Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2795/11 (M. K.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2795/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2795/11, rješavajući apelaciju Milice Kupres, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“,br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milice Kupres.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 005502 13 Rev od 16. januara 2014. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milice Kupres podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 005502 13 Rev od 16. januara 2014. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 005502 13 Gž 2 od 14. marta 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 005502 12 P od 4. decembra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milica Kupres (u daljnjem tekstu: apelantkinja ) iz Kožuha, koju zastupa Slobodanka Stajić, advokat iz Doboja, podnijela je 11. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 005502 98 P (raniji broj P-142/98), koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 005502 13 Rev od 16. januara 2014. godine. Apelantkinja je 24. marta 2014. godine podnijela dopunu apelacije protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 85 0 P 005502 13 Rev od 16. januara 2014. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 005502 13 Gž 2 od 14. marta 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 85 0 P 005502 12 P od 4. decembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 27. marta 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 14. aprila 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantkinja je 8. aprila 1998. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu u predmetu broj P-142/98 protiv tuženih Opštine Doboj i Republike Srpske – Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS – Odsjek Doboj. Navedenu tužbu apelantkinja je podnijela radi naknade materijalne štete zbog otuđenja pokretnih stvari iz kuće koju je dobila u zamjenu sa Enesom Redžićem iz Zenice prema ugovoru o zamjeni nepokretnosti od 29. avgusta 1995. godine, zatim, naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove i strah i naknadu izmakle koristi sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
6. Apelantkinja je 21. aprila 1998. godine Osnovnom sudu u predmetu broj P- 170/98 podnijela tužbu protiv Radislave, Vase i Milana Tripića radi naknade štete.
7. Apelantkinja je podneskom od 14. maja 1999. godine Osnovnom sudu predložila da se objedini postupak u parnicama broj P-142/98 i broj P-170/98, jer je u obje parnice istovjetan tužbeni zahtjev, činjenični i pravni osnov koji povlači solidarnu odgovornost tuženih za pričinjenu štetu.
8. Osnovni sud je rješenjem od 26. novembra i 11. decembra 2008. godine vratio apelantkinji tužbu sa nalogom da je u roku od osam dana ispravi i dopuni na način da jasno odredi tužbeni zahtjev kako u pogledu glavne stvari, tako i u pogledu sporednih potraživanja, zatim, da navede činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i dokaze koji te činjenice potkrepljuju, pravni osnov tužbenog zahtjeva, osnov za nadležnost suda, da označi vrijednost predmeta spora, te navede nazive i imena stranaka sa mjestom njihovog sjedišta. Apelantkinja je 23. decembra 2008. godine dostavila uređenu tužbu koju je u odnosu na tužene preinačila na taj način što je kao tužene označila i Radislavu, Vasu i Milana Tripića.
9. Osnovni sud je uređenu tužbu dostavio pomenutim tuženim na odgovor 10. juna 2010. godine na koju su tuženi 9. jula 2010. godine dostavili odgovor u kojem su, pored ostalog, istakli prigovor litispendencije.
10. Osnovni sud je Rješenjem broj 85 0 P 005502 98 P od 3. decembra 2010. godine apelantkinjinu tužbu odbacio. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbiprotiv navedenog prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 85 0 P 005502 11 Gž od 2. septembra 2011. godine kojim je apelantkinjinu žalbuuvažio, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
11. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 85 0 P 005502 12 P od 4. decembra 2012. godine kojim je odbacio apelantkinjinu tužbu i obvezao apelantkinju da tuženim naknadi troškove parničnog postupka.
12. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbiprotiv navedenog rješenja od 4. decembra 2012. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 85 0 P 005502 13 Gž 2 od 14. marta 2013. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje, smatrajući da je osnovan prigovor litispendencije tuženih.
13. Apelantkinja je protiv navedenog rješenja Okružnog suda podnijela reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 85 0 P 005502 13 Rev od 16. januara 2014. godine apelantkinjinu revizijuodbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud utvrdio da o istom zahtjevu pred istim sudom teče parnica u predmetu koji se vodi pod poslovnim brojem P-170/98, da je u pomenutom predmetu parnica pokrenuta apelantkinjinom tužbom kao iste tužiteljke protiv tuženih Radislave, Vase i Milana Tripića, te Miholjke Tripić, a koja je u međuvremenu umrla, radi naknade štete (prvobitno zbog smetanja posjeda). Vrhovni sud je, polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, smatrao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da o istom zahtjevu već teče parnica pa je, pozivajući se na odredbe člana 67 stav 1 tačka 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbacio tužbu u odnosu na tužene Radislavu, Vasu i Milana Tripića. Dalje, Vrhovni sud je utvrdio da je Okružni sud donio pravilan zaključak kada je apelantkinjinu žalbuodbio kao neosnovanu. Dalje je istaknuto da je neosnovan apelantkinjin revizioni prigovor da je predmetni parnični postupak (koji je ranije nosio oznaku P-142/98) u stvari postupak pod poslovnim brojem P-170/98, odnosno da se radi o jednom postupku, što bi prigovor litispendencije činilo neosnovanim. Vrhovni sud je istakao da su predmetnom tužbom koja je zaprimljena kod prvostepenog suda 8. aprila 1998. godine kao tuženi označeni Opština Doboj i Republika Srpska - Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS – Odsjek Doboj a navedena tužba je preinačena u odnosu na tužene Radislavu, Vasu i Milana Tripića apelantkinjinim podneskomod 23. decembra 2008. godine. Za razliku od predmetnog parničnog postupka (P-142/98), kako je dalje utvrdio Vrhovni sud, postupak koji se vodi pod poslovnim brojem P-170/98 se vodi samo u odnosu na tužene Radislavu, Vasu i Milana Tripića, ali ne i u odnosu na tužene Opštinu Doboj i Republiku Srpsku - Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS – Odsjek Doboj. Navedeno stanje stvari, kako je istakao Vrhovni sud, proizilazi ne samo iz uvida u oba sudska spisa već i iz dva odvojena podneska apelantkinje od 14. maja 1999. godine (jedan u predmetu broj P-170/98 i drugi u predmetu broj P-142/98) koji se nalaze u predmetnim spisima a kojima upravo apelantkinja obavještava sud o postojanju dva parnična postupka o istom pravnom osnovu a protiv različitih tuženih. Dalje je istaknuto da o apelantkinjinom zahtjevuza spajanje postupaka prvostepeni sud nije odlučio, tako da su to ostala i dalje dva odvojena postupka. Preinačavajući predmetnu tužbu i na tužene iz drugog parničnog postupka (broj P-170/98) koji se još uvijek vodi, te dostavljanjem tog podneska tim tuženim, kako je zaključio Vrhovni sud, zasnovana je druga parnica (član 60 stav 1 ZPP) po istom osnovu protiv istih tuženih a što čini prigovor litispendencije osnovanim. S obzirom na to da je u odnosu na tužene Radislavu, Vasu i Milana Tripića parnični postupak u predmetu broj P-170/98 počeo ranije da teče (dostavljanjem tužbe tuženim 18. juna 1998. godine, dok je u predmetu broj P-142/98 tužba dostavljena tuženim 14. avgusta 1998. godine, odnosno nakon proširenja tužbe i na druge tužene 12. juna 2010. godine) pravilnom primjenom odredbe člana 60 stav 3 ZPP, kako je zaključio Vrhovni sud, prvostepeni sud je odbacio tužbu apelantkinje zbog litispendencije u odnosu na pomenute tužene.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantkinja navodi da joj je zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda broj P-142/98 (novi broj 85 0 P 005502 98 P) povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, apelantkinja navodi da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantkinjinureviziju. Po apelantkinjinom mišljenju, redovni sudovi su trebali postupiti po apelantkinjinom zahtjevu i spojiti parnične postupke u predmetima broj P- 142/98 i broj P-170/98.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da se osporena odluka tog suda zasniva na činjenici da je osnovan prigovor litispendencije a o čemu je dato obrazloženje. Takođe je navedeno da su apelacioni navodi paušalni, jer su osporenom odlukom dati odgovori na sva pitanja koja su postavljena revizijom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju iscrpno naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka, te iznio mišljenje da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantkinjina pravana koja se pozvala u apelaciji.
17. Osnovni sud je u odgovoru naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantkinjina prava, te je predloženo da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/03, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 60. st. 1, 2. i 3.
Parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom.
U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u toku postupka, parnica počinje da teče od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka.
Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti. (…) Član 67. stav 1. tačka 3.
Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
3) da o istom zahtjevu već teče parnica;
Član 83.
Ako pred istim sudom teče više parnica između istih lica ili u kojima je isto lice protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih, sud može, uz saglasnost stranaka, rješenjem spojiti sve ove parnice radi zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice sud će donijeti zajedničku presudu.
Sud može, uz saglasnost stranaka, odrediti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima iz iste tužbe i po završetku odvojenog raspravljanja donijeće posebne odluke o tim zahtjevima.
Rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana mogu se, po pravilu, donijeti najdocnije na pripremnom ročištu ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.
Protiv rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana posebna žalba nije dozvoljena.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju apelantkinja se obratila Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom broj 85 0 P 005502 98 P koji je, u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 85 0 P 005502 13 Rev od 16. januara 2014. godine. Iako je podnesena prije nego što je donesena konačna, odnosno prije nego što je predmetni postupak okončan, prema članu 18 stav 2 Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva, jer Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 85 0 P 005502 13 Rev od 16. januara 2014. godine, Ustavni sud ističe da je apelantkinja rješenje primila 5. februara 2014. godine a dopunu apelacije je podnijela 24. marta 2014. godine, dakle, u roku iz člana 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu tog prava, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju :
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A)Pravo na suđenje u „razumnom roku“
26. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja podnijela apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku koji je pokrenula tužbom za naknadu štete pred Osnovnim sudom.
a) Relevantni principi
27. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
28. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
29. U tom kontekstu Ustavni sud, takođe, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelantkinja tužbom pokrenula pred Osnovnim sudom 8. aprila 1998. godine radi naknade štete, a koji je okončan rješenjem Vrhovnog suda od 16. januara 2014. godine. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak u konkretnom slučaju trajao 15 godina i devet mjeseci, pa je to period koji će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
31. Ustavni sud primjećuje da je predmet apelantkinjinog tužbenog zahtjeva naknada štete. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
32. Osnovni sud je tek 26. novembra 2008. godine pozvao apelantkinju da uredi tužbu koju je apelantkinja podnijela 8. aprila 1998. godine, dakle, nakon 10 godina i sedam mjeseci. Nakon toga Osnovni i Okružni sud su u periodu od dvije godine i tri mjeseca svojim rješenjima u ponovljenim postupcima odbacili apelantkinjinutužbu zbog prigovora litispendencije. Vrhovni sud je u relativno kratkom roku odlučio o apelantkinjinoj reviziji. Ustavni sud smatra da je razdoblje od 15 godina i devet mjeseci u kojem je okončan predmetni parnični postupak a priori van razumnog roka i traži globalnu ocjenu. Njegova dužina bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, koje Ustavni sud ne vidi u konkretnom slučaju.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog parničnog postupka koji je sproveden na tri sudske instance bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
34. Apelantkinja smatra da joj je rješenjem Vrhovnog suda i rješenjima nižestepenih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.
35. U vezi s ovim apelantkinjinim prigovorimakojim ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje sa aspekta pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
37. U odnosu na apelantkinjine navode da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer nisu spojili predmetne parnične postupke kako je to apelantkinja tokom predmetnih postupaka zahtijevala i što su odbacili njenu tužbu zbog prigovora litispendencje, Ustavni sud zapaža da je navedene prigovore apelantkinja već isticala u reviziji pred Vrhovnim sudom, o kojima je Vrhovni sud donio svoju odluku. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljne razloge za svoj zaključak da je preinačavanjem tužbe u predmetu broj P-142/98 i dostavljanjem preinačene tužbe tuženim zasnovana druga parnica po istom osnovu protiv istih tuženih, zbog čega je smatrao prigovor litispendencije osnovanim. U obrazloženju odluke Vrhovni sud se pozvao na član 60 st. 1 i 3 i član 67 stav 1 tačka 3 ZPP. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Vrhovni sud u odnosu na apelantkinjine prigovore da je Osnovni sud propustio da postupi po njenom zahtjevu da se predmetne parnice spoje utvrdio da Osnovni sud o tom zahtjevu očigledno nije odlučivao. Imajući u vidu sadržinu odredbe člana 83 ZPP prema kojoj redovni sud pod određenim uslovima može rješenjem spojiti parnice radi zajedničkog raspravljanja, Ustavni sud zaključak Vrhovnog suda u osporenoj odluci ne smatra proizvoljnim. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelantkinje o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantkinja, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Takođe, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizilazi proizvoljnost u načinu na koji su primijenili materijalne propise redovni sudovi, niti je apelantkinja svojim navodima dovela u pitanje njihovo postupanje. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim.
Pravo na imovinu
39. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje ovog prava nije posebno obrazložila, već se navodi o kršenju tog prava, takođe, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantkinjine navode i sa aspekta kršenja navedenog prava.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak radi naknade štete trajao 15 godina i devet mjeseci i kada nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, a koje ničim nisu dovedene u pitanje, odluke kojim je odbačena apelantkinjina tužba donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZPP.
42. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić