Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4989/11 (Udruženje građana Bosanskohercegovački auto moto klub Sarajevo)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4989/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4989/11, rješavajući apelaciju Udruženja građana Bosanskohercegovački auto moto klub Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Udruženja građana Bosanskohercegovački auto moto klub Sarajevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 901094 11 Rev od 6. septembra 2011. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 Ps 901094 10 Pž 2 od 21. decembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 901094 99 Ps od 23. februara 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Udruženje građana Bosanskohercegovački auto moto klub Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901094 11 Rev od 6. septembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 901094 10 Pž 2 od 21. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 901094 99 Ps od 23. februara 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Asocijacije auto moto klubova BiH, AAMK BiH Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 25. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud i tuženi su odgovore dostavili u periodu od 1. do 22. augusta 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 901094 99 Ps od 23. februara 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je prema tuženom (kao pravnom slijedniku Automobil kluba „Herceg Bosna“ Mostar) izvršen pogrešan upis u „C2“ teretnom listu zk. ul. broj 813 k.o. Gradac, zemljišnoknjižnog ureda – kancelarije Općinskog suda Čapljina, koji je izvršen na osnovu saglasnosti Općinskog poglavarstva Neum - načelnika broj 01-2- 925/95 od 28. novembra 1995. godine, rješenjem zemljišnoknjižnog ureda istog suda broj DN- 429/97 od 21. jula 1997. godine, a kojim je prednik tuženog uknjižen kao nosilac prava korištenja nekretnina označenih kao k.č. br. 1759/5, 1759/9 i 1759/15 (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Apelant je tužbenim zahtjevom dalje tražio da se dosljedno navedenom utvrđenju izvrši brisanje pogrešnog upisa u „C“ teretnom listu, da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje prije upisa, da se na predmetnim nekretninama upiše pravo korištenja u korist apelantovog prednika (Auto moto saveza BiH, AMS BiH), te nakon izvršene ispravke upisa i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na predmetnim nekretninama da se apelant upiše kao nosilac prava korištenja, sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja i uz naknadu troškova parničnog postupka (stav I izreke presude). Navedenom presudom apelant je obavezan naknaditi troškove parničnog postupka tuženom u preciziranom iznosu (stav II izreke).
6. U provedenom dokaznom postupku Općinski sud je utvrdio da se Auto moto savez BiH, kao apelantov pravni prednik, 1965. godine obratio Općini Čapljina da mu dodijeli zemljište radi izgradnje auto kampa, zatim da je općina Čapljina udovoljila tom zahtjevu i na osnovu Rješenja broj 04/III-13/1-1965 od 19. novembra 1965. godine u navedenu mu svrhu na trajno korištenje dodijelila građevinsko zemljište u društvenoj svojini u Neumu, i to k.č. kako su precizirane u obrazloženju rješenja (pored spornih i druge nekretnine), uz novčanu naknadu, nakon čega je izvršena uknjižba i upis prava korištenja na apelantovog prednika. Općinski sud je dalje utvrdio da je na temelju pravomoćnog rješenja Općine Čapljina od 19. novembra 1965. godine Općinski sud Čapljina donio Rješenje broj DN-239/68 od 29. septembra 1970. godine kojim je dozvolio otpis navedenih nekretnina iz rješenja o dodjeli označenih kao k.č. iz „A“ lista broj 661 k.o. Gradac, te njihov upis u „A“ list novog zk. ul. broj 707 iste k.o. Gradac u društvenoj svojini, te dozvolio uknjižbu prava korištenja u zk. ul. broj 707 k.o. Gradac na nekrtninama iz „A“ lista u korist apelantovog prednika. Iz obrazloženja rješenja Općinskog suda Čapljina broj DN-239/68 od 29. septembra 1970. godine Općinski sud je utvrdio da navedenim rješenjem nije bio dozvoljen otpis i upis sporne k.č. 1759/5 (zemljište u površini od 12.340 kvadratnih metara) jer su postojale nesaglasnosti u pogledu površine sporne čestice u zemljišnim knjigama i u rješenju o dodjeli od 19. novembra 1965. godine, zbog čega navedena k.č. nije bila upisana na apelantovog prednika s pravom korištenja. Općinski sud je dalje naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da je predmetna k.č. eventualno cijepana, da je usaglasio površinu te parcele u zemljišnim knjigama i u katastru, niti je predlagao da izvrši vještačenje vještak geodetske struke s ciljem njene identifikacije zbog čega je navedena k.č. ostala upisana s pravom korištenja na Općini Čapljina-Neum. Dalje je utvrđeno da je 28. marta 1977. godine apelantov prednik ugovorom o prenosu prava korištenja parcelu k.č. broj 1759/9 prenio uz naknadu na Općinu Neum – prodao ju je s pravom korištenja u korist Općine Neum. Rješenjem broj DN-364/77 od 13. marta 1979. godine ta parcela je otpisana u korist navedene općine, te je u izvršenju navedenog ugovora dozvoljen otpis iz zk. ul. broj 707 k.o. Gradac u novi zk. ul. broj 813 k.o. Gradac. Zatim je utvrđeno da je prema rješenju od 22. januara 1991. godine Općina Čapljina u postupku eksproprijacije, uz saglasnost apelantovog prednika (da određene nekretnine s pravom korištenja prenesu se na Općinu Neum), prenijela u korist Općine Neum k.č. broj 1759/15 i k.č. broj 1759/5 u površini iz zk. ul. broj 813 k.o. Gradac. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je na održanoj raspravi kod organa uprave ispred apelantovog prednika prisustvovao ovlašteni punomoćnik i javni pravobranilac ispred Općine Neum, te da su dali saglasnost za prijenos navedenih nekretnina. Pored toga Općinski sud je utvrdio da u odnosu na parcelu k.č. 1759/15 apelant nije dokazao da na njoj ima pravo korištenja, da je u stvarnom posjedu zemljišta ili da je legalno izgradio objekte (u konkretnom slučaju radi se o neizgrađenom građevinskom zemljištu). Općinski sud je također istakao da apelant nije jedini pravni slijednik AMS BiH, jer su u periodu od 1992. do 1996. godine paralelno registrovani i apelant i prednik tuženog u skladu s tada važećim propisima Zakonu o upisu u sudski registar udruženja građana, te su vršili usaglašavanje s tim zakonom, a nakon ustanovljena Federacije BiH krajem 1995. godine nastavili su djelovati na području Federacije BiH, tako da postoji pravno predništvo i pravno sljedništvo i apelanta i tuženog u odnosu na AMS BiH.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 901094 10 Pž 2 od 21. decembra 2010. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da prema pravilima imovinskog prava (paragrafi 21, 26. i 27. Zakona o zemljišnim knjigama) proizlazi da zemljišnoknjižni sud ispituje samo formalnu stranu za upis, te nije ovlašten za provjeravanje materijalno-pravnih pretpostavki u pogledu valjanosti pravnog osnova. S tim u vezi Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju zemljišnoknjižni sud nije bio ovlašten da utvrđuje li je ugovor o prenosu nepokretnosti bio pravno valjan, da li je rješenje Općine Neum bilo zakonito, i da li je načelnik Općine Neum imao ovlaštenje da daje svoju saglasnost za prijenos prava korištenja. Dalje je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da su sporne nekretnine ranije prešle na Općinu Neum Rješenjem br. DN-304/96 i DN- 364/77, tako da i nije bilo potrebno da načelnik daje saglasnost za prijenos s apelanta na tuženog, jer su to već bile nekretnine Općine Neum. Kantonalni sud je, također, naveo da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja da predmetne nekretnine nisu ranije prešle na Općinu Neum bio na apelantu, da on to nije dokazao, a da stanje spisa ukazuje na suprotno.
9. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 58 0 Ps 901094 11 Rev od 6. septembra 2011. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je pored ostalog naveo da nisu osnovani apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istaknuto je da se apelant u reviziji pozvao na odredbe člana 60. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, a prema pravilima imovinskog prava i na paragraf 21. Zakona o zemljišnim knjigama. Dalje je istaknuto da je apelant u reviziji tvrdio da iz provedenih dokaza proizlazi da je sporni upis izvršen na temelju rješenja Općine Neum
- općinskog načelnika od 28. novembra 1995. godine, te da je upis čije se brisanje traži neispravan zbog odgovornosti zemljišnoknjižnog ureda koji je udovoljio zahtjevu u kojem je navedeno da se prilaže rješenje, ali da je suprotno tome priložena saglasnost općinskog načelnika. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelant je tvrdio da općinski načelnik u smislu člana 13. Zakona o pravima i dužnostima općina i ustrojstvu vlasti u općinama HR HB nije imao navedeno ovlaštenje.
11. Vrhovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 87. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH kojim je propisan način prelaska na novo pravo. Istakao je da je stavom 1. citiranog člana propisano da zemljišne knjige vođene prema pravnim pravilima zemljišno knjižnog prava ne postaju tim zakonom nevažeće, a stavom 2. da postojeći upisi u zemljišnim knjigama prilikom stupanja na snagu tog zakona nastavljaju postojati u svom pravnom sadržaju. Imajući u vidu navedenu odredbu, Vrhovni sud je smatrao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je konkretni upis „nastavio postojati“ po svom pravnom sadržaju.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da je u provedenom postupku utvrđeno da je apelantov prednik na osnovu ugovora o prenosu prava korištenja spornu nekretninu k.č. broj 1759/9 prenio uz naknadu na Općinu Neum, prodao s pravom korištenja u korist Općine Neum, kada je rješenjem broj DN-364/77 od 13. marta 1979. godine ta parcela otpisana u korist Općine. Zatim je naveo da je u postupku eksproprijacije kod općinskog organa općine Čapljina apelantov prednik dao svoju saglasnost da se iz zk. ul. broj 813 k.o. Gradac (kojem su odgovarale sporne parcele k.č. 1795/15 i 1795/5 - koja i nije bila upisana na apelantovom predniku s pravom korištenja) nekretnine s pravom njegovog korištenja prenesu u korist Općine Neum, kao i da je dao posebnu saglasnost za taj prijenos 25. decembra 1990. godine, nakon čega je u zemljišnoknjižnom uredu izvršen otpis i upis tih parcela na osnovu rješenja broj DN-304/96 na Općinu Neum. Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da su predmetne parcele prije spornog upisa prešle na Općinu Neum kao neizgrađeno građevinsko zemljište. Zatim, Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni sud izveo valjan pravni zaključak da nije ni bilo potrebno da načelnik daje saglasnost za prijenos tih nekretnina s apelantovog prednika na prednika tuženog, jer su već tada sporne parcele prešle na Općinu Neum pa je Općina mogla njima upravljati i raspolagati u skladu s ovlaštenjima sadržanim u Zakonu o građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je pri tome naglasio da je imao u vidu i to da apelant nije dokazao (član 123. ZPP) da je u posjedu spornog zemljišta ili da je na njemu legalno izgradio neki objekat. Dalje je istaknuto da apelant pogrešan upis u zemljišnoj knjizi temelji i na Rješenju zemljišnoknjižnog ureda broj DN-429/97 (kako to stoji u preciziranom tužbenom zahtjevu), te s obzirom da navedeno rješenje kao dokaz nije proveo u toku postupka da bi se iz njegovog sadržaja utvrdilo na osnovu čega je izvršen upis, po ocjeni Vrhovnog suda apelant nije dokazao postojanje okolnosti iz člana 60. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH koje bi upućivale na osnovanost tužbenog zahtjeva.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. U opširnim apelacionim navodima apelant je naveo hronološki tok događaja u predmetnom postupku, ističući da su redovni sudovi pogrešno cijenili materijalne dokaze i s tim u vezi pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je istakao da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je zemljišnoknjižni ured imao svu potrebnu dokumentaciju i da se nije mogao upuštati u ocjenu njene zakonitosti kod, po mišljenju apelanta, nesporne činjenice da ne postoji ugovor o prenosu prava korištenja, ne postoji rješenje Općine Neum već saglasnost općinskog načelnika. Također, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje u vezi s davanjem saglasnosti apelantovog prednika za prijenos predmetnih nekretnina na Općinu Neum i da predmetne nekretnine prije spornog upisa nisu bile prešle na Općinu Neum, te da je Vrhovni sud izveo pogrešne zaključke.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da, suprotno apelantovom stanovištu, donošenjem osporene odluke taj sud nije prekršio apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, niti je primjena prava u osporenoj odluci bila proizvoljna.
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da tokom prvostepenog postupka pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, jer mu je u potpunosti omogućeno isticanje svih zahtjeva, isticanje prigovora, a niti je u prvostupanjskom postupku taj sud zakon primijenio proizvoljno. Apelant je sva svoja prava, kako procesne tako i materijalne prirode, predlagao i iskoristio isticanjem prigovora tokom postupka kao i izjavljivanje pravnih lijekova, a što potvrđuju odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tuženi je u odgovoru naveo da su redovni sudovi u postupku donijeli pravilne i zakonite odluke, kojima ni na koji način nisu povrijedili prava apelanta na koja se pozvao u apelaciji. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 58/02, 19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase:
Član 60.
Neispravan upis (1) Ukoliko se ispostavi da je upis u zemljišnoknjižnom ulošku neispravan, zbog odgovornosti zemljišnoknjižnog ureda, tada će zemljišnoknjižni ured neodložno upisati zabilježbu pored pogrešnog upisa u datom zemljišnoknjižnom ulošku.
(2) Ukoliko se ispostavi da je upis u zemljišnoknjižnom ulošku neispravan iz drugih razloga osim navedenih u stavu 1. ovog člana, tada će zemljišnoknjižni ured po odobrenju upisane osobe upisati zabilježbu pored pogrešnog upisa u datom zemljišnoknjižnom ulošku.
(3) Ukoliko upisana osoba nije dala odobrenje na pomenuti upis iz stava 2. ovog člana, zainteresovana osoba može podići tužbu za davanje odobrenja.
(4) Ispravka zemljišne knjige se vrši na osnovu odobrenja upisane osobe ili sudske odluke. (5) Ako zemljišnoknjižni ured sazna za slučaj neispravnosti upisa iz stava 1. ovog člana, obavijestiće o tome ministra pravde.
Član 87.
Način prelaska na novo pravo (1) Zemljišne knjige vođene prema pravnim pravilima zemljišnoknjižnog prava ne postaju ovim zakonom nevažeće. Na njih se primjenjuju sve odredbe ovog zakona a posebno propisi o zabilježbi protiv tačnosti i propisi o ispravci upisa u zemljišnoj knjizi, o novom uspostavljanju, zamjeni i zatvaranju zemljišne knjige, kao i o postupku uspostavljanja. (2) Postojeći upisi u zemljišnim knjigama prilikom stupanja na snagu ovog zakona nastavljaju postojati u svom pravnom sadržaju.
(3) Nakon stupanja na snagu ovog zakona upisi u zemljišnu knjigu se vrše prema pravilima ovog zakona. Zahtjevi za upis koji su podneseni prije stupanja na snagu ovog zakona obrađuju se prema dosadašnjim pravnim pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako se strana koja je time ostećena ne usprotivi obradi prema dosadašnjem pravu.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901094 11 Rev od 6. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri odlučivanju o konkretnoj pravnoj stvari, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno pravo.
27. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu; Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama, i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev za utvrđenje da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Čapljini izvršen pogrešan upis na spornim nekretninama. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, polazeći od odredaba člana 87. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH i utvrđenog činjeničnog stanja, zaključili da suprotno apelantovim žalbenim i revizionim navodima apelant nije dokazao svoje tvrdnje da je u konkretnom slučaju prema tuženom izvršen pogrešan upis prava korištenja na spornim nekretninama. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u načinu na koji su primijenili materijalne propise redovni sudovi niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim.
Ostali navodi
31. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi na temelju činjenica utvrđenih u postupku, a koje ničim nisu dovedene u pitanje, odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje da je izvršen pogrešan upis u zemljišnim knjigama, donijeli u skladu s relevantnim odredbama Zakona o zemljišnim knjigama FBiH.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić