Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4767/11 (G. K.)
Odluka donesena 18. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Protek roka
- Radni spor
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4767/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4767/11, rješavajući apelaciju Gorana Kojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Kojića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 002557 11 Gž 2 od 20. septembra 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 002557 10 P 2 od 18. maja 2011. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Kojića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 002557 10 Rev od 28. septembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 002557 09 Gž od 28. maja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 002557 07 P od 16.
januara 2009. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Kojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara podnio je 12. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 002557 11 Gž od 20. septembra 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 002557 10 P 2 od 18. maja 2011. godine.
2. Istovremeno, apelant je osporio i ostale presude i rješenja (osim prve presude Osnovnog suda) koje je ishodio tokom postupka i to Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 002557 10 Rev od 28. septembra 2010. godine, Presudu Okružnog suda broj 80 0 P 002557 09 Gž od 28. maja 2010. godine i Presudu Osnovnog suda broj 80 0 P 002557 07 P od 16. januara 2009. godine.
3. Apelant je podneskom od 13. novembra 2014. godine dostavio primjerak potpisane apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda, te od punomoćnika tuženog „Majevica“ a.d. za ugostiteljstvo i turizam iz Lopara (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 26., odnosno 28. novembra 2014. godine. Punomoćnik tuženog u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 6. marta 2007. godine tužbom protiv tuženog pokrenuo radni spor pred Osnovnim sudom.
8. Osnovni sud je, postupajući povodom konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva, donio Presudu broj 080-0-P-07-000 164 od 9. novembra 2007. godine, kojom je stavom 1. izreke utvrdio da je apelantu prestao radni odnos na osnovu otkaza ugovora o radu od 16. marta 2006. godine, što je tuženi dužan priznati i trpjeti, te apelantu na ime otpremnine isplatiti iznos od 1.972,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a stavom 2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor, dok je stavom 3. izreke tuženi obavezan da Fondu PIORS uplati zaostale doprinose po osnovu radnog odnosa za apelanta počevši od 1. februara 2005. godine do 7. aprila 2006. godine, sve preciznije navedeno u izreci presude.
9. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud donio je Presudu broj 012-0-Gž-07-000 862 od 31. januara 2008. godine, kojom je žalba uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
10. Postupajući u ponovnom postupku, Osnovni sud donio je Presudu broj 80 0 P 002557 07 P od 16. januara 2009. godine, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da mu je radni odnos kod tuženog prestao na osnovu otkaza ugovora o radu, što je tuženi dužan priznati i trpjeti, te mu isplatiti otpremninu sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom tuženi je obavezan da Fondu PIORS uplati zaostale doprinose na apelantovo ime, zaključno s 31. martom 2006. godine, te da apelantu naknadi troškove postupka, uz istovremeno odbijanje dijela apelantovog zahtjeva u pogledu naknade parničnih troškova preko dosuđenog iznosa.
11. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 002557 09 Gž od 28. maja 2010. godine žalbu tuženog uvažio, a apelantovu žalbu djelimično uvažio i to na način da je osporena prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (u tom dijelu je prvostepena presuda postala konačna), dok je u preostalom dijelu osporena presuda ukinuta (uplata doprinosa Fondu PIORS i troškovi postupka) i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
12. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 28. maja 2010. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 80 0 P 002557 10 Rev od 28. septembra 2010. godine reviziju odbacio i to primjenom odredbe člana 247. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi s članom 237. st. 2. i 3. ZPP.
13. Postupajući u ponovnom postupku u dijelu kojim je predmet vraćen na ponovni postupak (u odnosu na uplatu doprinosa i troškove postupka), Osnovni sud donio je Rješenje broj 80 0 P 002557 10 p 2 od 18. maja 2011. godine, kojim je primio na znanje povlačenje apelantove tužbe u odnosu na uplatu doprinosa Fondu PIORS počevši od 1. decembra 2005. godine do 13. aprila 2006. godine, dok je u odnosu na troškove postupka odlučio da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka.
14. Osnovni sud je u obrazloženju, prije svega, istakao da je apelant tokom postupka tužbom postavio više od sedam zahtjeva, da je više puta uređivao tužbu, odnosno precizirao tužbene zahtjeve, tako da je u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da mu je na osnovu otkaza ugovora o radu od 16. marta 2006. godine s 1. aprilom 2006. godine prestao radni odnos, što je tuženi dužan priznati i trpjeti, te mu na ime otpremnine isplatiti iznos od 1.962,21 KM sa zakonskom zateznom kamatom, prvostepena presuda postala pravosnažna 28. maja 2010. godine.
15. Osnovni sud je pojasnio da je apelant u ponovnom postupku na ročištu za glavnu raspravu (15. mart 2011. godine) označio visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 836,20 KM, da je tuženi 10. maja 2011. godine dostavio podnesak s fotokopijom uplatnice o uplaćenim doprinosima Fondu PIORS za apelanta za period od 1. februara 2005. godine do 13. aprila 2006. godine, što je bio razlog da apelant na ročištu održanom 18. maja 2011. godine povuče tužbu u tom dijelu, čemu se tuženi nije protivio, pa je sud u tom dijelu odlučio kao u izreci rješenja.
16. Međutim, u vezi s odlukom o troškovima postupka, Osnovni sud je naveo da su parnične stranke precizirale te troškove i to tako što je apelant tražio nagradu za sastav tužbe posredstvom advokata, nagradu za zastupanje advokata, trošak na ime sudskih taksi, te trošak za vještačenje vještaka finansijske struke. Osnovni sud je naveo da je tokom postupka održano ukupno sedam ročišta, zatim je iznio podatak o broju izjavljenih žalbi, uključujući i apelantovu reviziju od 18. maja 2010. godine, te je, imajući u vidu da je apelant u više navrata mijenjao vrijednost spora, istakao da parnične stranke nisu mogle potraživati nagrade za sastav podnesaka (tužbe, odgovor na tužbu i sl.), kao i nagrade za zastupanje na ročištima u iznosima od po 200,00 KM, niti je apelant mogao potraživati sudske takse zato što je riječ o radnom sporu, te 25% paušalne nagrade za tražene iznose nagrada (o čemu se prvostepeni sud iscrpnije izjasnio na str. 4. obrazloženja).
17. Imajući u vidu takve okolnosti, Osnovni sud je prilikom odlučivanja posebno imao u vidu činjenicu da je apelant bio radnik tuženog, da mu je rješenjem otkazan ugovor o radu i da je trenutno bez zasnovanog radnog odnosa. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da apelant nije uspio niti u jednom dijelu sa svojim tužbenim zahtjevima, a da je tuženi tokom postupka uplatio doprinose Fondu PIORS i to 28. aprila 2011. godine, da je apelant putem punomoćnika na ročištu za glavnu raspravu od 18. maja 2011. godine povukao tužbu u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva, čemu se tuženi nije protivio, Osnovni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka. Pri tome je sud posebno uzeo u obzir apelantov uspjeh u postupku i njegovo ponašanje tokom parničnog postupka, budući da je apelant u nekoliko navrata uređivao i smanjivao visinu tužbenog zahtjeva, odnosno tužbu, ali i činjenicu da je apelant imao i opravdane troškove u pogledu vođenja parničnog postupka, dok je tuženi osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, pa je odlučeno kao u izreci rješenja, shodno odredbama člana 386. stav 2, te čl. 387. i 396. ZPP, a u vezi s odredbama ranijeg i sadašnjeg Zakona o sudskim taksama.
18. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je Rješenjem broj 80 0 P 002557 11 Gž 2 od 20. septembra 2011. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje u dijelu kojim je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova parničnog postupka uz istovremeno odbijanje zahtjeva tuženog kojim je tražio da se apelant obaveže na naknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu u iznosu od 300,00 KM.
19. Okružni sud je prilikom odlučivanja imao u vidu da je apelantov tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu pravosnažno odbijen, te da je tuženi tokom trajanja ponovnog postupka uplatio doprinose Fondu PIORS na apelantovo ime, što je bio razlog da apelant povuče tužbu u tom dijelu. Dalje je Okružni sud pojasnio da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja osnovano zaključio da je tuženi u pretežnom dijelu uspio u parnici (odnosno da je apelant u manjem dijelu uspio u parnici), pa je, shodno tome, pravilno odlučeno o troškovima postupka, u smislu odredaba čl. 386. stav 2, 387. i 396. ZPP.
20. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je postojao osnov da se tuženi obaveže na naknadu troškova postupka, budući da su ti troškovi izazvani isključivo krivicom tuženog, pozivajući se na odredbu člana 388. ZPP. Naime, kako je istakao Okružni sud, u konkretnom slučaju radi se o tome da je apelant u većem dijelu izgubio spor (novčani iznos od 1.961,21 KM koji je apelant tražio na ime otpremnine veći je od novčanog iznosa od 836,20 KM koji je tuženi trebao da plati na ime doprinosa Fondu PIORS). U vezi sa zahtjevom tuženog da mu se naknadi trošak sastava odgovora na žalbu, Okružni sud je naveo da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice jer je očigledno da je apelantov zahtjev za naknadu naznačenih troškova postupka neosnovan i da stoga nije postojala potreba da tuženi u odgovoru na žalbu ukazuje na to. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz čl. 2. i 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant hronološki opisuje tok postupka, pojašnjava da osporava sve odluke redovnih sudova (osim prve odluke Osnovnog suda), zatim ukazuje na to da se radilo o radnom sporu koji zahtijeva hitnost u postupanju, što se u njegovom slučaju nije desilo, te ukazuje na povredu odredaba čl. 386. stav 2, 388. i 420. ZPP. Apelacijom se posebno skreće pažnja na osnov kojim se rukovodio Vrhovni sud kada je odbacio reviziju, jer, prema apelantovoj ocjeni, revizija je trebala biti razmotrena, u smislu člana 237. stav 3. ZPP. Naime, redovni sudovi su zanemarili okolnost da je apelantu otkazan ugovor o radu dok je bio na bolovanju, što je protivno Zakonu o radu Republike Srpske. Podsjeća na to da je postupak trajao od 5. marta 2007. godine do 26. novembra 2011. godine kada je dobio konačnu odluku, te ukazuje na to da je u navedenom periodu bio nezaposlen, te da se proces pretvorio u svojevrsnu agoniju zbog dužine trajanja postupka, ali i zbog činjenice da je okončan na nepravičan način, posebno uzme li se u obzir da je apelant izjednačen s tuženim jer je obavezan da naknadi troškove parničnog postupka, iako postoje okolnosti koje govore u prilog mogućnosti drugačijeg odlučivanja.
b) Odgovor na apelaciju
22. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani apelantovi navodi zbog razloga koji su navedeni u osporenim odlukama.
23. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju detaljno opisao tok postupka s aspekta njegove dužine trajanja, ocijenivši neosnovanim apelantovo pozivanje na kršenje prava na koja se u apelaciji pozvao, budući da su prilikom odlučivanja primijenjeni tada relevantno procesno pravo i važeće materijalno pravo.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 386. stav 2.
(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
Član 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, takvi troškovi odmjerit će se po tarifi.
Član 388.
Stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je prouzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio.
Član 396.
(1)O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja. (2) Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči.
(3) O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.
(4) U toku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne zavisi od odluke o glavnoj stvari.
(5) U slučaju iz člana 390. ovog zakona, ako povlačenje tužbe ili odustanak od pravnog lijeka nije izvršen na raspravi, zahtjev za naknadu troškova se može staviti u roku od 15 dana po prijemu obavještenja o odustanku, odnosno o povlačenju tužbe.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnog odnosa, a posebno pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročito pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 80 0 P 002557 10 Rev od 28. septembra 2010. godine, odnosno Presudu Okružnog suda broj 80 0 P 002557 09 Gž od 28. maja 2010. godine
27. Odlučujući o dopustivosti apelantove apelacije u odnosu na citirane odluke, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije; (…)
28. Apelant ukazuje na to da je Vrhovni sud trebao meritorno odlučiti o reviziji, shodno odredbi člana 237. stav 3. ZPP, budući da mu je tuženi otkazao ugovor o radu za vrijeme bolovanja, što je protivno Zakonu o radu RS. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom mogu biti samo odluke protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova kojima je, dakle, pravosnažno odlučeno o nekom zahtjevu. Ustavni sud zapaža da je Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 002557 09 Gž od 28. maja 2010. godine pravosnažno okončan predmetni postupak u pretežnom dijelu i to odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje i isplata otpremnine, budući da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 28. septembra 2010. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. Imajući u vidu takve činjenične okolnosti, Ustavni sud podsjeća na to da je konačna odluka u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva (utvrđenje da je radni odnos apelantu prestao na osnovu otkaza ugovora o radu i isplata otpremnine) presuda Okružnog suda od 28. maja 2010. godine, protiv koje je apelant imao mogućnost da podnese apelaciju u roku od 60 dana od dana prijema te odluke, nezavisno od činjenice što je apelant protiv te odluke izjavio reviziju, za koju se ispostavilo da u konkretnom slučaju nije bila djelotvorna.
29. Ustavni sud podsjeća na to da se svi apelantovi prigovori koji se tiču tog dijela tužbenog zahtjeva čine neblagovremenim. Naime, apelant je presudu Okružnog suda morao primiti prije nego je Vrhovni sud donio rješenje kojim je odbacio reviziju (28. septembar 2010. godine), a predmetna apelacija je podnesena 12. decembra 2011. godine, dakle neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno člana 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnom periodu.
30. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na presudu Okružnog suda podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio konačnu odluku Okružnog suda od 28. maja 2010. godine.
Dopustivost apelacije u odnosu na Rješenje Okružnog suda broj 80 0 P 002557 11 Gž od 20. septembra 2011. godine
31. Apelant apelacijom osporava i citirano rješenje Okružnog suda (u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka), koje je doneseno u ponovnom postupku, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
33. Apelant osporava rješenja koja je ishodio u ponovnom postupku tvrdeći da su mu njima povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana 13. Evropske konvencije i čl. 2. i 14. Međunarodnog pakta. Iako to apelant nije eksplicitno naveo, Ustavni sud iz navoda apelacije zaključuje da apelant ukazuje i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
36. Vezano za apelantove navode kojim osporava rješenja redovnih sudova u pogledu odluke o troškovima postupka, Ustavni sud ističe da se garancije člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio utvrđivanja građanskih prava i obaveza (vidi Evropski sud, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25.f).
A) Primjena procesnog prava
37. U vezi s prigovorima kojima apelant ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje s aspekta proizvoljne primjene procesnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
39. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom kojom je postavio više tužbenih zahtjeva pokrenuo radni spor protiv tuženog, zatim da su presudom Okružnog suda od 28. maja 2010. godine apelantovi zahtjevi kojim je tražio utvrđenje i isplatu otpremnine (1.961,21 KM) pravosnažno odbijeni, pri čemu je odlučivanje o ukupnim troškovima postupka i uplati doprinosa Fondu PIORS (iznos od 836,20 KM) vraćeno na ponovni postupak. Ustavni sud podsjeća na to da je tokom trajanja ponovnog postupka tuženi uplatio doprinose na apelantovo ime Fondu PIORS, pa je apelant u tom dijelu povukao tužbu, što je Osnovni sud primio na znanje, tako da je ostalo neriješeno pitanje ukupnih troškova postupka. U vezi s tim spornim pitanjem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja pošli od uspjeha u parnici (što je osnovno pravilo prilikom odlučivanja o troškovima), odnosno od činjenice da je apelant u pretežnom dijelu izgubio spor, pri čemu su redovni sudovi imali u vidu ponašanje stranaka tokom postupka (između ostalog, okolnost da je apelant u više navrata uređivao i smanjivao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva), kao i činjenice da je apelant u relevantnom periodu bio nezaposlen, pa su, shodno navedenom, redovni sudovi odlučili da svako snosi svoje troškove postupka, u smislu člana 386. stav 2, čl. 387. i 396. ZPP. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoj stav jasno i argumentirano obrazložili, a data obrazloženja se u svjetlu sadržaja odredaba koje su primijenili u konkretnom slučaju ne čine proizvoljnim. Uz to, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, u smislu člana 387. ZPP, detaljno obrazložio zašto se nisu mogli prihvatiti pojedini troškovi u naznačenom iznosu koje su stranke precizirale, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja koje je detaljno naveo. Ustavni sud apelantovo pozivanje na odredbu člana 388. ZPP, na koju se pozivao i tokom postupka i koju su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučivanja, u okolnostima konkretnog slučaja smatra neosnovanim, imajući u vidu da su redovni sudovi odlučivali o ukupnim troškovima postupka u okviru kojeg je apelant u pretežnom dijelu izgubio spor. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su osporena rješenja donesena uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da navedenim rješenjima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da odlukom redovnih sudova da svako snosi svoj dio troškova postupka u okolnostima kada je apelant u pretežnom dijelu izgubio spor nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B)Pravo na suđenje u razumnom roku
41. Ustavni sud zapaža da apelant osporava postupak i s aspekta njegove dužine trajanja, što će Ustavni sud i razmotriti.
a)Relevantni principi
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
43. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
b) Period koji se uzima u obzir
44. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je apelant 6. marta 2007. godine pokrenuo radni spor podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, koji je pravosnažno okončan u dijelu troškova postupka rješenjem Okružnog suda od 20. septembra 2011. godine, što predstavlja period od četiri godine i šest mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
45. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu, dakle o sporu koji je hitan, shodno odredbi člana 420. ZPP. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, u svjetlu okolnosti da je apelant tužbom postavio više tužbenih zahtjeva, koja je tokom postupka mijenjao i u više navrata precizirao, Ustavni sud smatra da su navedene okolnosti redovnim sudovima otežale rad na predmetu, te time predmet učinili složenijim.
46. Sagledavajući postupak s aspekta njegove dužine trajanja i činjenice da je apelant tužbom postavio više tužbenih zahtjeva, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke donosili u prikladnim rokovima, da je u dva navrata postupak vraćen na ponovno odlučivanje, što je svakako utjecalo na dužinu trajanja postupka, ali da su redovni sudovi u ponovnom postupku u relativno kratkim rokovima donosili nove odluke, tako da je u relevantnom periodu doneseno ukupno sedam odluka redovnih sudova, uključujući i procesno rješenje Vrhovnog suda. Uz to, Ustavni sud posebno naglašava da je prilikom odlučivanja imao u vidu da je u pretežnom dijelu postupak pravosnažno okončan u augustu 2010. godine, nakon tri godine i pet mjeseci, pa uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelantove navode da su redovni sudovi postupali suprotno odredbama čl. 10, odnosno 420. ZPP.
47. Uz to, Ustavni sud posebno naglašava da je i sam apelant čestim uređivanjem tužbe, odnosno preciziranjem tužbenih zahtjeva i sam doprinio dužini postupka. Ustavni sud podsjeća na to da je prilikom odlučivanja imao u vidu da se radi o hitnom postupku, ali da se u okolnostima kada je tužba obuhvatala više tužbenih zahtjeva koje je apelant tokom postupka mijenjao ne može zaključiti da je apelantu prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku.
48. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
49. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, odnosno čl. 2. i 14. Međunarodnog pakta, Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje citiranih prava ničim nije obrazložio, već ih, imajući u vidu navode apelacije, dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud i ove ničim obrazložene navode o kršenju navedenih prava smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo na pravično suđenje u odnosu na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je radni spor u odnosu na troškove postupka ukupno trajao četiri godine i šest mjeseci, za čiju ukupnu dužinu trajanja dio odgovornosti svakako snosi sam apelant, koji je tokom postupka u više navrata precizirao i mijenjao tužbene zahtjeve.
51. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odlučili da svako snosi svoj dio troškova postupka, imajući u vidu da apelant u većem dijelu nije uspio u sporu, za što su data jasna i precizna obrazloženja, pri čemu nije bilo proizvoljnosti u primjeni procesnog prava, na šta se zapravo svodi apelantov suštinski prigovor.
52. Na osnovu člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić