Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2689/11 (D. B.)

Odluka donesena 18. 12. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2689/11

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2689/11, rješavajući apelaciju Drage Borasa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Drage Borasa.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 005509 11 Gz od 29. marta 2011. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Drago Boras (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 1. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 005509 11 Gz od 29. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 005509 09 P od 2. decembra 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Okružnog i Osnovnog suda, te od JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovorili 14, odnosno 8. aprila 2014. godine, a tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 14. aprila 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 005509 09 P od 2. decembra 2010. godine apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu za oduzeto zemljište, površine 1.127 kvadratnih metara, preciznije označeno u izreci presude, isplati naknadu u iznosu od 5.410,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. septembra 2009. godine do isplate uz nadoknadu troškova postupka, odbijen je u cijelosti kao neosnovan.

6. Osnovni sud je u obrazloženju istakao da je apelant u tužbi i tokom postupka naveo da je tuženi kao investitor započeo i dovršio izgradnju regionalnog puta R-476 Prnjavor-Čelinac i tom prilikom trajno zauzeo dio njegovog zemljišta, a da nije proveden postupak eksproprijacije, niti je izvršeno cijepanje zemljišta, kako bi se utvrdila njegova površina, niti mu je isplaćena naknada za oduzeto zemljište. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da predmetno zemljište nikada nije eksproprirano, da je na dijelu tog zemljišta izgrađen put i da apelantu nije isplaćena nikakva naknada za to zemljište. Dalje, Osnovni sud je naveo da je sporna pasivna legitimacija, to jeste ko je odgovoran da apelantu nadoknadi štetu za dio njegovog zemljišta koji se nalazi pod putnim pojasom. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da pri činjenici da je na dijelu apelantovog zemljišta izgrađen regionalni put, a da ono nije eksproprirano, niti je apelantu isplaćena odgovarajuća naknada za zemljište u vidu tržišne vrijednosti, to je Republika Srpska kao korisnik eksproprijacije odgovorna za naknadu štete, jer nije provela postupak eksproprijacije. Osnovni sud je zaključio da bi tuženi eventualno odgovarao samo u slučaju da je apelant tražio štetu pričinjenu radnjom tuženog na zemljištu koje se više ne može koristiti na način na koji je korišteno do tada. Budući da u konkretnom slučaju apelant potražuje naknadu štete za oduzeto zemljište po tržišnoj vrijednosti, Osnovni sud je utvrdio da postoji nedostatak pasivne legitimacije na strani tuženog zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U pogledu istaknutog prigovora zastare potraživanja naknade štete, Osnovni sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim zbog nedostatka dokaza.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 78 0 P 005509 11 Gz od 29. marta 2011. godine kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

8. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da se apelant u žalbi pozvao na odredbe člana

13. Zakona o javnim putevima kojom je propisano da upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu mreža magistralnih i regionalnih puteva vrši tuženi, te je tuženi, uslijed zauzimanja predmetnog zemljišta radi izgradnje regionalnog puta, dužan da naknadi štetu apelantu. Okružni sud je smatrao da spomenuti navodi žalbe nemaju utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda. Prema ocjeni Okružnog suda, pri apelantovom zahtjevu da mu se isplati naknada na ime oduzetog zemljišta od tuženog kao investitora izgradnje regionalnog puta tuženi jeste odgovoran za štetu koja je nastupila u vrijednosti izuzetog zemljišta bez obzira na to što nije proveden postupak eksproprijacije. Okružni sud je, dalje, utvrdio da je tuženi tokom postupka istakao prigovor zastare potraživanja a o kojem prvostepeni sud nije odlučio smatrajući da on nije osnovan zbog nedostatka dokaza. Pravilna primjena odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kako je dalje navedeno, zahtijevala je da prvostepeni sud odluči o navedenom prigovoru od kojeg zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Okružni sud je tvrdio da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra proizlazi da je apelant 2005. godine izvršio uplanjenje dijela parcele koji se nalazi u putnom pojasu, označavajući parcelu kao otcijepljenu, određujući njen broj i površinu. Slijedeći navedeno, Okružni sud je zaključio da je apelant uplanjenjem dijela predmetne parcele koji se nalazi u putnom pojasu saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Dalje je utvrđeno da je apelant tužbu podnio prvostepenom sudu 2. septembra 2009. godine. Imajući u vidu da vještak geometar u svom nalazu od 21. septembra 2010. godine nije utvrdio tačan datum uplanjenja predmetnog dijela parcele u 2005. godini, ocjenjujući pri tome istaknuti prigovor zastare i dokaze koji se nalaze u spisu, Okružni sud je utvrdio da se početak roka za podnošenje tužbe za naknadu štete treba računati od 31. decembra 2005. godine kao posljednjeg dana u kalendarskoj godini. U konkretnom slučaju Okružni sud se pozvao na odredbe čl. 376. stav 1. i 360. ZOO i zaključio da je krajnji rok za podnošenje tužbe istekao 31. decembra 2008. godine (tri godine od dana saznanja za štetu i učinioca), te budući da je apelant tužbu sudu podnio nakon proteka tri godine od dana saznanja za štetu a da se tuženi tokom postupka pozvao na zastaru potraživanja, proizlazi logičan slijed da je apelantu prestalo pravo da traži naknadu štete iz konkretnog štetnog događaja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Smatra da redovni sudovi nisu pravilno primijenili odredbe ZOO kada mu nisu dosudili traženu naknadu štete, a koju predviđa član 185. ZOO. Također je naveo da mu je tuženi oduzeo imovinu a da nije utvrđivan javni interes, niti je vođen postupak eksproprijacije. Dalje je istakao da Okružni sud ima neujednačenu praksu, jer je za isti pravni odnos i povodom istog događaja - izgradnje predmetnog regionalnog puta donio Presudu broj 78 0 P 000343 09 Gz od 10. marta 2010. godine kojom je prihvatio pasivnu legitimaciju tuženog. Apelant smatra da mu je, zbog neujednačene prakse, pred Okružnim sudom povrijeđeno pravo na jednak tretman građana pred sudom.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Također je istakao da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen član 376. stav 1. ZOO, budući da se tuženi pozvao na prigovor zastare a tužba za naknadu materijalne štete je podnesena nakon proteka subjektivnog roka propisanog navedenim članom.

11. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Tuženi je u odgovoru naveo da osporenim odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao apelacijom, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 185.

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu (1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. (2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Član 154. stav 1.

Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist) […] Član 207.

Solidarna odgovornost naručioca i izvođača radova Naručilac i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova.

Član 376.

Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. (3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.

14. U Zakonu o javnim putevima („Službeni glasnik RS“ br. 3/04, 51/04, 73/08 i 106/09) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Javni putovi su dobra u opštoj upotrebi i u svojini Republike Srpske.

Upravljanje, održavanje, građenje i zaštita putova je djelatnost od posebnog interesa za Republiku Srpsku.

Na javnim putovima se mogu sticati prava korištenja i prava službenosti za postavljanje objekata i uređaja od javnog interesa, pod uslovom da ostvarena prava ne ugrožavaju nesmetano i sigurno odvijanje prometa i ne nanose štetu putu, putnim objektima i putnom pojasu.

15. U Zakonu o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) relevantne odredbe glase:

Član 6. st. 1. i 2.

(1) Eksproprijacija se može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinice lokalne samouprave, ako zakonom nije drugačije određeno (korisnik eksproprijacije).

(2) Korisnik će eksproprisane nepokretnosti prenositi investitorima radi izvođenja radova za izgradnju objekata za koje je utvrđen opšti interes, s tim što će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje nastaju eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata.

Član 77.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 8/96, 15/96 i 64/04).

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 78 0 P 005509 11 Gz od 29. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. maja 2011. godine a apelacija je podnesena 1. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav

1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. U vezi sa primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju predmetni postupak odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: «Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 32/05).

24. Ustavni sud zapaža da je sporno pitanje koje se postavlja pred Ustavni sud da li je apelantovo potraživanje za isplatu naknade na ime oduzetog zemljišta u svrhu izgradnje magistralnog puta zastarjelo, odnosno da li je Okružni sud sporno pitanje zastarjelosti predmetnog potraživanja raspravio uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

U vezi sa ovim spornim pitanjem, Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 2896/11 (vidi, Ustavni sud Odluka broj AP 2896/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci, raspravljajući o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju sa aspekta primjene materijalnog prava, utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci prilikom odlučenja pošao od usaglašenog pravnog shvatanja redovnih sudova iz oba entiteta zauzetog na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti. Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je podsjetio da je na navedenim panelima raspravljano o pitanju zastarjelosti potraživanja u slučaju izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa čija je posljedica potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkim ili pravnim licima na nekretninama iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenja o eksproprijaciji. U citiranoj odluci je istaknuto da je usaglašeno pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva, imajući u vidu da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva, ustvari, zahtjev za povrat vlasništva. Budući da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranije nekretnine, to tužiteljima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nekretnine. Ustavni sud, također, podsjeća da su redovni sudovi prilikom raspravljanja o ovom spornom pitanju na Panelima imali u vidu da pravo da se zahtijeva povrat vlasništva ne zastarijeva, pa da, shodno tome, ni zahtjev za traženu naknadu ne zastarijeva. Stvarni motiv i cilj faktičkog deposjediranja su ostvarivanje javnog interesa, odnosno izgradnja objekta ili izvođenje drugih radova od javnog interesa, tako da i naknada vlasnicima treba da bude određena u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, pa se, stoga, i na pitanje zastarjelosti moraju primijeniti odredbe navedenog zakona.

25. Dovodeći navedeno u kontekst sa predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da se takav stav u cijelosti može primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da je tuženi kao investitor započeo i dovršio izgradnju regionalnog puta R- 476 Prnjavor-Čelinac i da je tom prilikom trajno zauzeo dio apelantovog zemljišta, a da nije proveden postupak eksproprijacije, da je izgradnjom regionalnog puta apelant lišen svoje imovine, tako da u takvim okolnostima ni zahtjev za traženu naknadu (na ime lišavanja prava na imovinu) ne može zastarjeti. Stoga je, shodno navedenom, Okružni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbe člana 376. ZOO, utvrđujući zastaru predmetnog potraživanja, jer se citirane odredbe ZOO nisu mogle primijeniti na konkretan slučaj.

26. Uz to, Ustavni sud smatra da je svrsihodno podsjetiti i na stav usvojen u citiranoj odluci (op. cit., AP 2986/11, tač. 29-31) u vezi sa pasivnom legitimacijom tuženog (Okružni sud je u konkretnom slučaju, a suprotno stavu Osnovnog suda, usvojio stav da tuženi jeste odgovoran za štetu koja je nastupila u vrijednosti izuzetog zemljišta, bez obzira na to što nije proveden postupak eksproprijacije). Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je, podržavajući svoju dosadašnju praksu, utvrdio povredu prava na pravično suđenje i u tom segmentu, jer su redovni sudovi ocijenili da je opravdan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog (također, JP „Putevi“ RS), ukazavši da se o tom pitanju treba raspraviti shodno Zakonu o eksproprijaciji i članu 207. ZOO.

27. Imajući u vidu sve navedeno, te podržavajuću svoju praksu iz citirane odluke, Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Okružnog suda došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

28. Imajući u vidu prethodni zaključak Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati ostale apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u segmentu zastare apelantovog potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.

30. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić