Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3536/11 (Z. D., S. D., M. D. i M. K.)

Odluka donesena 18. 12. 2014.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3536/11

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3536/11, rješavajući apelaciju Zorana Dujmenovića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b) i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 18. prosinca 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Zorana Dujmenovića, Slavice Dujmenović, Marjane Dujmenović i Marice Komljenović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 00159 09 Rev od 30. lipnja 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-09-000057 od 11. veljače 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-539/04 od 29. kolovoza 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zoran Dujmenović, Slavica Dujmenović, Marjana Dujmenović i Marica Komljenović (u daljnjem tekstu: apelanti), Općina Gornji Bogićevci, Republika Hrvatska, koje zastupa Zoran Butorac, odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 31. kolovoza 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 00159 09 Rev od 30. lipnja 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000057 od 11. veljače 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-539/04 od 29. kolovoza 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda, kao i od tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 23. lipnja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. kolovoza 2014. godine, Okružni sud 1. srpnja 2014. godine, Vrhovni sud 9. srpnja 2014. godine, a tužena 1. srpnja 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelanti su 13. lipnja 2004. godine podnijeli tužbu u kojoj navode da su, zbog ubojstva roditelja u Banjaluci koje se dogodilo 19. lipnja 1994. godine, pretrpjeli nematerijalnu štetu, te da je za štetne posljedice odgovorna tužena po principu objektivne odgovornosti zbog toga što su pripadnici njezine oružane sile počinili navedeno ubojstvo. Visinu tužbenih zahtjeva apelanti temelje na odredbama članka 200. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), navodeći da princip odgovornosti ima elemenata iz čl. 154. i 180. ZOO.

6. Presudom Osnovnog suda broj P-539/04 od 29. kolovoza 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je u tijeku postupka Osnovni sud proveo dokaze saslušanjem stranaka, uvidom u zapisnik o uviđaju Osnovnog suda broj Kri-197/94 od 20. lipnja 1994. godine, pribavljanjem fotokopija izvadaka iz MKR za apelante, uvidom u medicinsku dokumentaciju, kao i druge dokaze. Iz zapisnika o uviđaju se vidi da se u kući Z. D. (otac apelanata) 19. lipnja 1994. godine oko 21 sat dogodilo ubojstvo jedne osobe i da je druga osoba teško povrijeđena. Utvrđeno je da se radi o ubojstvu Z.D. i o teškim tjelesnim povredama nanesenim njegovoj supruzi J.D., da je na temelju informativnih razgovora sa apelantima povjerenstvo došlo do zaključka da su njihovu kuću napali nepoznati počinitelji i tom prilikom njihovom ocu nanijeli smrtonosne povrede tupim predmetom, a majci Jeleni teške tjelesne povrede opasne po život. Iz izvješća o uzroku smrti Kliničko-medicinskog centra Banjaluka Osnovni sud je utvrdio da je J.D. umrla od posljedica navedenih povreda 28. lipnja 1994. godine u KBC Banjaluka.

8. Ocjenjujući istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, Osnovni sud je ustanovio da je on utemeljen, jer apelanti u tijeku postupka nisu dokazali da je tužena u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, niti da je svojim radnjama skrivila nastanak predmetne štete, što bi bio temelj za naknadu štete. Navedeno je da je u konkretnom slučaju u vrijeme nastanka štete Bosna i Hercegovina po međunarodnom pravu bila priznata kao država, a Republika Srpska je Ustavom Bosne i Hercegovine definirana kao entitet u sastavu države Bosne i Hercegovine.

9. Dalje, Osnovni sud je ocijenio i istaknuti prigovor zastare potraživanja apelanata i ustanovio da je on utemeljen. Naime, čak i kad bi tužena bila aktivno legitimirana, tj. odgovorna za pričinjenu štetu apelantima, prema odredbama članka 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano je da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Osnovni sud je naveo da je šteta apelantima pričinjena 19. lipnja 1994. godine, kao i da je i člankom 1. Zakona o rokovima u sudskom i upravnom postupku za vrijeme ratnog stanja (“Službeni glasnik RS” broj 1/94 - posebno izdanje) propisano da rokovi za podnošenje tužbe u parničnom postupku za vrijeme ratnog stanja prestaju teći za osobe i protiv osoba u vojnoj službi. Prema izloženom, proizlazi da apelanti nisu mogli podnijeti tužbu prije 19. lipnja 1996. godine, kada je Odlukom Narodne skupštine RS broj 02- 732/96 od 19. lipnja 1996. godine („Službeni glasnik RS“ broj 15/96) ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti na teritoriju RS, a Odluka stupila na snagu danom donošenja, 19. lipnja 1996. godine. Obzirom na navedeno, Osnovni sud je istaknuo da proizlazi da je zastarni rok istekao sa 19. lipnjem 2001. godine, a da su apelanti predmetnu tužbu podnijeli 13. lipnja 2004. godine, dakle, po proteku roka od pet godina iz članka 376. ZOO od dana nastanka štete. Kako je zaključio Osnovni sud, zbog zastarjelosti potraživanja prestalo je pravo apelanata da traže naknadu predmetne štete.

10. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000057 od 11. veljače 2009. godine priziv apelanata je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.

11. Okružni sud je utvrdio da se zahtjev prvoapelanta, drugoapelanta i trećeapelanta temelji na činjenici da im je nanesena nematerijalna šteta ubojstvom njihovih roditelja od nepoznatih počinitelja u vrijeme trajanja rata, odnosno neposredne ratne opasnosti 1994. godine, u vrijeme kada je tužena bila odgovorna da zaštiti građane u tom razdoblju od nasilja, a zahtjev četvrtoapelantice na činjenici da se nakon tragičnog događaja morala brinuti o maloljetnoj djeci (apelantima) koja su ostala bez roditeljske skrbi i staranja. Okružni sud je, potom, ponovio činjenična utvrđenja i pravna stajališta prvostupanjskog suda koji je ocijenio utemeljenim istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, „jer za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom usljed akata nasilja, odgovara država Bosna i Hercegovina“ suglasno odredbi članka 180. stavak 1. ZOO, a ne tužena, „a utemeljen je i istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja obzirom na to da je tužba podnesena 13. svibnja 2004. godine, protekom roka od pet godina“ iz odredbe članka 376. ZOO.

12. Okružni sud se pozvao na odredbe članka 180. stavak 1. ZOO („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89) u tekstu koji je izmijenjen člankom 2. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO („Službeni glasnik SFRJ“ broj 39/85), kao i člankom 28. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja od 19. lipnja 1994. godine. Država je, prema tom zakonu, odgovarala fizičkoj osobi i za materijalnu i za nematerijalnu štetu nastalu usljed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, u situaciji u kojoj su njezina tijela bila dužna spriječiti je. Apelanti su, prema stanju u spisu, tužbu prvostupanjskom sudu podnijeli 13. lipnja 2004. godine. U to vrijeme je Bosna i Hercegovina po međunarodnom pravu bila priznata kao država od 7. travnja 1992. godine. Za štetu koju su apelanti pretrpjeli mogla je, kako navodi Okružni sud, u vrijeme podnošenja tužbe i kasnije odgovarati samo država Bosna i Hercegovina tim prije što je naglašen njezin pravni kontinuitet sa Republikom Bosnom i Hercegovinom, kao jednom od Republika bivše SFRJ, koja je postojala prije izbijanja ratnih sukoba na području SRBiH od 1992. do 1995. godine. Suglasno navedenom, Okružni sud je istaknuo da, suprotno tvrdnji priziva, „prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava, pozivom na odredbu članka 180. stavak 1. [ZOO] odbio tužbeni zahtjev“.

13. Okružni sud je naveo da, suprotno tvrdnji priziva u konkretnoj pravnoj stvari, primjenjuju se rokovi zastarjelosti propisani člankom 376. ZOO, „jer se tragičan događaj nije procesuirao i okončao pravomoćnom odlukom kojom je utvrđeno da je to ratni zločin iz kojeg razloga bi potraživanje naknade štete po takvoj osnovi bilo bez rokova zastare“. Sukladno navedenom, priziv apelanata je odbijen, a prvostupanjska presuda primjenom odredbe članka 226. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) potvrđena.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 00159 09 Rev od 30. lipnja 2011. godine revizija apelanata je odbijena.

15. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje i pravna stajališta nižestupanjskih sudova, te istaknuo da su apelanti u reviziji osporili pozivanje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda na odredbe članka 180. ZOO obzirom na to da se ne radi o odgovornosti države za štetu nastalu aktima nasilja ili terora, odnosno štetu nastalu prilikom javnih demonstracija i manifestacija u kojoj su njezina tijela bila dužna spriječiti je. Dalje se navodi da je predmetni spor trebalo riješiti primjenom Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata iz 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija) i njezinih Dopunskih protokola I-II (1977) koji su iznad svih zakona. Na ovaj način revizija je, kako je naveo Vrhovni sud, odstupila od stajališta iznesenog u tužbi koja kao pravni temelj tužbenog zahtjeva upravo stavlja citiranu odredbu članka 180. ZOO. U svezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da je odredbom članka 180. stavak 1. ZOO propisana odgovornost države za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičke osobe usljed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija. Navedeno je da je citirana zakonska odredba, prije nego što je brisana, svoj konačni oblik dobila odredbom članka 28. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO („Službeni glasnik RS“ broj 17/93) koji je stupio na snagu 17. rujna 1993. godine. Istaknuto je da je „Republika Srpska prema članku 1. svoga Ustava definirana kao 'jedinstven i nedjeljiv ustavnopravni entitet', a koja odredba je sukladna odredbi članka 1. točka 3. Ustava Bosne i Hercegovine, proizlazi da u odnosu na odgovornost propisanu citiranom zakonskom odredbom ne postoji pasivna legitimacija tužene kao entiteta“.

16. Ispitujući revizioni prigovor da je u ovoj pravnoj stvari trebalo neposredno primijeniti Ženevske konvencije, Vrhovni sud je za svoje polazište uzeo članak 3. IV. Ženevske konvencije. Ovom konvencijskom odredbom je propisano da, u slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriju jedne od visokih strana ugovornica, svaka od strana bit će dužna, između ostalog, prema osobama koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima postupati u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije utemeljene na rasi, boji kože, vjeri ili ubjeđenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu. S tim ciljem zabranjene su prema ovim osobama, između ostalih, povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubojstava, osakaćenja, svireposti i mučenja. Odredbom članka 91. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine je propisano da strana u sukobu koja povrijedi odredbe Konvencije ili tog protokola bit će, u ovisnosti o slučaju, obvezna platiti obeštećenje. Prema tome, da bi se zahtijevala odgovornost tužene u smislu citiranih odredaba Ženevske konvencije, pored činjenice da se radi o ubojstvu dvije civilne osobe, trebalo je, po mišljenju Vrhovnog suda, dokazati da je „predmetno djelo u svezi sa oružanim sukobom, da je njegovo izvršenje posljedica jedne od spomenutih vrsta diskriminacije, te da su učinitelji pripadnici oružanih snaga strane u sukobu“. Vrhovni sud smatra da se u konkretnom slučaju jedina činjenica koja je u tijeku postupka utvrđena odnosi na nasilnu smrt roditelja apelanata, a koja se desila u svibnju 1994. godine. Sve ostale činjenice od značaja za primjenu citiranih odredaba Ženevske konvencije su ostale neutvrđene, a naročito pripadnost izvršitelja, veza sa oružanim sukobom, te postojanje diskriminatorne namjere. Na okolnost postojanja ovih ostalih činjenica od značaja za postojanje pasivne legitimacije na strani tužene apelanti nisu ponudili bilo kakve dokaze, uključujući i saslušanje osoba koje o njima imaju neposredna saznanja. Prema tome, neutemeljen je revizioni prigovor da bi tužena bila obvezna apelantima naknaditi štetu na temelju izravne primjene Ženevske konvencije obzirom na to da su tužitelji propustili dokazati činjenice od kojih ovisi njezina primjena.

17. Po mišljenju Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi su pravilno odlučili kada su ustanovili kao utemeljen istaknuti prigovor zastarjelosti, jer u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe članka 377. stavak 1. ZOO obzirom na to da povodom predmetnog događaja nije vođen kazneni postupak. U pogledu naknade štete, nasuprot drugačijem stajalištu apelanata, Vrhovni sud zaključuje da Ženevska konvencija, i da postoje uvjeti za njezinu primjenu, ne propisuje rokove zastare, već se ima primijeniti navedena odredba ZOO, kako su to na ispravan način zaključili nižestupanjski sudovi. Kod ovakvog stanja stvari Vrhovni sud je odbio reviziju kao neutemeljenu na temelju članka 248. ZPP, istina, dajući drugačije obrazloženje u odnosu na nižestupanjske sudove u pogledu primjene materijalnog prava, ali koja razlika ne utječe na pravilnost pobijanog dijela drugostupanjske presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, kao i Ženevske konvencije i dopunskih protokola.

19. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da su sudovi proizvoljno primijenili zakon, što je kao posljedicu imalo povredu prava apelanata na pravično suđenje i prava na nediskriminaciju. Sudovi su smatrali da su, osim ubojstva dviju osoba, ostale neutvrđene činjenice značajne za primjenu članka 3. IV. Ženevske ratne konvencije, i to pripadnost učinitelja predmetnog djela oružanim snagama strane u sukobu, veza sa oružanim sukobom i postojanje diskriminatorne namjere. Kako navode apelanti, općepoznata je činjenica da je u minulom ratu u BiH nastradalo mnogo civilnih osoba kao žrtava politike etničkog čišćenja. Prema tome, ubojstvo roditelja apelanata iz tužbe u izravnoj je vezi sa oružanim sukobom, te koji su žrtve najtežeg vida diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Stoga se na konkretno ubojstvo ima primijeniti članak 3. IV. Ženevske ratne konvencije sa dopunskim protokolima.

20. Apelanti nisu imali nepristran i pravičan postupak koji garantira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Zauzevši pravno stajalište da tužena nije pasivno legitimirana u ovom sporu, nego država BiH, sudovi su isključili i teoretsku mogućnost apelantima da ostvare ova svoja povrijeđena ustavna prava na nepristran i pošten postupak, ali i pravo na novčanu satisfakciju zbog gubitka roditelja. Apelanti su time diskriminirani na nacionalnoj osnovi a ta diskriminacija je zabranjena člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 14. Europske konvencije. Apelanti navode da su sudovi zauzeli i stajalište da je u konkretnom sporu nastupila i zastara, tako da, prema mišljenju Vrhovnog suda, i kada bi se mogla primijeniti IV. Ženevska konvencija na ovaj slučaj, zbog istaknutog prigovora zastare ima se primijeniti članak 377. stavak 1. ZOO. Apelanti smatraju da ZOO ne sadrži nijednu zakonsku odredbu koja bi se odnosila na ratnu kao izvanpravnu situaciju, pa se ta odredba ne može primjenjivati na štetne događaje koji su se događali u ratnim uvjetima. Zato se, po mišljenju apelanata, na konkretni slučaj imaju primijeniti pravila međunarodnog ratnog prava, a ne članak 377. stavak 1. ZOO. Pošto su sudovi a priori odbili tužbeni zahtjev, jer apelanti nemaju pravni temelj u odnosu na tuženu, nego u odnosu na državu BiH, te su time povrijedili ustavno pravo apelanata na pristup sudu, to im treba pružiti mogućnost da se odrede kolika bi trebala biti novčana satisfakcija za počinjeni ratni zločin.

21. Prema svemu iznesenom, apelanti predlažu da Ustavni sud donese odluku da se utvrdi povreda njihovih ustavnih prava na pravično suđenje i zabranu diskriminacije, ukinu osporene presude i predmet vrati Osnovnom sudu na novi postupak i odluku.

b) Odgovor na apelaciju

22. Osnovni sud navodi da u konkretnom predmetu nisu povrijeđena ustavna prava apelanata.

23. Okružni sud, takođe, navodi da u konkretnom predmetu nisu povrijeđena ustavna prava apelanata.

24. Vrhovni sud smatra da se apelacijom uopće ne pobijaju pravni zaključci sadržani u osporenoj presudi, već se u prvi plan ističe utvrđeno činjenično stanje, koje ni Vrhovni sud ne može na drugačiji način utvrditi u postupku po reviziji. Ako se ima u vidu da je odredbom članka 123. stavak 1. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a što apelanti očigledno nisu učinili, onda se i apelacija ukazuje kao neutemeljena, jer ni Ustavni sud, kao ni Vrhovni sud, nije ovlašten utvrđivati drugačije činjenično stanje. Na temelju izloženog Vrhovni sud predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom se odbija apelacija i utvrdi da ne postoje povrede i kršenja građanskih prava na koja se apelanti žale.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete. Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201. stav 1.

U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 376. st. 1. i 2.

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377.

Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

26. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 1.

U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 17/93) član 180. briše se.

26. U Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoji razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

VI. Dopustivost

27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000159 09 Rev od 30. lipnja 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelanti su primili 19. srpnja 2011. godine, a apelacija je podnesena 6. rujna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i odredbe Ženevskih konvencija i dopunskih protokola.

Pravo na pravično suđenje

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivični postupak.

33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

34. U konkretnom slučaju postupak koji su apelanti vodili pred redovitim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

35. Suština navoda apelacije u pogledu prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redoviti sudovi prihvaćanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja pogrešno primijenili materijalno pravo a, osim toga, pogrešno je ocijenjen i prigovor tužene o nedostatka pasivne legitimacije.

36. U svezi s navodima apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

38. U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli tužbu radi naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskih osoba, koja je odbijena prihvaćanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja i prigovora nedostatka pasivne legitimacije. U svezi s tim, Ustavni sud napominje da se pitanjem rokova zastare u postupcima naknade štete bavio u brojnim svojim odlukama u kojima je obrazložio da u ograničenja ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare potraživanja iz tužbenog zahtjeva (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3/06, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07, zatim, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3111/09, AP 702/10, 3790/10, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ovo ograničenje je potrebno da bi se omogućio princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. lipnja 1985, Serija A broj 93, stavak 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

39. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Europski sud u svojoj odluci donesenoj u predmetu Baničević protiv Hrvatske od 21. listopada 2012. godine ukazao da zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti i pravomoćnosti i zaštita mogućih tuženika od zastarjelih zahtjeva kojima bi se moglo teško suprotstaviti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati ako se od sudaca traži da odluče o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti, na osnovi dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi citirani predmet Stubbings i ostali, stavak 51, vidi, također, mutatis mutandis, Vo protiv Francuske [VV], broj 53924/00, stavak 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd. i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], broj 44302/02, st. 68-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke trebaju očekivati primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španjolske, br. 38366/97, 38688/97, 40777/98, 40843/98, 41015/98, 41400/98, 41446/98, 41484/98, 41487/98 i 41509/98, stavak 33, ECHR 2000-I).

40. Osim toga, Europski sud je u okolnostima tog slučaja naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na temelju članka 376. ZOO. To bi, prema mišljenju Europskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju utemeljenost zahtjeva podnositelja bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u kaznenom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda kaznenog postupka. Umjesto toga, podnositelji su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod kaznenog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. Prema mišljenju Europskog suda, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku podnositelji su se, iako su imali odvjetnika, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Prema tome, Europski sud je istaknuo da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu, povrijedili samu bit prava podnositelja na pristup sudu (vidi, Europski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. listopada 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31- 37).

41. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i na odredbe Rezolucije Ujedinjenih naroda kojom su usvojena Temeljna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Temeljna načela). U tom kontekstu Ustavni sud ističe da Temeljna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz članka 376. stavak

2. ZOO pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisana vremenska razdoblja od tri i pet godina sasvim dovoljna za podnošenje tužbe radi naknade štete i svatko tko je smatrao da ima osnovu za podnošenje ove vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4537/11 od 9. prosinca 2014. godine, toč. 29. do 33).

42. Dovodeći u svezu okolnosti konkretnog predmeta sa navedenim stajalištima, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanata, između ostalog, i zbog toga što je ocijenjen utemeljenim prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku iz kojeg kao nepobitno proizlazi činjenica da je šteta apelantima nastala 19. lipnja 1994. godine, kada su apelanti imali saznanje o šteti, naveli relevantne odredbe ZOO koje se tiču početka tijeka zastarjelosti potraživanja i njegovog utjecaja na utemeljenost tužbenog zahtjeva, izvodeći zaključak da je potraživanje apelanata zastarjelo, jer su tužbu sudu podnijeli nakon proteka objektivnog roka od pet godina od dana nastanka štete propisanog u odredbi članka 376. ZOO. Zbog pasivnog držanja apelanata i nepostupanja u rokovima koji su propisani zakonom, prestalo je njihovo pravo da sudskim putem zahtijevaju ispunjenje obveze kako je propisano u odredbi članka

360. ZOO. Također je ukazano da ovaj rok nije počeo teći od dana nastanka štete, već kasnije, od ukidanja neposredne ratne opasnosti 19. lipnja 1996. godine, i da je krajnji rok za podnošenje tužbe bio 19. lipanj 1999. godine. Budući da su apelanti tužbu podnijeli 13. lipnja 2004. godine, zaključeno je da je njihovo potraživanje zastarjelo, u smislu odredbe iz članka 376. stavak 1. ZOO. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao razloge zašto se u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu primijeniti odredbe članka 377. stavak 1. ZOO, te zašto u okolnostima slučaja apelanata ne postoje uvjeti za primjenu Ženevske konvencije, koja ne propisuje rokove zastare, pa se, obzirom na navedeno, po stajalištu redovitih sudova, i kad bi postojali uvjeti za njezinu primjenu u pogledu rokova zastare primjenjuju odredbe ZOO. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja redovitih sudova, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanata da svoje ponašanje prilagode važećim propisima i da u rokovima utvrđenim ZOO podnesu zahtjev za naknadu štete zbog čega je u konačnici, između ostalog, i odbijen njihov tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete.

43. Obzirom na zaključak redovitih sudova da je potraživanje apelanata zastarjelo, Ustavni sud smatra bespredmetnim posebice obrazlagati stajališta redovitih sudova u svezi sa nedostatkom pasivne legitimacije tužene, budući da odgovor na to pitanje u okolnostima konkretnog slučaja ne bi mogao voditi drugačijem ishodu predmetnog postupka. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je ovo pitanje već razmotrio u Odluci broj AP 303/10 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu od 4. srpnja 2014. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba, točka 34) u kojoj je zaključio da se, obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva (zahtjev za naknadu štete zbog oštećenja-miniranja kuće), redoviti sud nije mogao baviti pitanjem kad je Republika Srpska priznata kao entitet. Isto tako, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne smatra potrebnim baviti se pitanjem tko bi, država BiH ili entitet, da potraživanje nije zastarjelo, bio dužan naknaditi apelantima nematerijalnu štetu, čime su se dijelom bavili redoviti sudovi (npr., Okružni sud-točka 12).

44. Obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju. Stoga, nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Zabrana diskriminacije

45. Apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

46. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

47. Članak 14. Europske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

48. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantima postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići. U konkretnom slučaju apelanti, osim tvrdnje da su odbijanjem tužbenog zahtjeva diskriminirani na nacionalnoj osnovi, nisu posebice obrazložili zašto smatraju da su diskriminirani, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u svezi sa primjenom materijalnog prava. Budući da je Ustavni sud, razmatrajući kršenja ovih navoda u okviru prava na pravično suđenje, utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te pošto apelanti ne nude nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da su tretirani drugačije u odnosu na osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto takvo vidljivo iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka

14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi, primjenom odredaba o zastarjelosti potraživanja, odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete pri čemu su naveli jasna i argumentirana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.

50. Nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada apelanti ne nude nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da su tretirani drugačije u odnosu na osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.

51. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić