27. februara 1992. godine. Finansijskim vještačenjem je izvršena revalorizacija dugovanog iznosa, plaćenog sa zakašnjenjem, pa je tako utvrđeno da šteta koju trpe apelanti iznosi 12.355,20 KM, koliko im je i dosuđeno, na osnovu navedenih zakonskih odredaba i odredbe člana 190 ZOO i u kojem dijelu je prvostepena presuda postala pravosnažna, jer je stranke nisu pobijale žalbom.
19. Dalje je Vrhovni sud istakao da apelanti nisu dokazali da je predmetni sporazum o naknadi zaključen 27. jula 1991. godine, jer iz dostavljene kopije tog sporazuma koja je prezentovana sudu proizilazi da je zaključen 27. septembra 1991. godine. Okolnost da su apelanti tokom postupka zahtijevali da se obaveže tuženi da u spis dostavi original tog sporazuma (na osnovu kojeg bi se izvršilo grafološko vještačenje, na čemu insistiraju apelanti u reviziji) nije od uticaja na rješenje spora. Naime, kako je Vrhovni sud pojasnio, taj sporazum je zaključen pred Opštinskim sekretarijatom za poslove uprave Opštine Gacko i samo taj organ može imati original zapisnika na kojem je sačinjen sporazum. Tuženi, kao i apelanti su mogli dobiti samo ovjereni prepis tog zapisnika. Uostalom, kod činjenice da u spisima predmeta postoji uvjerenje tog organa broj 17-473-10/2000 od 10. maja 2000. godine da je „Sporazum za eksproprisane nepokretnosti Grčić Vukašina i ZDP 'Rudnik' i TE 'Gacko' registrovan u knjigu registra 27. septembra 2001. godine“, te da je i Rješenje o eksproprijaciji broj 03-473-233 doneseno 27. septembra 1991. godine (a po prirodi stvari, sporazumijevanje o naknadi se nije moglo desiti prije same eksproprijacije, kako ispravno zaključuje drugostepeni sud) ova tvrdnja apelanata se ne čini logičnom, a ni vjerovatnom. Dalje je navedeno da su apelanti sami sproveli grafološko vještačenje vještaka Spomenke Perić i ovaj vještak je našao da je u ciframa koje sada označavaju mjesec u datumu „27. septembra 1991. na zapisniku broj: 03-473-234 vršeno prepravljanje tako što su na mjestu prethodnih cifara naknadno kucane cifre '9'“. Međutim, i pod uslovom da je nalaz ovog vještaka pročitan kao dokaz, na njemu se ne bi mogao zasnovati zaključak da je predmetni zapisnik, a tako i sporazum o naknadi, sačinjen u julu (a ne u septembru), jer ništa iz tog nalaza ne ukazuje na to. Navedeno je da je sporazum o naknadi potpisao apelant Vukašin Grčić (koji je punomoćnik ostalih apelanata i u ovom postupku) bez ikakvih primjedaba, što znači da se saglasio sa njegovom sadržinom, između ostalog, i sa tačkom 2 kojom je određena ukupna naknada u iznosu od 1.014.950,00 dinara. Tuženi je ovu preuzetu obavezu izvršio (istina sa zakašnjenjem zbog čega je i obavezan na naknadu inflatorne štete) a apelanti su takvo ispunjenje prihvatili, što znači da su se saglasili sa utvrđenim ukupnim iznosom iz tačke 2 sporazuma bez obzira na to što zbir iznosa utvrđenih tačkom 1 tog sporazuma predstavlja nešto veći iznos. Kod zaključenja ove vrste sporazuma dolazi do punog izražaja dispozicija stranaka, pa nije neuobičajeno da stranka zbog nekog drugog interesa, a najčešće zbog što bržeg okončanja postupka i konačnog namirenja, pristane i na manju ukupnu naknadu. Slijedom izloženog, kako je zaključio Vrhovni sud, navodi apelanata istaknuti u ovom pravcu nisu mogli ishoditi drugačiju odluku ni pod uslovom da je tačna njihova tvrdnja da im sporazum o naknadi nije dostavljen. Konačno, apelanti na tom sporazumu i temelje svoj zahtjev za naknadu inflatorne štete uzrokovane zakašnjenjem u plaćanju dogovorenog iznosa. Ni ostali navodi revizije nisu mogli ishoditi drugačiju odluku, slijedom čega je riješeno kao u izreci na osnovu odredbe člana 248 ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U veoma opširnoj apelaciji opisuju istorijat predmetnog postupka, te radnje koje su preduzimali, te ponavljaju obrazloženja iz rješenja Okružnog suda kojima je ukazivano na propuste Osnovnog suda zbog kojih su odluke ukidane i predmet vraćan na ponovni postupak. Naročito problematizuju stav redovnih sudova koji se tiče utvrđivanja datuma na sporazumu o naknadi, ističu da sud nije u cijelosti odlučio o postavljenom zahtjevu, te navode da izreka tužbenog zahtjeva ne odgovara izreci stava II presude, navode da je pogrešan stav suda kojim je naložio vještaku Neđeljku Škori da obračunava štetu od dana padanja tuženog u docnju do dana plaćanja, tj. od isteka paricionog roka u kojem periodu je znatno obezvrijeđen realni iznos prema danu njegovog utvrđivanja. Navode da su u žalbi predložili da Okružni sud održi raspravu na kojoj treba da izvede dokaze izjašnjavanjem Neđeljka Škore o obračunu inflatorne štete prema parametrima iz tužbe, ali da je Okružni sud propustio da odluči o tom zahtjevu. Navode da su od početka spora „predlagali“ da sud zatraži da tuženi dostavi original sporazuma čijom fotokopijom se služi, ali da su sudovi prelazili preko tih prijedloga. Naročito prigovaraju stavu Vrhovnog suda da je nelogično da je sporazum o naknadi sastavljen dva mjeseca prije rješenja o eksproprijaciji, što „je teška izmišljotina, lišena ma kakvog osnova“. Navode da su predlagali da sud zatraži spis od Opštine Gacko kako bi se utvrdilo da im sporazum nikada nije uručen, ali da je sud, ne postupajući po takvom prijedlogu, povrijedio odredbe člana 134 stav 2 ZPP. Prigovaraju i da obrazloženje presude Vrhovnog suda ne sadrži sve što je propisano odredbama člana 191 stav 4 ZPP, te i na primjenu materijalnog prava i to odredaba ZOO. Navode da su redovni sudovi odugovlačili predmetni postupak i da „su ispoljili grubu pristrasnost“. Ističu da su podnosili pritužbu predsjedniku Osnovnog suda na rad sudije koji je postupao u predmetnom prvostepenom postupku, te da su se žalili i predsjedniku Okružnog suda na rad sudije koji je odbio njihov zahtjev za izuzeće sudije koji je postupao u predmetu. Zbog dužine trajanja predmetnog postupka, traže da im se isplati na ime nematerijalne štete po 1.000,00 KM i da im se isplate troškovi sastava apelacije u iznosu od 4.200,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Istakao je da je veoma opširno i utemeljeno objasnio razloge koji su ga opredijelili da odluči kao u izreci svoje odluke. Takođe su obrazložena pitanja i prigovori koji se ponavljaju u apelaciji. U rješavanju odnosne pravne stvari na utvrđeno činjenično stanje primijenjene su relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim slijedom čega, po ocjeni Vrhovnog suda, nisu povrijeđena Ustavom garantovana prava apelanata. Činjenica da nisu sasvim uspjeli u ovom sporu, sama za sebe, ne predstavlja povredu tih prava.
22. Osnovni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, te da ni u jednoj fazi postupka nije bilo kršenja prava apelanata - tada tužilaca. Naveo je da je dužini trajanja postupka u ovom predmetu najviše doprinio punomoćnik apelanata, koji je nepotrebnim prijedlozima i zahtjevima i neosnovanim pravnim lijekovima onemogućio ovom sudu da se postupak završi u razumnom roku.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 38/80, 69/8258/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) i u Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantna odredba identično glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
24. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Potpuna naknada Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Pravo na potpunu naknadu Član 278.
(1) Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje.
(2) Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000144 10 Rev od 1. juna 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 24. juna 2011. godine a apelacija je podnesena 2. avgusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie ) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava
32. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da su dali proizvoljno obrazloženje za svoje odluke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Osnovni sud, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio da je Vrhovni sud naveo da su apelanti predmetni postupak pokrenuli tužbom od 28. oktobra 1998. godine u kojoj su postavili tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 16.831,36. DM, te da su potom u više navrata taj zahtjev mijenjali i da su, konačno, podneskom od 19. decembra 2008. godine uredili tužbu u pogledu novčanog potraživanja. Naime, u konačnici su apelanti postavili tužbeni zahtjev kojim su tražili da sud obaveže tuženog da im ispati ukupan iznos od 48.593,38 KM koji se sastoji od 40.309,41 KM na ime glavnog duga i iznosa od 8.283,89 KM na ime obračunate zatezne kamate do 19. novembra 2001. godine, sve sa zateznim kamatama na ukupan iznos od 20. novembra 2001. godine do isplate. Takođe su apelanti postavili i zahtjev za utvrđenje da je zapisnik sa sporazumom o naknadi za eksproprisane nepokretnosti sačinjen 27. jula 1991. godine, a ne 27. septembra 1991. godine, „kako je neko neovlašćeno prepravio“, te da je tim sporazumom utvrđen ukupan iznos naknade od 1.114.950,00 dinara a ne, kako je pogrešno konstatovano u tom zapisniku, u iznosu od 1.014.950,00 dinara.
34. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, raspravljajući o navedenim zahtjevima i konačno uređenom zahtjevu, utvrdili da u postupku nije sporno da su od apelanata eksproprisane nepokretnosti u korist tuženog. Dalje, redovni sudovi su utvrdili, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Neđeljka Škore, iznos koji apelantima pripada po osnovu inflatorne štete nastale zbog docnje tuženog u plaćanju naknade utvrđene sporazumom o naknadi. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi dali iscrpno obrazloženje zašto je prihvaćen nalaz navedenog vještaka pri čemu su ocijenili i okolnost da apelanti prilikom određivanja vještačenja u pogledu predmeta i obima vještačenja nisu imali primjedaba. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da je tuženi apelantima (virman o uplati i izvod Službe platnog prometa od 25. decembra 1991. godine) na ime novčane naknade za eksproprisane nepokretnosti isplatio iznos od 1.014.950,00 tadašnjih dinara, a zatim je 27. februara 1992. godine obračunao i isplatio kamatu obračunatu na ovaj iznos za period od 11. oktobra 1991. godine do isplate, te kamatu na tu kamatu, u ukupnom iznosu od 693.490,00 dinara. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, imajući u vidu konačno uređenu tužbu sa postavljenim tužbenim zahtjevom na novčani iznos od ukupno 48.593,38 KM, nakon što je u ovom predmetu na prijedlog apelanata, a po nalogu suda, izvršeno nekoliko vještačenja različitih vještaka finansijske struke, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud djelimično udovoljio zahtjevu apelanata dajući za svoju odluku obrazloženje kako u pogledu primjene materijalnog prava, tako i u pogledu primjene procesnog prava - relevantnih odredaba ZPP na konkretnu situaciju, koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud obrazložio zašto je odbio zahtjev apelanata da se utvrdi da je sporazum o naknadi zaključen 27. jula 1991. godine, a ne 27. septembra 1991. godine, pozivajući se na odredbe čl. 7 i 123 ZPP.
35. Takođe, Ustavni sud zapaža da su potom Okružni sud (odlučujući o žalbi apelanata), te Vrhovni sud (odlučujući o reviziji apelanata) došli do istog zaključka o konkretnoj pravnoj stvari i pri tome su ukazali na relevantne odredbe materijalnog zakona, odnosno ZOO. Pri tome Ustavni sud zapaža da su sva tri suda vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja su apelanti postavljali u toku postupka, te su, suprotno apelacionim navodima, zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata djelimično osnovan, te pri tome u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, pozvavši se pri tome i na relevantne odredbe materijalnog prava, odnosno ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud o svojim zaključcima dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja u svojim odlukama, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje.
36. Imajući u vidu apelacione navode da je Okružni sud trebalo da održi raspravu na kojoj bi izveo dokaz „izjašnjavanjem Neđeljka Škore o obračunu inflatorne štete prema parametrima iz tužbe“, Ustavni sud podsjeća da je održavanje rasprave pred drugostepenim sudom izuzetak i da je relevantnim odredbama ZPP (član 217) propisano da drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, te da će zakazati raspravu kada ocijeni da je, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, potrebno utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Dovodeći u kontekst ove odredbe s apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da iz presude Okružnog suda proizilazi da je taj sud donio odluku na sjednici vijeća, te da iz toga proizilazi da je smatrao da nije bilo potrebno da se održi rasprava pred tim sudom. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svojoj presudi istakao da su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, koji se tiču „kritika suda zbog prihvatanja nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Neđeljka Škore“, te je dalje u svojoj odluci detaljno pojasnio zauzeti stav, koji Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi da je, zbog neodržavanja rasprave pred drugostepenim sudom, apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje neosnovani.
37. Dalje, u pogledu navoda apelanata da su „predlagali“ da sud zatraži da tuženi dostavi originalni sporazum o naknadi, ali da sud nije usvojio taj prijedlog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao detaljno pojašnjenje zašto je takav zahtjev neosnovan. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da je predmetni sporazum zaključen pred Opštinskim sekretarijatom za poslove uprave Opštine Gacko i da samo taj organ može imati originalni zapisnik na kojem je sačinjen sporazum, te da u spisima predmeta postoji uvjerenje tog organa od 10. maja 2000. godine da je „Sporazum za eksproprisane nepokretnosti Grčić Vukašina i ZDP 'Rudnik' i TE 'Gacko' registrovan u knjigu registra 27. septembra 2001. godine“. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da, zbog neprihvatanja ovog prijedloga apelanata, nije povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje.
38. Dalje, u pogledu apelacionih navoda „da su redovni sudovi odugovlačili predmetni postupak“ i da „su ispoljili grubu pristrasnost“, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu pristrasnost suda. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata bili pristrasni. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i u ovom dijelu neosnovani.
39. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na koje su se apelanti pozvali. U odnosu na "suđenje u razumnom roku"
40. Apelanti, takođe, smatraju da im je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. Ustavni sud zapaža da su apelanti tužbom koja je u Osnovnom sudu zaprimljena 28. oktobra 1998. godine pokrenuli predmetni spor, te da je on okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000144 10 Rev od 1. juna 2011. godine. Dakle, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu parničnog postupka koji je trajao 12 godina i oko sedam mjeseci.
42. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da, iako je to izričito tražio, Osnovni sud nije dostavio spis na uvid, pa iz razloga nedostavljanja spisa Ustavni sud ne može utvrditi koje je procesne aktivnosti redovni sud vodio i koje je procesne odluke donosio. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz navoda apelanata i osporenih presuda proizilazi da je predmetni postupak započeo 28. oktobra 1998. godine, da je Osnovni sud u dva navrata donosio odluke koje je Okružni sud ukidao i predmet vraćao na ponovni postupak, te da je u konačnici Osnovni sud donio Presudu broj 015-0-Gž-09-000 148 od 16. marta 2009. godine koju je Okružni sud potvrdio 8. decembra 2009. godine, te da je Vrhovni sud odluku po reviziji donio nakon godinu i oko šest mjeseci (1. juna 2011. godine). Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dijela presude Osnovnog suda kojim je odlučivano o troškovima postupka proizilazi da je pred Osnovnim sudom održano 16 ročišta, te da su u dva navrata zakazana ročišta odlagana. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoje odluke donosio u relativno kratkim periodima, ali budući da je u dva navrata poništavao presude prvostepenog suda i vraćao ih na ponovni postupak, i ta okolnost je utjicala na ukupnu dužinu trajanja ovog postupka. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju istakao da je dužini postupka doprinio punomoćnik apelan ata svojim prijedlozima, ali sama ta okolnost ni u kom slučaju ne može predstavljati opravdanje za ovako dugo trajanje postupka, budući da je sud taj koji upravlja postupkom, te da, u skladu sa odredbama ZPP (član 81), čak ima i mogućnost da odbije prijedloge za sprovođenje dokaza za koje smatra da nisu bitni. Pri tome Ustavni sud zapaža da je nesporno da je u predmetnom postupku prvostepeni sud donio više presuda koje su u žalbenom postupku ukidane zbog učinjenih propusta, te u vezi s tim naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Sve ovo ukazuje da navedeni rok od 12 godina i šest mjeseci, koliko je trajao predmetni postupak, predstavlja rok koji prelazi granice razumnog odlučivanja. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Osnovni sud.
44. Stoga, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pitanje naknade nematerijalne štete
45. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio zbog neodlučivanja o njegovom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud zapaža da, prema članu 74 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
46. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao 12 godina i oko šest mjeseci, apelantima se određuje naknada u ukupnom iznosu od 1.800,00 KM, koju im je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
47. S druge strane, Ustavni sud smatra da je neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastav apelacije s obzirom na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te da stoga troškovi sastava apelacije padaju isključivo na teret apelanata.
Ostali navodi
48. U pogledu apelacionih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istakli u pogledu kršenja prava na pravično suđenje. Budući da je Ustavni sud iznesene navode u prethodnim tačkama ove odluke već ispitao i utvrdio da su neosnovani, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak trajao oko 12 godina i šest mjeseci, a redovni sudovi pri tome uopšte nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati tako dugo trajanje postupka.
50. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim primjenom relevantnih odredaba ZPP i ZOO, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada ne postoje bilo kakvi dokazi da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka bili pristrasni, a navodi o povredi prava na imovinu zasnivaju se na istim tvrdnjama apelanata kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje.
51. Na osnovu člana 59 st. 1, i 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić