Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4058/11 (Đ. Ž.)

Odluka donesena 18. 12. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4058/11

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4058/11, rješavajući apelaciju or a Ždrale Đ đ , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Đorđa Ždrale podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/540-1 od 8.

septembra i 12. jula 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Đorđe Ždrale (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 21. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-K-08/540-1 od 8. septembra i 12. jula 2011. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Sudu BiH bilo zabranjeno bilo kakvo postupanje prema osporavanom rješenju do donošenja konačne odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4058/11 od 6. decembra 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 31. oktobra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 16. novembra 2011. godine i 26. januara 2012. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Presudom Suda BiH broj X-K-08/540-1 od 16. aprila 2010. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina. Navedenom presudom je, na osnovu odredbe člana 188. stav 1. u vezi s članom 186. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelant obavezan da plati troškove krivičnog postupka, u visini koju će sud odrediti posebnim rješenjem, nakon pribavljanja potrebnih podataka.

7. Sud BiH (Apelaciono vijeće) je Presudom broj X-KŽ-08/540-1 od 14. oktobra 2010. godine djelomično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela i to na način da je apelanta proglasio krivim da je radnjama činjenično opisanim u izreci te presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2. KZRS – Posebni dio. U preostalom dijelu žalba je odbijena i u tom smislu je potvrđen i dio presude koji se odnosi na apelantovu obavezu da nadoknadi troškove krivičnog postupka.

Osporena rješenja

8. Rješenjem Suda BiH broj X-K-08/540-1 od 12. jula 2011. godine, na osnovu člana 186. stav

2. ZKPBiH, određeno je da je apelant dužan nadoknaditi troškove krivičnog postupka u iznosu od 14.597,46 KM i protuvrijednost iznosa od 14.000,00 eura prema kursu koji bude vrijedio na dan uplate troškova (stav I izreke rješenja). Dalje je određeno da je apelant dužan iznos naznačen u stavu I tog rješenja uplatiti na račun specificiran u izreci rješenja u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti donesenog rješenja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav II izreke rješenja). U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je, nakon uvida u krivični spis, utvrdio da je na ime troškova za svjedoke poimenično navedene u rješenju Sud BiH isplatio iznos od 2.515,00 KM. Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH 6. jula 2011. godine dostavilo Sudu BiH specifikaciju troškova koji su nastali u toku krivičnog postupka protiv apelanta u iznosu od 12.082,46 KM i 14.000,00 eura, te je Sud BiH u rješenju taksativno naveo svaki od pojedinačnih troškova iz specifikacije Tužilaštva BiH (isplaćeni iznos, datum, te fizička ili pravna osoba kojoj je iznos isplaćen). Slijedom navedenog, Sud BiH je obavezao apelanta da naknadi troškove prouzrokovane vođenjem krivičnog postupka u kojem je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

9. Ustavni sud konstatira da iz Rješenja Suda BiH broj X-K-08/540-1 od 12. jula 2011. godine proizlazi da su troškovi krivičnog postupka koje je imalo Tužilaštvo BiH nastali u periodu od 2. oktobra 2008. godine do 20. januara 2010. godine.

10. Rješenjem Apelacionog vijeća (Suda BiH) broj X-K-08/540-1 od 8. septembra 2011. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i prvostepeno rješenje od 12. jula 2011. godine preinačeno u dijelu koji se odnosi na utvrđenu visinu troškova izraženu u konvertibilnim markama, tako da je apelant obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 14.547,46 KM umjesto iznosa od 14.597,46 KM, kako je to određeno osporavanim rješenjem. U preostalom dijelu prvostepeno rješenje je ostalo neizmijenjeno. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je istaklo da je ispitalo osporeno rješenje u granicama žalbenih prigovora i izvršilo uvid u spis, te da smatra da se u žalbi pogrešno tumači obaveza suda pri donošenju posebnog rješenja o visini troškova krivičnog postupka, u smislu odredbe člana 186. stav 2. ZKPBiH. Naime, prilikom odlučivanja o visini troškova krivičnog postupka, sud je isključivo dužan utvrditi da li su troškovi stvarno nastali povodom konkretnog krivičnog postupka, i to od njegovog pokretanja do završetka. Navedeno je da je prvostepeni sud odluku o visini troškova donio na osnovu podataka iz spisa predmeta, kao i specifikacije troškova koju je dostavilo Tužilaštvo BiH, a u kojoj su pojedinačno navedeni iznosi troškova i rješenja prema kojima su isplaćeni. Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je riječ o stvarno nastalim troškovima, koje treba da plati apelant, u skladu s odlukom iz pravosnažne sudske presude.

11. Apelaciono vijeće je, također, istaklo da je neosnovan žalbeni prigovor kojim se ukazuje na to da je propuštanjem Tužilaštva BiH da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja pravosnažne presude podnese zahtjev za naplatu troškova krivičnog postupka prestalo pravo za njihovu naplatu, slijedom čega ni apelant nije mogao biti obavezan na plaćanje tih troškova. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, žalbom se pogrešno ukazuje na to da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti drugi dio odredbe člana 186. stav 2. ZKPBiH, kojim je propisano da se zahtjev s podacima o visini troškova može podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja pravosnažne presude ili rješenja o obustavi krivičnog postupka i to osobi koja ima pravo da postavi takav zahtjev. U vezi s tim, navedeno je da u konkretnom slučaju nije riječ o zahtjevu za isplatu troškova, s podacima o njihovoj visini, nego je riječ o specifikaciji troškova koje je Tužilaštvo BiH unaprijed isplatilo iz budžetskih sredstava. To je regulirano odredbom člana 185. stav 4. ZKPBiH, kojom je propisano da se troškovi iz stava 2. navedenog člana (uključujući i troškove za svjedoke, vještake, tumače i stručne osobe i troškove uviđaja) isplaćuju unaprijed iz sredstava Tužilaštva BiH, odnosno Suda, a naplaćuju se kasnije od osoba koje su dužne da ih naknade prema odredbama ZKPBiH. Dakle, kada su u pitanju predujmljeni troškovi, suprotno žalbenim prigovorima, zakonodavac ne propisuje bilo kakav rok u kojem bi se moralo donijeti posebno rješenje kojim bi se osoba, čija je u konačnici obaveza plaćanja tih troškova, obavezala na plaćanje. Stoga je Apelaciono vijeće ocijenilo da je neosnovan apelantov prigovor da je prestalo pravo na njihovu naplatu, jer Tužilaštvo BiH nije u roku od šest mjeseci od dostavljanja pravosnažne presude dostavilo Sudu BiH zahtjev za naknadu troškova, sa specifikacijom troškova.

12. Dalje je Apelaciono vijeće istaklo da se neosnovano žalbom osporava i zaključak prvostepenog suda da je apelant dužan nadoknaditi troškove prevodioca A. Dž., zbog toga što se, u smislu odredbe člana 186. stav 6. ZKPBiH, troškovi prevodioca ne mogu naplatiti od apelanta. U vezi s tim, navedeno je da iz Rješenja Tužilaštva BiH broj Kt-309/08 od 23. decembra 2008. godine proizlazi da prevodilac nije angažiran kao sudski tumač za prijevod na jezik stranke u krivičnom postupku, nego je angažiran radi prijevoda pismena u ekstradicijskom postupku tada osumnjičenog apelanta. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da su ti troškovi nastali zato što je apelant bio u bjekstvu, Apelaciono vijeće je zaključilo da je pravilan zaključak iz osporenog rješenja da i navedeni troškovi padaju na apelantov teret.

13. U vezi sa žalbenim prigovorima kojima se osporava zaključak o u osporavanom rješenju utvrđenoj visini troškova vještačenja, Apelaciono vijeće je istaklo da je Tužilaštvo BiH te troškove obračunalo na osnovu Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka prema ZKPBiH, a tu odluku je kao nadležni državni organ dužno primjenjivati. Navedeno je da je nesporno da su obavljena određena vještačenja na Biološkom fakultetu u Beogradu i na KCU Sarajevo, te da su vještaci Dušan Keckarević i Rijad Konjhodžić pristupili glavnom pretresu, usmeno obrazložili pismeno izrađene nalaze i mišljenja, bili podvrgnuti direktnom i unakrsnom ispitivanju, nakon čega su nalazi i mišljenja uloženi kao dokazi u sudski spis. Kako i troškovi vještaka spadaju u troškove krivičnog postupka, na čije plaćanje je obavezan apelant, svi prigovori kojima se osporava takva odluka prvostepenog suda ocijenjeni su neosnovanim. Apelaciono vijeće je zaključilo da su djelomično osnovani apelantovi žalbeni prigovori koji se tiču obračunatog iznosa za isplatu troškova svjedoku M. K. i da se očigledno radi o grešci u kucanju rješenja. Također, Apelaciono vijeće je preračunalo ukupan zbir troškova izraženih u konvertibilnim markama, na osnovu specifikacije troškova koju je dostavilo Tužilaštvo BiH, i utvrdilo da konačan zbir troškova nije tačno obračunat. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da se očigledno radi o grešci u kucanju i sabiranju, te je slijedom toga izmijenilo visinu troškova na način naveden u izreci rješenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđena prava iz člana II/2. i II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je u toku postupka redovni sud arbitrarno primijenio odredbe ZKPBiH koje se odnose na troškove postupka. Navodi da je odluka o naknadi troškova krivičnog postupka donesena u prvostepenoj presudi, te da je rok za podnošenje zahtjeva o visini troškova postupka za Tužilaštvo BiH počeo teći danom dostavljanja drugostepene presude. Ističe da je Tužilaštvo BiH drugostepenu presudu primilo 12. novembra 2010. godine, a zahtjev s podacima o visini troškova postupka podnijelo 6. jula 2011. godine, odnosno nakon proteka roka od šest mjeseci, predviđenog članom 186. stav 2. ZKPBiH. Apelant smatra da je propuštanjem roka od šest mjeseci prestalo pravo Tužilaštva BiH da traži naplatu troškova postupka, odnosno da je, u suštini, propušten prekluzivni rok, koji za posljedicu ima ne samo gubitak prava na podnošenje zahtjeva o visini troškova već i samog prava na naplatu tih troškova. Također, apelant navodi da mu je Sud BiH osporenim rješenjima povrijedio i pravo na imovinu, s obzirom na to da je pogrešnom primjenom člana 186. stav 2. ZKPBiH otvorio mogućnost da Tužilaštvo BiH ostvari imovinsko pravo, koje mu je po sili zakona prestalo. Apelant prigovara i pojedinačno određenim troškovima postupka, a naročito dijelu koji se odnosi na troškove prevodioca A. Dž., te troškove provedenih vještačenja na Biološkom fakultetu u Beogradu.

b) Odgovor na apelaciju

15. Tužilaštvo BiH je istaklo da osporene sudske odluke nisu zasnovane na kršenju apelantovih osnovnih ljudskih prava.

16. Sud BiH je istakao da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, podnesak Tužilaštva BiH od 6. jula 2011. godine ne može smatrati zahtjevom za naknadu troškova postupka nego se radi o specifikaciji troškova koji su unaprijed predujmljeni iz budžetskih sredstava. Navedeno je da se radi o primjeni odredbi člana 185. stav 4. ZKPBiH, kojima je propisano da se predujmljeni troškovi naplaćuju kasnije od osoba koje su dužne da ih naknade, u skladu s odredbama ZKPBiH. Slijedom toga, prema stavu Suda BiH, neosnovani su i apelantovi navodi o povredi njegovih ljudskih prava. V.Relevantni propisi

17. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 158. stav 1.

Rokovi predaje podnesaka (1) Rokovi predviđeni ovim zakonom ne mogu se produžavati, osim kada to ovaj zakon izričito dopušta. […] Član 185. st. 1, 2. i 4.

Vrste troškova (1) Troškovi krivičnog postupka su izdaci učinjeni povodom krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka.

(2) Troškovi krivičnog postupka obuhvataju:

troškove za svjedoke, vještake, tumače i stručne osobe i troškove uviđaja, podvozne troškove osumnjičenog, odnosno optuženog, izdatke za dovođenje osumnjičenog, odnosno optuženog ili osobe lišene slobode, podvozne i putne troškove službenih osoba, troškove liječenja osumnjičenog, odnosno optuženog dok se nalazi u pritvoru, kao i troškove porođaja, osim troškova koji se isplaćuju iz fonda za zdravstveno osiguranje, troškove tehničkog pregleda vozila, analize krvi i prijevoza leša do mjesta obdukcije, paušalni iznos, nagradu i nužne izdatke branitelja, nužne izdatke oštećenog i njegovog zakonskog zastupnika.

(4) Troškovi iz stava 2. tačke a. do f. ovog člana i nužni izdaci postavljenog branitelja isplaćuju se unaprijed iz sredstava Tužilaštva, odnosno Suda, a naplaćuju se kasnije od osoba koje su dužne da ih naknade po odredbama ovog zakona. Organ koji vodi krivični postupak dužan je da sve troškove koji su unaprijed uplaćeni unese u popis koji se prilaže spisu.

Član 186.

Odluka o troškovima (1) U svakoj presudi [… ] odlučit će se ko snosi troškove postupka i koliko oni iznose. (2) Ako nedostaju podaci o visini troškova, Sud će donijeti posebno rješenje o visini troškova, kad se ti podaci pribave. Zahtjev s podacima o visini troškova može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja pravomoćne presude ili rješenja o obustavi krivičnog postupka osobi koja ima pravo da postavi takav zahtjev.

(3) Kad je odluka o troškovima sadržana u posebnom rješenju, o žalbi protiv tog rješenja odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja.

Član 188. st. 1. i 4.

Troškovi postupka kad se optuženi oglasi krivim (1) Kad Sud optuženog oglasi krivim, izreći će u presudi da je dužan da naknadi troškove krivičnog postupka.

(4) U odluci kojom rješava o troškovima, Sud može osloboditi optuženog dužnosti da naknadi u cjelini ili djelomično troškove krivičnog postupka iz člana 185. stava 2. tačke a. do h. ovog zakona, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili osobe koju je on dužan da izdržava. Ako se ove okolnosti utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, sudija može izdati posebno rješenje kojim oslobađa optuženog dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-K- 08/540-1 od 8. septembra 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 21. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

22. Apelant osporava rješenjā Suda BiH broj X-K-08/540-1 od 8. septembra i 12. jula 2011. godine, kojim je odlučeno o visini troškova krivičnog postupka koje je obavezan nadoknaditi, tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Prilikom odlučivanja o apelantovim navodima vezanim za odluku o troškovima krivičnog postupka, Ustavni sud ukazuje na to da je, osim glavnog predmeta krivičnog postupka koji se odnosi na rješavanje postojanja krivičnog djela, krivične odgovornosti i izricanja krivičnopravne sankcije optuženom, sastavni dio postupka i odlučivanje o troškovima tog postupka i da se o njima rješava isključivo u tom (krivičnom postupku) zajedno s glavnim predmetom. Slijedom toga, proizlazi da predmetni postupak uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3189/06 od 23. maja 2007. godine, tačka 46). Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

26. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Sud BiH, odlukama kojima ga je obavezo da plati troškove krivičnog postupka, arbitrarno primijenio relevantne odredbe ZKPBiH, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminirajuća.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, a koja se isključivo odnose na osporene odluke u dijelu kojim se odlučivalo o njegovom obavezivanju da plati troškove krivičnog postupka koje je imalo Tužilaštvo BiH (jer iz navoda apelacije proizlazi da apelant ne osporava odluke u dijelu u kojem je obavezan da naknadi troškove postupka koje je imao Sud BiH), ispitati da li su osporene odluke Suda BiH zasnovane na proizvoljnoj primijeni odredaba ZKPBiH.

28. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Presudom Suda BiH broj X-K-08/540-1 od 16. aprila 2010. godine apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo pobliže opisano u izreci te presude, te da je ta presuda u pogledu odluke o apelantovoj krivici potvrđena Presudom Apelacionog vijeća broj X-KŽ-08/540-1 od 14. oktobra 2010. godine. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u izreci prvostepene presude obavezao apelanta, pozvavši se na član 188. stav 1. u vezi s članom 186. stav 2. ZKPBiH, da plati troškove krivičnog postupka, u visini za koju je naveo da će je odrediti posebnim rješenjem, nakon pribavljanja potrebnih podataka.

29. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da je odredbama člana 185. stav 1. ZKPBiH propisano da su troškovi krivičnog postupka izdaci učinjeni povodom krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka, te da je stavom 2. tog člana precizirano šta su ti troškovi. Dalje je navedeno da je odredbama člana 188. stav 1. ZKPBiH propisano da će sud, kada optuženog proglasi krivim, izreći u presudi da je dužan da naknadi troškove krivičnog postupka. Slijedom toga, Ustavni sud primjećuje da iz citiranih odredaba proizlazi da presuda kojom se optuženi proglašava krivim za optuženog znači i obavezu plaćanja troškova krivičnog postupka. Ustavni sud ukazuje i na to da se to pravilo (da se optuženi obavezuje na plaćanje troškova) redovno primjenjuje ali i da je zakonodavac predvidio i izuzetak od tog pravila u stavu 4. člana 188. ZKPBiH na način da je propisao da Sud može osloboditi optuženog dužnosti da naknadi u cjelini ili djelomično troškove krivičnog postupka iz člana 185. stav 2. tačke od a) do h) tog zakona, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili osobe koju je on dužan da izdržava, te da apelant nije, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, podnio zahtjev za primjenu tog izuzetka.

30. Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 186. st. 1. i 2. propisano da će se u svakoj presudi odlučiti ko snosi troškove postupka i koliko oni iznose (stav 1), te da će u slučaju ako nedostaju podaci o visini troškova (stav 2), sud donijeti posebno rješenje o visini troškova, kad se ti podaci pribave. Zahtjev s podacima o visini troškova može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja pravosnažne presude i to osobi koja ima pravo da postavi takav zahtjev. Dovodeći navedene odredbe ZKPBiH u kontekst s apelantovim navodima i dokumentacijom predočenom Ustavnom sudu, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je apelant proglašen krivim da je učinio krivično djelo, pa da je slijedom toga presuda Suda BiH kojom je apelant obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka donesena u skladu s odredbom člana 188. ZKPBiH. Također, Ustavni sud zapaža i da Sud BiH prilikom donošenja odluke o glavnoj stvari u predmetnom krivičnom postupku, dakle o apelantovoj krivici, nije imao podatke o visini troškova krivičnog postupka, te da je odlučio da će njihovu visinu odrediti posebnim rješenjem, nakon pribavljanja potrebnih podataka. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda (koji su identični navodima iz žalbe na prvostepeno Rješenje Suda BiH broj X-K-08/540-1 od 12. jula 2011. godine i koje je Apelaciono vijeće razmotrilo), koje nisu osporili ni Sud BiH ni Tužilaštvo BiH, proizlazi da je Tužilaštvo BiH Presudu Apelacionog vijeća broj X-KŽ-08/540-1 od 14. oktobra 2010. godine primilo 12. novembra 2010. godine. Dakle, iz dostavljene dokumentacije i osporenih odluka proizlazi da je Tužilaštvo BiH 6. jula 2011. godine dostavilo Sudu BiH specifikaciju troškova koji su nastali u toku krivičnog postupka protiv apelanta, a ne zahtjev za isplatu troškova.

31. Pri tome, Ustavni sud zapaža da ni jednom odredbom ZKPBiH nije propisan rok u kojem je Sud BiH dužan da donese rješenje o troškovima postupka, ukoliko to nije učinio u presudi kojom je optuženog proglasio krivim. Također, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 186. stav 2. izričito propisano da će sud, ako nedostaju podaci o visini troškova, donijeti posebno rješenje o visini troškova, kad se ti podaci pribave. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, razmatrajući apelantove žalbene navode, u svojoj odluci naglasilo da se u konkretnom slučaju nije radilo o zahtjevu za isplatu troškova, s podacima o njihovoj visini, nego o specifikaciji troškova, koje je Tužilaštvo BiH unaprijed isplatilo iz budžetskih sredstava. Naime, Apelaciono vijeće je istaklo da se radi o troškovima (član 185. stav 4. ZKPBiH) koji su isplaćeni unaprijed iz sredstava Tužilaštva BiH i Suda BiH, a koji se naplaćuju kasnije od osoba koje su dužne da ih naknade prema odredbama ZKPBiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće naglasilo da je Sud BiH, prilikom odlučivanja o visini troškova krivičnog postupka, dužan da utvrdi samo da li su svi troškovi stvarno nastali povodom konkretnog krivičnog postupka, i to od njegovog pokretanja do završetka, što je u konkretnom slučaju i učinjeno, te zaključeno da su svi troškovi za koje je u konačnici apelant obavezan da ih plati nastali u toku predmetnog krivičnog postupka. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće obrazložilo i svoj stav da je apelant dužan nadoknaditi troškove prevodioca A. Dž., budući da iz Rješenja Tužilaštva BiH broj Kt-309/08 od 23. decembra 2008. godine proizlazi da taj prevodilac nije angažiran kao sudski tumač za prijevod na jezik stranke u krivičnom postupku, nego je angažiran radi prijevoda pismena u ekstradicijskom postupku tada osumnjičenog apelanta, te da su ti troškovi nastali zbog toga što je apelant bio u bjekstvu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće obrazložilo da je Tužilaštvo BiH visinu troškova za obavljeno vještačenje na Biološkom fakultetu u Beogradu i KCU Sarajevo obračunalo na osnovu Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka prema ZKPBiH, a tu odluku je kao nadležni državni organ dužno primjenjivati. Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. Dakle, imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe ZKP na kojim su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelantovim navodima, obrazloženja osporenih odluka detaljna, jasna, argumentirana i logična i da u njima nema ničega što ukazuje na to da je Sud BiH prilikom donošenja rješenja o troškovima postupka proizvoljno primijenio pozitivnopravni propis. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

33. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud, u konkretnom slučaju, neće posebno razmatrati te apelacione navode. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i logične razloge za primjenu pozitivnopravnih propisa.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4058/11 (Đ. Ž.) | Sudska praksa | Aktio