Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4828/11 (D. C.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Naknada
- Povrat stana
- Legitiman cilj
- Stanovi JNA
- Uknjižba
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-4828/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4828/11, rješavajući apelaciju Dragana Cvetkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dragana Cvetkovića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da osigura apelantova prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.
marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Cvetković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vranja, Republika Srbija, podnio je 14. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 051416 10 Gž od 22. septembra 2011. godine.
2. Apelant je podneskom od 1. oktobra 2014. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacija BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud te tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 14. avgusta do 8. septembra 2014. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 051416 04 P od 5. maja 2010. godine (koju apelant nije dostavio na uvid) odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je „postao vlasnik stana“ u Sarajevu, ulica Ismeta Mujezinovića broj 22 (u daljnjem tekstu: sporni stan) na osnovu Ugovora o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti broj In. 3513-4180-4 od 1. marta 1992. godine, te da je tužena dužna priznati i trpjeti da se apelantu temeljem te presude „omogućuje da ostvaruje sva prava koja mu pripadaju kao vlasniku“ predmetnog stana, kao i da mu tužena naknadi troškove parničnog postupka.
7. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud u obrazloženju naveo da je odlučujući u smislu odredbe člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o postavljenom apelantovom tužbenom zahtjevu, kojim je tražio da sud utvrdi da je apelant kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu, u skladu s tada važećim propisima sa SSNO – Vojno-građevinskom direkcijom zaključio ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti 1. marta 1992. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), te da je po osnovu tog ugovora postao vlasnik spornog stana, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Općinski sud je u tom pravcu naveo da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi koje je predložio apelant kao i dokazi tužene, te da je uvidom u ugovor utvrđeno da je rukom dopisan datum zaključenja Ugovora na dan 1. 03. 1992. godine, a da je tužitelj (apelant) u svom iskazu naveo da je ugovor o kupoprodaji zaključen 11. 03. 1992. godine. Pored toga, Općinski sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da je ugovor ovjerila nadležna poreska služba. Općinski sud je također istakao da je nesporna činjenica da je apelant ostao u oružanim snagama nakon 14. decembra 1995. godine izvan teritorije BiH, i to kao pripadnik vojske R Srbije, te da mu je prestala aktivna vojna služba u drugoj državi odlaskom u penziju. Prvostepeni sud je naveo da je apelant korisnik dvoiposobnog stana u Vranju, R Srbija. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je utvrdio da apelant nije zaključio pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji spornog stana, budući da nije dokazao da su ispunjena dva od tri obavezna elementa i to datum zaključenja ugovora o otkupu stana, te da je navedeni ugovor ovjeren od nadležne poreske službe, pa je Općinski sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 051416 10 Gz od 22. septembra 2011. godine kojom je apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je utvrđeno da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji stana s prednikom tužene (državom SFRJ, SSNO-Vojno građevinskom direkcijom Sarajevo) te da je ugovor pravno valjan, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza izveo pogrešan zaključak da apelant nema pravno obavezujući ugovor o kupovini spornog stana, u smislu člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Ovo stoga, kako je u obrazloženju navedeno, što iz stanja u spisu nesporno proizlazi da je ugovor od 1. marta 1992. godine sačinjen u pismenoj formi, da su ga potpisale obje ugovorne strane i ovjerilo Vojno pravobranilaštvo prednika tužene, pri čemu je apelant u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu 11. marta 1992. godine, dakle prije 6. aprila 1992. godine, te je predmetni ugovor predat nadležnoj poreskoj upravi, pa je on nakon toga oslobođen od plaćanja poreza na promet nepokretnosti u skladu sa članom 18. Zakona o porezu na promet nepokretnosti koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno zaključku prvostepenog suda, s obzirom na provedene dokaze koji se nalaze u spisu, predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan, zbog čega je Kantonalni sud i zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da je apelant s prednikom tužene zaključio pravno valjan ugovor o kupoprodaji spornog stana.
9. S druge strane, u vezi s apelantovim žalbenim navodima koji se odnose na uknjižbu prava vlasništva na spornom stanu, Kantonalni sud ih je ocijenio neosnovanim. Naime, Kantonalni sud je naveo da se na osnovu provedenih dokaza može na pouzdan način zaključiti da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi JNA, odnosno nastavio vojnu službu u oružanim snagama izvan BiH, te se iz tog razloga apelant ne može smatrati izbjeglom i raseljenom osobom, pa mu upravo iz tog razloga i ne pripada pravo na povrat spornog stana. Stoga, kako apelant u postupku nije dokazao da je legalni korisnik spornog stana apelantu se ne može priznati ni pravo vlasništva na spornom stanu prema članu 39.a Zakona o prodaji stanova, niti mu pripada pravo da se u javnim knjigama upiše kao vlasnik na spornom stanu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je apelantova žalba djelimično osnovana, te je u skladu s odredbom člana 229. stav 1. tač. 3. i 4. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za upis prava vlasništva na spornom stanu u javne knjige povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. st. 1. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se hronološki iznosi tok postupka te ukazuje da je u njemu proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o nepravičnom postupku, imajući u vidu da je zaključio pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji spornog stana s prednikom tužene. Predložio je da se apelacija usvoji, osporene presude ukinu, te predmet vrati na ponovno suđenje.
11. U dopuni apelacije apelant je naveo da u cijelosti ostaje kod navoda već podnesene apelacije te ukazuje da mu pripada pravo da bude uknjižen kao vlasnik spornog stana, budući da je osporenom presudom utvrđeno da je s prednikom tužene zaključio pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji spornog stana.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da apelantovi navodi nisu osnovani jer je postupak proveden uz pravilnu primjenu važećih zakonskih propisa i da smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Općinski sud je iznio hronologiju postupka te je istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su navodi iz apelacije neosnovani, da osporenim odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak shodno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Iznimno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva obrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nositelj stanarskog prava poslije 19. svibnja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
16. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39.a Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e Nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom. Umjesto prava na upis vlasništva nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 051416 10 Gz od 22. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 14. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija navedenu presudu u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za upis prava vlasništva na spornom stanu u javne knjige, tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacije se u suštini odnose na apelantovu nemogućnost da uknjiži vlasništvo na spornom stanu koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora.
22. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u brojnim odlukama, kroz dosadašnju vlastitu praksu, odlučivao o pravu povratka u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. U brojnim odlukama Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, te da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih je posljednja Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija, kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da umjesto naturalne restitucije isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
23. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije postupio u skladu s nalogom Ustavnog suda iz Odluke broj U 15/11, pa da su relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojima je bila propisana naknada prestale da važe narednog dana od dana objavljivanja Rješenja Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine u „Službenom glasniku BiH“ (dostupno na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba, objavljeno u „Službenom glasniku BiH“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine).
24. S obzirom na navedeno, te dovodeći ga u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra cjelishodnim prvenstveno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bodne i Hercegovine odnosno člana 1. protokola 1. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
26. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je odlukama redovnih sudova odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu tzv. „vojnog stana“ koji je apelant kao nositelj stanarskog prava zaključio s prednikom tužene, te o pravu upisa vlasništva na spornom stanu u apelantovu korist.
27. Ustavni sud u tom kontekstu, a u vezi s postavljenim apelantovim tužbenim zahtjevom i odlučenjem redovnih sudova, ukazuje da je gotovo identično pravno pitanje, u kontekstu primjene člana 39. Zakona o prodaji stanova, razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna i na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da osigura apelantova ustavna prava u skladu sa standardima iz Odluke U 15/11.
28. U citiranoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tužene, zaključio da ti stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu opšteg principa mirnog uživanja imovine, te je zaključeno da je nesporno je da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu (tačka 32. do 34). Odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na Odluku u predmetu U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade), te odluku u predmetu Đokić protiv BiH . U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio, da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao kako smatra da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed (tačka 47).
29. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (tačka 51).
30. Dovodeći činjenice u konkretnom predmetu s navedenim stavovima iz Odluke AP 1205/08, Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke proizlazi da apelant, također, ima pravno valjan ugovor na temelju kojeg se ne može uknjižiti, te da ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji nije isticao zahtjev za naknadu, u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova, koji je bio u primjeni u relevantnom periodu. S druge strane, nesporno je da u smislu stava Ustavnog suda iz Odluke AP 1205/08 taj stan predstavlja apelantovu imovinu; da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, kojom je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu (da ima pravno obavezujući ugovor, ali da nema pravo na uknjižbu vlasništva), došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito, ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopšte nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na sporni stan, iz čega proizlazi da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu.
31. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u predmetu AP 4021/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine; tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba) naglasio da su relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, i kojim je bila regulirana apelantova situacija (stav 3. - ima pravno obavezujući ugovor, ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, a iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je stekao novo stanarsko pravo), shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine prestale da važe 13. februara 2013. godine. Međutim, kako je Ustavni sud naglasio u citiranoj odluci, iako je ta odredba prestala da važi, posmatrano iz apelantove perspektive, njegov status je u konačnici identičan ili gotovo identičan kao položaj apelanata iz Odluke Ustavnog suda AP 1205/08. Ustavni sud je u citiranoj odluci još naglasio da je stoga nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno na njega je stavljen pretjeran teret, pa je zbog toga došlo povrede apelantovog prava na imovinu.
32. Dakle, shodno navedenom Ustavni sud je, podržavajući praksu iz predmeta AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
Ostali navodi
33. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma iz člana iz čl. II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. st. 1. i 8. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, odnosno uopšte nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na sporni stan, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanta, odnosno stavljen je prevelik teret na apelanta.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić