Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3084/11 (E. K.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3084/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3084/11, rješavajući apelaciju Ejuba Krilića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b) i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 18. prosinca 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ejuba Krilića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 Rs 001082 10 Rev od 21. travnja 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000882 09 Gz od 7. srpnja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu -Odjel Suda u Tomislavgradu broj 068-2-P- 08-000 058 od 23. listopada 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ejub Krilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković, odvjetnik iz Tomislavgrada, podnio je 1. kolovoza 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Rs 001082 10 Rev od 21. travnja 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 P 000882 09 Gz od 7. srpnja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu-Odjel Suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-08-000 058 od 23. listopada 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od JP „Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosna“ d.d. Mostar - Poslovnica „Elektro- Tomislavgrad“ Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 1. travnja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud, kao i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 10. do 14. travnja 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-08-000 058 od 23. listopada 2009. godine naloženo je tuženoj da isplati apelantu naknadu plaće za razdoblje od 1. prosinca 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine u ukupnom iznosu od 713,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. ožujka 2008. godine pa do isplate, te uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje kod nadležnog Fonda MIO od 1. prosinca 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine (stavak a. izreke). Istom presudom određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (stavak b. izreke). Navedenom presudom odbijen je višak tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je diskriminiran od tužene u ostvarivanju prava na rad zbog nacionalnog podrijetla i vjerske pripadnosti, te da se naloži tuženoj da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa, i to: da ga vrati na poslove montera ili druge odgovarajuće poslove, da za apelanta izvrši uplatu svih neuplaćenih doprinosa iz radnog odnosa počevši od 1. kolovoza 1993. godine do povratka na posao i da mu isplati na ime naknade plaće za razdoblje od 1. kolovoza 1993. godine do povratka na posao ukupan iznos od 82.658,78 KM (odnosno za prosinac 1999. godine, te za razdoblje od 1. siječnja 2000. godine pa do 5. svibnja 2000. godine preko dosuđenog iznosa). Također je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.245,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate (stavak c. izreke).
6. U obrazloženju presude Općinski sud je istaknuo da je apelant u podnesenoj tužbi naveo da je kod tužene bio u stalnom radnom odnosu od 3. rujna 1987. godine pa sve do 6. kolovoza 1993. godine, kada ga je ravnatelj zajedno sa drugim radnicima bošnjačke nacionalnosti nezakonito udaljio s posla i onemogućio im rad isključivo zbog njihove nacionalne i vjerske pripadnosti. Apelant je u tužbi, također, naveo da mu o udaljenju s posla nije izdano nikakvo pismeno rješenje tako da nije imao mogućnost pravne zaštite, potom, da je na poslove koje je obavljao apelant tužena uposlila drugu osobu hrvatske nacionalnosti, da se nakon rata više puta bezuspješno obraćao tuženoj da ga vrati na posao, te da je Kantonalno povjerenstvo za provedbu članka 143. Zakona o radu donijelo rješenje kojim je apelantu priznat status uposlenika na čekanju posla.
7. Općinski sud je u obrazloženju dalje naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nepobitno utvrđeno da je apelant bio uposlenik tužene sve do 1. kolovoza 1993. godine. Također je utvrđeno da je apelant imao status uposlenika na čekanju posla, te da se radnopravni status sa pravima, među kojima je i pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla, uspostavlja sukladno članku 143. stavak 3. Zakona o radu FBiH. Općinski sud je dalje naveo da je višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog neutemeljen, jer tužena nije dužna vratiti apelanta na traženo radno mjesto, niti mu isplatiti tražene plaće i doprinose za MIO jer takvo traženje nema zakonskog uporišta. Također, Općinski sud je naveo da, sukladno utvrđenjima iz dokaznog postupka, nije utvrdio diskriminiranost apelanta u ostvarivanju prava na rad.
8. Kantonalni sud je, odlučujući o prizivima parničnih stranaka protiv prvostupanjske presude, donio Presudu broj 10 0 P 000882 09 Gz od 7. srpnja 2010. godine kojom je apelantov priziv djelomično uvažen i prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće i uplatu doprinosa za razdoblje od 1. kolovoza 1993. godine pa do 1. prosinca 1999. godine je preinačena tako što je naloženo tuženoj da apelantu za to razdoblje isplati naknadu plaće u ukupnom iznosu od 2.280,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. ožujka 2008. godine pa do isplate, kao i da mu za to razdoblje uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje kod nadležnog Fonda MIO, a u preostalom dijelu apelantov priziv je odbijen (stavak I. izreke). Istom presudom priziv tužene je djelomično uvažen i prvostupanjska presuda je u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaće za razdoblje od 1. prosinca 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine preinačena tako što je naloženo tuženoj da apelantu za to razdoblje isplati naknadu plaće u ukupnom iznosu od 155,00 KM umjesto iznosa od 713,70 KM, a u preostalom dijelu priziv tužene je odbijen (stavak II. izreke).
9. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je iz provedenih dokaza utvrđena nesporna činjenica da apelant ima status uposlenika na čekanju i isključivo zbog toga što nije pozvan na posao, prestao mu je radni odnos po sili zakona 5. svibnja 2000. godine. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su apelantovi prigovori da je diskriminiran u ostvarivanju prava na rad neutemeljeni, niti je apelant tijekom postupka potkrijepio dokazima svoje navode o diskriminaciji. Kantonalni sud je utvrdio da apelant tijekom postupka nije dokazao da ga tužena kao poslodavac u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu Zakona o radu nije pozvala na rad zbog diskriminacije po bilo kojoj osnovi, niti da je u roku od jedne godine od vremena kada je apelantu prestao radni odnos u smislu članka 143. Zakona o radu uposlila drugu osobu iste kvalifikacije ili stupnja stručne spreme. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, apelant neutemeljeno prigovarao pogrešnoj primjeni materijalnog prava pozivajući se na odredbu članka 5. Zakona o radu. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je diskriminiran od tužene u ostvarivanju prava na rad zbog nacionalnog podrijetla i vjerske pripadnosti, te povrata na posao.
10. Apelant je u reviziji protiv navedene drugostupanjske presude naveo da sud nije ocijenio, niti je obrazložio zašto nije ocijenio ključne dokaze u spisu koji se tiču diskriminacije apelanta a to su izjave apelanta i svjedoka Rašida Bazdulja i Mihrida Karahasana, koji su suglasno potvrdili diskriminaciju tužene prema apelantu za sve vrijeme od udaljenja sa posla pa do dana donošenja presude. Dalje je naveo da je Kantonalni sud prekršio odredbe članka 6. i članka 14. Europske konvencije, jer je u konkretnom slučaju dao prednost odredbi članka 143. Zakona o radu.
11. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 Rs 001082 10 Rev od 21. travnja 2011. godine reviziju odbio kao neutemeljenu.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da se apelant pravodobno obratio tuženoj zahtjevom za uspostavu radnopravnog statusa u smislu odredbe članka 143. Zakona o radu, te da je Povjerenstvo tužene za regulaciju radnopravnog statusa utvrdilo da je zahtjev neutemeljen, nakon čega je povodom apelantovog priziva Kantonalno povjerenstvo za provedbu člana 143. Zakona o radu svojim rješenjem od 14. studenog 2007. godine priziv usvojilo, utvrdilo da apelant ispunjava uvjete iz članka 143. Zakona o radu za priznavanje statusa uposlenika na čekanju kod tužene kao poslodavca, nalažući tuženoj da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja riješi apelantov radnopravni status. Također je utvrđeno da je rješenjem tužene apelantu uspostavljen radnopravni status uposlenika na čekanju. Vrhovni sud je dalje istaknuo da nižestupanjski sudovi slijedom činjeničnih utvrđenja nisu utvrdili da je apelant postupanjem tužene prilikom njegovog udaljenja sa posla i u postupku za uspostavu radnopravnog statusa u smislu odredbi članka 143. Zakona o radu pretrpio diskriminaciju zbog nacionalne pripadnosti u uživanju prava na rad. Suprotno tvrdnjama revizije, Vrhovni sud je utvrdio da je drugostupanjski sud, rješavajući o prizivu apelanta i tužene, pravilno ocijenio da je prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima. U odnosu na apelantove navode o diskriminaciji, Vrhovni sud je istaknuo da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao valjane razloge za zaključak da apelant tijekom postupka nije dostavio dovoljno dokaza, svodeći ih na iskaze saslušanih svjedoka, a ocjenom kojih bi se moglo pokazati da se odista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Pri tome se Vrhovni sud pozvao na odluke Ustavnog suda broj AP 765/08 od 15. lipnja 2010. godine i broj U 38/02 od 19. prosinca 2003. godine. Dalje je istaknuto da se apelant neutemeljeno poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava, tvrdeći pri tome da nikada nije u smislu zakonskih odredbi upućen na čekanje posla, niti mu je o tome izdano ikakvo pismeno rješenje zbog čega apelant smatra da se sporni odnos nije mogao razriješiti prema odredbama materijalnog prava koje su u konkretnom slučaju primijenjene. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je apelant u konkretnom slučaju zanemario činjenicu da je na temelju pravomoćnog rješenja nadležnog tijela – Povjerenstva za provedbu članka 143. Zakona o radu sukladno kojem je tužena postupila donošenjem označenih rješenja, stekao prava sadržana u odredbama Zakona o radu koje su primijenjene. Na taj način, kako je smatrao Vrhovni sud, apelant je svojim radnjama odredio i primjenjivost navedenih odredbi u konkretnoj pravnoj stvari u okviru kojih mu je i pružena sudska zaštita kako su to pravilno utvrdili nižestupanjski sudovi. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant smatra da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su apelantov radnopravni status riješili prema članku 143. Zakona o radu. Po apelantovom mišljenju, redoviti sudovi su trebali primijeniti članak 5. Zakona o radu i apelantu uspostaviti sva oduzeta prava iz radnog odnosa. Apelant navodi da Vrhovni sud, kao i nižestupanjski sudovi nisu ocijenili provedene dokaze koji dokazuju očiglednu diskriminaciju apelanta od tužene, niti su obrazložili zašto to nisu učinili.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je odluka tog suda sukladna domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava BiH i Europske konvencije, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo kronologiju predmetnog parničnog postupka. Potom je istaknuo da je predmetni postupak proveden zakonito, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
17. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da je u odnosu na apelantove navode potrebno analizirati vrijeme u kojem se udaljavanje apelanta sa posla dogodilo, a to je 31. srpanj 1993. godine. To je vrijeme rata i ratnih događanja u općini Tomislavgrad, koja je bila izložena ratnim djelovanjima, usljed čega su gotovo sva poduzeća i ustanove radili u otežanim uvjetima i sa smanjenim kapacitetima. Istaknuto je da apelant nije dokazao diskriminaciju kako to podrazumijeva članak 5. Zakona o radu, te da je tužena postupila sukladno rješenju Kantonalnog povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu kojim mu je priznat status uposlenika na čekanju posla. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 5. st. 1. i 3.
1. Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa.
(…) 3. U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog člana:
1. lice čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu;
2. ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na temelju diskriminacije;
3. ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena odredaba ovog člana, uključujući zaposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanja ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizilaze iz ugovora o radu.
Član 143. st. 1, 2, 3, 4. i 8.
1. Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
2. Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
3. Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
4. Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
8. Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno. VI.Dopustivost
19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 001082 10 Rev od 21. travnja 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 13. srpnja 2011. godine a apelacija je podnesena 1. kolovoza 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant osporava presude redovitih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Apelant smatra da su redoviti sudovi, pri odlučivanju o konkretnoj pravnoj stvari, pogrešno primijenili materijalno pravo, kao i da nisu dali obrazloženje o dokazima diskriminacije.
27. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. U odnosu na pravo na obrazloženu odluku, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ova obveza ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 303-A, stavak 29). Dalje, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestupanjskog ili suda koji je sudio tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestupanjskog suda, ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi, Europski sud, Garcia Ruiz protiv Španjolske, 1999-I, 31 EHRR 589 GC). Kada se radi o odluci višeg suda, suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u prizivu koja su bila od suštinskog značaja, da je, u slučaju neslaganja sa odlukom nižestupanjskog suda, neslaganja zasnovao na njezinoj procjeni (vidi, Europski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da priziv nije odbio prije nego što ga je prethodno razmotrio (vidi, Europski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunjske,
HUDOC (2002)).
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su drugostupanjski sud koji je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebice zato što apelant, osim ponavljanja prizivnih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili da se apelantov predmet ubraja u okvir članka 143. Zakona o radu prema kojem se apelant, budući da se 31. prosinca 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod tužene, smatra radnikom na čekanju posla kome pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac pod uvjetom da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu novog Zakona o radu pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Budući da apelant nije u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu novog zakona pozvan na rad, ex lege mu je 5. svibnja 2000. godine prestao radni odnos uz pravo na zakonom propisanu otpremninu, a njegov poslodavac nije mogao u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme kao apelant izuzevši apelanta ako je neuposlen. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u revizionom postupku, ispitujući apelantove tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, utvrdio da je upravo apelant svojim radnjama (podnošenjem zahtjeva tuženoj i priziva Kantonalnom povjerenstvu za provedbu člana 143. Zakona o radu) odredio primjenu materijalnog prava, to jeste članka 143. Zakona o radu u okviru kojeg mu je i pružena sudska zaštita. Pored toga, Ustavni sud naglašava da njegov zadatak nije odlučiti jesu li sudovi točno odredili da je navedeni članak Zakona o radu primjenljiv na konkretni predmet, nego se razmatranje Ustavnog suda treba ograničiti na ocjenu je li došlo do povrede bilo kojeg od ljudskih prava i temeljnih sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine kada su sudovi primjenjivali članak 143. Zakona o radu (vidi, Odluka Ustavnog suda broj U 38/02 od 19. prosinca 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 8/04). U svezi s apelantovim navodima da sudovi nisu ocijenili dokaze o diskriminaciji, Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi, ocjenjujući izjave svjedoka, zaključili da apelant nije ponudio dovoljno dokaza da je diskriminiran od tužene, niti su ispunjeni uvjeti za primjenu članka 5. Zakona o radu u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebice zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u načinu na koji su primijenili materijalne propise redoviti sudovi, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljenim.
Pravo na zabranu diskriminacije
31. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I. ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.
32. Članak 14. Europske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
33. Prema praksi Europskog suda, pravo na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj članak ne osigurava neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se, prema ovom članku, na diskriminaciju može pozvati samo u svezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom». Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili skupina osoba u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Europski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. srpnja 1968, Serija A broj 6).
34. U konkretnom slučaju apelant se žali na diskriminaciju u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. Međutim, u konkretnom slučaju apelant u pogledu prava na nediskriminaciju, osim paušalnog navoda da je diskriminiran zbog nacionalnog podrijetla, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se odista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje, također, neutemeljeni.
Ostali navodi
35. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice ispitivati navodne povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redoviti sudovi na temelju činjenica utvrđenih u postupku, a koje ničim nisu dovedene u pitanje, za svoje odluke kojim je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je apelant diskriminiran od tužne u ostvarivanju prava na rad dali dovoljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Također, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije nije povrijeđeno kada redoviti sudovi odlukom da na apelanta primijene odredbe članka 143. Zakona o radu u osporenim presudama nisu povrijedili apelantovo pravo na nediskriminaciju.
38. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić